Nespretno interpretiranje motiva i zbunjujuća smjesa djelovanja i misli



U prošlom postu sam izjavio da je definitivna razlika između materije i duha čista iluzija, ovim postom ću ići korak dalje inzistirajući da je ta razlika stvar interpretacije, ukusa i stila. Još jedna veoma važna pojava koju ću pokušati objasniti je tendencija da se kroz protok vremena zaboravljaju ili namjerno brišu pravi motivi i uzroci postanka nekih vjerovanja, ideja, izuma.


Što smo to zaboravili ili namjerno izbrisali iz naše osobne prošlosti ili iz dugog vremenskog otezanja što nazivamo poviješću naše civilizacije? Kakve veze ima imaginarna dijafragma materije i duha sa poviješću i načinom, ukusom i stilom sa kojom je interpretiramo?



Toliko toga se pred nama skrilo u pukotinama prošlosti, nije nikakvo čudo da vodimo živote slijepaca, opipavamo zidove smisla u potpunom mraku neznanja.


Dugim proticanjem vremena, izmjenom genereacija, svjetonazora, gospodara, država, gubi se inicijalni razlog zašto je nešto nastalo. Stvaranje je primarni izazov čovjekovog postojanja. Zašto smo nešto stvorili, zašto je to nešto iz kaosa skočilo u sferu korisnog za čovjeka? Taj primarni motiv se često odvoji od svojeg konteksta i evoluira u nešto potpuno drugo. Da ne zapnemo u apstrakcijama, idemo u konkretne primjere.


Kao ljudi, volimo kititi prošlost sa visokim opisima, epskim objašnjenjima koja odišu duševnim. Kada opisujemo svoj svakodevni život kao da smo vezani u uske hodnike materijalnoga. Celibat koji prakticiraju katolički svećenici objašnjavao nam se kao radikalna reforma koja je uvedena kao ograničenje koje je trebalo uroditi sa intenzivnijem usmjeravanjem svećenika ka Bogu. Je li to stvarno istina? Celibat je uveden sredinom srednjeg vijeka kao način da se bogatstvo zadrži u rukama crkve, da se ne rasipava na potomstvo i obitelji koje su do tada svećenici imali. Ovdje se najbolje očitava ova tendencija da ”posvećujemo” inicijalni motiv za postanak celibata pridodavajući mu karakteristike duševnoga, nadmaterijalnoga.



Upravo sam danas čitao o životu Nietzschea i razmišljao o tome kako sam proveo jučerašnji dan, shvatio sam da se kriva interpretacija inicijalnih motiva događa u našem svakodnevnom životu. Nietzsche je bio briljantan um a ljudi vole takvim umovima pridodavati nadrealne uzroke. Mora da je bio prosvjetljen, da je njegova misao došla sa Marsa. Nietzsche je bio jako bolesan čovjek, fiziološka ruševina koja nije mogla jesti danima, imao je užasne glavobolje, nesanice, sve zamislive fizičke probleme. Iz tog gladovanja, fiziološkog propadanja proizišla je najfascinantnija misao, najčišća, najneometenija, najdublja analiza zbilje koju sam iako susreo. Što želim reći sa ovim? Nemojmo tražiti mitološke početke nečega što je eventualno postalo ispunjeno smislom, duševo, to nešto je počelo u jednom drugom svijetu, svijetu ove zemlje. Nietzsche je slučajno, iz bolesti koja mu je onemogućila da jede i spava došao stanje u koje se indijski jogiji namjerno dovode. Post, hodočašća, meditacija, kundalini prakse disanja, vrtenje derviša, sve su to namjerne metode da se postigne stanje uma koje nadilazi svakodnevno. Promatrajući sebe, shvatio sam da moje psihološko stanje varira sa obzirom na što jedem, kako spavam, što gledam, što slušam, praktički na sve što mi se događa ili što radim. Nešto što je eventualno u meni sazrijelo kao najviši smisao, ideja, vjerovanje, saznanje, nije nužno proizišlo iz neke nadrealne religijske situacije, proizišlo je iz rituala, iz djelovanja, ovozemaljskoga. Prakticiram meditaciju već neko vrijeme, uskraćujem si pretjerano uživanje u medijima, pokušavam smanjiti sve utjecaje na sebe da bi dobio bolji uvid u ono što najviše utječe na moje emocije i misli. Hrana je bila velik faktor, fizičko kretanje je bilo drugo, treći faktor je bio konzumiranje medija.



Ako bi se prežderao, nebih mogao biti fokusiran i izoštren tijekom meditacije. Ako bih preskočio šetnju i lagani trening, nebih se mogao potpuno fokusirati. Ako bih opsesivno gledao Youtube 4 sata um bi mi se pretvorio u kašu, nebih mogao funkcionirati. Sve su to veoma konkretne stvari koje utječu na moj um, na moje misli, a naše misli i ideje su sjene naših osjećaja, naši odjećaji su pak sjena nečega još dubljega u nama, o tome dubljemu ne mogu govoriti jer sam smrtnik koji još tapka u mraku.


Nešto veoma konkretno, materijalno, kao što je prežderavanje se može odraziti na naše dubinsko biće, na cijeli krhki sustav što čini našu psihu, samim time i na cijelu strukturu vjerovanja i smisla. To puno govori o ovisnostima koja su ustvari u pravom smislu znak fiziološkog i duševnog propadanja.


Način na koji interpretiramo prošle događaje i procese puno govori o našoj zabludi, o zbunjenosti koja proizlazi iz susreta sa pojmovima kao što su duševno i materijalno. Jedno se preljeva u drugo i obrnuto. Celibat koji sam spomenuo kao primjer je možda počeo kao konkretna zabrana koja je išla u materijalnu korist crkve ali evoluirao je u jednu potpuno drugu situaciju. Svećenici su iznimka u odnosu na standardni načinu života, odriču se jedne od najvažnijih ljudskih funkcija – reprodukcije. To ih neminovno odvaja od ostalih, što nadalje rezultira u omogućavanju da se njihove misli i svjetonazor razvijaju u radikalno razičitom smjeru od onog svakodnevnog čovjeka.

Istu stvar možemo ustvrditi za bilo koji drugi način života. Kako živimo i što radimo se reflektira na način na koji mislimo, osjećamo. Iz neodvojivosti misli i osjećaja proizlazi smjesa što je nazivamo smislom a taj smisao uvijek odaje miris nadrealnoga, iracionalnoga, svetoga, mističnoga. Koliko smo puto čuli: ”Ja znam da je to loše za mene ali ja osjećam da je to ono što bih trebao napraviti”. Ljudi su racionalna bića samo površinski, operativno, da lako mogu funkcionirati u društvu, kada zagrebemo površinu svi smo istinski ludi.

Što je onda došlo prvo? Kokoš ili jaje? To je problem koji se usko veže uz naše krive interpretacije povijesnih motiva postanka pojedinih pojava. Dolazi li prvo sveta inspiracija pa onda djelovanje ili prvo dolazi djelovanje iz kojeg proizlazi sveta inspiracija? Je li Franjo Asiški već bio prosvjetljen kada je tražio drugačiji način života, kada se odvojio od crkve za koji je smatrao da mu ne može ništa ponuditi ili je postao to što je postao kada je počeo djelovati dugačije nego drugi? Odgovor je ono što naš majmunski um ne voli čuti – oboje! Volimo čuti definitive odgovore! Je li jedno ili je drugo, ne može biti oboje!



Materija je sve što je konkretno, kao što je povijesni razlog za postanak celibata. Duh je sve ono što nije konkretno, neopipljivo, kao što su duševne, filozofske, misaone reperkusije koje su proizišle iz povijesne pojave celibata. Sklizav je to problem, kao riba koju pokušavate stisnuti čvrstu u rukama, sigurno će iskliznuti. Povijest je sama po sebi misaona konstrukcija, ne možemo piti povijest, ne možemo sjesti na nju. Mnogi će reći: ”Pa vidi Kolosej u Rimu, povijest očito postoji ako su to sagradili antički Rimljani”. Tih antičkih Rimljana nema, oni su kosti u zemlji, a Kolosej je samo stara lijepo složena kamena struktura. Ako maknemo kontekst interpretacije, ako uklonimo ukus i stil sa kojim opisujemo prošlost, ostaje nam samo svijet onoga što vidimo i što osjetimo vršcima prstiju. Iz ovoga možemo iščitati koliko su ljudi zbunjena bića. Miješaju nam se dimenzije duševnoga i materijalnoga. Pogodite zašto? Zato što je dioba između jednoga i drugoga čista iluzija, slijepi kut u našem vidnom polju.


Što zaključiti iz svega ovoga? Što napraviti?

Mogu reći samo ono što vrijedi za mene i moj životni put. Odbacio sam aroganciju da znam motive mnogih stvari koje nas okružuju. Zašto je nastao auto? Zašto je nastao Facebook? Zašto je nastala religija? Zašto sam ja to što jesam? Teška su to pitanja koja kukuljicu svojega postanka kriju u najosobnijim motivima svojih stvaratelja, njihove genetike, njihovog doticaja sa duševnim, iluzornim, mističnim. Odlučio sam učiti iz povijesti ali i osjećati te prastare motive, jer za istinu čovjek treba znanje i intuiciju.


Shvatio sam da moram djelovati u smjeru onoga što želim postići u duševnoj domeni. Ne tražim više razloge negdje na nebu iza oblaka, razlozi su pomješani, najdublje je pomješano sa najbanalnijem. Pošto smo mi većinom banalna svakodnevna bića ja ću biti ponizan i početi u toj dimenziji. Promjeniti ću najmanje sitnice, kako živim svoj život, kako ga oblikujem iz sata u sat. Iz mojih pokusa sa meditacijom, jelom i vježbom proizići će projekcije na drugim razinama mog bića. Ne mogu utjecati na te razine ali mogu djelovati u svijetu materije.


Lutka se kreće onako kako je lutkar pomiče pomoću uzica. Što bi se desilo kada bi lutka počela plesati kako želi? Lutkar bi se morao poravnati po njezinoj volji!


Krajnji cilj bi bio da plešu zajedno bez svađe i sukoba njihovih dvaju volja.


O izgubljenom čovjeku zarobljenom u unakrsnoj vatri između duha i materije

Nekoć su granice između ovozemaljskog i onozemaljskog bile nepostojeće, ali današnji čovjek ze budi u jednu drugu zbilju.


Sa 27 godina sam se probudio u fascinantnom svijetu, sivoj kugli razriješenoj bilo kakvih duhova demona, bogova, nimfi, muza, satira, kerubina, anđela. Postao sam svjesan da svijet koji poznam nikad ni nije bio drugačiji, ono što je počelo već u 13. st. u Europi je već doživilo trijumf u 18. i 19. stoljeću. Govorim naravno o slamanju duševnog u čovjeku, ako želite još jedan lijep naziv za to – slamanje metafizičkog, možemo reći i mističnog. Sva gore nabrojena bića su nastanjivala svijet ”primitivnog čovjeka” prije nego što je svemoćni uzurpator, bog nad svim bogovima zavladao apsolutno i ukinuo sve osim sebe, njegovo ime bilo je razum.


Kako mogu reći da su demoni i muze nastanjivali svijet koji nazivamo realnim? Je li ovaj mladić prolupao? Što ćeš nam još reći, da Djed Božićnjak postoji?



Na ta pitanja imam protupitanje – Jesu li vaši snovi stvarnost ili iluzija? Jesu li vaši osjećaji i intuicije samo podbačaji vašeg razuma? Ako odgovorite da, možda je i vama zavladalo bog kojega sam vam već spomenuo. Ali razum je potreban, bez njega bi odlutali u fantaziji, naše države i društva bi se rasprsnuli u kaosu individualnih ognjeva. Ja kažem da je još važniji nego što se danas tvrdi! Kao i svako opasno oružje, razumom su zavladali moćnici, oteli su ga i okrenuli protiv čovjeka. Tko su ti moderni moćnici? Svečenici? Ne, svečenici, biskupi i pape su ispucali svoje karte već odavno, današnjim svijetom vladaju znanstvenici i inženjeri.

Kako smo u prošlom tisućljeću patili pod jarmom križa koji nam je govorio da postoji ovaj i onaj svijet, duševni svijet, kraljevstvo božje nasuprot kojega je stajala pala zemlja i njezin vladar koji se krio u vječnom plamenu njene utrobe. Sve ono što je dobro je bilo na onom svijetu, sve što je bilo pokvareno i izopaćeno nalazilo se na ovom svijetu. Materija, tijelo, priroda, sve nekoć produkti božjeg stvaranja sada su bili pod autoritetom Sotone.



Stvorio se raskol između dobra i zla, sve dobro bilo je onozemaljsko, sve loše ovozemaljsko. Bilo je to dugo doba predominacije kršćanstva, koje je učinilo jako puno dobroga ali je i bacalo veliku sjenu. Kako to obično biva sjena je pojela onoga tko ju baca. Sjena kršćanstva je bilo ujedno i dijete koje je rodilo – moderna znanost.


Znanost je zavladala kao što je nekog zavladala i crkva, samo što su njezini poglavari pogurnuli pendulum u drugom smijeru, u svijet materije. Neuravnoteženost jedne i druge struje evidentna je onome koji gaji vrhunski instinkt nepovjerenja prema svemu što vlada apsolutno, a uvjeravam vas, znanost i razum vladaju totalno i njihova moć je toliko neosporiva da će se ljudi prije odreći svoje intuicije jer je iracionalna nego ratia.



Smatram da je razum otet od nas, okrenut protiv nas. Razum ne smije sam sebi biti svrha, on mora biti vodič i pomagalo dubljih istina koje čovjek krije u sebi. Dubljih istina, veoma mutan pojam, dubljih od čega? Dubljih od racionalističke vizije svijeta koja je nastajala kroz posljednja tri stoljeća u zapadnom svijetu.


Probudio sam se sa 27 godina u jednom svijetu koji je očišćen od svega što bi čovjeka moglo voditi ka smislu. Unutar nas, iz dubine naše psihe progovaraju duhovi prošlosti, povezuju nas sa smislom i ukazuju nam put kojim moramo kročiti, ali mi smo preometeni, anestezirani i slijepi. Nismo spremni ugasiti televizore, mobitele, odbaciti silinu bespotrebnih informacija koje guše naše psihe i čine nas desenzitiviziranima na glasove koji progovaraju u trenutcima kada nam je napotrebnije



Jedan od glavnih razloga zašto smo potisnuli sve ”iracionalno” iz svojih života je zato što je našim umom zavladao razum koji radi u službi održavanja status quo-a. Apsolutna pobjeda se ne postiže kada vojska ulazi u neprijateljski grad već kada ideja pobjednika pobjedi u umu njegovog neprijatelja, tako se ostvaruje apsolutna pobjeda. Znanost je tu pobjedu ostvarila i efektivno se ugnjezdila u našem umu.


Čak je i sama znanost jedan od najplemenitijih ljudskih proizvoda, ali baš kao i religija ona je opasno oružje a opasno naoružanje ima tendenciju da zapadne u ruke pogrešnih ljudi.

Što želim sa svime ovim reći? Koja je poanta ove Don Qihoteovske borbe sa nevidljivim neprijateljima?


Ako pokušamo shvatiti da je dogmatska podjela između materije i duha, ovozemaljskog i onozemljskoga, sna i jave, samo produkt jedne duge i teške bolesti, one koja mrzi ili jednu ili drugu stranu postojanja, onda krećemo na fascinantno putovanje istinskog traganja za smislom. Onaj tko je dovoljno hrabar da povjeruje u svoju ludost, okrene razum i znanost u svoju korist, elaborira tu ludost, secira je i razgovara sa njom, taj će imati malo prijatelja, ali nikad neće biti osamljen, i što je najvažnije – pronaći će smisao.



Materija i duh su neodvojivo isprepleteni, ne možemo birati jedno na uštrb drugoga. Jedno je zasigurno jasno, čovjek je ujedno i materija i duh, to dvoje su toliko isprepleteni da samo bolesan i unakažen um može otrgnuti jedno ili drugo. Obično se onaj koji je zakinut tjelesno okreće ka onozemaljskome a onaj koji je zakinut duhom se kune na nepostojanje ničega drugoga osim materijalnoga. Jedan i drugi boluju, a nama je u interesu da pokažemo i živimo vrhunsko zdravlje – ljubav prema našim krhkim tijelima ali i vječno razigranim dugovima koji plešu po našem umu i tjeraju nas na najnelogičnije poduhvate.


Natrag na početak

Nakon poprilično dugog hiatusa, ponovno sam poželjeo pisati. Kako čovjek stari, ne počne nužno bolje shvaćati svijet oko sebe, počne shvaćati sebe. Naša zbilja je kompleksa, nevjerojatna, tko god je pokuša generalizirati ne čini joj pravdu, oskvrnjuje je. Još gore je kada pokušamo pojmiti zbilju čistim intelektom, neminovno se izgubimo u bujici informacija, teorija, opisa, slika. Kada listam cijelu silu eseja koja sam napisao tijekom prošle i pretprošle godine, ne mogu da se ne zapitam: ”Koliko slojeva ovog nepreglednog luka si morao otkloniti i analizirati?”, ”Koliko si glava te beskrajne Himere morao odrezati, i zašto?”. Upravo ovo zašto je puno važnije od borbe sa stotinama tema.

Taj zašto je instinkt, duboko usađena odrednica koju svatko od nas ima. Svi smo mi osjećajna bića, a kako mi se čini osjećaj i misao su neodvojivo povezane polovice koje čine jednu cjelinu. ”Misli su sjene naših razmišljanja, uvijek mračnije, praznije i jednostavnije” rekao je Nietzsche, moj primarni izvor inspiracije. Iako ne mogu reći da ga potpuno shvaćam, čitanje njegovih djela me nepovratno promjenilo i usmjerilo u žestoku borbu sa stotinama fragmenata naše zbilje, propitkivanje svega i svaćega, testiranje najbazičnijih aksioma.

Ambiciozno, bjesomučno sam poput lovačkog psa tragao za svetom niti koja sve povezuje, cijelo more tema, fragmenata. Bila je to borba jednog manjkavog, ljudskog uma sa realnosti koju nije mogao shvatiti nikako drugačije nego kao beskraj fragmenata. Na sličan način je Nietzsche mlatio svojim batom po svakoj ideji, testirajući njihovu izdržljivost i snagu. Ideja koja bi preživjela udarac i njegove rušilačke namjere bila bi u pravom smislu riječi sveta. Ideja nikad nije ponestalo, ali ono čega je ponestalo je vremena i energije čovjeka koji ruši. Nietzsche se slomio, ostavivši bogatsko svoje borbe iza sebe. Ja sam iz svoje podzemne arene ideja otišao u svijet života, ljudi, svakodnevnih sudbina, rada i borbe. Na toj površini sam iskušan cijelim nizom problema sazrio u drugačije biće.

Pod pritiskom novog načina života, koji mi je na leđa natrpao veliku dozu odgovornosti i pritiska, shvatio sam da u kriznim situacijama iz mene progovaraju glasovi koji nisu bili glasovi razuma, oglasio se instinkt, ono što sam uistinu ja. To nerazumno, nelogično biće nije bio duh znanosti, nije bio matematičar niti fizičar, bio je to zemljani duh, onaj koji više osjeća i po tom kriteriju i misli, ne obrnuto.

Zapeti u svom umu, biti zatrpan morem ideja je nešto što se dogodi onome koji postane starac prije nego što odraste, slizne iz kolijevke u starački dom. Upravo sam se na taj način ja sukobio sa zbiljom koju nisam osjećao svojim tijelom, svojim instinktom, a što je naše tijelo je uistinu ono što mi jesmo. Više filozofske dubine ima u jednom kamenu koji nedirnut već tisućama godina sjedi u sredini duboke šume nego neki zbunjeni majmun koji ne razumije sebe, a kamoli ovo kompleksno more što mi zovemo realnošću. Više istine ima u boli i užitku kojeg osjećamo nego u onome što mi mislimo o tome.

Tako sam odlučio više osjećati i temeljiti svoje zaključke na promatranju onoga što je oko mene i kako to utječe na mene. Odlučio sam minimalizirati borbe sa tuđim problemima i usredotočiti se na najbanalnije promjene u sebi. Većina misaonih ljudi se bori sa duhovima. Riješavamo probleme visoke apstrakcije dok zaobilazimo činjenicu da se osjećamo kao vreća krumpira bačena na stolicu dok to činimo. Teoretiziramo o Bogu, smislu, vjeri, vrijednostima, dok na formiranje tih misli utječu najbanalnije sitnice kao što su razočaranja koja imamo sa kućom u kojoj to pišemo. Odlučio sam početi od početka, pisati od hladne crne zemlje koja prijanja na moje tabane pa prema nebesima, nipošto više obrnutim smjerom.

Povijesna borba dvaju Europa u Zagrebu

Gospodin Plenković, ili kako ga ja volim zvati ”Carski generalni guverner za provinciju Hrvatsku” utjelovljenje je penetracije zapadnog svijeta u Hrvatskoj. Fin, uglađen, educiran, politički korektan, sa neprobojnom aurom Europskog postmoderne forme autoriteta (onaj autoritet koji se uopće ne prikazuje kao autoritet, što ga čini još opasnijim i snažnijim). Premijer bez mrlje dijeli pravdu neposlušnim političarima, samovoljnim lokalnim šerifirma koji su se uspjeli katapultirati na najviše instance političke moći. Odgovor za naslov ovog posta leži u prirodi većine političke elite u Hrvatskoj. Možete tražiti mjesto rođenja tih pojedinaca, i shvatiti ćete da je većina iz Zagreba, ali nemojmo se zadovoljavati sa službenim informacijama, budimo malo seoske babe i priznajmo si da su svi ili izravno došli ili su potomci ljudi koji su prije jednu ili dvije generacije došli u Zagreb iz provincije. Većina ih je ili iz Dalmacije, Slavonije ili BIH. Ali što to znači? Kakve veze njihovo podrijetlo ima sa time kako se ponašaju na vlasti? Nosimo svoje vrijednosti, prenostimo ih u obitelji, geni su nosioci vrijednosti koje su nataložene. U većini naših političara pulsira impuls jednog drugog svijeta, koji je izrazito stran Zagrebu. Ne vjerujete mi, pitajte Zagrepčane tko vodi Zagreb.

Pogotovo Dalmatinci su ti koji su došli iz okoline koja je tradicionalno bila pod najgorim udarima kolonijalističkih pretenzija nasilnih elita. Ima li nasilnijeg utjecaja od Mletačkog elitizma. Pogledajte Zadar, Mletci u su u njemu sagradili tvrđavu unutar grada, ne da se brane od eksternih napadača nego od unutarnjih. Slične stvari vidimo i u ostalim provincijlanim krajevima Hrvatske. U provinciji se stvorio stav, koji je sada već postao zdrav razum, da je zakon kako ga percipiraju ”civilizirani Europljani” izrazito kontraintuitivan. Ono što je potlačeni puk gledao stoljećima dok je služio pod stranim elitama je zakon koji vlada samo među jednakima. Kolektivni zakon otpada u samom startu, ne možemo zamisliti zakon koji izjednačava i gospodara i slugu. Generacijama je sazrijevao stav koji su u našim ljudima usadili strani gospodari. Venecija je pala, Mletačka republika ukinuta, ali vrijednosti su ostale duboko zabijene u meso onih koji su sada postali slobodni. Mnogi ljudi iz naroda su se izdigli, došli do pozicija političke moći i preslili se u centar naše države. Sada imamo elite koje su učile od elita koje su funkcionirale davno prije bilo kakvog modernog koncepta demokracije. Mlečani su se na demokaciju mogli samo nasmijati, oni su vjerovali u aristokraciju, u strogo postavljenu piramidu moći koja je utjelovljena u njihovoj superiornosti. Isto tako vidimo reprizu istih impulsa u Zagrebu. Dovoljno fascinantno, nekadašnji sluge i težaci su postali gospodari i kako to obično biva, mogu se ponašati samo kao oni koju su nekoliko generacija unazad naučili njihove pretke što to znaći biti gospodar.

Sa druge strane, iz tradicionalno gospodarskih zemalja koje su kolonizirale dolazi jedan dašak moderne demokracije. Ta demokracija je nastala nasilnim previranjima, pogotovo za vrijeme francuske revolucije. Ono što je inicijalno bila demokracija za elite, jednakost između bogatih, vladajućih i moćnih sa rušenjem aristokratskog uređenja u Europi postalo je uređenje koje su preuzele cijele države, protegnula se na svakog građana. Europa je kroz nasilje i previranje izrodila koncept vlasti koji je neovisan o staležu i bogatstvu, pojedinac je u tom uređenju jednak sa svim ostalim pojedincima, ali nad svima se pruža svemoćna država koja je postala ultimativni gospodar. Država je tako postala kriterij izjednačavanja svih njezinih podanika, bila je to smrt aristokratskog čovjeka i izdizanje građana, niti slobodnog niti zarobljenog pojedinca. Upravo naš Plenković predstavlja utjelovljene, produženu ruku te fine europske države, on je Europa koja po guzici pljeska naše neposlušne novonastale aristokrate iz puka. Povijesni sukob se događa trenutačno u našem centru, to je sukob dvaju povijesnih fotografija Europe. Kod nas nije umrla stara Europa, ona koja ne vjeruje u državu, koja je usađena u onome što smo vidjeli kod svojih nedemokratskih kolonijalnih gospodara. Elite su preuzele aristokratski model, iako su mnogi od njih daleko od svega onoga što je činilo jednog Medicia, Habsburga, Sforzu.

Samovolja, nepotizam, nedemokratičnost, sve su to vrijednosti onih koji su nekoć vladali, koji su se smatrali urođeno superiornim. Sve to vidimo danas na našoj političkoj sceni. Plenković je produžena ruka Europe koja čisti mračnu sjenu svoje aristokratske prošlosti koja je ostala konzervirana u našoj postolonijalnoj Hrvatskoj. Ono što se događa trenutačno u Hrvatskoj politici je fascinantni susret dvaju Europa, one koja sada pokušava sebe prikazati kao čista i demokratična i one stare koja je kod nas preživjela u fascinantnom obratu u kojemu je podložni preuzeo moralne vrijednosti nekadašnjih gospodara.

Kriva pitanja i krivi odgovori

Novine su pune riječi o korupciji, općem moralnom propadanju, pošto su novine pune govora o propadanju i na kavama se Hrvati vežu sa pričama o propadanju svijeta oko njih. Defetizam je postao defaultni modus operandi i kao takav određen izvor fetišističkog užitka za većinu populacije. Kako je Katon završavao svaki govor istim zaključkom – “Ceterum censeo Carthaginem esse delendam”, tako i Hrvati svaki razgovor završavaju sa verbalnim ili neverbalnim ”Uostalom smatram da se sve raspada i da ništa nije toliko važno”. Opća letargija i zgražanje nad očito farsom što se zove naša država odražava jednu specifičnu vrstu intelektualne ljenosti. Moj um se ne može nositi sa multidimenzionalnošću problema pa ću pripisati izvor problema jednoj čestici kao što je sudstvo, Daruvarac, Plenković, Mamić, Agrokor, privatizacija, partizani, Tuđman itd. itd. Naravno sve su to simptomi jednog problema i pitanja sama po sebi, ali problem je kada se počnemo spoticati na simptome i počnemo ih nazivati uzrocima.

A gdje su onda uzroci? I opet će većina Hrvata zaključiti ma mi smo prokleti, ili ono omiljeno što svako malo čujem – nikad nismo trebalo postat slobodna država, trebamo se stavit u službu jednog od starih kolonijalnih gospodara, možda Austrijanaca? Smiješno je jer opet padamo u zamku isto loše postavljenih pitanja i neminovno loših odgovora. Da postavimo prava pitanja moramo postati znanstvenici, povjesničari, psiholozi, ne novinari. Novinarstvo, pogotovo degenerici kao što su Index ili 24 sata tipična su preslika hrvatskog misaonog procesa koji grebe po površini, u najboljem slučaju se upušta u lov na vještice, vještice (Vaso, Sanader, Karamarko itd.) su naravno simptomi dubljeg problema koji je više povijesni nego sadašnji. Kada čitamo o srednjem vijeku, prvo ćemo nabasati na teoriju trodjelnu podjelu društva (plemstvo, svećenstvo, kmetovi). Kada idemo dublje u problematiku naići ćemo na kompleksne analize uzroka i posljedica, utjecaja klime, prostora, kulturnih krugova, religije, rata, tehnologije. Ako je knjiga o srednjem vijeku koju čitamo dobra, kroz kompleksni vitraj informacija o raznim procesima dobit ćemo uvid u misao vodilju srednjeg vijeka.

Upravo taj intenzitet kojim su pisanje povijesne knjige nedostaje u našem odnosu prema problemima koji nas muče. Ne smijemo se zamarati sa moraliziranjem, o proklinjanjem, plakanjem nad nepravdom, svi moramo postati povjesničari, psiholozi, sociolozi, filozof i početi raslojavati našu realnost i naše probleme na čestice, na slojeve koji naliče presjeku zemljine kore. Kada jasno definiramo elemente svoje zbilje onda ćemo se moći upustiti u riješavanje problema.

Neka od pitanja su izrazito nedemokratska, neliberalna, više pripadaju 19. stoljeću, ali vidi vraga, nije li naše društveno uređenje upravo zapelo negdje izmeću 19. i 20. stoljeća. Pitanje je tko su elite? Iz kojih su djelova hrvatske došli. Kako se ljudi odnose prema zajednici u tim krajevima odakle su došli. Na koji način naš društveni sustav (nukelarna obitelj, proširena obitelj,) utječe na formiranje percepcije o državi. Na koji način se preklapaju politički ciljevi države sa unutarnjim društvenim životom elita. Tko su pripadnici srednjeg sloja, gdje rade, kako su im uređene obitelji, gdje u hrvatskoj žive, u kojem je srednji sloj odnosu sa višim slojem. Što jedu niži slojevi društva, na koji način prehrana i ostali suptili i nezamjetljivi elementi života utječu na njihovo razmišljanje. Dopušta li uopće demokratski/liberalni stav razmišljanja dati odgovor na hrvatske problemime, možda smo mi još na ljestvici razvitka kojeg nije moguće obuhvatiti tom vizijom. Ako je tako, koji stav moramo zauzeti da se adekvatno bavimo problemima, možda sva disonanca koju osjećamo proizlazi iz razdora između naše vizije koje je pod utjecajem zapadne misli i naše objektivne zbilje koja je utjelovljena u starim sustavima moći i geostrateškim pravilima kojih nismo svjesni.

Nabacao sam hrpu pitanja, ali nije bit ovog posta postaviti što više pitanja nego potaknuti vas čitatelje da preuzmete stav koji je potreban, presudan, za razvijanje samosvijesti i i dentiteta u ovom kaotičnom vremenu. Više nije dovoljno akademiji prepustiti znanost, školske institucije su postale rasadnici istih problema od kojih pati cijelo društvo. Potrebno je da stvorimo široki sloj stručnjaka, ili barem kvazistručnjaka koji će analizirati pojedinosti probema, izložiti ga pred cijelim svijetom. Trenutno samo u defetizmu i kaosu, ali možda je to predispozicija za stvaranje identiteta, možda sam i ja sam i moj blog simptom jednog buđenja samosvijesti kod Hrvata. Dugo smo spavali u generalizacijama, vrijeme da postanemo rigorozni progonitelji pojedinosti, specijalisti za postavljenje pitanja. Odgovori su precijenjeni, pitanja su ono što trebamo izoštriti, trebamo više upitnika manje uskličnika.

Intelektualizam u Hrvatskoj / Pas ipak laje zbog sebe a ne zbog sela

Čitam neki dan kritiku jednog akademika, neću mu spominjati ime jer je neukusno napadati osobu izravno, ad hominem pristup je rezerviran za političare i plaćene ubojice. Čitao sam riječi te osobe, ali čitao sam i između redaka, jedino što sam mogao zaključiti u konačnici je ono što zaključim nakon čitanja svakog intelektualca u Hrvatskoj – svi imaju odnos sa okolinom koji je neadekvatan, defenzivan, ekskluzivan. Drvlje i kamenje naši intelektualčići bacaju na ljude oko sebe, nisam u tome ni ja iznimka, na lošije dane i ja zvučim poput starkelja sa kroničnim zatvorom. Na bolje dane, kada mi ne smeta toliko vlastiti kompleks inferiornosti, mogu uočiti kontradikciju hrvatskog intelektualnog života.

Balkan je za zapad istoznačnica sa razdorom, propalom demokracijom i tribalizmom. Čini se da je sve to donekle i istinito, čak i u slučaju intelektualnih krugova. Kada učeni Hrvat otvori usta, iz njih izlijeću samo kritike, koje naravno upućuju na projekciranje vlastite nemoći na vanjski svijet. Kome se obraćaju intelektualci kada govore o tome kakav bi čovjek trebao biti i zašto nitko oko njih nije taj čovjek? Odgovor leži u prirodi svih izoliranih pojedinaca. Pisanje je medij, produžena ruka ili usta, ona služi za dalekosežno grabljenje ili razglašavanje. Intelektualci se dozivaju preko mora svojih susjeda, žele stvoriti grupaciju za sebe, elitu. Na zapadu koji je također podjeljen kao i Balkan, ali u bogatstvu se podjela zove liberalnost, sve vrvi od raznih grupacija, interesnih skupina, lobija itd. U ljudskom društvu gotovo nitko osim najnižih slojeva ne govori o zakonima, jednakostima, privilegijama. Tamo gdje nema novca ni moći ljudi se ne žele vezati u grupe. Srednji sloj koji rađa intelektualce je ujedno i najprožetiji željom za stvaranjem grupacija. Visoki sloj je grupacija po definiciji, i on je tu kao nacrt za buduće težnje srednjeg sloja

Ukratko, intelektualci u Hrvatskoj ne pišu za narod niti za državu, njihovo pisanje je u službi stvaranja grupacija, točnije – uređenja koje je slično onome koje njeguju visoki slojevi društva. Intelektualci ne vole narod niti ga žele popraviti. Intelektualci su uvijek internacionalisti jer žele proširiti mogućnost stvaranja zatvorenih interesnih grupa van granica svojih države. U samim povojima intelektualci su prisiljeni živjeti sa većinom ostale populacije i to ih doživotno obilježi, većina se doživotno osuđena na kompleks inferiornosti prema svojim susjedima koji bez prevelikog intelekta zgrću više novca i moći od njih. Gospodin kojeg spominjem na početku teksta je visoko pozicionirani akademik, što ga ne čini korisnim za svoju okolinu niti većinu populacije. Vizija da taki pojedinci poboljšavaju društvu nije nužno istinita, njihova priroda više teži ka uništenju istoga ili barem preuzimanju totalne moći nad istim. Ljudi koji bi najviše pomogli nižim slojevima u državi moraju biti dio tog društva, ne prognanici tog društva.

Sve što sam rekao mogu primjeniti i na sebe jer i sam rado živim u svijetu ideja, umjetnosti i ostalih opojnih sredstava za um. Jedno je jasno, moji susjedi i sugrađani definitivno ne žive u istom svijetu, tu nastaje nepremostivi razdor između nas. Vjerovatno se na zapadu intelektualci lakše mogu ukorporirati u svijet oko sebe, možda kontrast nije toliko očit. Kako god bilo, u Hrvatskoj trenutno biti intelektualac znači biti izrod svoje okoline, nešto što živi kao odvojeni dio društva. Dok intelekti na ovom prostoru ne shvate svoju vlastitu moć i ne pomire se sa svojom mjestom u društvu zvućat će kao beskorisni iziritirani starkelje koji sjede ispred svojih socijalističkih stanova i sa svojim jednako starim i beskorisnim prijateljima kritiziraju vlast.

Kako ćete znati da ste hrvatski intelektualac par exelance – borit ćete se sa grandioznim idejama (većinom onima koje muče ljude iz razvijenijih zemalja) ali nećete znati popraviti ništa u svojem vlastitom vrtu. Kada netko stane pred vas i naredi vam da popravite svoje susjedstvo sa svojim grandioznim intelektom nećete znati mrdnuti sa mjesta. U Hrvatskoj biti intelektualac znaći biti beskorisan za bilo koga osim za sebe. Možda tako i treba biti, nigdje nije u kamenu zapisano da intelekt treba služiti onome što nije u domeni njegove moći. Ako je tako onda je vrijeme da se prestanemo zavaravati sa idejama da intelektualci rade za dobrobit šireg društva, i počnemo ih poticati da se još više zaljube u sebe i da se još uže vežu u zatvorene grupacije.

Majčinski jezik kao strani? Hrvatska kultura kao strana?

Odrastao sam u kući prepunoj knjiga. Većina ih je bila na hrvatskom jeziku, tu i tamo se mogla naći pokoja na engleskom. Unatoč prisutnosti knjiga, nikad nisam postao gutač knjiga poput majke i bake. Nije mi bilo jasno kako je moguće da nemam tendencije ka čitanju, misli su mi uvijek bile draže kada bi ih primio putem glasa a ne slova. Mene je intelektualno formirao kompjuter, baš kao i jedan veliki dio moje generacije. Pošto sam došao iz malog gradića (sela, ako ćemo biti iskreni) svjedočio sam odrastanju mnogih mladih osoba koje nisu bile toliko prisutne na webu. Danas nema iznimaka, svi su uvučeni na mrežu i to još na društvene mreže. Ja sebe smatram među prvima koji su postali ”novi” ljudi, razapeti između stvarnog svijeta provincijskog gradića i bespučja interneta koji se nudio kada god bi stisnuo on gumb na svojem kompjuteru.

Točno se sjećam ljeta kada sam dobio svoj portal u budućnost. Bio sam uvijek dijete koje je uživalo u druženju i kreativnosti, no tog ljeta me u svoj zagrljaj čvrsto primio jedan drugi svijet pun mogućnosti. Druga realnost postala je nedovoljna, nije me mogla zadovoljiti. Sada kada razmišljam o tom radikalnom zaokretu mogu hladne glave zaključiti da sam to ljeto prestao biti Hrvat. To ljeto se izgubio signal između mene i moje okoline, točnije bi bilo reći da se utišao, tako utišan postoji sve do danas kada sam već u kasnim dvadesetim, ali sada mogu govoriti o posljedicama zaokreta koji se dogodio to ljeto.

Kultura knjiga i hrvatskog jezika postala je nedovoljna i na neki način nedostupna mojem sada već internetom i igricama baždarenom mozgu. Toliko sam duboko postao odvojen od svega onoga što su intelektualno živjeli moji pretci da je jednim blogom teško sve obuhvatiti. Iako postoji hrvatski jezik, kojim sada pišem, previše puta se uhvatim u onom podvojenom stanju koje je počelo ono ljeto kada sam uronio u alternativni svijet, svijet koji je dominiran engleskim jezikom, američkim načinom života. Podvojen sam i dok pišem sve ovo. Možda koristim hrvatski jezik, način na koji razmišljam i kako formiram rečenice je utjelovljen u tradiciji engleskog jezika, koristim njihove izraze, njihovu sintaksu, ali to je samo vrh sante leda.

Jučer me život stavio u jednu od onih tragikomičnih situaciju u kojima sam e mogao samo slatko nasmijati. Kao što sam rekao u početku, od djetinjstva sam bio okružen knjigama. Počevši od Krleže pa do Baudelaira, djela mnogih velikana stajala su na policama dnevnog boravka moje majke, svaki dan sam ih gledao, ali samo gledao, iz daljine, oprezan da ne uzmem ni jednu u ruke. Jučer, dok sam pisao diplomski, misli su mi pobjegle i zalutale na jedan od WordPress blogova. Intenzivne periode pisanja volio sam olakšati sa pola sata čitanja, obično filozofije. Listao sam po WordPress readeru, na kojem čak imam i puno hrvatskih blogera, ali ni jedan me nije privukao. Pri kraju liste blogera sam naišao na engleski post – ”On the edge of sanity”. Početo sam čitati poprilično zahtjevno štivo koje me uvuklo u sebe sa prvih pet rečenica. Nisam znao što čitam, ali bilo je predivno, fluidno, intelektualno oštro. Pomislio sam si – ovo nikad nebi mogao napisati jedan Hrvat, Hrvati su tupavci, i sam sam tupavac kojem se mnogo puta gadi jezik na kojem piše. Engleske riječi savršeno su odgovarale ovom postu, engleski je za mene bio jezik uzvišenosti, mog bijega iz provincije, jezik koji mi je uz poznavanje njemačkog omogućio da radim. Hrvatski je bio jezik svega što je nisko i zaostalo, mrmljanje jedne provincije isupunjene zaostalošću. Nikad to nisam pomislio, ta misao izlazi tek sad kad je pišem, prije misli postao je osjećaj, a baš kao i svaki osjećaj, jak je i teško ga je definirati. Hrvatski mi je uvijek zvučao groteskno, baš kao što mi se gadi i naša himna, koja zvuči koda ju je pisao pijani pripadnik vatrogasnog benda. Došao sam do kraja teksta, bio sam oduševlje, želio sam znati tko je osoba koja je napisala ovo egzistencijalno čudo od par stranica. Na moje opće čuđenje bio je to Krleža!

Život mi je spremio pozornicu, tropove, glumce, dao mi ulogu i publiku. Sve je bilo spremno da dođe do situacije u kojoj ću se susresti sa unutarnjom pukotinom koja razvaja moj identitet na dva svijeta. Kako je moguće da sam puno puta došao u situaciju da pročitam Krležu na hrvatskom i odložim knjigu u gađenju, ali kad je isti taj Krleža bio napisan na engleskom, čitanje je bilo toliko dobro da sam sam odmah želio još. Sadržaj, misli, stil pisanja, sve je bilo neovisno o jeziku na kojem je pisano, ali opet, nešto me odbijalo od Krleže na materinjem jeziku a privlačilo na stranom. Opravdao sam to ljepotom engleskog jezika, ali kako je to obično sa brzim opravdanjima, nije držalo vodu. Odgovor je bio daleko kompleksniji od samog jezika, točnije rečeno – jezik usitinu je duša naroda, moja duša je u tom smislu rastrgana.

Hrvatska je zemlja koja nije po ničemu razlčita od ostalih malih zemalja zapadnog svijeta. Kulturni krugovi, intelektualni život, umjetnost i ostale više djelatnosti razvijaju se samo u velikim gradovima, velikim državama, na mjestima intenzivne interakcije i povišene razine svijesti. Neka od klasičnih lokacija koje nose kvalitete koje sam spomenuo su Pariz, London, Napulj, Berlin, Beč, New York, Los Angeles i mnogi drugi. Ukratko, Hrvatska je premalena za razvitak pravih intelektualnih krugova. Istina je da nam je scena, pa samim time i misao poprilično jadna, osuđena na brbljanja netalentiranih mislioca kao što sam ja i kvazitalentiranih profesora filozofije koji nebi u sebi našli originalnu misao da im netko prisloni pištolj na čelo. Jezik je simbol pripadnosti, sa sobom nosi sve ono što misli i radi narod kojem pripada. Ja sam jezikom i prezimenom Hrvat, ali to je više manje sve što me veže uz Hrvatsku, to objašnjava alergijsku reakciju na moj materinji jezik na papiru. Što me ima naučiti jedan Hrvat? Ovdje si nitko ne može pomoći, pa je bolje da bježim umom u Ameriku? Možda Englesku?

Osjećaji su jaka stvar, pripadnost nekoj skupini je velikim djelom emocionalna. Egzodus Hrvata u inozemstvo nema samo ekonomski razlog, kao što sam do sada u ostalim blogovima više puta naglasio, ono je višedimenzionalna odbojnost prema vlasitiom identitetu. Moje odbijanje da čitam Krležu na hrvatskom dijeli isti motiv kao i iseljavanje kod mnogih visoko educiranih mladih Hrvata koje je Hrvatska odbila nedostatkom bilo kakvog načina da se izraze i uspostave kontakt sa svojom okolinom.

Odbacivanje hrvatskog dijela svog identiteta nije nešto što itko učini sa osmjehom na licu, proces odvajanja obično je ispunjen kontradiktornim emocijama mržnje prema okolini i ljubavi prema istoj. Kompleks inferiornosti koji je neizbježan nigdje se više ne očitava nego bijegom u jezik dominantne kulture. Crnci su 50′ u SAD-u pokušavali ravnati kosu različitim metodama da više sliče bijelom čovjeku. Žene su blajhale kosu u nadi da će im plava kosa donesti barem dio beneficija koje uživaju bijele žene. Po čemu je različit naš bijeg od našeg jezika od primjera crnaca iz 50′ godina? Razlike nema! Osjećaj inferiornosti možda ima opravdanje u objektivnoj zbilji, bogati zapad ipak proizvodi gotovo sve što vrijedi i što mi u ovom svom provincijalnom okrajku koristimo. Kako se ne osjećati inferiorno kada dokazi o našoj inferiornosti svakodnevno bodu u oči?

Zamka u koju sam upao sa engleskim prijevodom Krleže ukazala mi je da su u meni duboko usađene predrasude prema vlastitoj kulturi. Možda je ta predrasuda opravdana? Krleža je pisao u jednom drugom vremenu, njegova djela su preslika njegovog doba + svega što je čitao i mislio. Možda je današnja Hrvatska pustinja na sredini koje je sagrađen McDonalds? Po tom pitanju vratili smo se u doba kada je Ugarski dio monarhije gradio željeznice po Hrvatskoj i donosio zakone koji onemogućuju rad u željeznici svima onima koji ne govore mađarski. Jedina razlika između tadašnje primitivne mađarizacije koja se provodila nasilno, često korištenjem pušaka i današnje anglikanizacije je ta da se potonja provodi fino kroz aplikacije sa kojih se ne možete skinuti ni na sekundu. Poslušajte samo govor jednog Zagrepčana od 18 godina, čuti ćete degutantnu mješavinu engleskog i prugerskog hrvatskog. Ali sve je to OK, sve je to FAJN ipak je hrvatski jezik biljka koja umire a svi oni koji ga nose žele biti nešto drugo od onoga što jesu. Jedina beneficija onih koji sad imaju 18 godina je ta da nikad neće biti toliko svjesni da su sa krive strane kolonijalne podjarmljenosti kojoj je iskrivljenje jezika samo dio. Internet je ono što je postalo ultimativno oružje kolonizacije, a ja imam beneficiju koju nemaju ni starci koji su generacija moje majke ni djeca koja su rođena nakon 95′ godine, a to je da sam svjesan onog ljeta kada sam se odlomio od svoje okoline i uronio se u alternativni svijet nečijeg tuđeg jezika pa samim time i nečije tuđe zbilje, u svijet nekog Amerikanca ili Britanca.