O vezi misli i emocije, vježbama disanja, suženju svijesti

U početku bješe ništa, nedugo nakon čega rodi se događaj. To nešto, što iskočilo je iz ničega moglo je postojati samo kroz um bića koje je ga je moglo poimati. Dok vladalo je to primarno ništa, bića je već bilo, ali ono nije moglo koncipirati bivanje niti nebivanje. To biće nadalje biva ranjeno ili blagoslovljeno događajem, bješe to rođenje emocije. Iz nevjerojatne smjese fizioloških procesa, igre živaca, podražaja, skoči u postojanje misao. Misao pobjegne od emocije i zauzme tron iznad svojeg zemaljskog temelja. Tako prividno odvojena živi sada misao, pod oblacima, zaboravila je okolnosti svojeg rođenja, misli da je čista i neopterećena barbarizmom emotivnosti. Misao zavlada tako cijelim svijetom od papira, dok emocija stoji ispod svega, sa obje noge na zemlji, ukopana u blato iz kojeg su prva bića izgmizala, dok još biće koje osjeća i smisli nije bilo svjesno sebe.


Sjedim na prostirci, ritmički dišući, točan poput metronoma. Blok od tridesetičetiri brza udisaja i izdisaja završen dugim udahom, njega držim pet sekundi, potom dolazi jedan petnaest sekudni dugi izdisaj. Formula je to koja je inspirirala ovaj tekst, on je sam po sebi putovanje duboko u vlastito biće, određeno mirenje sa stanjem stvari untar sebe.


U našoj kulturi postoji veliko zasićenje pisanom riječi, ona je produžetak misli onoga tko piše, misao je nadalje proizlazi iz emocije. U kratkom uvodu na bombastičan način sam želio prikazati kako se razvio taj lanac, fatalna međuovisnost misli i emocije, bolje reći, radi se o prividno slomljenom lancu. Nesretna je današnja situacija, pogotovo kada u jednadžbu ukalkuliramo masovne medije. Oko nas lebde tisuće misli, samim time i emocija, ne možemo ih vezati uz izvor, osobu ili grupu iz koje su proizašle. Kratkoća i agresivnost poruka, što je glavna odrednica dobre reklame, vrijeđa ljudsku psihu i stvara osjećaj da imamo odnošaj sa umjetnim entitetom, vrlo moguće je i da imamo, sa obzirom da internet vrvi botovima.

Toliko se lako pogubiti u moru informacija, nasilno nametnutih emocija. Tko više sa sigurnošću može reći da mu unutarnji kompas nije narušen, podivljao, pokazuje krive sjevere i jugove. Sve težnje i smjerovi su relativizirani, iako nas kretnja u krivom smjeru neminovno vodi na odredište koje ne želimo, želimo li uopće više išta, ili netko želi umjesto nas? Kaos je pravilo, pogotovo nakon krize sa virusom, a kaos neminovno vodi u anksioznost i depresiju. Mislim da nitko više ne može negirati da smo kolektivno, kao društvo izloženi egzistencijalnim opasnostima koje dolaze iznutra. Kao i svi, ni sam nisam izbjegao žrvanj psihološke boli što je proizvela 2020. godina, nisam je bio pošteđen niti prijašnjih godina.


Kao posljedica unutarnjih emotivnih turbulencija, misaoni proces mi je postao fragmentiran, definiran pesimizmom, ukratko, nepodnošljiv. Prakse disanja opisane na početku teksta, možemo ih nazvati meditacijama, omogućile su mi da na kratko izađem van svoje ljušture, još jedan od trikova kako pobjeći mi je vježba utezima i hladni tuševi. Gnušam na bilo kakve new age misticizme, isto tako sam odbacio i nade u kapitalističko ”samopoboljšanje” kroz radikalne promjene životnih navika, moja cilj je bio samo bijeg od destruktivnog psihofizičkog stanja, te suženja svijesti od koje još uvijek patim.

Pod destruktivno suženje svijesti ne mislim na degradaciju intelekta, on funkcionira bolje nego ikad, već na loše emocionalno stanje koje diktira intelektu kamo će ići. Smijem se na filozofe, znanstvenike, političare koji misle da misle bez osjećaja, to je ta namrgođena objektivnost o kojoj svi govore. Objektivnost je sama po sebi manifestacija autoriteta, slaganje pojedinaca koji misle da nešto odgovara zbilji, da je provjerljivo, ti isti pojedinici su jedinke koje osjećaju, misao koja ih je dovela do oformljavanja kategorije objektivnosti je utemeljena u emociji. Što reći u obranu objektivnosti? Da li je moj prijašnji tekst produkt mojeg emocionalnog stanja? Naravno! Priznanje je to koje si intelektualni autoriteti ne smiju dopustiti, ja na sreću nemam te probleme, beneficije su to slobode, ili nevažnosti.


Meditacije koje prakticiram me fasciniraju, nisam nikad očekivao da ritmički obrazac disanja može prouzročiti slom utanačenih obrazaca misli. Katkada znam biti duboko uronjen u teme koje me zanimaju, većinom se radi o propasti, bilo to civilizacija, osoba, društava, jednostavno sam prirodno privučen onime što ja nazivam istinom, istinskim licem ljudskog roda (makjavelizam, korupcija, darvinistička borba između zemalja, pojedinaca, srodnika, tendencija povijesti da ne ide pravocrtno već ciklično, neminovni slom ideje napredka 19. st., uspon političke misli kao degradacije čovjeka, okrutnost elita, uspon države kao nehumanog aparata / dalo bi se tu nabrojiti barem još stotinu tema). Jesam li u pravu, ili ne, odgovor ne igra baš nikakvu ulogu, bilo bi to koda ocjenjujemo da li je hobotnica lijepo biće ili ne. Hobotnica je evoluirala da se razmnožava i preživljava što efektivnije, nije ju previše briga (niti može brinuti) o tome što neki samoprozvani Homo Sapiens Sapientis misli o njoj. Bolje pitanje je: ” koji je uzrok ovih tematskih fiksacija, koji je njihov razlog”.

Ritmičko disanje mi slama misao, cijelu osobnost, barem ono što sam ja sebi objasnio kao svoju osobnost. Poput munje, u neočekivanom dijelu prakse disanja, od nikuda bljesne neka potpuno mi strana misao. Tako već gotovo godinu dana, otkad sam počeo sa disanjem, dobivam određene poruke, tako ih barem volim nazivati. Ne radi se samo o stranim emocijama, niti mislim, već o kompletiranom sustavu, jednog i drugog, i trećeg elementa, kojege ne mogu još definirati, osim možda sa riječi svijest. Zanimljivo je kako se lako slama cijelokupni splet već utanačenih emocija i misli, barem na sekundu mogu ne samo iskusiti već živjeti jednu drugu realnost. Ne govorim o ničem apstraktnom, nisam jogi, niti sam mistik, ja sam obični Hrvat koji si pokušava olakšati nepodnošljivo postojanje sa metodana koje ima pri ruci. Kada govorim o realnostima, mislim upravo na splet emocija, misli i svijesti, svaki čovjek je po tome realnost za sebe, iako dio te realnosti djeli sa ostatkom zajednice, on gotovo uvijek osjeća da je sam, odvojen, u svojem svijetu. Neću govoriti da je ta odvojenost iluzija jer je takvo baljezganje opet new age gluparija, normalno da samo odvojeni, nebi mogli postojati drugačije, ego je kralj u svojem kraljevstvu, moj problem je što je moje kraljevstvo pustinja.

Realnost, koja se kao nova nameće kroz praksu disanaja, izbija utanačenu realnost koju živim i koju smatram svojom svakodnevicom. Nova realnost obilježena je ljubavlju prema svijetu. Ljubiti ovaj svijet je nešto što mi je osobno strano. Ne tvrdim da sam kompletno nesretna osoba, imam itekakav kapacitet za veselje i ugodu, samo to sve prestaje kada počnem razmišljati. Dok se držim djelovanja sam dobro, kada prestanem, nema mi pomoći, idem opet duboko u proučavanje propasti, to me čak i na neki perverzni način veseli. U spomenutom bljesku, viziji, možemo je i tako nazvati, ukazala mi se mogućnost da volim ovaj svijet bez obzira kakav je, on je tada zaslužio da ga se voli, nisam mogao vjerovati kako se taj osjećaj mogao probiti crnilo moje perspektive.


Ono što se može sruštiti nije vječno, niti nepobjedivo, pa ni nužno istinito. Kroz osjećaj da mogu voljeti ovaj svijet se narušila pesimistična konkcepcija. Baš kao što narod koji je prevaren, počne uviđati da je demokracija u zemlji koju nastanjuje farsa, tako sam i ja izgubio stopostotnu poslušnost prema svom crnom gospodaru koji tvrdi da je oličenje istine.

Tijekom godine dana prakticiranja ritmičkog disanja, vizija ljubavi prema svijetu samo je jedna od mnogih ”stranih” realnosti koje su mi se ukazale. Ne mogu a da ne pomislim da se obrati u svijesti ne događaju radikalno. Simbolički gledano kroz mehanizme države i politike, možda se potpuno preuzimanje vlasti ne događa nužno kroz brzu i nasilnu revoluciju već kao sitne agitacije i neupadljivi protesti podređenih elemenata, koji svojim postojanjem potkopavaju dominantnu političku struju, sporo ali sigurno.


Pitam se, da li mi se možda događa proces reprogramiranja, da će posljedice na prvi pogled nevažnih vizija biti velike? Ne mogu trenutačno ništa ustvrdi osim da je veoma važno da uronimo u sebe i osvjestimo razne svijetove koji žive u nama. Dok oko nas divljaju ”mentalni virusi” koje ne možemo pojmiti, koji nas zbunjuju i/ili upravljaju, nikad nije bilo važnije ukorjeniti se, dubinski preispitati svoja emotivna stanja. Proces koji je meni bio korisan nije možda odgovarajući za vas, ali vjerujem da svatko može naći neki način kako postati svjesniji svojih ”istina” i ”osobnosti”, te ih staviti na test, preispitati, i možda omogućiti nekim autentičnijim, potisnutim istinama i osobnostima unutar sebe da dođu do izražaja.

Kratko o pesimizmu 21. stoljeća

Ono što je super oko 21. st. je što po prvi put građani imaju puni uvid u mehanizme funkcioniranja politike i ekonomije vlastitih zemalja na makro razini. Doskočice kao što su: “ljubi svog susjeda kao što ljubiš samoga sebe” više ne drže vodu, jer ipak susjed ima jeftine sirovine koje nam trebaju. U isto vrijeme si čovjek ne može pomoći a da ne postane pesimističan ili apatičan kada shvati da su države strojevi, gotovo po pravilu antiljudske tvorevine koje su se otele kontroli, da služe zatvorenim krugovima elita i financijskim malverzatorima. Nije ni čudo da se populacija uznemirila povodom virusa jer nitko istinski ne vjeruje vlasti, niti ostalim autoritetima. Izdaja nižih klasa od strane viših je nešto poprilično prirodno, na razini hladne analize povjesničara to je evidentno, na osobnoj, ljudskoj razini, ne možemo se miriti sa takvim postavkama igre. Problem ne leži u degradaciji morala vladajućih, njega nikad nije ni bilo, već u osvješćivanju do sada nepoznatih stvarnosti politike, ekonomije, vlasti. Novo stoljeće sa sobom nosi neviđeni egzistencijalni pritisak, on svom težinom leži na pojedincu. Veliki dio modernog pesimizma proizlazi is fatalne doze samosvijesti te zurenja u ponor realpolitike megainstitucija, vojno-industrijskog kompleksa, država, korporacija.

Intelektualne vježbe nepotpuno svjesnog bića

Nije li uzvišena pozicija onih koji si dopuste život među ledenjacima, pozicijama koje nastanuju bogovi, bića čistog intelekta, samodostatna, hladna, okrutna?

Svaka generacija izrodi barem jednog čovjeka koji je pripadnik svoje vrste samo prividno, ta hodajuća ploha zavarava gledatelja, podmeće mu iluziju srodnosti sa spomenutim čovjekom, nečovjekom, bogom. Odabrani pojedinac, mogli bismo ga nazvati prokletnikom, puno puta on je patnik, mučenik, biće je čistog intelekta. Svojom prirodom je neprirodan, produkt je visoke civilizacije, baš kao što je AI (artificial intelligence) napredna manifestacija procesa koji je počeo industrijskom revolucijom i primitivnim strojevima koji su gutali tone ugljena. Kao najdalji doseg, on/ona je neminovno visoko kompleksna kreacija, krhka, ovisna o mnoštvu jednostavnijih stepenica koju su mu/joj omogućili postojanje. Bez farmera nema intelektualaca, bez benzinskog motora nikad nebi bilo AI-a, bez ostatka svoje vrste, pojedinac kojeg spominjemo ne može se oformiti.

On je biće čiste svijesti, gleda sa svojeg ledenjaka, vrha nepristupačnog Olimpa, osuđuje ljudski rod, motive koje krije iza pompoznih moralističkih objašnjenja. Stari Homo sapiens, čovjek je kontradikcije, korupcije, ljubi neistinu povrh svega, djelo je njegova domena, to ga nepremostivim ponorom odvaja od našeg čovjeka svijesti. Dok stari čovjek za mjerilo svega uzima sebe, novi čovjek gleda sve kroz prizmu svijesti koja je nadograđena, depersonalizirana, obezglavljena, on je u tom pogledu istinski povezan sa plamenom božanstva. Nisu li grčki bogovi bili indiferentni prema kukcima, ljudima, pijunima u svojoj igri, nisu li Grci bili više nego svjesni prave prirode nečega što je toliko neljudsko kao bog? Odvojenost od ljudskog, nešto što kršćanstvo ne može pojmiti. Kršćanski bog je pastir svojeg krda, on stvara na svoju sliku male klonove, potom se ljuti što nisu bolji nego što jesu, voli ih pa ih mrzi, ne može se odlučiti da li su vrijedni ili bezvrijedni, sve skupa se odvija u nekom veoma ljudskom tonu. Nisam uvjeren da je nešto što je bog, biće neutemeljeno u tijelu koje luči znoj, gnoj, feces, može pojmiti kako je to prazniti se, ili biti konstipiran. Naš čovjek čistog intelekta nije nadišao pražnjenje, jednostavno ga ne doživljava, toliko je odvojen od karnalnog dijela sebe da je čin nužde, koji je toliko prizemljen i odbojan, za njega samo simbolična slika. Dok su tjelesni procesi nešto što u svijetu životinje i starog čovjeka igra istu ulogu kao poljubac, ljubav, smrt ili bog, u razini kojom rezonira čovjek svijesti, sve poprima hierarhijsku dimenziju. Čovjek prirode ne diskriminira, baš kao što zvijer ne može preferirti život povrh smrti, u njoj gori instinkt života i želja da se on nastavi, ali ne može diskriminirati, ocjenjivati, osuđivati.

Čovjek čiste svijeti je biće osuđivanja, odbacivanja, negacije, ne može biti optimist jer nedjelovanje, koje je među njegovim glavnim karakteristikama, podrazumjeva pesimizama. Optimisti su za njega huškači, političari, djelatnici, kapitalisti, nitko nikad nije uspjeo prodati istinu, odveć je odbojna, čovjek svijesti gnuša se nad onima koji moraju djelovati. Nemoguće biće o kojemu govorim je u sukobu sa ljudskim rodom, i ne samo sa njima, već ratuje sa cijelim principom postojanja na ovom planetu. Sve što plazi, gmiže, pliva, hoda ili leti slijedi jednostavan princip djelovanja, u suprotnom bi cijela drama koju zovemo život stala. Biće čiste svijesti izdvojen je vlastoručno ili prisilom vanjskih faktora iz života, on ga ocjenjuje, krizira, percipira, ali ne dira. Svijest je svjetlost koja sprži sve što dodirne, sunce je simbol tog principa, samodostatno, ono stoji u sredini našeg sustava, sve počinje i završava apsolutnom voljom te zvijezde.


Baš kao i aposlutna vlast sunca u našem sunčevom sustavu, um čovjeka svijesti građen je za vladavinu nad onima koje smatra nižima, to je jedini modus interakcije sa okolinom koji poznaje. Dok čista svijest djeluje u apsolutima, čovjek je ako išta, spektar, razigranost neznanja i impulzivnosti, raznolikosti, plesanje na užetu između boga i životinje, za njega je malo svijesti skok naprijed, kada primi previše razornih zraka svijesti, baš kao i kad zemlja primi previše zraka sunca, dobivamo pustinju. Naš čovjek čiste svijesti je neljudski konstrukt, stran čovjeku zajednice, kao što je pustinja mjesto gdje život ne može cvasti, njegov um je mjesto koje ne prima nikoga drugog osim sebe. Ledenjak je po nastanjivosti srodan pustinji, ekstremi su nepovoljni za Homo sapiensa.

Hand drawn antique style sun with face of the greek and roman god Apollo.

Čovjek je sklon prizvodnji ekstrema, težnja ka čistom idealu nije strana, ipak, čovjek se gnuša svoje ljudskosti, na lošije dane se ne može riješiti stigme da je proizišao od ”nižih redova bića”, predbacuje si bestijalnost, kao da ima nešto da suprostavi onome što je. Ako čovjek ima išta što ga odvaja od zvijeri onda je to spomenuto suprostavljanje, otpor prema sebi. Ideal čistoće, čovjeka svijesti, bez bremena tijela, čistog astralnog intelekta koji ruši sve pred sobom, nešto je što je doživjelo svoj zenit u religiji. Koncept idealnog, ukratko božanskoga, izgubio se u današnjici, ono što smo pokušali stvoriti je novo idealno – digitalno. Ono što je religija pokušala, a to je kolektivna svijest, propalo je u više navrata. Razočaranost u nemogućnost da prevaziđemo psihološke obrasce utemeljene u našim tijelima nas je naveo na eksperimentiranje sa tehnologijom. Ne možemo evoluirati onako kako želimo! Ono što možemo je, poboljšati se uz glorificirane štake zvane tehnologija. Sve ovo samo je težnja i san jedne civilizacije koja se zasitila same sebe, ali vratimo se na kratko na nešeg čovjeka čiste svijesti.


Cijeli tekst bio je intelektualna vježba, ispaljivanje inspiracije osobe koja posjeduje jednog čovjeka čiste svijesti u sebi, ali važno je reći da on nije jedini čovjek u meni. Baš kao što je bog ideal, tako je i čovjek čiste svijesti puki trik koji svijest odigrava nad samom sobom. Nešto ne može postojati bez tijela, baš kao što ni AI ne postoji bez servera koji ga održava na ”životu”. Mnogi intelektualci, znanstvenici, filozofi, se ponašaju kao lebdeća ukazanja, bestjelesne sile, razriješene ega. Privid je misliti da možemo nadići svoja uvjetovanja, bila ona fiziološka, odgojna ili šira kulturološka. Opasno je po osobu kada se dogodi otuđenje od konkretnog svijeta i tranzicionira se u stanje u kojemu smatramo da smo se riješili sebe kao osobe i odemo u sfere čistog intelekta. U težnji da se čovjek obezglavi i odvoji od tijela, pređe u domenu ideala, postane bog, uvijek je veoma mračan motiv, fatalna zamka. Upravo onaj koji postaje bilo kakav apsolut, stvara situaciju u kojoj mu ispod zlatne površine kuha more uzavrelog blata i fecesa. Idealisti više nego često postanu veliki krvnici. Čovjek koji barata sa apsolutima, nerijetko kroz život uvidi da mu se utopija ruši pod udarima zbilje koja ne rezonira sa njihovim neprirodnim kreacijama, tada on poseže sa sjekirom, topom, tenkom, sve u nadi da će prisiliti sve oko sebe da poklekne pred njegovom vizijom.

Sraz čovjeka i prirode nije pravilna konstrukcija. Priroda ne postoji kao susprotnost civilizaciji i čovjeku, postoji samo mržnja čovjeka prema samom sebi, jadu kratkog i često bolnog života kojeg mora odraditi na ovom svijetu. Mnogi su pobjegli od kobne istine čovjeka u ideale, religija je melem za te rane, također je tu alkohol, droge, hedonizam, svašta se može povući iz arsenala protiv bolne egzistencije homo sapinesa. Stvorit ćemo bilo što, makar i matricu sličnu onoj u kojoj se probudio Neo, samo da pobjegnemo od sebe. Odvojenost koju čovjek čiste svijesti osjeća prema ostatku svog roda samo je metaforička slika, možda čak i simbol koju ukazuje što to znači biti čovjek u ovom svijetu. Priroda nije kontrast čovjeku, svijest je kontrast nesvijesti. Nastojanje da se stvori nadsvijesti, bilo to kroz AI ili religiju, možda ima jedan infantilni, neočekivani motiv iz sebe – bijeg od boli bivanja bića koje je polu bog a polu zvijer, kontradikciji svijesti i nesvijesti, tenzije nečega što poima i biva poimano sobom u isto vrijeme. Možda se motivi koji leže ispod cijele zamršene drame intelekualnog života ljudskog roda, knjiga, religija, znanosti, digitanih utopija, mogu sročiti u tri jednostavne riječi – bijeg od smrtnosti?


“Strah od smrti je upravo način na koji svijest postaje predmetna za sebe samu.”

Hegel

U dobru i zlu, arogantni

Donesimo političku odluku o ukidanju virusa.
Izglasajmo većinski da ga maknemo iz realnosti.
Skupimo se na trgu, protestirajmo protiv mikroorganizma.
Derimo se prema nebu, ono će čuti naše vapaje.
Ako ni politika ne uspije, onda ćemo dići nos!
Ponašajmo se koda ga ni nema, tako će sigurno nestati.

Što ako virus nije problem mišljenja?
Što ako virus nije politička opcija?
Što ako nije moralna kategorija o kojoj se vijeća u kafićima?

Nije meni to važno, ja znam da virusa nema!
Ja sam to odlučio dok sam sjedio na WC-u jučer.
Ja osjećam da je sva ova drama puka teorija zavjere!
Ipak je najvažnije što ja osjećam! Ja! Ja! Ja!

JA sam stručnjak, jer to mi je rekao sustav.
JA sam svoj gospodar, jer to mi je rekla reklama.
JA sam važniji od zajednice, to mi je rekla majka.
Ja sam otporan na ono u što ne vjerujem, to mi je rekla crkva,
JA ne nosim masku jer nisam ovca, to mi je rekao pastir.
JA sam otporan na pravila, to mi je rekao političar.

Kako nestaju carstva? Kako se ruše velike stvari?
Dovršena velikim ratovima i erupcijama vulkana,
inicijalno su načeta sporim gašenjem, gušenjem, glupošću.
Na vrhuncu vlada disciplina, virilnost, vitalnost.
Pri kraju vlada samovolja rulje, arogancija budale.
Mase vode samovoljni egoisti, morbidni, izmučeni.

Pitam vas sada, gdje smo, na početku ili na kraju?
Nije virus prekidač koji gasi svijetlo koje je žarko sijalo.
Kuga napada već bolesan narod, nagrizen smrću.
Naše svjetlo je već bilo slabo, prigušeno sljepilom čovjeka.

Što nam treba, malo više vjere?
Dosta je bilo vjere, vjerovanja, pogađanja.
Borimo se protiv neprijatelja koji ne vjeruje u sebe.
Virus ne glasa, osjeća, vjeruje, protestira, on se množi.
Njegova bit je širiti se, bez obzira na sve, što efektivnije, jače!

Gdje smo mi? Mi vjerujemo, glasamo, svađamo se, nagađamo.
Mi se držimo za rukice i nabrajamo svoje beskorisne mantre.
Počinje biti jasno, da arogancija koja nas tjera da širimo virus,
ista je on kurva koja nas je uvjerila da smo najviši organizam na svijetu.
Čovjek, odlični, homo SAPIENS, mudri.
Toliko mudar da će se ušetati u svoj grob.
Tko će pobjediti? Onaj koji je pametniji.
Onaj koji ni ne posjeduje mozak.
Virus, koji nije niti živ niti mrtav.
Niti životinja niti kamen.
On samo je ono što je.
Ono što mi nikad nećemo moći biti.







Piši

Piši danas, jer sutra neće biti inspiracije niti volje
Trči u nedefiniranom smjeru, nesputan kartama
Sve žetone baci u igru, i onako je namještena
Odbaci slabiće, usjedilice, okolišavce, oni te sišu
Okrutne stepe modernog svijeta nikoga ne čekaju

Piši kratko i jasno, poput ratnika a ne intelektalca
Potonji su se već i samim muzama koje crpe zagadili
Mi što nismo poklekli lutamo među fragmentim ove zbilje
Nema za nas predaha, niti vremena za snove i vjeru
Nećemo se izmigoljiti iz boli poštapalicama, opijumom

Piši prodorno, bez zadrške, kompromisa ili straha
Jer živimo na kraju svih krajeva, sve je dopušteno
Za nas što lebdimo van konvencija, polu divljake
Što za nas znači sjedilački život i sigurnost ogrijeva
Divljina, neobuzdana prostranstva, to nas draži




O fašistoidnosti optimizma

Kuca mi u glavi već mjesecima, reprizira se jedna misao, jedno sjećanje. Mislim da mi inuticija divlja, kompas se vrti u krug, ne pokazuje definitivni smjer. Naučio sam u bolnom procesu sazrijevanja da ne uzimam vlastitu intuiciju zdravo za gotovo, uvijek je bila u pravu, razum bi se često umješao u njezinu predikciju, zamutio je bistrinu tog nadosjetila.

Progoni me sjećanje i misao o vrsti osobe, psihološkom profilu kojeg sam susreo na faksu, nazvat ću ga optimist kolaboracionist. Faks na koji sam išao izrazito je trula i korumpirana institucija, strast za znanjem i njegovanjem talenta daleko je od onoga što se njegovalo. Podobništvo, selekcija onih koji su poslušni a ne sposobni, mini autoritarni režim skriven na školskom institucionalnom vrhu. Neću razbijati glavu oko korupcije profesora, provario sam taj problem, pomirio se da nikad neće biti drugačije, napalm bomba bi bila efektivnija kao sredstvo promjene od bilo kakvog restrukturiranja te truleži. Ono što me progoni su studenti, većinom mladi muškarci, ali i poneka žena, progoni me njihov optimizam i namjerna (možda i nemogućnost da vide) slijepoća.

Shvatio sam da je slijepi optimizam, privrženost sustavu koji je im je srao u usta bio glavna odrednica njihovog djelovanja na faksu. Bili su to neki drugi ljudi, nešto drugo od mene, vječnog nezadovoljnika i pesimista. Sustav bio je sasavljen od nesposobnih profesora, sporih tajnika, općeg besmisla studiranja u Hrvatakoj, nepoštovanja među studentima, uzaludnih natjecanja, nadmetanjima, apsurdnim stanovima u Zadru, unatoć svemu tome, bio sam okružen vječnim optimistima, bili su oduševljeni, potpuno spremni da kažu DA na sve što se događalo oko njih.

Tada sam naučio da su optimisti izrazito opasni ljudi, dominacija pozitivnih osjećaja ih čini otvorenim da se prilagođavaju na osi optimizma u bilo kakvoj situaciji. Optimizam u nacističkoj Njemačkoj je kolaboracionizam, od silne sreće će ti optimisti nekome sprašiti metak u glavu. Optimizam je jedno veliko DA, bez obzira na uvijete, bez biranja. U liberalnoj demokraciji dijalog između različitih elemenata društva bazira se na dijalogu, koji često aludira i neslaganje. Samo u autoritarnim državama nalazimo optimizam bez ikakve trunke kritike, od takvog instinkta trebamo bježati glavom bez obzira.

Shvatio sam da sam deset godina proveo u simulaciji autoritarnog režima u malome, susreo sam kolaboracioniste koji će sa smješkom stajati na ulazu Auschwitza, koji će sa očima uprtim u horizont širiti granice svoje partije, bez samokritike gaziti tuđa prava. Kritika podrazumjeva kritičnost, smatram da je u dnu kritike nezadovoljstvo, jedno veliko NE na postojeću situaciju. Da bi se sustav održavao u ravnoteži moramo imati optimiste koji grade, rade, služe i vode bez introspekcije i pesimiste koji će vječno kritizirati, ukazivati na manjkavosti sustava, razmišljati u nebulozne dubine, teoretizirati o prirodi realnosti. Odsutnost jednog elementa iz ovog para uzrokuje neravnotežu i patologizaciju sustava.

Hrvatska u gotovo svim institucijama, unutar naroda (posebice u nerazvijenim krajevima) posjeduje određenu intrinzičnu gravitaciju ka autoritarnosti i fašizmu, suptilan je i neprimjetljiv neistreniranom i neosjetljivo oku i umu, pogotovo naivnom mladiću koji misli da je visoka pozicija istoznačna sa uspjehom te da je nadalje isti produkt neke definitivne dobrote.

Definitivna dobrota kao temelj ovog svijeta, to je ono što sije u zjenici vječnog optimista. Dobrota čovjeka kao refleksija božje prirode u njemu, tok povijesti kao volja nadmoćne svijeti koja želi progres za svoje sljedbenike i djeli nagradu za poslušnost. Problem optimista sa faksa vidim u dubini njihovog kršćanskog odgoja, točnije pučkog fašistoidnog iskrivljenja religije i metafizike koja reducira svijet na dobro i zlo. Kada sve pojednostavimo i podjelimo na dvije suprostavljene polutke, onda je definitivno bolje biti na strani dobroga, iako to katkad podrazumjeva da nekome sprašite metak u glavu, uništite cijelu zemlju, prirodu, sve sa smješkom na licu, sa samopouzdanjem da je viša sila na vašoj strani. Istina je da ovi istinski optimisti nemaju problema sa samokritikom, prefrontalni korteks mozga im je aktivniji od bilo kojeg dijela, laki su na okidaču i vole djelovati bez razmišljanja o posljedicama.

Naučio sam dobru lekciju o spomenutom psihološkom tipu, vrsti osobe koja je učestala u Hrvatskoj, o kolaboracionističkom neintrospektivnom optimistu. Dolaze nam teška vremena, virus je pokrenuo lančanu reakciju radikalizacije politike i ekonomske nesigurnosti. Unutar slijedećih desetljeća ćemo svjedočiti svakakvim užasima. Možda je došlo vrijeme da pripazimo tko nas okružuje, koliko se brzo naši susjedi prilagođavaju na političku radikalizaciju, možda ti isti boluju od optimizma koji ne bira sredstva koja koristi da dođe do uspjeha i konačno do potvrde svoje pozitivne vizije, makar to značilo nešto izrazito destruktivno za sve oko njih.

Oda pjesnicima

Pogođen u centar bića bizarnošću ovog svijeta
Shvaćam da za nas nema ništa do riječi i cvijeta


Padamo iz raja, poput Sotone u pakao budnosti
Svako druga opcija obrisana je morem budućnosti


Što preostaje kada se ispišete iz knjige ljudskosti
Diogen što ljudske i pseće kosti miješa iz ludosti


Pjesma ostaje kada sve drugo izgubi smisao
Tko ne zna početi od nule, nikad nije pisao


Suprotnost ovom životu nije smrt, već pisanje
Uz grudi potencijalnog, drugog, novog, tiskanje


Život u vječnom ledu, na dalekom sjeveru plesanje
Daleko od mase i tupila, primarnog instinkta klesanje


Buljenje u centar onog najopasnijeg u čovjeku
Prebiranje, traženje odgovora u dalekom vijeku


Život je to onih što su novih svjetova vjesnici
Prvi i zadnji, sveci i grešnici, najobičniji pjesnici





Nokturnalne misli

Možda je najgora kazna za čovjeka da je rođen sa vizijom, ali da ne može dosegnuti niti ispuniti potencijale koje vidi u sebi i svemu oko sebe. Još gore je kada jedini vidi prljave otvore čovječanstva, one rupe preko kojih su provizorno zabijene daske moralizacija, znanstvenih teorija, državnih zakona i regulativa. Što ostaje toj osobi nego samoća, ništa drugo, ali ne bilo kakva samoća, ona najgore vrste, manjak srodnosti sa ljudskim rodom, ultimativna praznina koja se ne može ispuniti nikakvim kavama, čavrljanjima o politici. Možda je proširena svijest i uvid u dublje mehanizme djelovanja svijeta samo anomalija, samim time i nedokučiv san zakinutog sanjača. Blaženi oni koji ne misle da može biti išta osim onog što je. Blagoslovljeni su oni koji liježu u postelju bez krivnje i srama. Takvih dubokih spavača je mnogo, da li ikako drugačije može svijet ići dalje svojim sanjivim putem?

Tko od vas je šetao dugim noćima, dok su svi čvrsto spavali, u svojim kućicama, u svojim gradićima, pod mekim dekicama? Tko je odlutao od krda u mrak, za misiju si uzeo spoznati ga, uobličiti ga, internalizirati? Tko je svojevoljno postao krhotina što je otpala od cijelog života čovječanstva, samo da bi mogao spoznati egzistenciju jednog kukca koji gmizi ispod kamena? Spavači i dalje misle da kukac vrijedi manje od njih, opili su se svakakvim pravilima, ona ih štite, omogućuju im da i dalje mogu spavati pod toplim dekicam. Što bi bilo kada bi se jednog dana probudili i vidjeli da ono što ih djeli od kukca je kula koja lebdi u zraku, podložna suptilnim kretanjima vjetra, kiše, daha nekog ozlojađenog samotnjaka koji kopa rupu do centra zemlje? Tko će onda pokupiti slomljene mozgove, kada padnu fasade koje drže cijelu farsu u pokretu. Istina je da farsa vrijedi isto koliko i ono što je iza nje, ništa.

Što ako nestane gradića, kućice, dekice, hoće li i dalje kule lebdjeti u zraku, štititi meke izložene trbuhe čovječanstva? Kada nestane sigurnosti odbacit ćemo naše fiktivne fortifikacije i postati zvjerski nomadi, kao i svaki puta do sada. Pred nama su crna vremena, mnogi oni koji su slatko spavali će postati vampiri koji progone slabe i nevine noću. Transformirati će se vrlo lako jer nikad nisu htjeli spoznati tamu koja ih je cijelo vrijeme okruživala, ono što ne znamo ne može nam nauditi, jer nas je preuzelo. Ono što su oni rijetki noćni šetaći vidjeli u namjerno zaboravljenim kutevima čovječanstva postat će jednog dana pravilo, osnova novih praksi, novo mračno doba. Što ćemo mi insomniaci onda sanjati? Hoćemo li kada sve na ovom svijetu ode u Had napokon zaspati? Hoćemo li sanjati svjetle poljane nad kojima sije vječni sjaj Krista? Nije li kriza, propast, za nas samo prilika da se finesiramo i očistimo od prljavštine anesteziranog građanskog života? Dok taj dan ne dođe vidimo se na dugim nokturnalnim šetnjama na kojima se otkrivaju besprijekorne obsidijanske viste, zavrijeđena privilegija onoga tko pati od nesanice u svijetu koji spava.

Malware

Dok sam bio mali u um mi je bio ubrizgan malware
Virus koji kopa jamu pod instinktima kreacije
Zatupljujući trening moždano mrtve okoline
Nikad ni nisam imao šanse, školovan da gubim
Misli koje potvrđuju Status Quo, robovski mentalitet
Obrasci ponašanja naučeni od nametnutih vladara
Samodestruktivne aktivnosti, pobunjeni programi
Brane namjerno napravljene da koče protok energije
Umjetna korita što čistu vodu gone u mrtva mora
Zbijena sila što nejde nikud osim natrag u sebe
Djelovanja i misli kao postmortem trzaji
Napravili su androida što odrađuje puki minimum
Nešto što je produkt svoje okoline a ne vlasite volje
Plan što pušten je u akciju, pomno kalibriran
Nekome paše da nove generacije budu bezlične
Pasivni agenti spavači, poslušni poltroni, glasači
Negdje na pola puta sam se pogubio kao i svi
Prestao misliti svoje misli i počeo igrati tuđu igru
Prestao stvarati, ulijenio se i počeo konzumirati
Postao posebno neposeban za nekoga tko je poseban
Anesteziran sustavom sa kojim sam nekompatibilan
Kreativac koji ne stvara među legijom kamionđija
Odbacio sebe, napravio par ustupaka za opće dobro
Nekoliko malih kompromisa da se ne ističem
Ali sve je to u konačnici u najboljem redu
Tako je programer željeo, tako je dizajnirana igrica
Tko smo mi da propitkujemo one koju su nas sastavljali
Nas androide na generacijskom smetljištu, što čekaju
Neki nagli prekoret i neko unutanje proljeće
Tko smo mi da lupimo šakom o stol i urliknemo
Ne želimo nagrditi slatki san naše malograđanštine
Rađe ćemo se se suzdržati, još malo strpiti, istrpiti
Možda se još malo oblikovati da lakše stanemo u crijevo
Malo se utišati, još nekoliko kompromisa potpisati
Dok ne stignemo na konačno odredište kompromisa
Kad ne ostane ništa od nas, od mene, osim kompromisa










Ima li druženje za mlade Hrvate ikakvog smisla?

Kada padnu svi konteksti druženja, one spone koje najviše bodu modernog čovjeka u ponos, onda imamo jedno zabrinjavajuće stanje. Nekoć smo bili izrazito vezani kontekstom. Počinjemo razgovor sa susjedom koji nam je prodao pet kila brašna iz svog mlina, oboje moramo poštovati neke odrednice i pravila ako želimo nastaviti obostrano korisne odnose (prodaja i kupovina brašna). Razgovor ili potencijalno druženje će biti prožeto spomenutim kontekstom. Korisnost je redukcija tog odnosa, ali upravo ta redukcija nam otkriva temelj ljudskih odnosa. Ako nećemo korisiti riječ ”korist” možemo upotrijebiti i ”društvena, ekonomska simbioza”. Gustoća konteksta koji prožima razgovore i druženje korelira sa blizinom življenja ali i u ovom pogledu vidimo nepravilnosti. Živite recimo u Zagrebu ili Rijeci, stanujete u velikoj zgradi, svi znamo da je vrlo velika mogućnost da ne znate ljude na svojem katu kamoli u ostatku zgrade, interakcije ostaju na dobaro jutro. Manjak interakcije proizlazi iz manjka konteksta koji vas povezuje. Moderno doba je efektivno kroz nekoliko generacija uklonilo kontekst koji je povezivao pojedince, samim time i njihove interakcije. Ljudi počinju upisivati opskurne tečajeve i aktivnosti samo da se mogu povezati sa sugrađanima na neki način, kontekst se pokazao kao presudan kada se radi o inteakcijama.

Analizirajući većinu interakcija sa svojim vršnjacima došao sam do zabrinjavajućeg zaključka – razgovori koji vodimo su razriješeni konteksta koji bi modulirao te interakcije. Što nam preostaje kada više nemamo niti ”koristi” niti ostalih poveznica? Razgovori postaju sami sebi svrha, što nadalje aludira da moraju biti visoke kvalitete da kompenziraju manjak konteksta u kojem nastaju. Jednostavno napisano, kada si baš nikako ne koristimo pokušajmo si koristitit na nekoj apstraktnoj intelektualnoj razini. Nažalost, razgovori su za većinu Hrvata trošenje svog i tuđeg vremena. Pogotovo muškarci kroz razgovora pokušavaju nametnuti svoj status sugovorniku, što nadalje još dodatno degradira inicijalni motiv za početak razgovora. Zašto se uopće družiti sa nekim tko vam nema što ponuditi? Ne prodaje vam brašno a bome vam ne pomaže niti svježinom svoje perspektive.

Tužno je što u ekonomski rasturenim zemljama ljudi nemaju što ponuditi jedni drugima osim svoje težine. Upravo je težina ono što definira 80% razgovora između mladih Hrvata. Žaljenje, kritika autoriteta (šef, roditelj itd.) nemogućnost ili sama neusmjerena frustracija, to je nešto što se u većini razgovora nudi svojem sugovorniku. Problem nije što smo moralno korumpirani ili išta u tom razredu problema, ne posjedujemo kontekst koji bi nas vezao i usmjeravao naše razgovore u smislenom smjeru. Dominacija nad sugovornikom je druga odrednica hrvatskih razgovora, pogotovo kod muškaraca. U nerazvijenim zemljama koje su tranzicionirale poprilično loše u tržišni kapitalizam vidim jednu tendenciju da se muškarci međusobno kanibaliziraju, nemaju niti zajedničke ciljeve, niti slične probleme. Kontekst se istanjio u našoj zemlji primarno jer smo se svi moralili raseliti iz svojih rodnih gradova ili sela, smješani smo nekoherentno i u takvoj situaciji kontekst je gotovo nemogu stvoriti.

Tinder, Facebook, Instagram i mnogi ostali su pokušaj da se stvori kontekst, dogodilo se kako svi znamo potpuno suprotno, još loše krvi među pojedincima. Razlog neuspješnosti društvenih mreža da budu društvene je što omogućuju lažiranje svoje persone nizom suptilnih asocijacija. Svi mogu izgledati bogati na Instagramu slikajući se kraj tuđeg auta ili u skopom restoranu na koji su dali zadnjih 500 kn. Razlika između umjetnog i pravog kontekst je kao razlika između pornografije i seksa sa pravom ženom / muškarcem.

Bazirao sam se primarno na razgovoru kao na osnovnoj jedinici međuljudskih odnosa jer najviše odražavaju naše živote ali i nešto puno dublje, živote naše kulture. Razgovori ispunjeni kontekstom imaju ritualističku funkciju ( razgovor koji stoji kao simbol ili referenca na kontekst u kojem se nalazi a ne kao svrha sama po sebi). Oduzimanjem poveznice sa konkretnim svijetom degradirali smo razgovore na kategoriju koja stoji sama za sebe. U toj kategoriji razgovor mora biti alfa i omega interakcije, što nadalje aludira da mora vršiti funkciju stvaranja konteksta. Smatram da razgovori između mladih Hrvata ne stvaraju kontekst (sudionici razogovora se ne obogaćuju međusobno).

Razlog za ovu pojavu leži u atavističkom stavu da smo i daje u visoko kontekstualnoj situaciji, istina je da smo daleko od toga. Jednostavnije rečeno – razgovaramo prazne razgovore bez mesa, grizemo samo kosti što bi itekako bilo dopustivo kada bi se ti isti referencirali na kontekst koji nas povezuje, ali on nedostaje. Sada imamo situaciju da si međusobno trošimo vrijeme razgovrajući o ničemu, u isto vrijeme nas ne povezuje nište na konkretnom polju postojanja. Razgovori su postali istinski beskorisni za čovjeka, mnogi mladi su to već odavno podsvijesno uočili, ali ne i verbalizirali. Ovo je naravno generalizacija i treba se uzimati kao opća teorija, po ničemu ne tvrdim da je razgovor kao kategorija nestao, mnogi su još uvijek vezani društvenim, ekonomskim, ljubavnim i raznim kontekstima, referenciram se na rastuću tendenciju vođenja beskorisnih razgovora među mlađim generacijama.

Ako se želimo nastaviti družiti u ovom beskontekstualnom svijetu liberalnog kapitalizma prožetom nizom ekonomskih kriza morat ćemo se svi više potruditi da podignemo druženja na višu razinu. Gotovi su dani kada možemo pozvati nekoga na kavu i pričati toj istoj osobi dva sata apsolutno ništa. Problemi na koje smo naišli kao zemlja i dio zapaodnog svijeta nametnulo nam je ogromnu odgovornost da komuniciramo bogatije. Svako druženje mora imati poantu, mora biti strukturirano da obje osobe odšetaju sa sastanka obogaćeno a ne pokunjeno. Vrijeme je za izvući glavu iz guzice i pripremati razgovore kao eseje, više razgovarati sa sobom, formulirati koherentne misli, kompleksne situacije umijećem govora pojednostavljivati. Došlo je vrijeme da se prestanemo zavaravati da su ljudske interakcije tu samo da bi se potrošilo vrijeme ili ćemo potpuno tranzicionirati u društvo koje se prestalo družiti jer si nije imalo što ponuditi.