Ima li druženje za mlade Hrvate ikakvog smisla?

Kada padnu svi konteksti druženja, one spone koje najviše bodu modernog čovjeka u ponos, onda imamo jedno zabrinjavajuće stanje. Nekoć smo bili izrazito vezani kontekstom. Počinjemo razgovor sa susjedom koji nam je prodao pet kila brašna iz svog mlina, oboje moramo poštovati neke odrednice i pravila ako želimo nastaviti obostrano korisne odnose (prodaja i kupovina brašna). Razgovor ili potencijalno druženje će biti prožeto spomenutim kontekstom. Korisnost je redukcija tog odnosa, ali upravo ta redukcija nam otkriva temelj ljudskih odnosa. Ako nećemo korisiti riječ ”korist” možemo upotrijebiti i ”društvena, ekonomska simbioza”. Gustoća konteksta koji prožima razgovore i druženje korelira sa blizinom življenja ali i u ovom pogledu vidimo nepravilnosti. Živite recimo u Zagrebu ili Rijeci, stanujete u velikoj zgradi, svi znamo da je vrlo velika mogućnost da ne znate ljude na svojem katu kamoli u ostatku zgrade, interakcije ostaju na dobaro jutro. Manjak interakcije proizlazi iz manjka konteksta koji vas povezuje. Moderno doba je efektivno kroz nekoliko generacija uklonilo kontekst koji je povezivao pojedince, samim time i njihove interakcije. Ljudi počinju upisivati opskurne tečajeve i aktivnosti samo da se mogu povezati sa sugrađanima na neki način, kontekst se pokazao kao presudan kada se radi o inteakcijama.

Analizirajući većinu interakcija sa svojim vršnjacima došao sam do zabrinjavajućeg zaključka – razgovori koji vodimo su razriješeni konteksta koji bi modulirao te interakcije. Što nam preostaje kada više nemamo niti ”koristi” niti ostalih poveznica? Razgovori postaju sami sebi svrha, što nadalje aludira da moraju biti visoke kvalitete da kompenziraju manjak konteksta u kojem nastaju. Jednostavno napisano, kada si baš nikako ne koristimo pokušajmo si koristitit na nekoj apstraktnoj intelektualnoj razini. Nažalost, razgovori su za većinu Hrvata trošenje svog i tuđeg vremena. Pogotovo muškarci kroz razgovora pokušavaju nametnuti svoj status sugovorniku, što nadalje još dodatno degradira inicijalni motiv za početak razgovora. Zašto se uopće družiti sa nekim tko vam nema što ponuditi? Ne prodaje vam brašno a bome vam ne pomaže niti svježinom svoje perspektive.

Tužno je što u ekonomski rasturenim zemljama ljudi nemaju što ponuditi jedni drugima osim svoje težine. Upravo je težina ono što definira 80% razgovora između mladih Hrvata. Žaljenje, kritika autoriteta (šef, roditelj itd.) nemogućnost ili sama neusmjerena frustracija, to je nešto što se u većini razgovora nudi svojem sugovorniku. Problem nije što smo moralno korumpirani ili išta u tom razredu problema, ne posjedujemo kontekst koji bi nas vezao i usmjeravao naše razgovore u smislenom smjeru. Dominacija nad sugovornikom je druga odrednica hrvatskih razgovora, pogotovo kod muškaraca. U nerazvijenim zemljama koje su tranzicionirale poprilično loše u tržišni kapitalizam vidim jednu tendenciju da se muškarci međusobno kanibaliziraju, nemaju niti zajedničke ciljeve, niti slične probleme. Kontekst se istanjio u našoj zemlji primarno jer smo se svi moralili raseliti iz svojih rodnih gradova ili sela, smješani smo nekoherentno i u takvoj situaciji kontekst je gotovo nemogu stvoriti.

Tinder, Facebook, Instagram i mnogi ostali su pokušaj da se stvori kontekst, dogodilo se kako svi znamo potpuno suprotno, još loše krvi među pojedincima. Razlog neuspješnosti društvenih mreža da budu društvene je što omogućuju lažiranje svoje persone nizom suptilnih asocijacija. Svi mogu izgledati bogati na Instagramu slikajući se kraj tuđeg auta ili u skopom restoranu na koji su dali zadnjih 500 kn. Razlika između umjetnog i pravog kontekst je kao razlika između pornografije i seksa sa pravom ženom / muškarcem.

Bazirao sam se primarno na razgovoru kao na osnovnoj jedinici međuljudskih odnosa jer najviše odražavaju naše živote ali i nešto puno dublje, živote naše kulture. Razgovori ispunjeni kontekstom imaju ritualističku funkciju ( razgovor koji stoji kao simbol ili referenca na kontekst u kojem se nalazi a ne kao svrha sama po sebi). Oduzimanjem poveznice sa konkretnim svijetom degradirali smo razgovore na kategoriju koja stoji sama za sebe. U toj kategoriji razgovor mora biti alfa i omega interakcije, što nadalje aludira da mora vršiti funkciju stvaranja konteksta. Smatram da razgovori između mladih Hrvata ne stvaraju kontekst (sudionici razogovora se ne obogaćuju međusobno).

Razlog za ovu pojavu leži u atavističkom stavu da smo i daje u visoko kontekstualnoj situaciji, istina je da smo daleko od toga. Jednostavnije rečeno – razgovaramo prazne razgovore bez mesa, grizemo samo kosti što bi itekako bilo dopustivo kada bi se ti isti referencirali na kontekst koji nas povezuje, ali on nedostaje. Sada imamo situaciju da si međusobno trošimo vrijeme razgovrajući o ničemu, u isto vrijeme nas ne povezuje nište na konkretnom polju postojanja. Razgovori su postali istinski beskorisni za čovjeka, mnogi mladi su to već odavno podsvijesno uočili, ali ne i verbalizirali. Ovo je naravno generalizacija i treba se uzimati kao opća teorija, po ničemu ne tvrdim da je razgovor kao kategorija nestao, mnogi su još uvijek vezani društvenim, ekonomskim, ljubavnim i raznim kontekstima, referenciram se na rastuću tendenciju vođenja beskorisnih razgovora među mlađim generacijama.

Ako se želimo nastaviti družiti u ovom beskontekstualnom svijetu liberalnog kapitalizma prožetom nizom ekonomskih kriza morat ćemo se svi više potruditi da podignemo druženja na višu razinu. Gotovi su dani kada možemo pozvati nekoga na kavu i pričati toj istoj osobi dva sata apsolutno ništa. Problemi na koje smo naišli kao zemlja i dio zapaodnog svijeta nametnulo nam je ogromnu odgovornost da komuniciramo bogatije. Svako druženje mora imati poantu, mora biti strukturirano da obje osobe odšetaju sa sastanka obogaćeno a ne pokunjeno. Vrijeme je za izvući glavu iz guzice i pripremati razgovore kao eseje, više razgovarati sa sobom, formulirati koherentne misli, kompleksne situacije umijećem govora pojednostavljivati. Došlo je vrijeme da se prestanemo zavaravati da su ljudske interakcije tu samo da bi se potrošilo vrijeme ili ćemo potpuno tranzicionirati u društvo koje se prestalo družiti jer si nije imalo što ponuditi.

Oda žoharima

Izdržljivi ste drugovi moji, cjenite tamu i tišinu
Otporni na sve nedaće što tište niže biće, čovjeka
Množite se i nadvladavate najgore kušnje bez pitanja
Nemate broja niti pojedica, nemate filozofije niti bol
Vi ste sila prirode na djelu, neosporiva pobjeda evolucije
Ego je nešto što vam ne stoji na putu, niti moralizacije
Vi ste uistinu nešto što je toliko nisko a toliko besprijekorno
Kanibalizirate se u nedaćama bez božje kazne
Griješite bludno svaki dan bez krivnje i pardona
Ubijate bližnjega svoga jer znate da u tome ništa nije krivo
Čovjek se je postavio na tron bez opravdanja a Bog se smije
Jer zna da kraljevi nemaju grižnju savijesti niti strah
Oni vladaju bez kompromisa i moralnih dubioza
Vode igru tako krhko, slabašno a tako nemilosrdno
Kada se odigraju konačni potezi i čovjek napokon stane
Prekine se evolucijska farsa stara 150 000 godina
Žohari će izgmizati i pokazati svoju raskoš
Zauzeti svoj zasluženi tron najizdržljivijega
Preuzeti kraljevstvo koje zaslužuju
Zavladati slomljenom majkom zemljom
Kojom su nekoć urlikali majmuni
Moćni i bahati, samoprozvani ljudi

Jeffrey Epstein, vampirizam kao arheotipna slika parazitskih elita

Vampirizam je nešto što me dugo vremena fasciniralo, doduše ne jer smatram da postoje lebdeći mrtvaci koji spavaju u kovčezima i piju krv. Još kao mali se nisam mogao potpuno podati uživanju u fantazijama baziranim na nadnaravnim bićima. Dio mene je odbacivao sve što intuitivno nisam mogao povezivati sa realnosti, iz tog razloga smatram da mnogi superjunaci, čudovišta i ostali nadnaravni elementi uopće ne rezoniraju sa realnošću ( ne pridonose obogaćivanju naše zbilje simbolima koji stoje za nešto što je nepojmljivo racionalnom umu i logici svakodnevnog života). Ono što je fantastično a ne referencira se na život je puka zabava, nema intelektualne koristi, oličenje toga je franšiza Marvel koju osobno smatram tvornicom zabave koja je otela mitologiju čovjeku i oduzela joj njenu korisnost za ljudski rod.

Vampirizam je jedan od onih vjernih pratitelja ljudskog roda još od brončanog doba (vjerovatno i ranije), zajedno sa likantropijom (vukodlaci), tvori najkonzistentniji duo nadnaravnih čudovišta koji progone ljudski rod i lome koncepciju zbilje onoga tko preživi susret sa njima. Spomenuta bića su toliko strana i zla da ne možemo pročitati njigove namjere ili motive, jedino se možemo složiti oko njihove destruktivnosti. O čemu se točno radi kada govorimo o nadnaravnome? Osobno smatram da se radi o istim problematikama kao i kod teorija zavjere.

U prijašnjom postu spomenuo sam Davida Ickea i njegove teorije o reptilima. Naime, čovjek smatra da se za ljudski rod zaljepio parazitski elitni krug nevjerojanto moćnih reptilskih elita. Ok, u prošlom teksu sam iznjeo svoju interpretaciju većine, pa i te teorije zavjere. Mora biti nešto konkretno i stvarno u tome što ti odbačeni marginalci govore. Vampirizam po meni posjeduje slične kvalitete kao Ickeovi reptili. Jedni i drugi su nehumani, parazitski, opasni, apsolutno strani svemu ljudskome, prizemljenome, prirodnome, dobrome. Uopće ne sumnjam da je Icke u svojem rastresenom umu koncipirao element moderne mitologije, stvorio je nešto ekvivalentno vampiru, zombiju, Cthulhu, vukodlaku, Fenriru, samo odaberite čudovište iz bilo koje mitologije. Baš kao što su nabrojena čudovišta igrala funkciju simbola, tako i vampirizam igra u svojoj modernoj interpretaciji (Bram Stoker, vampir kao aristokrat) određenu ulogu objašnjenja nečega neobjašnjivoga ali veoma realnoga.

No što je toliko nerealno u našoj zbilji da trebamo veoma moćnog, letećeg, nemrtvog grofa Drakulu koji ubija seljake i građanstvo pijući im krv? Što objašnjava Stokerov vampir koji ne odgovara staroj seljačkog koncepciji vampira koja je proizišla sa Balkana? Dok je stari balkanski vampir lokalni problem određenog sela, on je vezan za specifičnu osobu, kuću, on je nešto kao zloduh koji proizlazi iz specifične situacije koja se desila na fiksnoj lokaciji, novi vampir nastao u industrijskom dobu internacionalni je problem. Stokerov Drakula putuje iz Rumunjske i maskira se u pripadnika londonske elite, nije li to već veoma indikativno kamo će ova interpretacija ići? Na gornjoj slici nalazi se lik Patricka Batemana iliti psiha iz filma Američki Psiho. Bateman je prikaz jednog sloja koji se stvorio u visokom američkom društvu. Radi se o američkom biznismenu, visoko rangiranom dijelu korporativne Amerike. Većina kapitalista su ujedno i globalisti, što je logično, više trgovine i otvorenih granica pogoduje poslu. Kapitalisti nisu emocionalno vezani za zemlju, naciju niti narod, oni su lebdeći element društva koji ima samo jednu namjeru – zaradu. Bateman je pretjerani lik, ali njegova krvoželjnost i nestabilnost samo su umjetničke figure koje aludiraju na poremećenost visokog korporativnog američkog društva.

Zašto smještam Batemana i vampire u isti post, zašto je u naslovu jasno naglašeno ime Jeffreya Epsteina, osuđenog pedofila koji je počinio samoubojstvo u zatvoru 2019. Smatram da je Bram Stoker svjesno ili nesvjesno započeo moderni mit vampira aristokrata da objasni novonastalnu situaciju koja je izrodila arheotip modernog industrijalca a eventualno i američkog kapitalista. Vampir aristokrat više nije čudovište iz seoskih priča, on više ne koristi silu, glavna oružja su mu manipulacija, iluzija i novac. Jeffrey Epstein je bio jedan od ljudi koji sačinjavaju 1% populacije po bogatstvu, po utjecaju je vjerovatno bio i u još manjem postotku. Kada čitate bilo što o Epsteinu nećete ostati hladnokrvni, potovo kada dođete do optužbi za pedofiliju. Naime, čovjek ne samo da je bio prevarant najvišeg kova koji se probio do samog vrha mutnim djeovanjima na tržištu dionica i manipulacijma milijardera, vodio je i lanac prodaje ženskih seksualnih robova. Nije to bila neka podzemna franšiza u Ukrajini vođena lokalnim kriminalcima, radilo se o visoko luksuznom biznisu sa još luksuznijim mušterijama. Epstein je imao prijatelje sa najviših instanci američkog društva, to se najbolje očitavalo u izbjegavanju pravde kroz 30 godina. Dominirao je intelektualnim krugovima financiranjem znanstvenih i umjetničkih projekata, družio se sa Billom Clintonom, Trumpom, imao je svoje pipke duboko u tržištu i net vrijednost od 577 milijuna (ono što je malen dio cijelog bogatstva, ono što je spomenuto u oporuci).

Filantrop, ljudbitelj znanosti i umjetnosti, aristokratski playboy, slika i prilika New Yorške elite, sve jedan veliki paravan konstruiran i pomno uređen da sakrije pravu nutrinu zvijeri. Epstein je regrutirao djevojeke koje su varirale od 25 pa na dole, sve do 12 (možda i niže) godina, da bi služile njemu i njegovoj curi kao seksualni robovi. Neke je koristio i odbacio, neke je regrutirao u pilote, neke u profesionalne maserke, ali seksualno ropstvo je bilo kontinuitet za sve. Pedofilija iza sebe ostavlja trag slomljenih ljudi, nitko se ne može izvuć iz takvog odnosa bez psiholoških rana koje traju doživotno. Zašto se upravo ta nesretna pedofilija stalno ponavlja, što kod visoko pozicioniranih crkvenjaka, što kod pedofilskih prstena u visokom američkom društvu?

Predatorska priroda elita koje vode svijet sve više izlazi na vidjelo, pedofilija samo je dio cijele priče, ali veoma indikativan dio. Starci koji crpe i uništavaju mladost je nešto što mene automatski podsjeća na vampirizam. Naivno je očekivati da vampiri stvarno piju krv, visoko pozicionirani pedofili koji piju životnu energiju djeci itekako odgovaraju simbolici koja se kroz vampire pokušava objasniti. Cijela situacija je toliko udaljena od svakodnevnog života male osobe koja radi od 7 do 3 u uredu i šeta psa poslije posla, da um te iste intuitivno i refleksno koristi nadralne simbole da objasni nešto toliko apstraktno, nemoguće i uvrnuto. Vampir u modernoj mitologiji upravo savršeno opisuje ono što je bio Epstein. Drakula nije bilo pedofil ali je pio djevicama krv, što aludira da nešto staro i mrtvo želi nešto mlado i nedirnuto, očita je simbolika hranjenja, bilo bi pogrešno u ovom slučaju ograničiti svoju interpretaciju samo na krvi.

Smatram da se kod modernog vampira aristokrata ne radi samo o sisanju krvi već sisanju ljudskog roda općenito. Podjarmljene klase pritisnutne teretom odozgora nose tron elita koje kroz špekulaciju i prevare dolaze do nevjerojatnih količina bogatstva, sve skupa je postavljeno u bolnoj oprečnosti i izvrnutosti. Vampir i žrtva, predator i lovina, viša klasa i niža klasa, dihotomije su koje opisuju situaciju ljudskog roda od pamtivjeka te otvaraju vrata teorijama zavjera i mitologizaciji skrivene borbe koja prožima sve elemente naših svakodnevnih života. Jeffrey Epstein je upravo nerealna ličnost, lebdeći identitet, fantastična utvara koja manipulira smrtnike, koristi ih kao stoku, hrani se energijom mladih žena, vara cijeli sustav te ga financijski osiromašuje kroz svoje malverzacije. Pedofilija je čin protiv čovječnosti i zajednice u kojoj osoba koja je uništena pripada, na isti način se burzovne prevare i ostale malverzacije slične prirode manifestiraju u ekonomiji svakodnevnog čovjeka, one sišu energiju iz života, usporavaju sustav, polagano ga ubijaju. SAD, a kao posljedica i ostatak zapadnog svijeta se nalazi u kanđama vampirolikog iskorištavačkog stvora, monstruma koji postoji samo u teorijama zavjera i noćnim morama, apstraktan je i zaštićen veom prevare i iluzije, on postepeno osiromašuje ljudsku zajednicu, poput parazita sve uzima sebi ne ostavljajući ništa drugima.

Vampir je savršen mitološki lik koje opisuje iskorištavačku narav modernog kapitalističkog društva nad masama slijepih konzumenata. Svijet vampira je karakteriziran ulogama predatora i žrtve, razriješen je morala. Vampir konstantno treba još krvi, ne zanima ga patnja koju ostavlja iza sebe utaživanjem svojih potreba. Manjak empatije i emocija općenito je nešto što karakterizira psihopata, ta karakteristika mu itekako pomaže u darvisnitičkom kapitalističkom društvu. Vampira također krase iste karakteristike, sve se spaja u jedan kompatibilan narativ, kockice se slažu savršeno i sve je očitije da utvare koje noću opsjedaju snove nisu nešto što ostaje samo u domeni nadrealnog, oni postoje, ali nemaju velike očnjake i blijedu put, oni nose odjela i vode naša društva, povezuju se, manipuliraju i sišu esenciju društva nad kojim vladaju.

Karantenska pretjerivanja III

Živim u internetu, sve je moguće i promjena je već tu
Bljeskovi motivacije koji nestaju u sekundi, rađaju se frustracije
Pokušavam živjeti ali ne znam kako, ekran mi olakšava dvojbe
Što sam sve mogao biti? Nije važno, pustio sam korijenje navike
Listam stotine stranica kao emocionalna i mentalna stanja
Youtube kao stočni sajam jeftinog mesa, fast food filozofije
Konzumiram, zgrćem podatke u mješinu što pušta kroz rupe
Ništa ne ostaje, osim vječne plitkoće, nemira, iritacije, gladi
Instant gratifikacije za narkomana, nova znanja bez primjene
O sebi ne shvaćam ništa, tko sam, jesam li uopće rođen
Tko je moja majka, moj smisao, zašto sam uopće ovdje?
Država, domovina, zemlja, zastava, što to meni znači?
Mene ovako i onako nema, ja sam duh nošen iluzijama
Što meni znači povijest i moje mjesto u njenom carstvu?
Ono što za mene postoji je ovaj trenutak i ovaj ekran
Vlada kriza i opće razočaranje, vladaju psihoze i strah
Što to meni znači, ja sam samo nešto prolazno, nepostojano
Vjesti bujaju internetom, sve je moguće, kraj i preporod
Katastrofa našeg doba, obezvrijeđena, relativizirana
Istina slomljena, nadglasana tisućama praznih glasova
Riječi koje lebde, snimljene, uvježbane, odvojene od glave
Odvojene od čovjeka, rođene od skrivenih motiva, otrovne
Tko mi drži glavu na ramenima? Iluminati, Lidl ili Bog?
Nije li odgovor suvišan? Istina je i onako trajno otkazana
Covid-19 je tako ništavna kategorija, kao i riječ Hrvat
Kao i riječ karijera, SAD, sloboda, krumpir, zdravlje, smrt
Sve mi se zamutilo, smučkalo, u jednu odbojnu kajganu
Repetativnost postalo je pravilo, vječne vježbe uzaludnosti
Osuđen sam na neurotično ponavljanje obrazaca ponašanja
Ciklične autistične kretnje insekta koji je pao u posudu
Posuda visokog oboda, iz nje se ne vidi nebo niti zemlja
Okružena je ekranima, idejama, promašenim predikcijama
Vječno čekanje nečega, vjera u ništa osim u ono što nije
Neprekidna uronjenost u kolektivnost virtualnog
Duše odvojene od tijela, riječi od usta, lica od glava
Tijela su nam umorna od ispušnih plinova i cementa
Mučnina i pritisak iza očiju, stalni umor i višak energije
Trčim punim šprintom ali sjedim na mjestu vezan za stolicu
Gutam hranu, pretvara se u energiju, energija u emociju
Mržnja okrenuta na unutra, protiv sebe, samoagresija
Šaka što teži samo prema licu onoga tko je upravlja
Pritisak koji nikad ne popušta, samo se množi
Slabost koja me ne napušta samo crpi
Mlado meso što propada
Mladi um što ne traži
U bezizlaznom dobu
Rezignacija




Kako pretjerivanje uništava potencijalno sjeme istine u teorijama zavjere

Za razliku od većine modernih ljudi moj grijeh nije bio iracionalnost nego pretjerano dogmatično osiromašenje zbilje oko mene. Nisam si dopuštao nerealne scenarije koji su bili insinuirani u mnogim teorijama zavjere. Smatrao sam takve fantazije ispraznim manifestacijama needuciranog i nedisciplinairanog uma. Možda ima neke logike u mom dogmatizmu, u svijetu koje je progresivno sve apstraktniji (virtualne realnosti interneta, mnoge nove teorije u fizici, kompleksne geopolitičke situacije, itd.) malom čovjeku je potrebno nešto konkretno, komad stvarne crne zemlje ispunjene crvima i obrasle zelenom travom da može stajati kako su stajali njegovi daleko jednostavniji i staloženiji predci. Pravi put je uvijek u sredini, krajnosti su uvijek put u psihološke probleme koji nadalje neminovno vode u eksternalne opasnosti. Moj osobni dogmatizam bio je mehanizam obrane protiv vlastite prirode koja po ničemu nije rezonirala sa ograničenjima. Smatram, gotovo sa potpunom sigurnošću da sam intuitivni tip osobe. Konkretni podaci mi nisu od interesa, zanimaju me generalne ideje, emocije, psiha, u krajnosti i mistika, magija te ”nadnaravno”. Vlastita inklinacija ka apsotrakcijama me stavila u čudnu poziciju samokontradikcije.

Kompenzacija ili čak enantriodomia se u meni manifestirala tako da je stvorila dogmatični mentalitet koji odbija preostali dio osobnosti.

enantiodromia – tendencija stvari da se mijenjaju u svoje suprotnosti, posebno kao pretpostavljeni vladajući princip prirodnih ciklusa i psihološkog razvoja.

Potpuno sa svjesan da mnogi ljudi nemaju tu kočnicu koja će zaustavljati svaku iracionalnost i analizirati je dok je potpuno ne razoruža. Teoretičari zavjere su jedno od tih ljudi. Smatram da gotovo svi iz te skupine imaju do određene razine predominantu intuitivnu i emocionalnu psihološku konfiguraciju. Mnogi od njih su razvili psihoze i ostale psihološke probleme, te situacije ih u ekstremnijim slučajevima čine nerazumljivima za ostatak ”zdrave” populacije.

Generalno se na teoretičare zavjere gleda kao na luđake koji nisu vrijedni ničega nego runde ismijavanja. Ja samatram da je ovaj stav intelekutalno lijen i površan. Teoretičari su ono što bih nazvao intuitivni ekstremisti. Toliko su apstraktni da barataju sa mitološkim elementima, neki od njih zvuče kao moderni biblijski proroci. Mojsije je svjedočio gorućem grmu, David Icke je svjedočio međunarodnoj reptilskoj zavjeri. Moderni racionalni čovjek odbacuje i jedne i druge.

Stvar sa biblijskim procjenama i procjenama teoretičara zavjera je to da su one istine izraziro niske rezolucije, može se reći izrazito neprecizne istine. Takve istine iz svog uma izbacuju intuitivne osobnosti. I sam sam takav, ne zanimaju me podaci, ono što osjećam u dubini sebe je za mene istina. Ista je stvar sa Davidom Ickeom i stotinama drugih, oni izbaciju istinu koja je zbog njihove vlastite osobnosti skrivena u čudnim slikama i još čudnijim teorijama.

Zašto bi globalna zavjera bila vođena reptilima. Možda je to pretjerivanje? Možda Icke osjeća da svijet vodi elita koja je toliko dehumanizirana, toliko vođena motivima stranim svakodnevnom čovjeku da ih ne može svrstavati pod ljudski rod. Zbog svoje osobne zablude ili bolesti, istina koju govori zamućena je i pred nas izlazi u ruhu vrijednom ismijavanja.

Promatrajući mnoge druge zavjere uočavam isti obrazac. Istina je uvijek negdje u blizini, ali okvir u kojem ju prezentiraju ti visoko intuitivni pojedinci nije bliska svakodevnom konkretnom čovjeku koji ima ženu, djecu, posao od 7 do 3 i račune za struju. U konačnici takve istine nisu praktične niti korisne, ne mogu se jesti niti piti, mnogi ih odbacuju jer ne pripadaju u svakodnevni okvir normalnosti. Teoretičari zavjere si ne mogu pomoći, oni jesu svoje vlastite teorije, to je njihov okvir, ideologija, religija.

Uzmimo Flat Earthere, jedne od najprominentnijih teoretičara zavjere. Oni smatraju da je zemlja ravna ploča, da nas moderna institucija znanosti obmanjuje i dominira, probljava iz tko zna kojeg razloga. Ok, sama ideja da je zemlja ravna ploča je van svih granica razuma i znanosti, ali zastanimo na sekundu, ima možda neke istine u tom. Definitivno nema istine u ravnini zemlje, ali ti isti Flat Eartheri su otvorili problem dogmatičnosti znanosi. Onako kako su ateisti kao što su Christopher Hitchens, Dawkins i mnogi drugi sabotirali kršćanstvo tako sada Flat Eartheri potkopavaju autoritet moderne znanosti. Osobno smatram da moderna znanost odavno prekoračila granicu dogme, postala je tiranična i opasna za ljudsku dobrobit, nadalje postala je oruđe kapitalizma i konzumerizma. Ne radi se tu više o znanju niti oslobođenju čovjeka, nešto drugo je posrijedi. Flat Earth je dakle nešto što je krivo i ispravno, suprotnosti su sadržane u istoj stvari. Problem leži, kao i u prijašnjem primjeru u načinu na koji se prezentira istina, zakamuflirana je u suludu ideju ravne zemlje.

Iracionalne ideje okreću najviše glava, možda je oblik u kojem se teorije zavjere prezentiraju široj populaciji veoma bitan. Nitko neće čitati 200 stranica o dogmatičnosti znanosti, dovoljno je konzumirati ideju ravne zemlje. Čovjekova psiha konzumira iracionalnost sa slasti. Kratke i jasne poruke su najsubverzivije jer efektivno udaraju tamo gdje razum ne može, ravno u nesvjesne domene uma, u iracionalne strahove, intuitivne apstraktne misli, relgijske slike, snove.

Smatram da teorije zavjere imaju svoje smješno obličje jer nas tako najlakše razoružaju. Kada netko ide sa nama raspravljati kroz prizmu razuma, provjerenih podataka, logike, onda dižemo gard i ne pokazujemo pravo lice, igramo igru koju nam protivnik nameće. Kada dođu teorietičari zavjere svi ih ismijemo, odbacimo, ali u pozadini uma, duboko iza očiju posijano je sjeme sumnje, koliko gad raspravljali i racionalizirali, sjeme raste, bubri i eventualni klija. Takva je moć slika koje nam nude teoretičari zavjera, nisu toliko udaljeni od svetaca i čuda kojim su svjedočili ili koja su činili. Što sam stariji to manje odbacujem svoju intuitivnu prirodu, sve manje imam vjere da je čovjek racionalno biće. Racionalnost je hir vremena u kojem živimo, mi smo i dalje velikim djelom naši predci koji su plesali na razmeđi koja dijeli fantaziju i realnost.

Što više odbacujemo dio sebe koji živi u fantazijama i nadnaravnim slikama to ojačavamo taj dio, on buja ispod površine nasilno navučene maske racionalnosti. Možda se u tome i manifestira tiranija znanosti, u onemogućavanju da se izrazimo u potpunosti. Znanost je ta koja pobija teorije zavjere, baš onako kako je crkva pobijala krivovjerje. Istina je uvijek tu negdje, krhka i tanka nit koja se provlači kroz robusne misaone sustave znanstvenog autoriteta i iskrivljenih čudnih vizija teoretičara zavjera.

O paljenju mostova

Nikad ne pali mostovi koji stoje iza tebe kažu mudraci, ne znaš kada će ti zatrebati jedan od tih drvenih spasitelja. Što bi bio čovjek kada bi čuvao sve mostove koje je gradio u životu? Što kad bi se grčevito držali svake prilike, odbijali zaboravljati ljude, odbacivali zaboraviti ideje, ponude, prilike. Što bismo onda postali?


Smatram da takav stav ljude čini mlakima, proizlazi iz bojažljive, oprezne, malograđanske ideje razriješene bilokakve odvažnosti. Zatvoriti poglavlje svog života i početi novo nešto je što zasigurno zahtjeva karakter. Čak priznati i poraz se definitivno veže uz ovu temu. Koliko samo bivših kolega sa faksa stišće svoju diplomu i proklinje bogove što ne mogu naći nikakav posao. Unatoč odbijanju ne žele je pustiti iz ruku, žive san koji je nemoguć, moraju paliti most ali toliko su uložili u njegovu gradnju da će rađe potonuti sa njim u duboku mutnu rijeku promjene. Iza ugla možda stoji novi život, novi početak, teški pionirnski posao ponovnog šegrtovanja u poslovnom svijetu, ali ne mogu to uočiti, previše su povezani sa fatamorganom bivšeg života. Živjeti poluživot je sudbina takvih tužnih duša, vječno teoretizirati što je trebalo biti ali nikad nije bilo, neprekidno se opravdavati svakome i svemu. Takvi su ujedno i veoma arogantni u svojoj slijepoći i najviše će se ponosti svojim mostom koji što više vrijeme protiče povezuje sve manje i manje kopna, postaje svrha sam sebi.


Mostovi su u konačnici samo sredstva, u centru te igre je čovjek, baš kao što su filozofija, religija, znanost, tehnologija, država, politika, novac i mnoge drugi elementi naše zbilje samo štake koje podupiru čovjeka u njegovim teškim putešestijama.


Pitam se onda, kakvog smisla ima ginuti za štake? Smisao mosta je da koristi prelasku rijeke, ne da nas povuče sa sobom na dno iste. Čemu ih puštati da stoje što duže? Zamislite samo užitak novog rođenja, biti star a nanovo rođen. Žrtva je velika, nagrada još veća. To je ratnički način života, nešto što naš educirani i finesirani hrvatski čovjek ne može razumjeti u svojem činovničkom uvjetovanju.


Nešto je infantilno u nemogućnosti da lupimo šakom o stol i svima kažemo: ”Odlučio sam srušiti priliku, odbaciti jedan cijeli scenarij, jedan potencijalni život, možda griješim ali na meni je da griješim. Potpuno preuzimam odgovornost za svoje propuste ili dobitake”.


Tako nešto ne mogu izjaviti odrasli koji su
u dubini sebe ostali pod prevelikim utjecajem svojih roditelja, a kao nadogradnja roditeljskog kruga i svojom klasom, rasom i društvom. Preuzimanje odgovornosti daje osobi moć, upravo onu snagu koja je potrebna za kročiti dalje u životu. Onaj koji može zapaliti truli beskorisni most koji je gradio 20 godina i bez osvrtanja krenuti dalje zaslužuje svoju novi život. Onaj koji nema hrabrosti početi ispočetka zaslužuje svoju trulu ragu koja neće potrajati.

Bježimo od onih koji tvrde da posjeduju istinu

Beletristika nije nešto što me obično oduševljava niti inspirira, previše puta mi stvara želučanu kiselinu i osjećaj koji dobivan kada slučajno pogledam dvije tri minute emisije Ljubav je na selu. Eto, sam sam sebi kontradiktoran jer je današnji post inspiriran jednom rečenicom sladunjavih emocionalnih monologa jedne knjige. Radi se naime o načinu na koji partneri interaktiraju u vezi, točnije kako su u početku svog odnosa nabijeni emocijama i interesom za drugu osobu. Ono što mi je upalo u oko i zapelo za um je izboj fine psihologije koja je uslijedila u opisu. Autor je objasnio tu zaluđenost, koja se javlja na početku veze sa nemogućnosti da definiramo osobu. Prirodnim procesom koji je dobri doktor Jung objasnio kao projekciranje dolazi do niza imaginarnih špekulacija o tome što bi ta osoba mogla biti. Ono što se nakon godinu dvije isprofilira u jasnu ljudsku karakteristiku koja po ničemu nije misteriozna na početku se čini kao nevjerojatna pojedinost, iznimka, čudo prirode, sve te zablude naravno hranjene su velikom dozom napaljenosti koja preplavljuje mozak i baca ga van balansa.


Sa vremenom dolazi odljubljivanje, što neke veze završi a neke transformira u svoj ozbiljniji oblik iz kojega se može čak nešto i izroditi (doslovno i preneseno). Autor je nažalost Francuz i svoj fatalni defekt ne može obuzdati i spriječiti da iscuri na papir. Opisao je to odljubljivanje kao pobjedu nad nepoznatim, ono što spoznamo više nema vrijednost za nas.


Zaintrigirao me taj koncept, koji je doduše zloupotrebljen radi stvarnanja dodatne dramatične atmosfere u djelu. Ono što definiramo pobjeđujemo, porobljujemo, stavljamo svoj pečat na glavu nepoznatog boga.


Jezik je sam po sebi sustav simbola, što nadalje aludira ( ako ćemo definirati simbol ) da se koristi kao sustav koji približno pokušava definirati nešto puno šire ali i dalje nepoznato. Tako imamo križ u kršćanstvu, koji je jednostavan simbol koji vuče mnoštvo konotacija. O dva prekrižena štapa možemo pisati 300 knjiga i dalje nećemo obuhvatiti ono o čemu se radi.


Jezik je primarno oruđe definiranja nečega, ono što možemo imenovati postoji, ono što ne postoji nema imena. Onog trenutka kada nešto imenujemo osvjestili smo postojenje toga nečega. Bezbroj novosti konstantno izvire iz ništavila, dajemo tom procesu ime otkrivanja ili inovacije, simpatično igranje riječima Homo sapiensa koji misli da je akter koji djeluje dok je sve ostalo samo mrtva materija na njegovom raspolaganju.

Čitajući Jungova predavanja o Nietzscheovom djelu Also Sprach Zarathustra, uz obilje opskurnih informacija dobio sam i dojam da Jung suptilno pokušava nešto što mi se nije činilo po ničemu objektivno i akademski. Dva uma su se sukobljavala iako je u to vrijeme jedan od njih bio mrtav. Jung je pokušavao analizirati Nietzschea kroz njegovo djelo, ali zašto? Smatram da se u tom djelu ocrtavala skriveni motiv koji potpuno prijanja uz definiciju pobjede nad nepoznatim koju je iznjeo francuski autor. Je li Jung želio nadjačati Nietzschea, pojasniti ga, skinuti svaku sumnju i mistifikaciju sa njegovog imena, nebi li to ubilo ono najfascinantnije kod Nietzschea – njegovu nevjerojatnu mnogostranost i dubinu.

Malo mistike je začin koji je prijeko potreban, sam zakon tržišta nas uči da je ono što je najrijeđe ujedno i najvrijednije. Kada se autor počne čitati u školi znate da tu nešto smrdi, za istinsku vrijednost se treba krvariti i tražiti u najudaljenijim mjestima.

Filozofi sa svojim tvrdnjama da su pronašli ultimativnu istinu proglašavaju pobjedu nad cijelim svijetom, tužno je to gledati, pogotovo kada znamo da se svijet ne može pobjediti sa kvrgavim i primitivnim oruđem zvanim jezik. Iza svih onih koji inzistiraju na posjedovanju istine leži neizmjeran ocean zablude, kojega su, ako su genijalni više nego svjesni, to nadalje stvara osjećaj bespomočnosti. Impotencija čovjeka koji je svjesan svoje nemogoći, a takvi su rijetki, previše puta urodi neprirodnim napuhavanjem ega. Ovakav mehanizam naziva se kompenzacija. Što je veća prepreka pred nama to se manji osjećamo pred njezinim iskušenjem. Da bi se um i tijelo spasili od nemoguće suicidalne misije stvara se drugo ja koje je odgovor na izazov. Često vidimo to kod poznatih ljudi, bili oni pop idoli, političari ili znanstvrenici, svi moraju stvoriti nadidentitet, onaj koji nadrasta njih same prije slave ili neke prepreke. Više nego često se dogodi da spomenuti nadidentitet proguta stvarnu osobu koja više tako i tako nema uporišta u novonastaloj ralnosti.


Definirati nešto, ili shvatiti to nešto u potpunosti označava određenu pobjedu, pogotovo u svijetu koji postaje sve virtualniji i apstraktniji. Vrlo korisno je shvatiti da iza mnogih na prvi pogled misija punih vrline kao što su znanstveno istraživanje ili filozofsko traganje za istinom je ustvari projekcija nečije moći nad objektom istraživanja. Ima nešto suptilno barbarski u današnjoj znanosti, nešto izrazito egomanijakalno u težnjama filozofa, nešto opasno u propovjedima svetaca i bogova. Pazite se onih koji tvrde da znaju, skrivajte se pred cijelim svijetom i ne dopuštajte da vas definiraju.