Vjetrovi promjene

Kaos uvijek ima dva lice, jedno uništenja i drugo ponovnog rođenja
On je potencijal, nada, nedefinirano stanje koje ima moć stvaranja
Umjetnici crpe svoju snagu iz tog primordijalnog bazena zamršenosti

Virus se uvukao u svaku poru naše realnosti i prožeo nas neizvjesnošću
U meni su se razvila dva vjetra, jedan vuče ka sigurnoj luci drugi na pučinu
Koliko god želio rutinu i stari život, toliko želim i uzbuđenje promjene

Nagon za stabilnošću, sigurnošću, postepenim mirnim umiranjem
U suštoj suprotnosti sa tihim vjetrićem koji osnažuje i obećava novinu
Šapće riječi destrukcije: ”neka se sve uruši, nije vrijedilo pišljivog boba”

Napokon razumijem svoje starije sugrađane i njihov napon sulude nade
Nakon one duge krize rata, propadanja ideala, rađanja boga Kaosa
Urušio je staru gnjilu kuću i ponudio toliko toga novoga i nedirnutoga

Naivno je nadati se u neko poboljšanje sveukupnog ljudskog dostojanstva
Ono će uvijek biti u krizi, njegov temelj je borba u blatu a ne ideal čistoće
Nada proizlazi iz ushićenja pred bacanjem kocaka, brojevi plešu, smiju se

Moža postoji vrsta ljudi koja je u svakom trenutku spremna prihvatit kraj
Progurava suludu potreba za vječnom promjenom, agonijom stalne izmjene
Ako je tako, onda je u ljudskom rodu neizbježan sukob, rat dvaju vjetrova





Tanka opna

Kako li je samo tanka, ta opna što dijeli svijet
Barbarizam je uvijek iza ugla civilizacije
Potrebno je samo da se strga to slabašno tijelo
Gotovo sigurno je da će ono eventualno popustiti
Transformirati uljuljkanu sigurnost u užas

Kako smo samo mogli biti tako slijepi?
Da zaboravimo povijest koju smo prošli
Svaki kamen na koji se čovječanstvo spotaknulo
Opijeni hedonizmom i blagodatima današnjice
Glupavo smo srljali u sitničavost i uskogrudnost

Oduvijek sam bio svjesan koliko je krhka realnost
Ta sigurnost u koju se kunu oni koji će se prvi okrnuti
Vratiti se samo jedan korak unazad, u svoje istinsko stanje
Uskoro će doći vrijeme kada će pasti maske finoće
Koju smo poput jeftine fasade lijepili preko ruševina

Suton

Osjeća se u zraku i u zemlji
Globalno drhtanje i napetost
U sve se uvukla tiha strava
Apsolutizam neizvjesnosti


Preorati će se povijest
Spaliti se krov starine
Ispisati nova poglavlja
Krvlju krivih i nevinih
Bez suda i predrasuda


Osjeća se u hladnim rukama
I duboko u zgrčenom trbuhu
Nešto veliko se sprema za nas
Ples užasa koji će se pamtiti


Promjenio se tok rijeke
Vjetrovi drugačije pušu
Sve, od kamenčića do planine
Pjeva svojim tihim jezikom
Promjena dolazi
Suton jednog doba
Zora drugog





Vizija o dva čovjeka


Pogledao sam duboko u sebe
U maglu bacio sve izvanjsko
Na dahu unutrašnje tišine
Iz beskrajnog ništavila bitka
Poslana mi je suptilna vijest
Vizija o dvije ljudske duše
Jedna blagoslovljena i snažna
Druga uvenula i potisnuta
Prva je ono za što smo suđeni
Da iz vitalnog pupoljka života
Cvatemo, sazrijevamo u smisao
Starimo i napajamo se čudom
Postajemo bogatiji vizijama
Ne robovi odvojenosti i besmisla
Već zajedništva sa ovim svijetom
No uto se ukazala i druga slika
Kao srdžba starozavijetnog Boga
Opomena za neoprezne i naivne
Propast mi je prikazana tada
Slika čovjeka koji stari i propada
Odvaja se i guši u beskorisnom
Pupoljak koji uništva rani mraz
Ništa se ne rađa, ništa ne klija
Vijest je ta došla kao upozorenje
I kao najveća nada za sve nas
Što čovjek može biti u potenciji
A što u smežuranoj degradaciji
Kako ćemo kročiti dalje?
Neoprezno, maljem lomiti svijet?
Ili se okrenutki ka nutrini i slušati?
Hoćemo li iz pupoljka postati cvijet?
Ili ćemo postati nagrde prirode?
Nešto što nije ni mlado ni staro
Nešto što ne može ni dati ni primiti
Došlo je vrijeme za oprezne
Koji će osjećati svijet i sebe u njemu
Razumjeti ga u potpunosti
A ne ga savijati pod svoju volju
Ne ga nagrđivati i prkositi mu
Već živjeti u centru
Vječnih zakona sklada




Najbolje od svega



Najgori zločin protiv sebe je grižnja savjesti i sramota
Kiselina je to i kamen spoticanja za zdravo, vitalno biće
Biti paraliziran krivnjom znači biti mrtav prije smrti
Onaj koji griješi djelima ništa ne dobiva samosakaćenjem
Žaliti za prošlim životima ili kajati se zbog sadašnjih
Put je to koji krivuda i neminovno vodi u isti ponor
Živjeti, griješiti, podbaciti, uspijeti, to je najbolje od svega
Onaj koji inzistira na ravnoj cesti za sebe traži prvu rupu
Ta rupa je jedino što ga spašava od ludosti vječne ravnine
Hodati kroz život kao jedno sa svime što se događa
Zapinjati za najdublje ponore i stajati na vrhu planina
Bez ijedne predrasude, bez rasuđivanja, ocjenjivanja
Kao dijete koje nije spoznalo pojmove dobro i loše
Samo smireno leži u svojoj koljevci
Uzima sve što mu se da
Daje sve što mu se uzima
To je ono najbolje od svega
Pravi način i put











…………Povjerenje u proces



Tko ima dovoljno snage da uloži povjerenje u ovu našu krnju zbilju?
Bez bježanja među oblake, bez razmicanja kulisa ili kopanja ponora.
Gdje je čovjek, još ga nisam sreo, koji mirno se predaje toku događaja?
Bez trganja sebe i drugih, bez nemirnog okretanja u hladnoj postelji.
Tko ima hrabrosti i tvrdoće da najgore scenarije prebrodi spavajući?
Bez grča u želucu, znojnih dlanova, nervoznih trzaja i upiranja prsta.
Gdje je taj unutarnji žar vjerovanja i povjerenja u sigurno propadanje?
Bez trunke kalkuliranja i planiranja bijega iz nepodnošljivog zatvora.
Tko se može pohvaliti da je jedno sa višim strujama koje ne razumije?
Bez bahatosti spreman da prihvati dizajn koji je superioran njegovom.
Gdje se sakrio čovjek koji ljubi ovaj svijet više od bilo kojeg savršenog?
Bez oklijevanja korača sa životom, ka njegovoj savršenoj ljepoti i gorčini.





Što je preostalo ?


Ništa nije ostalo čovjeku koji je otkrio najčuvaniju tajnu
Da sve što može napisati o svijetu samo je autoportret
Kako se nositi sa time, kako ponovno indoktrinirati sebe?
Vratiti se u doline iluzije, slasnog, ugodnog samozaborava
Kada sve kapi kiše, brzaci i rijeke ulijevaju se u isti ocean
Najbolja djela velikih pojedinaca nisu ništa nego ogledala
Refleksije nepremostivih unutarnjih barijera i stanja
Igra se mora nastaviti da bi išta nastalo, postojalo
Bog se morao zaboraviti na sekundu da bi nastao svijet
Čovjek se morao zaboraviti da bi napisao knjigu o Bogu
Zaborav se potencira, potiče, poželjan je u svakom pogledu
Sve što postoji poziva te u svoj klub, njegov grb je odvojenost
Zaboraviti sebe znači početi stvarati, čista svijest o jednom je smrt
Takva smrt, čista, apsolutna, najveći je čovjekov strah
Napustiti sebe, činitelja, na sekundu, utopiti se u nedjelovanju
Strašno je maknuti ruke sa volana na sredini autoputa
Kada se toliko dugo uvjeravamo da smo mi ti koji vozimo
Toliko je odbojno odlučiti se ne biti ništa, odbaciti sva imena
Napustiti klub patnika, žrtve, pobjednika, oca, sina, učitelja
I biti ništa, prazan kao idiot, miran kao kamen na dnu jezera