Vjerujete li u sudbinu?

Dok puž sporo gmizi po mokroj cesti nakon proljetne kiše, ostavlja iza sebe sluzavi trag. Čovjek je sličan pužu, kao posljedica njegove djelatnosi ostaju tragovi, bili to prolazni otisci cipela u nedirnutom snjegu ili veličanstvena zdanja Rima, Grčke, Egipta.

Sluz koju puž iza sebe ostavlja , hram koji iza sebe ostavlja antički Grk, sve su to objekti, opipljivi, uočljivi, stvarni. Ako promatramo puža kako gmizi, vidimo njega i njegov trag, združujemo biće i sluz, činitelja i učinjeno, subjekt i objekt. U tom trenutku gledajući sluz vidimo od kuda je puž izgmizao, trag otkriva prošlost njegovog kretanja. Razmislimo malo o ovoj situaciji.

Izjednačavamo u trenutku promaranja, sadašnjosti, trag sa konceptom prošlosti, iako je trag u ovom trenutku nešto odvojeno od puža. Iako ne putujemo kroz vrijeme, sudeći po tragu zaključujemo da je biće nekoć bilo na jednom dijelu sluzavog traga. Prošlost u tom pogledu ne postoji, ono što postoji je naša mogućnost povezivanja elementa činitelja (puža), onoga što čini sada (gmiže) i onoga što je činio prije pet minuta (gmizao je). Trag nije isto što i prošlost, on je objekt u sadašnjosti koji je postoji u istom vremenu kao i puž, samo u našim glavama može postojati situacija gdje je puž sada tu ali je prije pet minuta bio tamo. Gdje će puž biti za slijedećih pet minuta? Ne znamo, ali analitičkim pristupom možemo približno zaključiti što će se desiti. Ok a što će sa pužem biti za 5 dana? Nemoguće je znati, reći ćete!

Ako osvjestimo da je naša konceprija vremena ljudska kreacija, bolje reći, da je to način na koji naš mozak funkcionira. Fizičari su već odavno napustili naivna lingvistička ograničenja poimanja vremena i prostora i napradovali u domene apstraktne matematike, nešto što neću ni pokušati razumjeti.

No vratimo se na puža, i ljudsko viđenje prošlosti. Objekti koji ostaju iza činitelja, ruševine Grka i sluz puža su oku koje ih promatra znakovi da se na mjestu gdje ih pronađe događala interakcija subjekta i objekta. Na čovjeku je da rekonstruira što se nekoć zbilo, iako mora biti svjesan da je ta rekonstrukcija nešto veoma različito od stvarnog postojanja objekta ili subjekta o kojem se govori. Riječ Hanibal nikad neće moći biti čovjek Hanibal. Povijest je zbog svoje prirode prikupljanja podataka i konstruiranja narativa podložna pogreškama, često i namjernoj zlouporabi.

Ako prihvatimo igru, iluziju da prošlost stvarno postoji, da nije naša mentalna kontrukcija koja povezuje ostatke hrama u sadašnjosti sa cjelim hramom u prošlosti, onda ne možemo ne uočiti da se vrijeme kreće, bolje reći protiće, može se podjeliti na tri cijeline, prošlost, sadašnjost i budućnost.

Da li vjerujete u sudbinu? Gotovo svakoga koga pitam ili će reći ne ili će mi odgovoriti sa nekom poštapalicom. Ako prošlost postoji, onda ima fiksnu strukturu, na nama je da otkrijem što se događalo, tko su bili činitelji, što je učinjeno i sa čime. Ako taj element vremena ima strukturu, jasno determiniranu, nepromjenjivu narav, zašto onda budućnost nebi imala istu narav? Nije li budućnost samo logični slijed prošlosti. A što je sadašnjost, perpetualno stvaranje prošlosti, provlačenje beskonačnih potencijala budućnosti kroz jednu točku, ušicu igle sadašnjosti što ju transformira u prošlost. Nije li u ovom pogledu apsurdno negirati determiniranost budućnosti kao predigre za prošlost koja je cijela već ispisana.

Sve dok smo u igri razmišljanja, vizualiziranja nečega što je nekoć bilo a više nije, onda se neminovno izlažemo budućnosti, ali čovjek je lukav, pokušati će se izvući iz ove zamke. Više nego dobro znamo koliko smo ograničeni u poimanju prošlosti, od mora informacija koje su proticale na ovom planetu, nama su pristupačni samo ostaci ostataka, iz tih krhotina pokušavamo složiti nešto smisleno i uvjerljivo, mnogo puta domislimo, ili namjerno izostavimo ono što je nedostupno ili neprijatno za vladajuće ili za bližnje. Sa budućnosti je još i gore, ona nam se smije u lice, mi njezino lice ne vidimo, rijetko tko, najbistriji među nama vide samo njenu siluetu, oni često i najgore pogriješe jer se previše ohrabre u svojim predikcijama.

Sudbina je vjera (zbog nedostatka znanja) u strukturiranu i determiniranu budućnost. Sentiment koji prihvaća determiniranosti se kosi sa našim egom, on želi vjerovati da sami sebe gradimo, da se možemo promjeniti i skrenuti tok rijeke na kojoj plovimo. Zanimljivo je da gotovo svi vjeruju da postoji prošlost, ali rijetko tko vjeruje u sudbinu, iako nam se prošlost čini kao determinirana, nepromjenjiva, baš kao i sudbina.

Prošlost je oličenje naše sudbine, ona je ispisana, fiksna, sadašnjost se konstantno pretače u prošlost, a prošlost se projekcira u budućnost, sve skupa čini jednu strukturu. Strah od riječi sudbina leži u nemogućnosti, podkapacitiranosti čovjeka koji se konstatno nalazi u raljama situacija koje ne može kontrolirati. Ono što ne možemo znati ćemo rađe negirati.

Intuicija, osjećaj za početke i krajeve epizoda i velike prekretnice

Intuicija je riječ sa kojom se često razbacujemo, ali činjenica je da i dalje ne znamo o čemu govorimo. Nije mi u cilju napisati raspravu i jasno definirati nešto što nije nužno moguće definirati, rađe ću pisati o vlastitom iskustvu. Ali bez obzira što je uzaludno definirati osjećaje, trebamo barem postaviti osnovni interpretativni okvir unutar kojega ću objasniti ono što nazivam ”osjećaj za početke i krajeve epizoda”.

Intuicija je, barem za mene, mehanizam skupljanja informacija koji ne ovisi o svjesnom usmjerenju volje. U spontanoj situaciji, bez svjesne želje da nešto saznamo, dolazi nam poruka, definirani ili nedefinirani osjećaj i informacija usko vezana uz njega. Smatram da je intuicija, zajedno sa snovima, vizijama, ukratko svakim nesvjesno usmjerenim prosvjetljenjima ukazuje da čovjek posjeduje svijest koja svojim dosegom prelazi granice usko specijaliziranog, funkcionalnog ega koji nam daje osjećaj kontrole. O toj nadsvijesti ću pisati u jednoj od nadolazećih tekstova o svijesti i iluziji.

Hvala višim silama, Bogu ili bogu, možda bogovima, da sada imam, baš kao i vi, vremena na bacanje da razmišljam o sebi i svojem životu. Zamjetio sam da što sam stariji da se više koristim intuicijom i spontanim reakcijama a manje se silim da nešto svjesno promjenim ili da se za nešto pripremim, vjerovatno se radi o rezignaciji pred životom koji ne možeš, a nebi ni trebalo pobjediti. Gledavši retrospektivno na ono što ja nazivam ”velikim prekretnicama” u svojem životu, gotovo prije svake promjene bih prolazio kroz napade intuicije. Pošto sam bio još mlad, pun energije i naboja, naravno, nebih slušao svoj unutarnji glas nego bih išao glavom kroz zid. Iako sam još uvijek mlad, ne osjećam se mlado, glava me boli od zidova koje sam probijao, i malo sam se umorio od sranja.

Kako se manifestirala moja intuicija o ”velikim prekretnicama”, o ”počecima i krajevima životnih epizoda”? Imam svijest o standardnim osjećajima i raspoloženjima, o obrascima koji se stalno ponavljaju u mom životu, baš zato znam i one koji odskaću. To odskakanje bi mi dolazilo ili u obliku pretjeranog uživanja u trenutku, sreće ili u obliku velike tuga i agonije. Osjećaji su bili praćeni mislima koje su jasno ukazivale da se radi o neodrživoj, prekretnoj, prolaznoj situaciji. Zadnja šetnja šumom prije poziva u Split na polaganje ispita bila je čarobna (Korona je za mog boravka u Splitu došla u Europu i zavijek promjenila tok povijesti), zadnje druženje koje sam imao sa više od jedne osobe bilo je nevjerojatno dobro, harmonično i ispunjujuće, odmah bih znao, ovo je predobro da bi bilo istinito, ove emocije i harmoničnost su nešto što ne prepoznajem u protoku svog života, nešto veliko dolazi, dolazi promjena.

U desetom mjesecu 2019. godine završila je nevjerojatna sezona. Te godine sam počeo raditi posao koji je po svemu odskakao od moje dotadašnje zbilje. Ja sam čovjek koji je gotovo stalno okovan unutar svojeg uma, zatvoren u svoj svijet a u isto vrijeme željan vanjskog svijeta, iskušenja i pritiska. Ta godina je bila radikalni zaokret u mom životu, bio sam izložen stotinama ljudi iz inozemstva, novim iskušenjima, bio sam često doveden do vlastitih psiholoških granica, vrijedi spomenuti da sam zarađivao kao nikad do sada. Kaos, sreća, pretjerano odskakanje od dotada življene realnosti, sve je aludiralo na to da je ovo neodrživa situacija. Na kraju svoje vlastite odiseje sjeo sam na mol uz more i pomislio – ovo se vjerojatno neće ponoviti, ovo je predobro da se ponovi.

Sjećam se razgovora sa curom o turizmu u kojemu radim. Dok sam radio u užurbanoj Dalmaciji, nisam se mogao oteti dojmu da živimo u balonu u koji se konstantno upuhuje zrak, guma se već rastegnula do te razine da je prozirna. Osjećao sam nadolazeću eksploziju, prelijevanje, pretjeranost odstupanja od nekog zamišljenog intuitivno percipiranog centra. Nisam ni mogao zamisliti na koji će način puknuti balon, ali sada, iz perspektive sadašnjosti, sve emocije su počele imati smisao.

Vjerovatno će neki od vas po ovom postu zaključiti da sam čovjek sklon samosabotaži, netko tko si negativnim afirmacijama uništava bilo kakvu nadu za uspjehom. Ne smatram da sam toliko moćni mag, a nisam ni toliko egoističan da smatram da sam svojim psihičkim naporima uspio vlastoručno manifestirati virus koji je onemogućio da nastavim sa spomenutim poslom. Jednostavno mislim da sam čovjek koji je ima antene koje hvataju suptilne distorzije, možda sam čak zbog znanja o povijesti dobio dojam za kontinuitet i diskontinuitete u datom vremenu.

Baš kao što mi je tada divljala intuicija, i sada u sebi prepoznajem ogromnu promjenu. Smatram, bolje reći, znam, da je stanje koje je počelo 2020. nešto što će zauvijek promjeniti tok naše budućnosti. Ljudi ulažu svoje nade u cjepiva i iluzije kao što nadobudni pripadnik generacije Z baca svu svoju ušteđevinu u Bitcoin. Razumijem očaj i strah, shvaćam bijeg u utopije, psihotični optimizam koji nastaje kada su ljudi zarobljeni, ništa mi od toga nije strano, ali važno je da se probudimo i shvatimo da je stari svijet završio kada se neki Kinez slučajno piknuo u ruku dok je vadio krv šišmišu.

Do sada nisam vjerovao svojim intuicijama, uvijek bih išao protiv njih, ono što sada znam u dubini svog bića neću cenzurirat niti potiskivat, reći ću rađe ovo – dobrodošli u novi svijet, imat će nova pravila, nove vladare, nove užitke i nepoštenja, biti ćemo dosta neslobodniji, ali i slobodniji u tome da vidimo svoju neslobodu, prihvatite svoj novi dom ili ga odbacite, ako ga zagrlite biti će poput anđela koji će vas voditi kroz komplicirani labirint budućnosti, ako ga odbacite biti će demon koji vas vodi u pakao. Ja ću nastojati više slušati unutanji glas a manje secirati more informacija koje me napadaju sa svih strana iz stotina medijskih izvora. Smatram da svi mi, neki više neki manje, imamo svoju intuiciju, velika je hrabrost poslušati sebe a ne druge, ići suprotno od mase, zdravog razuma, naučenog školskog narativa.

”Pedagospeak”, edukacijski sustav i ”stvarni” svijet van njega

Kada sagledamo edukacijski sustav van svijeta unutar kojega djeluje uočiti ćemo određene obrasce koji nisu kompatibilni sa tim ”vanjskim” svijetom. U naslovu sam vanjskom svijetu dodao epitet ”stvarni”, što odražava stav većine ljudi u Hrvatskoj kada govorimo o školovanju i zbilji koja nas okružuje. Dihotomiju koju sam postavio, između edukacijkog sustava i ”stvarnog svijeta” nešto je što igra centralnu ulogu u našem društvenom životu, nadograđuje se na cijeli niz već postojećih vrijednosti koje postoje u narodu, državi, ali i van te dvije kategorije.

Otkad sam izašao sa sveučilišta, nisam se mogao oteti dojmu da sam od svojeg djetinjstva bio u balonu unutar kojega je postojao potpuno drugi set pravila i načina života. Edukacijski sustav me zahvatio još dok nisam bio ni blizu formirana osoba. Samnom je bilo kao i sa svima, nismo birali gdje ćemo ići u školu, što ćemo slušati i hoćemo li za profesora dobiti sadista koji je dobio posao jer je politički podoban ili educiranog pedagoga. Mnogi nisu proveli toliko godina u sustavu, toga sam svjesan, pogotovo na ljudima koji su nakon srednje škole odmah išli raditi vidim pečak ”stvarnog svijeta”, baš kao što na sebi vidim pečat edukacijskog sustava, primarno višeg školstva. Što je ta velika razlika i kako se manifestira u svijetu, na to ću pokušati odgovoriti kroz tekst.

”Newspeak” je Orwell nazvao specifični zargon i stil izražavanja kojeg koriste mediji u njegovom distopijskom svijetu. Ja bih zbog lakšeg navigiranja kroz ovu temu uveo novi pojam kojeg sam smislio – ”PEDAGOSPEAK”. Pedagogija je teorija odgoja i obrazovanja, ona se primarno bavi istraživanjem i unaprijeđivanjem obrazovnog procesa. Sa izlaskom iz sustava primjetio sam da je jedna od fundamentalnih razdora između edukacije i ”stvarnog svijeta” leži u načinu razmišljanja i govora o zbilji u kojoj živimo. Svi dobro znamo da je Hrvatska lijepa i sigurna zemlja, a pogotovo korumpirana. Korupcija je oličenje fleksibilnosti, neorganiziranosti, grabljivosti, improvizacije, prevrtljivosti i prevare, sve kategorije koje spadaju u domenu ”stvarnog svijeta”, bolje reći u Hrvatsku zbilju. Smatram da naš poslovi i velikim dijelom društveni svijet definira korupcija u svim svojim oblicima, naravno, edukacijki sustav je također korumpiran, možda još i najgore. Nije bit u tome je li određena zatvorena cjelina korumpirana ili ne, već kako se u tom nećemu misli i govori.

Rear view of mature teacher giving a lecture in a classroom.

Pedagospeak je način na koji se izražavaju profesori, a i mnogi roditelji, kada djetetu žele objasniti kako funkcionira zbilja oko njega. Edukacijski sustav je određena kukuljica koja štiti dijete od ”stvarnog svijeta” i razvija ga po posebnom setu pravila. Ta pravila su isprepletena sa pedagospeakom. Dok je vanjski svijet djelomično razriješen rigidih struktura i pravila, edukacijski sustav je pun rokova, pravila, autoriteta i ne zaboravimo ritualnih djelatnosti koje su tu samo da održavaju odnos između djece i autoriteta (profesora, učitelja, pedagoga, ravnatelja itd.) Pedagospeak je poseban način govora u kojemu se govori o onome kako bi nešto trebalo biti, ne onakvo kakvo nešto je. Pravila postavljena u školi su ono što sustav želi da djeca rekreiraju kada izađu van susutava. Pedagospeak je dakle intelektualna vježba koja služi utjerivanju djelovanja i mišljenja baziranih na autoritetu profesora. Dioba na dvije realnosti postaje postepeno standarni način razmišljanja, dobivamo cijelu klasu ljudi koji govore o stvarnosti kao o manjkavoj verziji, dok o svojem potencijalnom svijetu kojega su izmislili kao o dobrom i potrebnom. Podvojenost u razmišljanju je samo manfestacija situacijske podvojenosti bivanja u sustavu koji je unutar sustava.

Pogledajmo pedagospeak u praksi, kroz primjer kojem sam svjedočio na 4. godini faksa (predavanje didaktike). Profesorica pita učenike: ”Kako bi mogli popraviti imidž profesora u našem društvu?”. Uslijedilo je nekoliko odgovora koji su bili savršeni primjer internaliziranog pedagospeaka. Bili su bazirani na nerealnim ali željenim (naučenim) misaonim projekcijama. Izražavanje i djelovanje u edukacijkom sustavu je gotovo uvijek definirano blagim, razvodnjenim, puno puta besmislenim simboličnim izjavama i djelima. Simbolični su, ali razriješeni smisla, radimo i govorimo nešto jer nam to donosi dobit (pohvalu od strane autoriteta ili nagradu u obliku ocjene). Nakon mlačenja prazne slame, netko je digao ruku i izjavio nešto što definitivno nije bilo dio pedagospeaka. ”Jedini način kako podići profesore sa loše pozicije u društvu je da im damo još više para”. Svi su se počeli zgražati, profesorici sve vidjela neugoda na licu. Jedno je bilo jasno, balon edukacijskog sustava je u toj sekundi puknuo na trenutak, netko je rekao nešto što funkcionira, što je dio ”stvarnog svijeta” a ne nekih ambicioznih ili nemogućnih ideja.

A lecture on the subject of questioning authority…

Vidimo da je pedagospeak ustvari specifični način izražavanja koji, ako ga koristimo pravilno, jedini način da uspijemo u školi. Ono što želimo čuti, ne ono što je istina, to je definicija školovanja. Cijela stvarnost unutar takvog sustava je ustvari simulirana, poput matrice, pravila su pisana i provedena od strane istih ljudi, za koje puno puta ta ista pravila ne postoje.

Onog trenutka kada netko izađe iz tog sustava, shvati da svijet nema istu rigidnu strukturu, pravila su zamućena, mnogo toga je bazirano na slobodnom odabiru a ne na slijeđenju željenog, već unaprijed propisanog djelovanja. Što je još važnije, nad nama ne vise više profesori, dakle, ne postoji eksternalni autoritet koji će definirati što moramo napraviti, prepušteni smo sebi. Mnogi ne mogu podnesti odsustvo eksternalnog autoriteta te od straha hrle natrag u neku instituciju gdje će barem djelomično moći rekreirati edukacijski sustav i njegove vrijednosti. Mnogi padnu u nihilizam jer shvate da ne znaju igrati nikako nego po rigdinim pravilima škole, očekuju nagradu za poštovanje roka, ili autoriteta a ne dobivaju ništa, katkada i gube.

”Stvarni svijet” nagrađuje snalažljivost i prevaru, pogotovo je to izraženo u našoj zemlji. Koda nas je bezakonje toliko rašireno da se čak širi i u školi. Tko nije proživio ekstenzivna prepisivanja i šalabahtere, tko nije vidio da su i profesori puno puta spustili gard i dopustili da se vara. Kroz fenomen išetavanja profesora iz učionice za vrijeme ispita jasno vidimo granice pedagospeaka i načina odnošenja u ”stvarnom svijetu”. Profesor zna da je prepisivanje loše, znaju i studenti, ali odigrat će ritualnu igricu zaborava u tom trenutku da obadvoje profitiraju, učenici od prolaska, profesor od muke rušenja. Što je škola više škola a manje povezana sa ”stvarnim svijetom” to će tranzicija u stvarnost biti teža.

Školovanje je dobrovoljno ili prisiljeno ostajanje u djetinjstvu. Vjerujem da to ”podjetinjavanje” već zrelih osoba ima svrhu lakšem podvrgavanju autoritetu, a to nadalje omogućava bolje i efikasnije učenje. Tko ne zna slijediti neće znati ni voditi, rekao je neki pametni Rimljan, to je upravo ono što stvara još jednu veliku razliku između edukacijskog sustava i stvarnosti. Onaj tko prođe drillanje u školi i usvoji ga duboko u vrijednosni sustav, će se lakše podvrgavati drugim autoritetima i samim time lakše napredovati u zatvorenim strukturama koje imaju rigidna pravila.

Puno puta sam u ljudima koji se nisu dugo educirali određeni nedostatak samokontrole i odbojnost prema pravilima. Sloboda ima svoju cijenu, manjak strukture znaći puno puta otvorenost na kaos. Ljudi koji se nisu dugo školovali igraju prema svojim pravilima, puno puta varaju sustav, znaju da nema nagrade iza simboličnih djela i riječi baziranih na autoritetu nadređenih. Može se reći da su takvi ljudi skloniji fleksibilnosti, improvizaciji, to je vaš lokalni Bandić ili Kerum, ljudi iz naroda koji preziru pravila, rade sve preko veze, iza kulise. Ocrtavam jedan ekstrem, samo da vidite dvije krajnost i sve ono što je između. Sa jedne strane vidimo poslušnog činovnika koji je discipliniran, školovan, slijedi pravila igra voli strukturu i poštuje autoritet, ona sa druge strane imate gore opisanog lokalnog šerifa koji živi po svojim ili pravilima naroda.

Educirani ljudi koji nisu našli prigodnu instituciju koja će im simulirati edukacijski sustav se neizbježno probude, sa 18. ili 25, 30, godina u svijetu koji ne prepoznaju i u kojemu ne poznaju pravila, mnogi se nikada ne probude iz drijemeža, pobjegn u fantazije onoga što je bilo ili upišu još jedan faks. Važno je reći da ova iskrivljena situacija nešto što je nastalo sa postepenom degradacijom države i institucija. Došli smo do stanja u kojem nema gotovo nikakve kompatibilnosti između škole i tržišta rada, pa samim time i škole i realnosti, jer budimo realni, čitanje i pisanje seminara neće nužno staviti kruh na stol, rad hoće. Pogotovo je užasna situacija sa filozofskim fakultetima, gdje je nezaposlivost gotovo apsolutna, a i kada se zaposlite, ili imate vezu ili prodajete cipele u trgovini. Sa rušenjem srednje klase u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata, dolazi do antiintelektualizma i generalne degeneracije prostora gdje su se intelektualci mogli izražavati, sve je to dio populističkih i radikalističkih težnji koje su se javile u ratu i nastavile postojati u biću naroda.

Vrlo je važno znati prepoznati da su obje tendencije (pedagospeak i ”stvarni svijet”) određene vrsta nasilja nad pojedincem. Nasilje je to koje svako društvo vrši nad čovjekom, to je nešto što moramo prepoznati na vrijeme. Imati fleksibilnosti i znati kroz improvizaciju uspijeti u svijetu je jednako važno koliko i zadržati urođenu mogućnost učenja. Ako nismo više studenti, ne znači da više nikad ne moramo otvoriti knjigu, ili se baciti na istraživanje, dapače, sada se tek otvara mogućnost da kroz svoj vlastiti slobodni odabir iskoristimo alate koje smo dobili u školi i upotrijebimo ih da produbimo svoje znanje. Plesanje i balansiranje između fleksibilnosti i rigidnosti, improvizacije i slijeđena pravila, je odgovor, nema druge opcije, u suprotnome odlazimo u ekstreme. Jedan ekstrem je bezakonje u kojemu živimo, država koja nema pravila, autoritete, samokontrole, drugi ekstrem je rigidnost i nemogućnost da funkcioniramo u svijetu koji od nas očekuje konstantne promjene i prilagodbu.

Povećanje samosvijesti i teret koji dolazi sa tim. Probuditi se ili nastaviti spavati?

The most merciful thing in the world, I think, is the inability of the human mind to correlate all its contents. We live on a placid island of ignorance in the midst of black seas of infinity, and it was not meant that we should voyage far. The sciences, each straining in its own direction, have hitherto harmed us little; but some day the piecing together of dissociated knowledge will open up such terrifying vistas of reality, and of our frightful position therein, that we shall either go mad from the revelation or flee from the deadly light into the peace and safety of a new dark age.

H. P. Lovecraft / The Call of Cthulhu / 1928.

Rijetko tko će proći nezahvaćen turbulencijama kroz koje prolazimo u zadnje vrijeme. Svijetu je bio nerealan i prije virusa, sada je izgubio posljednje trunke stabilnosti i smisla. Koji god aspekt zbilje odaberemo i analiziramo. ne možemo ne vidjesti da je mutirao i postao razriješen normalnih ograničenja. Teorije zavjere, korumpirane farmaceutske industrije lobiraju i dilaju neprovjerena cjepiva poput kartela. SAD je potpuno tranzicionirao u domenu nerealnoga, po prvi puta vidimo alt right vikinga u zgradi Capitola. Pokojni Jeffrey Epstein i njegova kabala nevjerojatno moćnih pedofila vlada prvom zemljom svijeta. Kina uvodi distopijske kontrole populacije, društveni kreditni sustav, i ne zaboravimo, naoružava se za ekspanziju. Nitko stvarno ne može reći kamo tehnologija ide, da li će nam Neuralink Elona Muska ugraditi čipove u mozak kroz koje desetljeće. Ne možemo predvidjeti koja je sudbina Europe, kamoli Hrvatske. Netko tko je upućen u zbivanja vidi da je budućnost došla brže nego što smo mislili. Orvelijanske predikcije postale su saoostvarujuće proročanstva, našli smo se bez skloništa u sredini nuklearne eksplozije informacija i potencijala.


Postavlja se pitanje, zašto vidimo što vidimo i zašto do sada nismo vidjeli sve što sada vidimo? Jedna riječ, Internet. Gutenbergov tiskarski stroj je mala inovacija u usporedbi sa internetom, iako bez prve nebi bila moguća druga. Oba tehnološka skoka su dovela do svojevrsne revolucije u načinu kako stječemo znanje i samim time je neminovno došlo i do proširenja svijesti cijelog Europskog kontinenta i šire. Internet je spojio svijet kako ga niti jedna knjiga, ideologija ili religija nije mogla. Na vidjelo su po prvi put izašli mehanizmi koju su očima običnog čovjeka bili skriveni. Samo nas ekran laptopa dijeli od toga da svjedočimo razgovoru prominentnih znanstvenika na bilo koju temu. Regionalni identiteti se iz tog razloga brišu i sve prekriva isti veo, jedan klinac iz zabačenog sela u Ukrajini može slušati što Joe Rogan ima reći o kompozitnim lukovima ili politici. Postavlja se pitanje želimo li znati? Da li je biti do te razine svjesan dobro?


Napraviti ćemo neočekivani zaokret u tekstu, preseliti ćemo se iz svjetske pozornice u unutrašnji život pojedinca. Kao netko tko se smatra pojedincem, imam najviše prava pričati o sebi, tj. analizirati sebe i iz te introspekcije izvlačiti zaključke.

Izolacija u kojoj smo se našli, pomanjkanje aktivnosti, sadržaja, posla, izložila je mnoge informacijskoj bulimiji. Prejedanje, pa povraćanje, sa neminovnim suženjem svijesti kao posljedicom kaosa koji nam je nabujao u glavi nakon što su nas izbombardirali sa potresima, virusima te standardnom dozom hrvatske korupcije.

Znati nešto nije isto što i biti svjesan, ovdje vidimo dvije poprilično različite, ali ne i oprečne kategorije. Smatram da je znanje poput hrane koju konzumiramo da dobijemo energiju, koju onda dalje ulažemo u druge stvari. Svijest uopće nema element unosa u sebe, ona je tu gdje je, može se aktivirati ali je ne možemo unositi u sebe. Prejedanje informacijama slično je prejedanju hranom, oboje izaziva prezasičenje, šokira organizam te onemogućuje normalno funkcioniranje bića. Svijest je, po mojem viđenu, sličnija perceptivnom organu nego bitu informacija. Biti svjesan nečega je kao imati još jedno osjetilo koje nadalje percipira i obrađuje daleko više informacija nego što ih možemo unesti konzumacijom. Informacije koje dobivamo, recimo meditacijom, biti će trodimenzionalne, dok nova vijest koju smo pročitali sa Dnevno Hr. ima samo jednu dimenziju.


Nedavno, nakon svojeg 29. rođendana, odlučio sam intenzivnije prakticirati meditaciju i vježbe disanja. Već sam pisao o ovim praksama u prijašnjim tekstovima, tako da neću ulaziti u specifičnosti onoga što radim, ali za ovaj tekst je važan aspekt svijesti. Svijest koja proizlazi iz prakse meditacije je poput oka koje nije usmjereno na van (ono ne kupi elemente zbilje oko nas u obliku informacija) već na unutra.

Osvješčivati stanje u kojemu se nalazimo kroz meditaciju kompletnije je od učenja o sebi iz knjiga, ona otvara zatvorena vrata psihe i otpušta nesvjesne sadržaje u svijest. Tako sam se ja, nakon hiatusa od par tjedana, vratio meditaciji i vježbama disanja intenzivnije nego prije, te sam uočio da se na moje cijelo biće spustila težina koju racionalnin rasuđivanjem nisam mogao osvjestiti niti shvatiti. Radi se o kompletnom paketu psihološke i fiziološke patnje koju mi je uzrokovalo stanje koje je počelo širenjem virusa po Europi. Ne želim reducirati uzroke te patnje samo na virus, svijet, pogotovo onaj u Hrvatskoj bio je i prije daleko od idealnoga. Nije bit ovog teksta da vam se žalim da mi je teško, već da razjasnim vezu informacija, svijesti i djelovanja.


Shvatio sam da mi je organizam oslabio, bolje reći volja, da mi je generalno stanje cijelog bića izgubilo na intenzitetu i na njega se nakačilo puno parazita. Tako je to gotovo uvijek, kako u prirodi tako i u čovjeku, oslabljeli organizam biti će podložan bolestima, parazitima, predatorima. Intenziviranje prakse meditacije mi je omogućilo da vidim da mi se mentalno stane poprilično degradiralo te da u tom stanju um često uzima prečace i neminovno zapinje u slijepim ulicama i stranputicama. U prijašnjim meditacijama, tijekom 2019. godine, kada sam imao jednu od najboljih godina u životu, često bih shvatio da postoji određena anomalija unutar mene, poput nedefiniranog šuma emocija i energije, možemo ga nazvati kaosom. Meditacijom bih uspio organizirati kaos i vratiti unutrašnju stabilnost. Mogu sa sigurnošću ustvrditi, barem za početak, da postoje dva stanja – anomalija te stanje stabilnosti. Sa nekoliko meditacija, koje sam prakticirao u zadnje vrijeme, ne mogu više pronaći tu prijašnju stabilnost. Osjećaj je nestao, poput drvene strukture koja je bila građena u brončano doba, ništa nije ostalo osim nekoliko čavala. Balans, koji je prije bio početna točka, ili prostor odvojen od anomalija koje sam mogao sređivati meditacijom zamijenjen je novim stanjem, kojega je teško definirati. Zaključio sam da je došlo do velike promjene u dubini mog bića, nećega što se ne može nužno racionalizirati, ali može se empirijski spoznati kao promjena od standardnog obrasca.


Godina 2019. je radikalno drugačije izgledala od 2020., možda sam meditacijom i disanjem želio vratiti izgubljenu stabilnost te vratiti mir koji sam imao. Inicijalno očekivanje bilo je nerealno, i opet, kao što sam već opisao u prošlom tekstu, pokušaj eskapizma. Kroz neautentičnu težnju dobio sam autentični odgovor, bolje reći, dozu bolne istine koju moram provariti na više razina. Ne možemo očekivati da ćemo ostati isti unatoč tome da su nam se okoliš, prakse i mogućnsoti radikalno promjenile. Smatram da je stoicizam dobra izlika i racionalizacija, ali da kao filozofija ne stoji. Možemo se iskontrolirati koliko god želimo, ali ako smo u dubini svog bića osjetili promjenu, niti najjača snaga volje neće promjeniti tok rijeke koja je u nama. Čak bi išao toliko daleko da kažem da je čovjek povezan za realnosti oko sebe puno dublje nego što misli da je, pogotovo sa onim realnostima kojih nije svjesan, one imaju najjači utjecaj na njegovu psihu. Kada nam se promjeni okoliš, mijenjamo se i mi, kada prođemo kroz gubitak, dobitak, skok ili pad, mijenjamo se, to je konkretna istina koju se ne može promjeniti. Usmjeravanje oka uma sa fiksacije na vanjsko ka unutarnjem, dolazimo do svijesti o promjeni koja je nastala u nama kao reakcije na vanjske događaje. Istina je prava svijest o trenutnom stanju našeg bića, to je ujedno i najvrijednije znanje, ono koje možemo onda naknadno tražiti u knjigama da si ga dodatno razjasnimo.


Svijest nije bijeg, baš suprotno, ona je doticaj sa istinom. A koja bi to istina trebala biti? Da smo mi ljudi, daleko profinjenija bića nego što mislimo. Imamo mnogo slojeva, samim time i percipiramo ovaj svijet na različite načine na različitim dubinama. Istina je ta, da 2020. ni 2021. nikad neće moći biti 2019., to mi je sada poprilično jasno. Racionalizirao sam cijelu situaciju ali u dubini, moje cijelo biće osjetilo je da je došlo do osobne i globalne promjene, možda najradikalnije od 2.svjetskog rata. Možda se ovo što pišem čini kao nešto što se poprilično podrazumjeva, mlačenje prazne slame, ali mlatim sa razlogom jer želim iz ovog banalnog zaključka izvući još jedanu pouku.


Čovjek je biće koje ima tendenciju da bježi od stvari koje bi mu stvarno pomogle. Pod stvari, mislim ništa drugo nego djelovanje. Kada se razočaramo, bježimo od djelovanja u fantazije ili drogu, meditacija nam ukazuje na pravo stanje stvari, zato bih stanje povišene svijesti stavio u potpunu oprečnost sa ovisnosti. Nije ni čudo zašto se toliko ljudi odluči na bijeg, današnji svijet je pun zabave i distrakcija, ta kompleksa mašinerija je sagrađena na ljudskoj potrebi da pobjegne od sebe, a uvjeravam vas, čovjek nikad nije bio u jadnijem psihološkom stanju nego danas. Mijenjati zbilju oko sebe znači neminovno mijenjati sebe, u nama se neprestano zrcali promjena koja nas okružuje. Osvjestiti unutrašnje stanje znači pravilno se postaviti prema vanjskom svijetu.

Meditacija je također djelovanje, aktivni proces pobuđivanja svijesti u svrhu introspekcije. Ta introspekcija mi je ukazala da ja, a vjerujem da je to stvar i sa ostatkom čovječanstva, pod velikim pritiskom bježim u iluzije. Ego se pokušava zaštititi od štete koja je počinjena nad cjelokupnim bićem. Ego nesvjesno kreira svoje priče, opravdanja i racionalizacije, sve u nadi da se zaštitit od istine. Razlog zašto većina ljudi ima potpuno pomaknuto viđenje zbilje, žive nezdrave živote, štete sebi i drugima, je zato jer su bića vođena primarno egom, koji je naravno, samo igračka dubljih instinkta. Bez ega nebi bili funkcionalni, on je integralni organ psihe, veoma važan, ali sklon preuzimanju dominacije, tu u priču ulijeće svijest, oko koje gleda unutra a ne van. Svijest je ono što vidi onoga tko gleda (ego). Dok smo samo onaj koji gleda, ne vidimo sebe, pa tako previše puta projekciramo unutarnje sadržaje (komplekse, strahove, itd.) na druge. Dok smo u stanju povišene svijesti puno smo osjetljiviji na sebe, zato i puno pažljivije koračamo kroz život. Mnoge vizije vanjskog svijeta koje gradi ego su ustvari projekcirana internalna stanja, konstatno gledamo jedan te isti film, mi smo glumačka postava, režiser i film u jednome.

Meditacija i svijest nisu leptirići, dugine boje, nisu LSD trip, onaj tko to očekuje gorko će se razočarati, bliže su mentalnoj higijeni nego drogi. Zašto toliko ljudi zapne u ovisnosti? Izbjegavanje sebe, sakrivanje, utupljivanje svijesti, oka koje omogućuje da se vidimo u cjelosti. U stanju ovisnosti aktivno izbjegavano suočavanje sa sobom i spuštamo se na razinu akcije i reakcije. Povećanje svijesti nije nužno ugoda niti ljepota, već istina, prvi korak koji je nužan u postizanju poboljšanja. Mnogi od nas će tijekov ove pandemije zabrazditi vođeni vlastitim razumom. Dolaze teška vremena, a u takvim vremenima se najbolje vidi tko nije sagradio dobre temelje ispod sebe (u sebi).


Kao u filmu Matrix, nakon dovoljno osvješćivanja unutarnjih problema i situacija, dobivamo mogućnost da uzmemo plavu ili crvenu pilulu, jedna je blaženo neznanje, hedonizam i prepuštenost na volju iracionalnim elementima vlastite psihe, dok je druga buđenje iz ometenosti eksternalni pojava i uvid u to kako se stvarno osjećamo, kako mislimo, da li smo zaglibili u ovisnosti, besmislene repetitivnosti koje nas degradiraju. Pitanje se postavlja želimo li se istinski poznati? Da li želimo znati u kojem smo stanju usitinu? Pitanje se nadovezuje i na prvi dio teksta, želimo li stvarno znati užasnu istinu iza memetičke fasade koja nam je skrojena (koju samo i sami pomogli krojiti) ili želimo i dalje da nam bude udobno i lijepo.

Probuditi se ili nastaviti spavati?

Bijeg od brutalnosti života i povratak u sigurnost djetinjastih iluzija

U svojem umu imam sliku oličenja sigurnosti, ugode i smirenosti, ona počiva u pronalaženju jedne prakse koja će mi pružiti bijeg od svijeta oko sebe. Praksa koju opisujem je sviranje gitare, hobij koji sam počeo još početkom srednje škole. Da, sviranje me spasilo od užasa prelaska iz djetinjstva u adolescenciju, vježbao sam satima skale i akorde, pisao svoju glazbu, udubljivao se u video instrukcije gitare. Nisam mario za druženje, ni za cure, niti dokazivanje, pijančevanje, niti sam želio imati veliki krug prijatelja, možda samo bend i mogućnost sviranja pred publikom.

Kako je vrijeme prolazilo, moj hobij je postajao sve teži za održavanje, došla su prva razočaranja, karijera nije poletila sa tla, nije bilo ni čudo sa obzirom da se nisam želio sa nikim družiti niti mi je to moj mali provincijski grad omogućio. Odlazak na faks je načeo smrt mog hobija, prvi poslovi su ga dokrajčili.

Iz prestanka inicijalne prakse sviranja rodio se osjećaj, nedefinirani sentiment, želja ka povratku natrag u život koji mi je omogućio da se potpuno udubim u svijet koji nije oko mene. Razočaranja životom u Hrvatskoj, vlastiti propusti u edukaciji, rad na poprilično usranim poslovima te općenito nisko raspoloženje i društvena izolacija koje su jedne od glavnih karakteristika života u modernom dobu, pojačavalo je moju želju da se sklonim, da sačuvam svoju krhku psihu od užasa odrastanja u ovakvom okolišu.

Regression “reactivates the ways and habits of childhood”

Jung, C.G. (1956) “Symbols of Transformation,” Collected Works, 5, 2nd ed. str. 313.

Nisam ni znao, sve do unazad dvije, tri godine, da je moja želja za sigurnošću, te potreba da se vratim u prijašnje prakse koje su mi pomagale u životu, ustvari ono što bi Freud i Jung nazvali regresijom.

“Whenever a man is confronted by an apparently insurmountable obstacle,…he makes what is technically called a regression. He goes back to the times when he found himself in similar situations, and he tries to apply again the means that helped him then. But what helped in youth is of no use in age….”

Jung, C.G. (1966), “Two Essays on Analytical Psychology,” CW 7. Princeton: Princeton University Press. str. 117.

Iz citata vidimo da je pokušaj povratka na stare načine življenja (prije nego što je sadašnja realnost postala nepodnošljiva), ustvari nemoguća. Muškarac se može pretvarati da je dijete, ali od sebe radi lakrdiju, odraslu dlakavu bebu, preveliku za kolijevke, premalu za bračni krevet. Žene ni po čemu nisu pošteđene regresije, iako mogu govoriti samo iz iskustva samoanaliziranja, vjerujem da se i kod drugog spola mehanizam regresije razvija sličnom putanjom.

Kada smo duboko u procesu regresije, a ja smatram da ja, kao i većina Hrvata idem nazad a ne naprijed (pogotovo nakon krize sa virusom), dolazi do odnošenja sa realošću na infantilni način. Bijeg u virtualne realnosti je jedna od sastavnih odrednica regresije, kada nije moguće pobjediti u zbilji, ili barem voditi smislen život, onda biježimo u lažne realnosti koje nam daju mogućnost da u njima živimo dostojanstveno. Um velikog djeteta je jedino mjesto gdje se ta igra može uspješno simulirati, van njegove ili njezine lubanje, prizor je potpuno drugačiji. Kompulzivna djelovanja, bez svijesti i kontrole preuzimaju kormilo, tako cjelodnevno uranjanje u igrice, sviranje, pornografiju ili bilo koju drugu praksu koja je tu da stvori bijeg. Treba napomenuti da bilo koja od navedenih stvari ili bilo kojih drugih praksi, nisu same po sebi ništa toliko loše, ali kada su oruđe u rukama regresivne osobe, dolazi do ekstenzivne zlouporabe. Prigodna usporedba je čokolada, nešto na što sam slab, kada bi uzeli par kockica poslije obroka, nisamo si naštetili, dapače, pomogli smo si u probavi sa par sjemenki kakaovca i šećerom, ali ako samo u kanđama kompulzivnosti koju ne možemo kontrolirati, pojest ćemo cijelu ”metericu” Dorine i vjerovatno se ispovračati.

Pošto čovjek u regresiji živi u fikciji, svašta je moguće, podsvijest drži uzde dok ego, koji je do sada bio kormilar drijema, bolje reći, on ne funkcionira po pravilima stvarnog svijeta već u stvarnom svijetu igra pravila koja su postavljena u fiktivnom svijetu osobe koja regresira. Mladi ljudi iz razvijenih zapadnih zemalja prednjače u odigravanju nerealnih pravila u stvarnom svijetu, to objašnjava geek kulturu, pomutnju sa her/zer problemima u samoidentifikaciji spola, uloge, definicije svog mjesta u društvu. Kada vidite odraslog muškarca, u kostimu Darth Vadera, koji živi sa mamom i skuplja tisuće Star Wars figurica, nažalost, vjerovatno se radi o jakoj regresiji.

The result? We wind up solving “the problem in an infantile way.” ”A way that often has “consequences” we did not foresee, because we substitute “a childish illusion for real action.”

Jung, C.G. (1961), “Freud and Psychoanalysis,” Collected Works, 4. str. 383.

Sam bijeg nije bijeg, jer nismo stvarno nikuda otišli, ne možemo pobjeći od života. Zamislite Odiseja, koji je na neki način oličenje prevladavanja sebe, grčki heroj u pravom smislu riječi, u dvojbama hoće li se otisnuti sa svoje rodne Itake ili ne. Ramislite da kukavno odluči ostati kod kuće, dok prosci obljeću njegovu ženu on se skriva u brdima iznad grada i živi u opravdanjima, racionalizacijama vlastitih postupaka. Ja sam dovoljno svjesan sebe da uočim da sam u mnogim stvarim ta loša verzija Odiseja, zabrinjavajuće je to da većina ljudi stvarno je zapela u regresiji, ali nema nikakvog saznanja o svojem stanju niti može uočiti simptome i karakteristike ovog psihološkog procesa.

Da je Odisej ostao na Itaci, njegov život bi potpuno izgubio smisao. Upravo je gubitak smisla nešto što karakterizira sadašnji život za mnoge mlade ljude, dok stari još žive staru slavu iz Jugoslavije ili idu još dalje u neku još utopičniju NDH, kada je sve bilo kako treba, svi su bili jaki, mladi, uspješni, rijekama je teklo mlijeko, sa planina se slijvao med, njima ravno u usta. Vidimo da regresija nije samo milenijalski problem, ona ne poznaje generacijske barijere, svi ljudi su joj podložni, jer vjerovali ili ne, koliko god bila odbojna ili zastrašujuća, ona je potpuno prirodni mehanizam.

Regression is “natural” because there are times in life where we “hesitate to adapt,”[21] or when we cannot meet “the demands of life… at all,”[22] where “an instinct is checked or inhibited,”[23] so that libido (i.e. psychic energy) is not able to “flow into life at the right time.”[24]

Jung, C.G. – 1 . CW 5 str. 506., – 2. -II- ,- 3. -II- str. 226, – 4. -II- str. 466. (CW = Collected Works)

Regresija je ustvari tendencija da stvorimo kukuljicu, a sama kukuljica je ovojnica koja omogućuje gusjenici da de transformira u leptira. Ukratko, kada čovjeku zapne dugi proces transformacije u leptira, one će se ponovno zakukuljiti, iako je već bio kukuljica i transformirao se u leptira. Može se reći, da dok pravi leptir prolazi kroz svoju metamorfozu jednom, nakon čega sazrijeva i umire, čovjek, tijekom svojeg dugog života, zbog svoje specifične mentalne situacije, sazrijeva nelinearno, tj. ne razvija se pravocrtno, već skaće naprije, pa nazad, katkada godinama stoji pa ostari u jednoj godini, katkada ostaje dijete do 50. godine.

Moja vlastita želja da se vratim u doba kada sam kao asketa mogao živjeti samo na notama i skalama, želja je za redukcijom prekopleksne realnosti u kojoj sam se našao ulaskom u ”svijet odraslih”. Nije ni čudo da gotovo svi prolaze kroz neku vrstu regresije u posljednje vrijeme, zbilja je bila brutalna, sada je postala za mnoge nepodnošljiva, sam čin izolacije pogoduje regresiji i kod onih ljudi koji joj do sada nisu bili skloni.

Puno puta ćemo kod ljudi koji pokušavaju pod svaku cijenu izbijeći realnost i sakriti se u kukuljicu susresti agresivnost ili barem neraspoloženost ako ih pokušamo izvući iz zone konfora ili im objasnimo da se regresija dešava baš njima. Obične žrtve su prijatelji ili još bolje roditelji. Ljudi koju su nas odgojili postavljaju se kao savršene mete kritike. ” Vi ste krivi što mi je ovako kako mi je, vi me niste dovoljno tjerali da se potrudim da bude drugačije, zbog vas nemam mogućnosti koje drugi uspješni ljudi imaju”. Možda citirani dio i ima utjelovljena u realnosti, ali radi se o još jednom triku kompleksa koji nas je obuzeo, pokušaju da se pobjegne od vlastite odovornosti u sigurnost kukuljice, ovog puta ovojnice te čahure građene su od napuštanja vlastite moći (odgovornost svakoga da mijenja svoj život) i prenošenje te moći na ulogu roditelja (onoga tko je imao moć nad nama kada smo bili djeca) .

“that regression is not necessarily a retrograde step in the sense of a backwards development or degeneration, but rather represents a necessary phase of development.”

Jung, C.G. (1960), ”The Structure and Dynamics of the Psyche,”, CW 8 str .69.

Koliko god brutalno bilo priznati sebi da regresiraš, što je još jedan poraz u nizu poraza od kojih pokušavaš pobjeći u kukuljicu, važno je znati da sve što se događa u ljudskoj psihi, na neki način prirodno. Kao što more neminovno prolazi kroz faze plime i oseke pod utjecajem gravitacijskog polja mjeseca, tako i čovjek, pa čak i cijela društva i civilizacije prolaze kroz svoje mijene. Agresivno ekstrovertirano doba, pasivno introvertirano doba, Jing i Jang, crno i bijelo, vječni ples suprotnosti, konstantno balansiranje i nadopunjavanje.

 Such a reorganization could include “a complete orientation towards the inner world,” 1. to provide a counter-balance of our usual focus on external things, and this inner focus could foster “inner adaptation.” 2.

Jung, C.G.(1960), ”The Structure and Dynamics of the Psyche,” 
– 1. str. 67
– 2. str. 66-67.

Većina moderne kulture, pogotovo američkog agresivnog ”you can do it” kapitalističkog vrijednosnog sustava (protestantske radne etike), sa gađenjem gleda na regresiju te kroz niz internet memova i Youtube videa ponižava geekove, introverte i ostale manje napadne likove. Važno je znati da smo mi ljudi veoma dinamična bića koja imaju nevjerojatanu mogućnost transformacije, u jednom trenutku smo na dnu samo da bi već slijedeći letjeli nad planinama. Redukcije u analizi i zatupljena marketing psihologija današnjice zna samo za apsolutne vrijednosti, ili jesi ili nisi, da li valjaš ili ne valjaš, nema nikakvog prostora za finese i ljepote ljudske psihe koja se manifestira na najčudije načine i koja slijedi suptilnosti prirodnih procesa za koje smo se uvjerili da nemaju ništa sa svijetom čovjeka.

 Regression can “stimulate the creative imagination, which gradually opens up possible avenues for … self-realization.”

Jung, C.G. (1956) “Symbols of Transformation,” Collected Works 5, str. 332.

Smatram da pravilan stav prema regresiji ne smije biti onaj karakteriziran odbacivanjem i sramotom. Istina je, da za osobu koju iz vana gleda osobu koja je zapela u infantilizmu i/ili iluzijama alternativnih realnosti, cijela situacija izgleda sramotno i mnogima je prvi instinkt gađenje i mržnja, taj stav rezonira i sa osobom sa druge strane, tako se stvara još dublji ponor ispod obe osobe.

Mudrost nalaže da sramota i odbacivanje ne mogu uroditi sa manje sramote i odbacivanja. Upravo je ta inicijalna situacija stvorila zatovreni krug iz kojeg se ne možemo izvući. Važno je znati da samokažnjavanje zbog sramote koju nam nanosi naša regresija nije riješenje već još dublje tonjenje u problem.

Moramo preuzeti oko znanstvenika, koji gleda na sebe kao na nešto prirodno, što se treba objektivno proučiti. Upravo je ovaj kratki tekst na neki način objektiviziranje nečega osobnoga i izraziro subjektivnoga. Znati da smo prirodni i da je sve kako treba biti (iako osjećamo da to definitivno nije stvar) je vrlo važno, to je prvi korak da transformacija iz gusjenice u leptira bude uspješna. Regresija je dakle prirodan proces unutar kojeg osoba regrupira svoje snage, restrukturira ih i prilagođava novonastalim situacijama. Ako stalno ometamo prirodan proces svojim nasilnim intervencijama, ili ta intervencija dolazi iz vana, zakukuljenost će se samo produžiti, možda i prestane, ali će se vrlo brzo vratiti. Važno je osvjestiti unutarnje procese, ne ih nužno mijenjati. Dok vladaju nama, može se desiti da naša želja za promjenom i dalje pod utjecajem nesvjesnoga, što znači nastavak igre dima i ogledala. Meditacija, usmjerena svijest na naše postupke (definiranje kompulzivnih djelovanja i nalaženje njihovih uzroka), svijest o osjećajima i fantazijama, pomno bilježenje onoga što se dešava unutar nas, to su najefektivniji načini riješavanja problema i ubrzavanje procesa otvaranja kukuljice.

Zvijer u zamci

Zarobljena u zamci, divlja zvijer će si pokušati odgristi šapu, ako uspije, šanse za preživljavanjem joj se znatno povećavaju. I dalje pred njom stoji fantazam smrti, otvorena rana, nepostojeći dio uda, nije u mogućnosti nastaviti trku koju vodi sa ostalim životinjama. Nemilosrdan je to maraton, iz kojeg slabi ili ometeni otpadaju vrlo brzo, utješna nagrada je uvijek smrt, mnogo puta je dobrodošla nakon sati ili dana mrcvarenja.



Sjedim okružen sa četiri zida, ja, čovjek, biće, pojava koja se svoj potencijal prepoznaje kao raspon od anđela do crva. Nešto što je bilo lovac na velike životinje što su u krdima kročile beskrajnim zaleđenim stepama. Netko tko je u bljesku inspiracije stvorio kip Davida, vodio vojske u pobjedu i smrt. Ja sam prvi majmun koji je koristio alatku da otvori tvrdu koricu što skriva plod. U meni je Napoleon i Hitler, Anna Frank, Tesla i Kafka, Marie Curie, Nietzsche, Bill Gates, Kennedy i Goebbels, svi kao potencijal negdje duboko plivaju u mojoj krvi, sljubljeni smo na osnovnoj građevnoj razini svemira, srodni kroz DNK lanace što se skrivaju unutar naših stanica, srodni po mnogo čemu drugome.



Ali i dalje sjedim okružen sa četiri zida, oni su ono što vidim, čista materijalna manifestacija onoga što osjećam. Inhibicija djelovanja je toliko jaka, nagon da si ne pregrizem šapu i pobjegnem je toliko čvrst, ne pušta me. Dok je zvijer svoj problem riješila odvajanjem sebe od hladne i brutalne metalne konstrukcije, čovjek ne može točno locirati svoju zamku, čini se da je jedina šapa koju može odrezati vlastiti život, ili, možda je šapa netko drugi, predsjednik, cijeli narod? Problem je što gotovo svaki imalo educiran čovjek zna problem koji je nastao nakon zločina koji je počinio Raskolnjikov, ništa se neće promjeniti ako dignemo ruku na svog bližnjega, ili daljnjega, samo dodatno stišćemo zube zamke, ona klizi još dublje u načeto crveno meso šape. Zamka i šapa su kod čovjeka jedna te ista stvar.



Civilizacija je neka vrsta zamke, drži se beskompromisno zarita u našu kolektivnu šapu. Zarita je u meso onih kojima ide i kojima nedje, obe polovice su dio iste cjeline. Čovjek je životinja, treba slobodu, ali niti jedna životinja nije dobrovoljno odbacila slobodu da bi povećala mogućnost preživljavanja, zato je čovjek možda izgubio privilegiju da se naziva životinjom. Stotine zidova su podinuti u ime sigurnosti, još stotinu zamki postavljeno je među tim zidovima. Sa svakom zaštitom stvorili smo novu opasnost, ne od vanjskog svijeta već od vlastite prirode.



Trunem tako, postepeno, polagano, kroz prvu polovicu 2000. godina, kroz svoje najvitalnije dane, egzistencija slična onoj zatvorenika koji proživljava azijsku torturu kapnicom. Ostaje mi samo čuđenje, piljenje u nepreglednu kompleksnost odnosa koje smo stvorili na ovom planetu. Znam da ništa ne znam, ne znam definirati ni svoje mjesto u kaosu, samo znam da su oko mene labirinti zidova, neki od njih od cigle betona i kamena, neki od misli, neki od emocija, neki idu i dublje od emocija.
Svijest, znanje o znanju i sebi, akutna osvještenost boli, smrti, rođenja, ponavljanja, pogrešaka, zidova. Svijest je i šapa i zamka u jednome, ona je i bijeg iz zamke i zamka. Dok zvijer svoj problem riješava uklanjanjem boli i bijegom, čovjek nema predaha. Postoji jedna blažena tišina i ništavilo, diskontinuitet prijašnjeg bezbolnog postojanja zvijeri, upadanja u zamku te novonastalog stanja amputacije i gotovo sigurne smrti koja će uslijediti, možda čak i nakon nekoliko dana agonije. Mi ćemo ukloniti, bol samo da bi sada bolno postali svjesni svojih sniženih šansi, nemamo više šapu, što će reći pleme, hoću li moći nastaviti svoj stil života, hoće li me izbjegavati ženke? Zašto sam baš ja morao upasti u zamku? Kako li je samo lijep život bio prije nego što mi se desilo ovo! Za čovjeka nema bijega kojeg zvijer živi sa svakom sekundom svojeg postojanja.



Ne mogu pobjeći od zidova koje vidim, nije problem u njima, niti u onome što mislim da predstavlja mene, niti u civilizaciji, problem je što sam svjesan. Da nema prvih par redova zida što su nikli ok mene osjećao bih se razobljen od strane slijedećih par redova, do kad bih ih morao rušiti?



Smatram da je misao istoka u svojim najrafiniranijim oblicima daleko istančanije probavila problem koji opisujem gore, na zapadu ta istančanost dolazi kroz svoju olovnu manifestaciju rezignacije i boli odvajanja svijesti od elemenata za koje se grabi. Zapadnjak se mora ili grčevito držati za zidove, materijalne i nematerijalne, ili ih rušiti, u oba slučaja prolazimo kroz salve boli i intenziteta koji nas razdire kao bića.



Nestati potpuno, u nemisao, u nedjelo, nebitak, najlijepše je i najpoetičnije što jedna pojava kao što je čovjek može činiti u ovom svijetu.


Sudbina

Jednog ćeš se dana probuditi iz svojeg drijemeža
U sobi punoj sjena što plešu pogonjene suncem
Pokušat ćeš skloniti pogled sa hipnotičke šerade
Slatko li je pobjeći u snove, kada se prikradu noću

Shvatiti ćeš, da čak i ti, upisan si u te plešuće prikaze
Da cijeli život samo prividno čini se kao kaotičnost
Poželjeti ćeš da nisi uočio simetrije u toj spontanoj igri
Divno li je uroniti se u laži, skrojiti si poželjni identitet

Vidjeti ćeš da sve prožeto je obrascima, pravilnostima
Čak i u divljoj oluji ocrtava se tajna geometrija savršenog
Htjeti ćeš bježati i prekrojiti se na sliku svojih ideja i traganja
Istina je da sve tvoje već je zapisano u svetim kretnjama






O vezi misli i emocije, vježbama disanja, suženju svijesti

U početku bješe ništa, nedugo nakon čega rodi se događaj. To nešto, što iskočilo je iz ničega moglo je postojati samo kroz um bića koje je ga je moglo poimati. Dok vladalo je to primarno ništa, bića je već bilo, ali ono nije moglo koncipirati bivanje niti nebivanje. To biće nadalje biva ranjeno ili blagoslovljeno događajem, bješe to rođenje emocije. Iz nevjerojatne smjese fizioloških procesa, igre živaca, podražaja, skoči u postojanje misao. Misao pobjegne od emocije i zauzme tron iznad svojeg zemaljskog temelja. Tako prividno odvojena živi sada misao, pod oblacima, zaboravila je okolnosti svojeg rođenja, misli da je čista i neopterećena barbarizmom emotivnosti. Misao zavlada tako cijelim svijetom od papira, dok emocija stoji ispod svega, sa obje noge na zemlji, ukopana u blato iz kojeg su prva bića izgmizala, dok još biće koje osjeća i smisli nije bilo svjesno sebe.


Sjedim na prostirci, ritmički dišući, točan poput metronoma. Blok od tridesetičetiri brza udisaja i izdisaja završen dugim udahom, njega držim pet sekundi, potom dolazi jedan petnaest sekudni dugi izdisaj. Formula je to koja je inspirirala ovaj tekst, on je sam po sebi putovanje duboko u vlastito biće, određeno mirenje sa stanjem stvari untar sebe.


U našoj kulturi postoji veliko zasićenje pisanom riječi, ona je produžetak misli onoga tko piše, misao je nadalje proizlazi iz emocije. U kratkom uvodu na bombastičan način sam želio prikazati kako se razvio taj lanac, fatalna međuovisnost misli i emocije, bolje reći, radi se o prividno slomljenom lancu. Nesretna je današnja situacija, pogotovo kada u jednadžbu ukalkuliramo masovne medije. Oko nas lebde tisuće misli, samim time i emocija, ne možemo ih vezati uz izvor, osobu ili grupu iz koje su proizašle. Kratkoća i agresivnost poruka, što je glavna odrednica dobre reklame, vrijeđa ljudsku psihu i stvara osjećaj da imamo odnošaj sa umjetnim entitetom, vrlo moguće je i da imamo, sa obzirom da internet vrvi botovima.

Toliko se lako pogubiti u moru informacija, nasilno nametnutih emocija. Tko više sa sigurnošću može reći da mu unutarnji kompas nije narušen, podivljao, pokazuje krive sjevere i jugove. Sve težnje i smjerovi su relativizirani, iako nas kretnja u krivom smjeru neminovno vodi na odredište koje ne želimo, želimo li uopće više išta, ili netko želi umjesto nas? Kaos je pravilo, pogotovo nakon krize sa virusom, a kaos neminovno vodi u anksioznost i depresiju. Mislim da nitko više ne može negirati da smo kolektivno, kao društvo izloženi egzistencijalnim opasnostima koje dolaze iznutra. Kao i svi, ni sam nisam izbjegao žrvanj psihološke boli što je proizvela 2020. godina, nisam je bio pošteđen niti prijašnjih godina.


Kao posljedica unutarnjih emotivnih turbulencija, misaoni proces mi je postao fragmentiran, definiran pesimizmom, ukratko, nepodnošljiv. Prakse disanja opisane na početku teksta, možemo ih nazvati meditacijama, omogućile su mi da na kratko izađem van svoje ljušture, još jedan od trikova kako pobjeći mi je vježba utezima i hladni tuševi. Gnušam na bilo kakve new age misticizme, isto tako sam odbacio i nade u kapitalističko ”samopoboljšanje” kroz radikalne promjene životnih navika, moja cilj je bio samo bijeg od destruktivnog psihofizičkog stanja, te suženja svijesti od koje još uvijek patim.

Pod destruktivno suženje svijesti ne mislim na degradaciju intelekta, on funkcionira bolje nego ikad, već na loše emocionalno stanje koje diktira intelektu kamo će ići. Smijem se na filozofe, znanstvenike, političare koji misle da misle bez osjećaja, to je ta namrgođena objektivnost o kojoj svi govore. Objektivnost je sama po sebi manifestacija autoriteta, slaganje pojedinaca koji misle da nešto odgovara zbilji, da je provjerljivo, ti isti pojedinici su jedinke koje osjećaju, misao koja ih je dovela do oformljavanja kategorije objektivnosti je utemeljena u emociji. Što reći u obranu objektivnosti? Da li je moj prijašnji tekst produkt mojeg emocionalnog stanja? Naravno! Priznanje je to koje si intelektualni autoriteti ne smiju dopustiti, ja na sreću nemam te probleme, beneficije su to slobode, ili nevažnosti.


Meditacije koje prakticiram me fasciniraju, nisam nikad očekivao da ritmički obrazac disanja može prouzročiti slom utanačenih obrazaca misli. Katkada znam biti duboko uronjen u teme koje me zanimaju, većinom se radi o propasti, bilo to civilizacija, osoba, društava, jednostavno sam prirodno privučen onime što ja nazivam istinom, istinskim licem ljudskog roda (makjavelizam, korupcija, darvinistička borba između zemalja, pojedinaca, srodnika, tendencija povijesti da ne ide pravocrtno već ciklično, neminovni slom ideje napredka 19. st., uspon političke misli kao degradacije čovjeka, okrutnost elita, uspon države kao nehumanog aparata / dalo bi se tu nabrojiti barem još stotinu tema). Jesam li u pravu, ili ne, odgovor ne igra baš nikakvu ulogu, bilo bi to koda ocjenjujemo da li je hobotnica lijepo biće ili ne. Hobotnica je evoluirala da se razmnožava i preživljava što efektivnije, nije ju previše briga (niti može brinuti) o tome što neki samoprozvani Homo Sapiens Sapientis misli o njoj. Bolje pitanje je: ” koji je uzrok ovih tematskih fiksacija, koji je njihov razlog”.

Ritmičko disanje mi slama misao, cijelu osobnost, barem ono što sam ja sebi objasnio kao svoju osobnost. Poput munje, u neočekivanom dijelu prakse disanja, od nikuda bljesne neka potpuno mi strana misao. Tako već gotovo godinu dana, otkad sam počeo sa disanjem, dobivam određene poruke, tako ih barem volim nazivati. Ne radi se samo o stranim emocijama, niti mislim, već o kompletiranom sustavu, jednog i drugog, i trećeg elementa, kojege ne mogu još definirati, osim možda sa riječi svijest. Zanimljivo je kako se lako slama cijelokupni splet već utanačenih emocija i misli, barem na sekundu mogu ne samo iskusiti već živjeti jednu drugu realnost. Ne govorim o ničem apstraktnom, nisam jogi, niti sam mistik, ja sam obični Hrvat koji si pokušava olakšati nepodnošljivo postojanje sa metodana koje ima pri ruci. Kada govorim o realnostima, mislim upravo na splet emocija, misli i svijesti, svaki čovjek je po tome realnost za sebe, iako dio te realnosti djeli sa ostatkom zajednice, on gotovo uvijek osjeća da je sam, odvojen, u svojem svijetu. Neću govoriti da je ta odvojenost iluzija jer je takvo baljezganje opet new age gluparija, normalno da samo odvojeni, nebi mogli postojati drugačije, ego je kralj u svojem kraljevstvu, moj problem je što je moje kraljevstvo pustinja.

Realnost, koja se kao nova nameće kroz praksu disanaja, izbija utanačenu realnost koju živim i koju smatram svojom svakodnevicom. Nova realnost obilježena je ljubavlju prema svijetu. Ljubiti ovaj svijet je nešto što mi je osobno strano. Ne tvrdim da sam kompletno nesretna osoba, imam itekakav kapacitet za veselje i ugodu, samo to sve prestaje kada počnem razmišljati. Dok se držim djelovanja sam dobro, kada prestanem, nema mi pomoći, idem opet duboko u proučavanje propasti, to me čak i na neki perverzni način veseli. U spomenutom bljesku, viziji, možemo je i tako nazvati, ukazala mi se mogućnost da volim ovaj svijet bez obzira kakav je, on je tada zaslužio da ga se voli, nisam mogao vjerovati kako se taj osjećaj mogao probiti crnilo moje perspektive.


Ono što se može sruštiti nije vječno, niti nepobjedivo, pa ni nužno istinito. Kroz osjećaj da mogu voljeti ovaj svijet se narušila pesimistična konkcepcija. Baš kao što narod koji je prevaren, počne uviđati da je demokracija u zemlji koju nastanjuje farsa, tako sam i ja izgubio stopostotnu poslušnost prema svom crnom gospodaru koji tvrdi da je oličenje istine.

Tijekom godine dana prakticiranja ritmičkog disanja, vizija ljubavi prema svijetu samo je jedna od mnogih ”stranih” realnosti koje su mi se ukazale. Ne mogu a da ne pomislim da se obrati u svijesti ne događaju radikalno. Simbolički gledano kroz mehanizme države i politike, možda se potpuno preuzimanje vlasti ne događa nužno kroz brzu i nasilnu revoluciju već kao sitne agitacije i neupadljivi protesti podređenih elemenata, koji svojim postojanjem potkopavaju dominantnu političku struju, sporo ali sigurno.


Pitam se, da li mi se možda događa proces reprogramiranja, da će posljedice na prvi pogled nevažnih vizija biti velike? Ne mogu trenutačno ništa ustvrdi osim da je veoma važno da uronimo u sebe i osvjestimo razne svijetove koji žive u nama. Dok oko nas divljaju ”mentalni virusi” koje ne možemo pojmiti, koji nas zbunjuju i/ili upravljaju, nikad nije bilo važnije ukorjeniti se, dubinski preispitati svoja emotivna stanja. Proces koji je meni bio korisan nije možda odgovarajući za vas, ali vjerujem da svatko može naći neki način kako postati svjesniji svojih ”istina” i ”osobnosti”, te ih staviti na test, preispitati, i možda omogućiti nekim autentičnijim, potisnutim istinama i osobnostima unutar sebe da dođu do izražaja.

Kratko o pesimizmu 21. stoljeća

Ono što je super oko 21. st. je što po prvi put građani imaju puni uvid u mehanizme funkcioniranja politike i ekonomije vlastitih zemalja na makro razini. Doskočice kao što su: “ljubi svog susjeda kao što ljubiš samoga sebe” više ne drže vodu, jer ipak susjed ima jeftine sirovine koje nam trebaju. U isto vrijeme si čovjek ne može pomoći a da ne postane pesimističan ili apatičan kada shvati da su države strojevi, gotovo po pravilu antiljudske tvorevine koje su se otele kontroli, da služe zatvorenim krugovima elita i financijskim malverzatorima. Nije ni čudo da se populacija uznemirila povodom virusa jer nitko istinski ne vjeruje vlasti, niti ostalim autoritetima. Izdaja nižih klasa od strane viših je nešto poprilično prirodno, na razini hladne analize povjesničara to je evidentno, na osobnoj, ljudskoj razini, ne možemo se miriti sa takvim postavkama igre. Problem ne leži u degradaciji morala vladajućih, njega nikad nije ni bilo, već u osvješćivanju do sada nepoznatih stvarnosti politike, ekonomije, vlasti. Novo stoljeće sa sobom nosi neviđeni egzistencijalni pritisak, on svom težinom leži na pojedincu. Veliki dio modernog pesimizma proizlazi is fatalne doze samosvijesti te zurenja u ponor realpolitike megainstitucija, vojno-industrijskog kompleksa, država, korporacija.