Povijesna borba dvaju Europa u Zagrebu

Gospodin Plenković, ili kako ga ja volim zvati ”Carski generalni guverner za provinciju Hrvatsku” utjelovljenje je penetracije zapadnog svijeta u Hrvatskoj. Fin, uglađen, educiran, politički korektan, sa neprobojnom aurom Europskog postmoderne forme autoriteta (onaj autoritet koji se uopće ne prikazuje kao autoritet, što ga čini još opasnijim i snažnijim). Premijer bez mrlje dijeli pravdu neposlušnim političarima, samovoljnim lokalnim šerifirma koji su se uspjeli katapultirati na najviše instance političke moći. Odgovor za naslov ovog posta leži u prirodi većine političke elite u Hrvatskoj. Možete tražiti mjesto rođenja tih pojedinaca, i shvatiti ćete da je većina iz Zagreba, ali nemojmo se zadovoljavati sa službenim informacijama, budimo malo seoske babe i priznajmo si da su svi ili izravno došli ili su potomci ljudi koji su prije jednu ili dvije generacije došli u Zagreb iz provincije. Većina ih je ili iz Dalmacije, Slavonije ili BIH. Ali što to znači? Kakve veze njihovo podrijetlo ima sa time kako se ponašaju na vlasti? Nosimo svoje vrijednosti, prenostimo ih u obitelji, geni su nosioci vrijednosti koje su nataložene. U većini naših političara pulsira impuls jednog drugog svijeta, koji je izrazito stran Zagrebu. Ne vjerujete mi, pitajte Zagrepčane tko vodi Zagreb.

Pogotovo Dalmatinci su ti koji su došli iz okoline koja je tradicionalno bila pod najgorim udarima kolonijalističkih pretenzija nasilnih elita. Ima li nasilnijeg utjecaja od Mletačkog elitizma. Pogledajte Zadar, Mletci u su u njemu sagradili tvrđavu unutar grada, ne da se brane od eksternih napadača nego od unutarnjih. Slične stvari vidimo i u ostalim provincijlanim krajevima Hrvatske. U provinciji se stvorio stav, koji je sada već postao zdrav razum, da je zakon kako ga percipiraju ”civilizirani Europljani” izrazito kontraintuitivan. Ono što je potlačeni puk gledao stoljećima dok je služio pod stranim elitama je zakon koji vlada samo među jednakima. Kolektivni zakon otpada u samom startu, ne možemo zamisliti zakon koji izjednačava i gospodara i slugu. Generacijama je sazrijevao stav koji su u našim ljudima usadili strani gospodari. Venecija je pala, Mletačka republika ukinuta, ali vrijednosti su ostale duboko zabijene u meso onih koji su sada postali slobodni. Mnogi ljudi iz naroda su se izdigli, došli do pozicija političke moći i preslili se u centar naše države. Sada imamo elite koje su učile od elita koje su funkcionirale davno prije bilo kakvog modernog koncepta demokracije. Mlečani su se na demokaciju mogli samo nasmijati, oni su vjerovali u aristokraciju, u strogo postavljenu piramidu moći koja je utjelovljena u njihovoj superiornosti. Isto tako vidimo reprizu istih impulsa u Zagrebu. Dovoljno fascinantno, nekadašnji sluge i težaci su postali gospodari i kako to obično biva, mogu se ponašati samo kao oni koju su nekoliko generacija unazad naučili njihove pretke što to znaći biti gospodar.

Sa druge strane, iz tradicionalno gospodarskih zemalja koje su kolonizirale dolazi jedan dašak moderne demokracije. Ta demokracija je nastala nasilnim previranjima, pogotovo za vrijeme francuske revolucije. Ono što je inicijalno bila demokracija za elite, jednakost između bogatih, vladajućih i moćnih sa rušenjem aristokratskog uređenja u Europi postalo je uređenje koje su preuzele cijele države, protegnula se na svakog građana. Europa je kroz nasilje i previranje izrodila koncept vlasti koji je neovisan o staležu i bogatstvu, pojedinac je u tom uređenju jednak sa svim ostalim pojedincima, ali nad svima se pruža svemoćna država koja je postala ultimativni gospodar. Država je tako postala kriterij izjednačavanja svih njezinih podanika, bila je to smrt aristokratskog čovjeka i izdizanje građana, niti slobodnog niti zarobljenog pojedinca. Upravo naš Plenković predstavlja utjelovljene, produženu ruku te fine europske države, on je Europa koja po guzici pljeska naše neposlušne novonastale aristokrate iz puka. Povijesni sukob se događa trenutačno u našem centru, to je sukob dvaju povijesnih fotografija Europe. Kod nas nije umrla stara Europa, ona koja ne vjeruje u državu, koja je usađena u onome što smo vidjeli kod svojih nedemokratskih kolonijalnih gospodara. Elite su preuzele aristokratski model, iako su mnogi od njih daleko od svega onoga što je činilo jednog Medicia, Habsburga, Sforzu.

Samovolja, nepotizam, nedemokratičnost, sve su to vrijednosti onih koji su nekoć vladali, koji su se smatrali urođeno superiornim. Sve to vidimo danas na našoj političkoj sceni. Plenković je produžena ruka Europe koja čisti mračnu sjenu svoje aristokratske prošlosti koja je ostala konzervirana u našoj postolonijalnoj Hrvatskoj. Ono što se događa trenutačno u Hrvatskoj politici je fascinantni susret dvaju Europa, one koja sada pokušava sebe prikazati kao čista i demokratična i one stare koja je kod nas preživjela u fascinantnom obratu u kojemu je podložni preuzeo moralne vrijednosti nekadašnjih gospodara.

Kriva pitanja i krivi odgovori

Novine su pune riječi o korupciji, općem moralnom propadanju, pošto su novine pune govora o propadanju i na kavama se Hrvati vežu sa pričama o propadanju svijeta oko njih. Defetizam je postao defaultni modus operandi i kao takav određen izvor fetišističkog užitka za većinu populacije. Kako je Katon završavao svaki govor istim zaključkom – “Ceterum censeo Carthaginem esse delendam”, tako i Hrvati svaki razgovor završavaju sa verbalnim ili neverbalnim ”Uostalom smatram da se sve raspada i da ništa nije toliko važno”. Opća letargija i zgražanje nad očito farsom što se zove naša država odražava jednu specifičnu vrstu intelektualne ljenosti. Moj um se ne može nositi sa multidimenzionalnošću problema pa ću pripisati izvor problema jednoj čestici kao što je sudstvo, Daruvarac, Plenković, Mamić, Agrokor, privatizacija, partizani, Tuđman itd. itd. Naravno sve su to simptomi jednog problema i pitanja sama po sebi, ali problem je kada se počnemo spoticati na simptome i počnemo ih nazivati uzrocima.

A gdje su onda uzroci? I opet će većina Hrvata zaključiti ma mi smo prokleti, ili ono omiljeno što svako malo čujem – nikad nismo trebalo postat slobodna država, trebamo se stavit u službu jednog od starih kolonijalnih gospodara, možda Austrijanaca? Smiješno je jer opet padamo u zamku isto loše postavljenih pitanja i neminovno loših odgovora. Da postavimo prava pitanja moramo postati znanstvenici, povjesničari, psiholozi, ne novinari. Novinarstvo, pogotovo degenerici kao što su Index ili 24 sata tipična su preslika hrvatskog misaonog procesa koji grebe po površini, u najboljem slučaju se upušta u lov na vještice, vještice (Vaso, Sanader, Karamarko itd.) su naravno simptomi dubljeg problema koji je više povijesni nego sadašnji. Kada čitamo o srednjem vijeku, prvo ćemo nabasati na teoriju trodjelnu podjelu društva (plemstvo, svećenstvo, kmetovi). Kada idemo dublje u problematiku naići ćemo na kompleksne analize uzroka i posljedica, utjecaja klime, prostora, kulturnih krugova, religije, rata, tehnologije. Ako je knjiga o srednjem vijeku koju čitamo dobra, kroz kompleksni vitraj informacija o raznim procesima dobit ćemo uvid u misao vodilju srednjeg vijeka.

Upravo taj intenzitet kojim su pisanje povijesne knjige nedostaje u našem odnosu prema problemima koji nas muče. Ne smijemo se zamarati sa moraliziranjem, o proklinjanjem, plakanjem nad nepravdom, svi moramo postati povjesničari, psiholozi, sociolozi, filozof i početi raslojavati našu realnost i naše probleme na čestice, na slojeve koji naliče presjeku zemljine kore. Kada jasno definiramo elemente svoje zbilje onda ćemo se moći upustiti u riješavanje problema.

Neka od pitanja su izrazito nedemokratska, neliberalna, više pripadaju 19. stoljeću, ali vidi vraga, nije li naše društveno uređenje upravo zapelo negdje izmeću 19. i 20. stoljeća. Pitanje je tko su elite? Iz kojih su djelova hrvatske došli. Kako se ljudi odnose prema zajednici u tim krajevima odakle su došli. Na koji način naš društveni sustav (nukelarna obitelj, proširena obitelj,) utječe na formiranje percepcije o državi. Na koji način se preklapaju politički ciljevi države sa unutarnjim društvenim životom elita. Tko su pripadnici srednjeg sloja, gdje rade, kako su im uređene obitelji, gdje u hrvatskoj žive, u kojem je srednji sloj odnosu sa višim slojem. Što jedu niži slojevi društva, na koji način prehrana i ostali suptili i nezamjetljivi elementi života utječu na njihovo razmišljanje. Dopušta li uopće demokratski/liberalni stav razmišljanja dati odgovor na hrvatske problemime, možda smo mi još na ljestvici razvitka kojeg nije moguće obuhvatiti tom vizijom. Ako je tako, koji stav moramo zauzeti da se adekvatno bavimo problemima, možda sva disonanca koju osjećamo proizlazi iz razdora između naše vizije koje je pod utjecajem zapadne misli i naše objektivne zbilje koja je utjelovljena u starim sustavima moći i geostrateškim pravilima kojih nismo svjesni.

Nabacao sam hrpu pitanja, ali nije bit ovog posta postaviti što više pitanja nego potaknuti vas čitatelje da preuzmete stav koji je potreban, presudan, za razvijanje samosvijesti i i dentiteta u ovom kaotičnom vremenu. Više nije dovoljno akademiji prepustiti znanost, školske institucije su postale rasadnici istih problema od kojih pati cijelo društvo. Potrebno je da stvorimo široki sloj stručnjaka, ili barem kvazistručnjaka koji će analizirati pojedinosti probema, izložiti ga pred cijelim svijetom. Trenutno samo u defetizmu i kaosu, ali možda je to predispozicija za stvaranje identiteta, možda sam i ja sam i moj blog simptom jednog buđenja samosvijesti kod Hrvata. Dugo smo spavali u generalizacijama, vrijeme da postanemo rigorozni progonitelji pojedinosti, specijalisti za postavljenje pitanja. Odgovori su precijenjeni, pitanja su ono što trebamo izoštriti, trebamo više upitnika manje uskličnika.

Intelektualizam u Hrvatskoj / Pas ipak laje zbog sebe a ne zbog sela

Čitam neki dan kritiku jednog akademika, neću mu spominjati ime jer je neukusno napadati osobu izravno, ad hominem pristup je rezerviran za političare i plaćene ubojice. Čitao sam riječi te osobe, ali čitao sam i između redaka, jedino što sam mogao zaključiti u konačnici je ono što zaključim nakon čitanja svakog intelektualca u Hrvatskoj – svi imaju odnos sa okolinom koji je neadekvatan, defenzivan, ekskluzivan. Drvlje i kamenje naši intelektualčići bacaju na ljude oko sebe, nisam u tome ni ja iznimka, na lošije dane i ja zvučim poput starkelja sa kroničnim zatvorom. Na bolje dane, kada mi ne smeta toliko vlastiti kompleks inferiornosti, mogu uočiti kontradikciju hrvatskog intelektualnog života.

Balkan je za zapad istoznačnica sa razdorom, propalom demokracijom i tribalizmom. Čini se da je sve to donekle i istinito, čak i u slučaju intelektualnih krugova. Kada učeni Hrvat otvori usta, iz njih izlijeću samo kritike, koje naravno upućuju na projekciranje vlastite nemoći na vanjski svijet. Kome se obraćaju intelektualci kada govore o tome kakav bi čovjek trebao biti i zašto nitko oko njih nije taj čovjek? Odgovor leži u prirodi svih izoliranih pojedinaca. Pisanje je medij, produžena ruka ili usta, ona služi za dalekosežno grabljenje ili razglašavanje. Intelektualci se dozivaju preko mora svojih susjeda, žele stvoriti grupaciju za sebe, elitu. Na zapadu koji je također podjeljen kao i Balkan, ali u bogatstvu se podjela zove liberalnost, sve vrvi od raznih grupacija, interesnih skupina, lobija itd. U ljudskom društvu gotovo nitko osim najnižih slojeva ne govori o zakonima, jednakostima, privilegijama. Tamo gdje nema novca ni moći ljudi se ne žele vezati u grupe. Srednji sloj koji rađa intelektualce je ujedno i najprožetiji željom za stvaranjem grupacija. Visoki sloj je grupacija po definiciji, i on je tu kao nacrt za buduće težnje srednjeg sloja

Ukratko, intelektualci u Hrvatskoj ne pišu za narod niti za državu, njihovo pisanje je u službi stvaranja grupacija, točnije – uređenja koje je slično onome koje njeguju visoki slojevi društva. Intelektualci ne vole narod niti ga žele popraviti. Intelektualci su uvijek internacionalisti jer žele proširiti mogućnost stvaranja zatvorenih interesnih grupa van granica svojih države. U samim povojima intelektualci su prisiljeni živjeti sa većinom ostale populacije i to ih doživotno obilježi, većina se doživotno osuđena na kompleks inferiornosti prema svojim susjedima koji bez prevelikog intelekta zgrću više novca i moći od njih. Gospodin kojeg spominjem na početku teksta je visoko pozicionirani akademik, što ga ne čini korisnim za svoju okolinu niti većinu populacije. Vizija da taki pojedinci poboljšavaju društvu nije nužno istinita, njihova priroda više teži ka uništenju istoga ili barem preuzimanju totalne moći nad istim. Ljudi koji bi najviše pomogli nižim slojevima u državi moraju biti dio tog društva, ne prognanici tog društva.

Sve što sam rekao mogu primjeniti i na sebe jer i sam rado živim u svijetu ideja, umjetnosti i ostalih opojnih sredstava za um. Jedno je jasno, moji susjedi i sugrađani definitivno ne žive u istom svijetu, tu nastaje nepremostivi razdor između nas. Vjerovatno se na zapadu intelektualci lakše mogu ukorporirati u svijet oko sebe, možda kontrast nije toliko očit. Kako god bilo, u Hrvatskoj trenutno biti intelektualac znači biti izrod svoje okoline, nešto što živi kao odvojeni dio društva. Dok intelekti na ovom prostoru ne shvate svoju vlastitu moć i ne pomire se sa svojom mjestom u društvu zvućat će kao beskorisni iziritirani starkelje koji sjede ispred svojih socijalističkih stanova i sa svojim jednako starim i beskorisnim prijateljima kritiziraju vlast.

Kako ćete znati da ste hrvatski intelektualac par exelance – borit ćete se sa grandioznim idejama (većinom onima koje muče ljude iz razvijenijih zemalja) ali nećete znati popraviti ništa u svojem vlastitom vrtu. Kada netko stane pred vas i naredi vam da popravite svoje susjedstvo sa svojim grandioznim intelektom nećete znati mrdnuti sa mjesta. U Hrvatskoj biti intelektualac znaći biti beskorisan za bilo koga osim za sebe. Možda tako i treba biti, nigdje nije u kamenu zapisano da intelekt treba služiti onome što nije u domeni njegove moći. Ako je tako onda je vrijeme da se prestanemo zavaravati sa idejama da intelektualci rade za dobrobit šireg društva, i počnemo ih poticati da se još više zaljube u sebe i da se još uže vežu u zatvorene grupacije.

Majčinski jezik kao strani? Hrvatska kultura kao strana?

Odrastao sam u kući prepunoj knjiga. Većina ih je bila na hrvatskom jeziku, tu i tamo se mogla naći pokoja na engleskom. Unatoč prisutnosti knjiga, nikad nisam postao gutač knjiga poput majke i bake. Nije mi bilo jasno kako je moguće da nemam tendencije ka čitanju, misli su mi uvijek bile draže kada bi ih primio putem glasa a ne slova. Mene je intelektualno formirao kompjuter, baš kao i jedan veliki dio moje generacije. Pošto sam došao iz malog gradića (sela, ako ćemo biti iskreni) svjedočio sam odrastanju mnogih mladih osoba koje nisu bile toliko prisutne na webu. Danas nema iznimaka, svi su uvučeni na mrežu i to još na društvene mreže. Ja sebe smatram među prvima koji su postali ”novi” ljudi, razapeti između stvarnog svijeta provincijskog gradića i bespučja interneta koji se nudio kada god bi stisnuo on gumb na svojem kompjuteru.

Točno se sjećam ljeta kada sam dobio svoj portal u budućnost. Bio sam uvijek dijete koje je uživalo u druženju i kreativnosti, no tog ljeta me u svoj zagrljaj čvrsto primio jedan drugi svijet pun mogućnosti. Druga realnost postala je nedovoljna, nije me mogla zadovoljiti. Sada kada razmišljam o tom radikalnom zaokretu mogu hladne glave zaključiti da sam to ljeto prestao biti Hrvat. To ljeto se izgubio signal između mene i moje okoline, točnije bi bilo reći da se utišao, tako utišan postoji sve do danas kada sam već u kasnim dvadesetim, ali sada mogu govoriti o posljedicama zaokreta koji se dogodio to ljeto.

Kultura knjiga i hrvatskog jezika postala je nedovoljna i na neki način nedostupna mojem sada već internetom i igricama baždarenom mozgu. Toliko sam duboko postao odvojen od svega onoga što su intelektualno živjeli moji pretci da je jednim blogom teško sve obuhvatiti. Iako postoji hrvatski jezik, kojim sada pišem, previše puta se uhvatim u onom podvojenom stanju koje je počelo ono ljeto kada sam uronio u alternativni svijet, svijet koji je dominiran engleskim jezikom, američkim načinom života. Podvojen sam i dok pišem sve ovo. Možda koristim hrvatski jezik, način na koji razmišljam i kako formiram rečenice je utjelovljen u tradiciji engleskog jezika, koristim njihove izraze, njihovu sintaksu, ali to je samo vrh sante leda.

Jučer me život stavio u jednu od onih tragikomičnih situaciju u kojima sam e mogao samo slatko nasmijati. Kao što sam rekao u početku, od djetinjstva sam bio okružen knjigama. Počevši od Krleže pa do Baudelaira, djela mnogih velikana stajala su na policama dnevnog boravka moje majke, svaki dan sam ih gledao, ali samo gledao, iz daljine, oprezan da ne uzmem ni jednu u ruke. Jučer, dok sam pisao diplomski, misli su mi pobjegle i zalutale na jedan od WordPress blogova. Intenzivne periode pisanja volio sam olakšati sa pola sata čitanja, obično filozofije. Listao sam po WordPress readeru, na kojem čak imam i puno hrvatskih blogera, ali ni jedan me nije privukao. Pri kraju liste blogera sam naišao na engleski post – ”On the edge of sanity”. Početo sam čitati poprilično zahtjevno štivo koje me uvuklo u sebe sa prvih pet rečenica. Nisam znao što čitam, ali bilo je predivno, fluidno, intelektualno oštro. Pomislio sam si – ovo nikad nebi mogao napisati jedan Hrvat, Hrvati su tupavci, i sam sam tupavac kojem se mnogo puta gadi jezik na kojem piše. Engleske riječi savršeno su odgovarale ovom postu, engleski je za mene bio jezik uzvišenosti, mog bijega iz provincije, jezik koji mi je uz poznavanje njemačkog omogućio da radim. Hrvatski je bio jezik svega što je nisko i zaostalo, mrmljanje jedne provincije isupunjene zaostalošću. Nikad to nisam pomislio, ta misao izlazi tek sad kad je pišem, prije misli postao je osjećaj, a baš kao i svaki osjećaj, jak je i teško ga je definirati. Hrvatski mi je uvijek zvučao groteskno, baš kao što mi se gadi i naša himna, koja zvuči koda ju je pisao pijani pripadnik vatrogasnog benda. Došao sam do kraja teksta, bio sam oduševlje, želio sam znati tko je osoba koja je napisala ovo egzistencijalno čudo od par stranica. Na moje opće čuđenje bio je to Krleža!

Život mi je spremio pozornicu, tropove, glumce, dao mi ulogu i publiku. Sve je bilo spremno da dođe do situacije u kojoj ću se susresti sa unutarnjom pukotinom koja razvaja moj identitet na dva svijeta. Kako je moguće da sam puno puta došao u situaciju da pročitam Krležu na hrvatskom i odložim knjigu u gađenju, ali kad je isti taj Krleža bio napisan na engleskom, čitanje je bilo toliko dobro da sam sam odmah želio još. Sadržaj, misli, stil pisanja, sve je bilo neovisno o jeziku na kojem je pisano, ali opet, nešto me odbijalo od Krleže na materinjem jeziku a privlačilo na stranom. Opravdao sam to ljepotom engleskog jezika, ali kako je to obično sa brzim opravdanjima, nije držalo vodu. Odgovor je bio daleko kompleksniji od samog jezika, točnije rečeno – jezik usitinu je duša naroda, moja duša je u tom smislu rastrgana.

Hrvatska je zemlja koja nije po ničemu razlčita od ostalih malih zemalja zapadnog svijeta. Kulturni krugovi, intelektualni život, umjetnost i ostale više djelatnosti razvijaju se samo u velikim gradovima, velikim državama, na mjestima intenzivne interakcije i povišene razine svijesti. Neka od klasičnih lokacija koje nose kvalitete koje sam spomenuo su Pariz, London, Napulj, Berlin, Beč, New York, Los Angeles i mnogi drugi. Ukratko, Hrvatska je premalena za razvitak pravih intelektualnih krugova. Istina je da nam je scena, pa samim time i misao poprilično jadna, osuđena na brbljanja netalentiranih mislioca kao što sam ja i kvazitalentiranih profesora filozofije koji nebi u sebi našli originalnu misao da im netko prisloni pištolj na čelo. Jezik je simbol pripadnosti, sa sobom nosi sve ono što misli i radi narod kojem pripada. Ja sam jezikom i prezimenom Hrvat, ali to je više manje sve što me veže uz Hrvatsku, to objašnjava alergijsku reakciju na moj materinji jezik na papiru. Što me ima naučiti jedan Hrvat? Ovdje si nitko ne može pomoći, pa je bolje da bježim umom u Ameriku? Možda Englesku?

Osjećaji su jaka stvar, pripadnost nekoj skupini je velikim djelom emocionalna. Egzodus Hrvata u inozemstvo nema samo ekonomski razlog, kao što sam do sada u ostalim blogovima više puta naglasio, ono je višedimenzionalna odbojnost prema vlasitiom identitetu. Moje odbijanje da čitam Krležu na hrvatskom dijeli isti motiv kao i iseljavanje kod mnogih visoko educiranih mladih Hrvata koje je Hrvatska odbila nedostatkom bilo kakvog načina da se izraze i uspostave kontakt sa svojom okolinom.

Odbacivanje hrvatskog dijela svog identiteta nije nešto što itko učini sa osmjehom na licu, proces odvajanja obično je ispunjen kontradiktornim emocijama mržnje prema okolini i ljubavi prema istoj. Kompleks inferiornosti koji je neizbježan nigdje se više ne očitava nego bijegom u jezik dominantne kulture. Crnci su 50′ u SAD-u pokušavali ravnati kosu različitim metodama da više sliče bijelom čovjeku. Žene su blajhale kosu u nadi da će im plava kosa donesti barem dio beneficija koje uživaju bijele žene. Po čemu je različit naš bijeg od našeg jezika od primjera crnaca iz 50′ godina? Razlike nema! Osjećaj inferiornosti možda ima opravdanje u objektivnoj zbilji, bogati zapad ipak proizvodi gotovo sve što vrijedi i što mi u ovom svom provincijalnom okrajku koristimo. Kako se ne osjećati inferiorno kada dokazi o našoj inferiornosti svakodnevno bodu u oči?

Zamka u koju sam upao sa engleskim prijevodom Krleže ukazala mi je da su u meni duboko usađene predrasude prema vlastitoj kulturi. Možda je ta predrasuda opravdana? Krleža je pisao u jednom drugom vremenu, njegova djela su preslika njegovog doba + svega što je čitao i mislio. Možda je današnja Hrvatska pustinja na sredini koje je sagrađen McDonalds? Po tom pitanju vratili smo se u doba kada je Ugarski dio monarhije gradio željeznice po Hrvatskoj i donosio zakone koji onemogućuju rad u željeznici svima onima koji ne govore mađarski. Jedina razlika između tadašnje primitivne mađarizacije koja se provodila nasilno, često korištenjem pušaka i današnje anglikanizacije je ta da se potonja provodi fino kroz aplikacije sa kojih se ne možete skinuti ni na sekundu. Poslušajte samo govor jednog Zagrepčana od 18 godina, čuti ćete degutantnu mješavinu engleskog i prugerskog hrvatskog. Ali sve je to OK, sve je to FAJN ipak je hrvatski jezik biljka koja umire a svi oni koji ga nose žele biti nešto drugo od onoga što jesu. Jedina beneficija onih koji sad imaju 18 godina je ta da nikad neće biti toliko svjesni da su sa krive strane kolonijalne podjarmljenosti kojoj je iskrivljenje jezika samo dio. Internet je ono što je postalo ultimativno oružje kolonizacije, a ja imam beneficiju koju nemaju ni starci koji su generacija moje majke ni djeca koja su rođena nakon 95′ godine, a to je da sam svjesan onog ljeta kada sam se odlomio od svoje okoline i uronio se u alternativni svijet nečijeg tuđeg jezika pa samim time i nečije tuđe zbilje, u svijet nekog Amerikanca ili Britanca.


Dan kada sam susreo svoju sjenu

“Until you make the unconscious conscious, it will direct your life and you will call it fate.”

C.G. Jung

Čučala je ona dugo tu, moja sjena, uvijek negdje u blizini, iz ugla, u nepoznatim ili zaboravljenim kutevima mog života. No nisam ja jedini, svatko ima svoju i svaka je drugačija. Nekima vlada potpuno, nekima samo indirektno potkapa svaku nadu za smislenim i punoplučnim životom. Već da 23. godine par puta sam je namirisao i čuo, ali nikad je nisam vidio izravno na djelu. I kad bih bio najsretniji, najopušteniji, ona je bušila duboko ispod na brzinu sagrađenih zidina moga još mladog života.

Sjenu koju nosimo nije stvar odabira niti racionalnosti, ona je vrlo vjerovatno nešto puno dublje od našeg pojma svijesti i individualnosti. Vjerujem da je moja sjena jednako fiziološka kao i psihološka stvar, možda neka suptilna genetska mana koja se trenutačno može analizirati jedino kroz rudimentarni riječnik psihologije. Jung je prvi jasnije definirao sjenu kao element psihe svakog čovjeka.


Carl Jung stated the shadow to be the unknown dark side of the personality. According to Jung, the shadow, in being instinctive and irrational, is prone to psychological projection in which a perceived personal inferiority is recognized as a perceived moral deficiency in someone else. Jung writes that if these projections remain hidden, “The projection-making factor (the Shadow archetype) then has a free hand and can realize its object—if it has one—or bring about some other situation characteristic of its power.”These projections insulate and harm individuals by acting as a constantly thickening veil of illusion between the ego and the real world.

https://en.wikipedia.org/wiki/Shadow_(psychology)

Prije samog znanja o jungijanskoj sjeni kao arhetipu, na vlastitu ruku sam pokušao definirati svoju sjenu. Gledao sam je kao svojevrsnu slabost. Ta slabost definitivno nije bila fizičke prirode, iako je mogla obuhvatiti i taj element bića. Smatram da je pokušaj da svedemo sjenu na jedno mjesto u tijelu, ili psihu poprilično promašeno, ona se proteže na cijelo biće. Mi u konačnici nismo likovi iz rpg igrica čije se kvalitete mogu objektivno rangirati od jedan do deset. Kada bi prikazali sjenu u svojoj punini, bila bi to uvreda za modernu znanost, pa čak i psihologiju, koja se pretvorila u disciplinu komplementarnost sa kemijom. Jungijanska škola uvijek je bila na granici između znanosti i ”nadnaravnog” što ju ne čini nužno neozbiljnom. Ako sam išta shvatio o ljudskoj prirodi onda je to da ne može biti opisana kao racionalna. Mi smo stvaratelji svojih znanosti i religija a naša priroda u suštini nije racionalna, što u samom početku postavlja motive naših ”razumnih” izuma u domenu iracinalnosti. Jedan od tih iracionalnih izuma je i jungijanska sjena, čija neznanstvena i iracionalna definicija upravo razlog njezine točnosti i primjenjivosti.

Kaufman wrote that “in spite of its function as a reservoir for human darkness—or perhaps because of this—the shadow is the seat of creativity.

Kaufman, C. Three-Dimensional Villains: Finding Your Character’s Shadow

Sjena uskoći u zbilju i povuče potez umjesto nas u kriznim situacijama. Kada svi ostali mehanizmi obrane zablokiraju preopterečeni težinom trenutka, onda sjena obavi svoj prljavi dio posla. Moja slabost je nešto kao manjak imuniteta, ali primjenjen na cjelovitost bitka, ne samo na njezin fiziološki dio.

Prije nekoliko godina stavljen sam u tešku situaciju, iskušenje. Do tada nisam vjerovao da sam sposoban ukrasti nešto vrijedno od druge osobe, moja naivnost bila je razlog mog pada. U potpuno neočekivanom trenutku iskušenja (čini se da prilika stvarno čini lopova) učinio sam, ili bolje reći moja sjena je kao vođena nevidljivom regulativom nekog autokratičnog dijela mog bića učinila do tada nezamislivo djelo. Svi mi imamo neke lijepe pričice koje govorimo o tome što smo i tko smo, moji narativi o onome što sam pali su u vodu u tom trenutku. Sve pričice su pale frontalno na lice u blato situacije u kojoj sam se našao. Gađenje koje sam osjetio prema sebi nije bila jedna od tih spomenutih pričica, cijeli organizam mi je preuzela mučnina i grč koji su me držali gotovo tjedan dana. Fizičke manifestacije šoka su otišle, sjećanja na poraz nisu.

Najgori dio situacije nije bila krađa, ono što me uništilo bila su objašnjenja koja su iskakala iz mog uma. Slabić u meni je opravdavao djelo sjene, opravdavao je svoju slabost, počeo sam postajati žrtva, usvajati mentalitet žrtve. Postalo mi je jasno da su svi oni puni samosažaljenja najveći nasilnici i patološki lopovi. Isto vrijedi i za epidemiju uhljebarstva u Hrvatskoj. Svi to rade, ja ne želim biti izostavljen pa ću i ja to napraviti. Ja sam žrtva i zato imam pravo raditi svakakve gnjusobe, jer sam sam ipak janje, slabić, svaka akcija je opravdana ako je u službi samoodržavanja. Sve su to najdraže parole patološki slabe psihe.

Dan kada sam izgubio kontrolu nad sobom susreo sam svoju sjenu. Shvatio sam što su kršćani smatrali zmijom, postalo mi je jasno zašto sotonu nazivaju velikim iskušavaćem,. U iskušenju i oni puni samopouzdanja mogu pasti ravno u blato svojih nesvjesnih demona. Možemo biti samopouzdani samo oko stvari koje imamo pod kontrolom, pod kontrolom imamo samo ono čega smo svjesni.

U konačnici nisam dopustio sjeni da se opravda, unutarnjem slabiću sam odvalio veliku šamarčinu. Baš zato što nisam omogućio tim psihološkim padobranima da se otvore osudio sam se na slobodni pad. Priznao sam samom sebi da sam postao lopov koji uzima drugima jer misli da je slab, bio je to dupli poraz koji sam odlučio degustirati do kraja života. Taj poraz guram u gramzljiva usta unutarnjeg slabića, advokata sjene koja nikad neće biti poražena, ne može biti poražena. Bez obzira na neuništivnost sjene, sada barem znam što čuči u meni, što iščekuje trenutak slabosti da se opet aktivira. Možda nisam Sv. Juraj koji ubija zmaja, ali sam barem nesveti, obični čovjek koji gleda svojeg zmaja, koji zna na što je sposoban ako ga izgubim iz vida.

Slobodni ste, ali čemu?

Ljeto prošle godine je bilo nepodnošljivo vruće, ali je iznjedrilo neke zanimljive razgovore, samim time i zaključke. Na jednoj kavi sa curom i njezinom prijateljicom nakon nešto nabijenije emocionalne rasprave o slobodi izražaja u Hrvatskoj od nikuda mi se u psihi otključao niz znanja. Bilo bi točnije reći da je neko znanje koje je lebdilo u mom umu napokon sjelo na svoje predviđeno mjesto, nešto kao eureka moment. Tada sam shvatio jednu poprilično depresivnu činjenicu – sloboda govora nije univerzalni lijek, negdje se ne može primjeniti, u slučaju Hrvatske situacija je kompleksnija.

Razgovarali smo o pisanju, možda smo spomenuli i ovaj blog, nisam siguran. Dvije djevojke su se složile da je Hrvatska poprilično slobodna zemlja, mjesto gdje možeš napisati što god želiš. Postavile su našu zemlju u kontrast sa ”shithole countries” gdje vam odrežu ruku ako napišete nešto protiv onoga tko drži moć. Da, da, da! Bile su u pravu, to je sve bilo istinito, u Hrvatskoj stvarno možeš reći svašta i izvući živu glavu. Granice naravno postoje, ali ako dobro sakrijete poruku, ne spominjete previše imena i mjesta možete se izvući bez ikakvih posljedica. Sve je to bilo istinito, ali nešto je tu bilo potpuno krivo. Da, slobodni smo, ne mogu to toliko negirati, nismo Saudijska Arabija, ali opet, nešto je nedostajalo. Onda mi je sinula ideja, doduše odmah mi se i zgadilo to što mi je sinulo.

Postoje dvije vrste tiranije, nametnute moći protiv koje ne možete ništa napraviti. Prva nije fina niti rafinirana, pripada više povijesti naše vrste nego današnjici, bez obzira na anakronizam svoje pojave i dalje je prisutna u nekim djelovima svijeta. To je izravna tiranija, očita u svojoj namjeri da podjarmi većinu populacije. Možda treba spomenuti da se ta primitivna vrsta moći odlikuje slabošću. U takvim uređenjima uvijek imamo alfa vođu, okruženog korumpiranim vojnim i političkim elitama. Kod tirana ove vrste vidimo strah, drhtanje pred svakim malim pokretom u narodu. Iz tog razloga kod tiraničnih društava koja su uređena na taj način često vidimo vojne intervencije, pogubljenja, mučenja, ispitivanja, sve simptomi velikog straha vođe i nepovjerenja koje vlada u takvom uređenju. Sloboda govora nikad nije u većoj potražnji nego tada! Napisati nešto protiv ugnjetavaća postaje sveti gral, nešto toliko zabranjeno ne može biti ništa drugo nego slatko. Sloboda ima smisla samo za one koji misle da su porobljeni. Iz tog razloga, potpuno kontraintuitivno, možda bi trebali malo više njegovati tiraniju, ne radi nje same, više radi ljubavi prema viziji slobode koja neminovno izrasta iz takvog smetlišta.

Druga vrsta tiranije, ne može biti nazvana tiranija. Ono što smo mi na zapadu razvili najbolje je subliminacija ideologije. Više ne moramo mahati zastavicama, slaviti tirane, stupati u kolonama kroz grad i izvikivati antisemtističke parole, sada moramo samo biti doma, slobodni smo, nema prisile. Ne živimo u tiraniji, nitko nas ne prisiljava da radimo bilo što, ali opet, ali opet… Opet se nalazimo previše puta prisiljeni da podlegnemo moći, veliki problem je što više ne možemo tu moć prepoznati u vladajućoj eliti, velikom tiranu. Moć postoji, prisila postoji, preselila se u nas gdje ju je puno teže otkriti. Na zapadu, za razliku od istoka, metode prisile su postale toliko fine da ih uopće više ne možemo racionalizirati. Ne vjerujete mi? Bulaznim? Napravite jedan mali pokus – pokušajte se baviti nečim. Čime? Bilo čime, pokuštajte podjeliti nešto sa ljudima oko sebe. Pokrenite hobi, govorite ljudima o idejama, pokušajte oformiti misao i pokušajte je djeliti sa drugima. Vidjeti ćete jednu fascinantnu stvar koja je čisti primjer porobljenosti, podjarmljenosti čovjeka pod nevidljivi teret. Nikoga neće biti briga za to što im imate reći.

I tako dolazim do teme slobode govora. Hrvatska je slobodna, ali čemu? Kakvo je to pitanje? Čemu sloboda? Da! Pitanje je legitimno. Čemu služi sloboda govora kada ne postoje ljudi koji uopće mogu čuti ono što govorite. To je finesa ropstva koja izmiće svakoj analizi, statistici, kvantifikaciji. Srbi se već par godina bune protiv Vučića, marširaju neumorno ulicama. Sve to rade jer je on očiti tiran. Mi nemamo tirane mi imamo strukturu života i vrijednosti koje ne zahtjevaju tirane da bi anestezirale čovjeka i razriješile ga svake energije koja ga može lansirati na novu razinu djelovanja. I opet ponavljam, ako mi ne vjerujete, recite nešto! Pogledajte naš srednji sloj građanstva, postao je anonimna sjenka. Taj sloj bi trebao projekcirati mentalni svijet naše države, ali on ne postoji. Ne samo da nemamo mentalni svijet, mi nemamo srednji sloj. I opet vas pitam, čemu vaša pobuna kada u samom startu nemate koga napasti? Nema razgovora, nema dijaloga, sam monolozi u prazno. I da nađete neki cilj protiv kojeg ćete se boriti, tko će vas slijediti? Predivna tragedija apsolutne nevidljive tiranije Hrvatske je da nikad nećete shvatiti da ste fundamentalno neslobodni i zatvoreni u tamnicu svoje zablude. Predivna istina je i da pokušate uprti prst u svojeg tamničara, morali bi uprti prst u sve oko sebe,a u konačnici i u samoga sebe.

O generalizaciji, neosobama i poluosobama

Čovjek koji vam nema što prodati objektivno će govoriti o onome što posjeduje. Prodavač uvijek mora sabotirati kritički aparat kupca da bi izvršio željenu prodaju. Isto pravilo vrijedi u svim poljima ljudske interakcije. Naša zbilja je toliko kompleksna, svaka stvar u sebi je gotovo neshvatljiva, odnos te stvari prema drugima jos neshvatljiviji. Nije ni čudo što se odajemo generalizacijama i prečesto postajemo trgovci lošom robom koji moraju posezati za varkama da bi istu prodali. Iz tog razloga su političari neuvjerljivi, sa svojim ispoliranim, ispraznim monolozima. Oni su utjelovljenje generalizacije. Govore jezikom svakoga, ali ne obraćaju se niti jednoj čestici. Politički jezik je napravljen za svakoga i za nikoga, često je i filozofija pisana na taj način. Postoji naravno velika publika za takav način interakcije, mnogima je egzistencija čestice uvredljiva pa se vole prikazivati kao cjelina.

Generalizacija u svijetu ideja odražava određenu nemogućnost da se nosimo sa kompleksnošću svijeta. Teorija je sama po sebi generalizacija, princip koji se primjenjuje i obuhvaća niz pojedinosti i zatvara ih u cjelinu. U mladosti mnogi intelektualci odražavaju visoku razinu borbenost i gotovo kleptomanske želje za skupljanjem i proučavanjem pojedinosti, tek u starosti istih uočavamo artritis njihovih mentalnih udova, želju za stvaranjem teorija, narativa, dogmi. Ukratko, dosegnuli su svoju najveću ekspanziju, dotaknuli vrh svoje moći, i počeli su se zatvarati u sebe kada su vidjeli da je daljnje napredovanje nemoguće. Podignuli su zidove, zabarikadirali vrata i zakukuljili se u sigurnosti svojeg dvorca u nadi da brabari neće uskoro doći pred vrata. Barbari uvijek dođu, svaka vrata kad tad puknu, novi kralj se proglasi, počinje novo osvajanje i tako vječno idemo u krug. Neka to bude opomena širiteljima ideja o vječnom napretku. Takva misao može proizići samo iz nagona samoodrživosti, koji naravno nije garancija samoodrživosti. U današnjem zapadnom svijetu koji lagano potpada pod rastuću sile svojih bivših kolonijalnih posjeda previše puta vidimo glorificiranje obrane i pasivnosti te prodaju istih kvaliteta kao odlike agresivnosti i vitalnosti. Živimo u umirućem dijelu svijeta, trebamo prihvatiti svoju civilizacijsku starost dok još ima nade da privedemo ovaj ciklus povijesti kraju što gracioznije.

Ja sam se po tom pitanju rodio mrtav, sa starenjem postajem sve mlađi. Iz svega sa godinama postajem sve više jedno. Etos moje nacije je generalizacija. Ona je ujedno i uzrok nemogućnosti pobune, bilo političke, filozofske ili neke druge. Odgojen sam da težim gledanju sebe kao jednaka svim drugima, iz te rupe proizlazi moja empatičnost, iz te rupe proizlaze sve brane koje u meni uzrokuju negiranje potreba i težnji koje su autentične samo za mene. Ljudi su jednaki ako vjeruju da su jednaki. Ta slijepa vjera samoostvarujuće je proročanstvo koje u konačnici briše sve tragove pojedinosti u osobi. Prvi korak u slamanju lanaca samonegacije je dopuštanje dopuštanje samima sebi da budemo barem arogantni i bahati, i to je tek prvi i poprilično prgavi korak u smjeru individualizacije. Trebamo imati hrabrosti barem reći ne, ja nisam kao vi! Pristojnost i pokušaj neisticanja, kada dolazi od snažne osobe, najveći je kompliment, kada isti pokušaji dolaze od slabića, neosobe, onda su manifestacija njegove impotencije.

Socijalist i Katolik u nama po tom pitanju pjevaju isti zatupljujući ton jedne šire moralne simfonije čija je glavna tema slabost i sumnja u vlastitu autentičnost. previše puta sam kod sebe i drugih uočio potajno oduševljenje sa tiranima koje imamo na vlasti. Hrvati su podvojeni, usta i životi su im puni moralnog izjednačavanja, ali svi sa skrivenim djelom sebe glorificiraju one koji su bili sposobni prevariti krdo i izdići se na njegov račun. Biti gramzljivi kleptoman koji krade novac je samo protoindividualizam. Tipični korumpirani političar u Hrvatskoj tek je samo slijepa težnja za individualnošću, on je poluosoba koja krade neosobama. Ono što tu poluosobu prijeći od ostvarenja cijelosti je niz praktičnosti. Takvi su obično jednom nogom još uvijek duboko uronjeni u nesvjesnost, usađeni moral izjednačavanja sa drugima im onemogućava ostvarenje cjelovitosti. Sa druge strane, instinkt individualizacije u njima se manifestira u nerazvijenoj infantilnoj verziji egoizma. Ja, meni, moje, mojima, to su krikovi djeteta koje smatra da je cijeli svijet sisa njegove majke.

Istinski puna osoba, koja je svjesna svoje individualnosti, svojih autentičnih potreba ali i svoje uloge u široj zajednici, ta osoba je nešto što se kod Hrvata još mora osmisliti. Do tada ćemo imati neosobe koje su porobljene svojom samilošću i izjednačavanjem sa drugima te poluosobe koje ne mogu izraziti svoju individualnost nikako drugačije nego kroz infantilni egoizam. Onaj koji skupi hrabrost, snagu i vjeru da će izdržati gigantski teret sebe kao jedinke, taj će biti nagrađen. Ugodnost anonimnosti i izgubljenost u masi je janje koje moramo žrtvovati na oltaru naše individuacije. Moramo biti svjesni da puno puta naša individuacije nije stvar odabira već nasilnog odvajanja iz skupine. Možda je po tom pitanju korisno njegovati neku svoju autentičnu manjkavost, kao portal u sebe.