Kako je nestalo posljednje čudo zapadnog svijeta

Tri dana do Uskrsa a oni drve po Istanbulskoj konvenciji i miješanju crkve u politiku. Tri dana do Uskrsa a njima je glava u protjerivanju ruskih diplomata i kupovanju aviona. Crkva po dobrom starom običaju ne zna izraziti što misli o svetosti života, sve to završi na naslovnici Index.hr-a. U komentarima na istom portalu vidimo što o tome misli jedan prosječni prosvjetljeni sekularni Hrvat. Svi su popili svo znanje renesanse, prosvjetiteljstva a opet svojim babama kupuju 30 000 kuna vrijedan spomenik sa 3 brončana anđela. Velika katolička Hrvatska, puna vjernika, šuti o Uskrsu koji je  prekretnica u kršćanskom svijetu. Događaj sa kojim je kulminirala muka Isusova, izbavio je cijeli kršćanski svijet od grijeha, ali čini se da nikoga nije briga. Ovo veliko slavlje koje ističe nadilaženje smrti ostaje na tuckanju sa jajima.  Može li se reći da nikoga nije briga? Ipak se odvijaju crkvene proslave koje prethode Uskrsu, većina nas će uskoro kupiti nekome bližnjemu čokoladnog zeku. Većina nas zna da se nešto događa samo zato jer počinje gutanje hrpe francuske salate i šunke. Nije uvijek bilo ovako, nekoć je ovo čudo zapadnoga judeokršćanskoga svijeta gorilo u kolektivnom pamćenju svih koji su došli u doticaj sa njim. Uskrs se slavilo i iščekivao cijele godine, postao je centralni događaj i poanta cijele jedne filozofije.

O, noći sjajnija od dana,
svjetlija od Sunca,
slađa od raja,
očekivana godinu dana!     
   –   Sinezije Cirenski (4. stoljeće)

Gdje je pošlo po krivu? Kada je cjelogodišnje slavlje zamjenjeno avionima, konvencijama, korupcijom crkve? Još bolje pitanje je – Je li itko više Kršćan u pravom smislu riječi? Može li se reći za da je Kršćanstvo živa religija? Je li od toga temelja ostao samo kostur religijske institucija bez vjere, etike i filozofije?

Na ova pitanja mogu odgovoriti samo kroz vlastito iskustvo i znanje koje sam prikupio tijekom 26 godina. Kao i mnogi Hrvati dobio sam osnove religijske edukacije u osnovnoj i srednjoj školi. Uz to sam ponekada išao na mise i sastanke na kojima se većinom pjevalo. Od malih nogu nisam shvaćao poantu oslikanog svoda crkve ili likova svetaca što su izvirivali sa svakog zida. Nije mi bilo jasno zašto bi netko pisao pravila na kamenu ploču, donesao ih sa planine izgubljenom narodu u pustinji i onda ih razbio. Zašto je sve ovako bogato ukrašeno ako od svećenika čujem da bogatstvo kvari? Ništa mi nije bilo jasno, osjećaj zbunjenosti prerastao je u frustraciju a postepeno i u odbojnost prema svemu što se predstavljalo svetim i moralno čistim. U prvim redovima crkve gledao sam ljude za koje sam znao da žive farsu, većina nije imala veze sa porukama koje su dolazile iza oltara. Jedino što mi je preostalo je da se maknem iz takve okoline i počnem tragati za svojom verzijom vjere.

5340847787_cb818ccf0f_b

Michelangelo Buonarroti – oslikani svod Sikstinske kapele

Sa stalnim propitkivanjem biblijskih priča postao sam još zbunjeniji. Priče vjeroučiteljica i kardinala preko TV-a nisu pomagale, samo su potpaljivale kontradikciju koju sam vidio u krščanstvu. Kako je moguće rastvoriti more ili ukrcati sve vrste životinja na jedan brod. Stalna pitanja mojeg djetinjstva su prolazila neodgovorena. Sada kada sam pristario postalo mi je jasno da je moj vlastiti mladenački sukob oko religijskih pitanja nije samo moj. On je glavna karakteristika modernog vjernika koji ne zna u što točno vjeruje. On je udaljeniji od nauka svoje religije nego što je ikad prije bio. Crkva je iz vladara Europe postala marginalna institucija, njene stoljetne građevine pretvorene u turistički sadržaj u najboljem slučaju. Simbolička snaga kršćanskog mita svedena je na razinu Ivice i Marice.

Problem koji je nastao u modernom Kršćanu nije nipošto nastao preko noći. Prema mnogima koncepti Boga i božanskih vrijednosti više nisu upotrebljivi, mjesto za njih je u muzeju. Oni su postali neshvatljivi za čovjeka koji je odrasao u modernom svijetu građenom na racionalističkoj filozofiji 18. i 19. stoljeća. Čak i osoba koja se smatra okorjelim vjernikom i dalje ne može pobjeći od svojeg školovanja koje je utemeljeno na znanosti koja većinski negira postojanje ”božanskoga”.  Živimo u svijetu kojim dominira fizika, biologija i matematika, to je mjerljivi racionalni svijet bez ukazanja i čudesnih ozdravljenja. U tom svijetu sazrijeli su umovi poput Hitchensa, Dawkinsa i Harrisa koji na svakom koraku osporavaju postojanje Boga. Svoje utočište nalaze u znanosti koja je postala nova religija današnjeg čovjeka.

6851018-16x9-700x394 (1)

Novi ateisti – Naziv za grupaciju modernih ateističkih mislioc

Nevjerojatna popularnost ateističkih pokreta govori nam da se svijet mijenja, već na prijelazu prošlog stoljeća uočavamo znatno opadanje kršćanstva kao institucije koja je usmjeravala našu povijest zadnjih 2000 godina. Vrijeme je da dođemo do srži problema koji po mojem mišljenju leži u radikalnoj promjeni nastaloj u ljudskom umu infiltracijom racionalističke misli. Učenje Crkve nije počelo propadati zvog ateista već u sebi nosi odgovor na nastanak ateizma. Kršćanstvo u sebi nosi odgovor na gotovo sve pojave modernog doba. Upravo je današnje doba pravo vrijeme da se zapitamo – Zašto više nitko ne osjeti i ne razumije važnost Uskrsa?  

chewa

Afričko Chewa pleme prakticira ritual – Tajni ples

ODGOVOR LEŽI U ČINJENICI DA NE MOŽEMO IMATI I OVCE I NOVCE!

Ovce    –    su u ovom slučaju način razmišljanja i odnosa prema svijetu koji se počeo razvijati još od života u špiljama. On je duboko utkan u našu psihu i usko je povezan sa emocijama i stanjima u koje su se dovodili primitivni ljudi. Govorim o mističnim iskustvima koja su djelila usko povezana plemena. Primitivni čovjek je gledao na sebe i na svijet oko sebe kroz maglovitu, emocijom nabijenu sliku. Tu sliku je usmjeravao kolektiv  kroz ritual. Na taj način su mladi inicirani u pleme, u odrastanje i eventualnu smrt. Primitivan čovjek nije postojao van mentalnih granica koje je stvarao sa svojim plemenom. Čitao sam opis nasilnog pokrštavanja jednog afričkog plemena u kojemu su misionari uklonili idol kojemu se cijelo pleme klanjalo. Tjedan dana nakon što je idol bio uklonjen našli su cijelo pleme mrtvo kraj rijeke. Prema svim  dokazima činilo se da su domoroci jednostavno odlučili sjesti kraj rijeke i umrijeti. C. G. Jung je analizom ovog ponašanja saznao da takvo ponašanje nastaje kada se prema riječima domorodaca dogodi ”smrt duše”. Ono što su domoroci opisali je slom čovjekovog svijeta nakon kojeg jedino preostaje smrt. U našem modernom svijetu ne postoji ”smrt duše”, možda jedino kao floskula lokalnog svećenika. U našem svijetu se više ne može sjesti kraj rijeke i umrijeti? Prema svemu što vidimo oko sebe ne! Možemo imati depresiju i ležati do smrti, ali to je kako bi se danas reklo – poremećaj kemikalija a ne ”smrt duše”. U ovoj rečenici  progovara upravo racionalistička vizija svijeta koja je u sukobu sa primitivnom emocijom nabijenom ”duševnom” vizijom.

Prvi pol modernog čovjeka je dakle primitivni stari dio, nazovimo ga ”duševni” (OVCE). Biblija je kompilacija puno starijih priča nego što smo inicijalno mislili. Ona je spoj ”duševnog” bogatstva jednog svijeta koji je postojao puno prije istočne i zapadne crkve i svih njihovih dogmi. U sebi sadrži znanja koja su napisana u simboličnim šiframa čitkim samo ako razumijemo transcedentalnu prirodu iskustava onih koji su je napisali. Priča o Adamu i Evi je izmišljotina kažete? Uskrs je puki folklor korumpirane crkve? Ovo možete reći jedino ako ste potpuno okorijeli u racionalističkom načinu razmišljanja. Većina modernih ljudi ne može izaći iz svoje matematike, fizike i kemije. Sve drugo osim toga je nevažeće, sveukupnost misterije života našeg roda pada u vodu kao dječija izmišljotina pred oštrim osudama racionalista.

god

Drugi pol modernog čovjeka je noviji dio, nazovimo ga ”racionalni” (NOVCI). Možemo ga prepoznati u staroj Grčkoj, među filozofima koji us prvi ustali protiv iracionalnosti i bogobojaznosti njihovih sunarodnjaka. Školski primjer ovoga revolucionarnog ustanka protiv prirode dotadašnjeg ljudskog percipiranja koncepata ”boga” i ”božanskoga” je Sokrat. Jedan od najvećih ako ne i najveći ikad živući filozof posvetio se etičkim i antropološkim problemima udaljivši se  tako od svojih lakoumnih sugrađana. Sokrat je zbog svojih nauka optužen da kvari Atensku mladež. Iskrivljujući Bogove koje su nametnuli vladari grada došao je u njihovu nemilost i jedina opcija bila mu je otići zavijek iz Atene. Kao već star čovjek odlučio se zadržati svoj integritet i počiniti samoubojstvo ispijanjem otrova.  Razlog neslaganju sa vođama Atene leži upravo u Sokratovom viđenju pojma boga i božanske kvalitete. Atenjani su štovali eksternalirane Bogove, vidjeli su ih u prirodnim fenomenima, lošim znakovima, utrobama životinja, letovima ptica.  Sokrat je tvrdio da postoji samo unutrašnji svijet svakog čovjeka. Ne postoje bogovi koji šetaju planetom, samo unutrašnji glasovi (δαιμóνιoν) koji se javljaju čovjeku koji ih želi čuti. Oni ga povezuju sa višom stvarnosti koja mu pokazuje obrise moralnog života koji bi trebao voditi.

If we believe Plato, Socrates did, however, seem to believe in the POSSIBILITY of a divine order identified as “the Good,” which Plato says is even “far beyond Being in dignity and power.”     –     Harrison Sheppard 

738_david_-_the_death_of_socrates

Jacques-Louis David – Sokratova smrt

Još jedan predstavnik ”racionalnog” pristupa je Aristotel. Upravo se preko njegovog poimanja  ”božanskoga” crkva zarazila racionalnošću.  Aristotel je bio Platonov učenik ali nisu se slagali u nekim fundamentalnim pitanjima. Platon je vjerovao da postoji božanska forma koja daje smisao zemaljskoj formi. Tako bi stolica imala božansku stolicu koja bi bila njezina uzvišena reprezentacija. Aristotel se nije slagao s ovim stavom te je vjerovao da se smisao stvari nalazi u njezinoj zemljskoj stvarnosti. Tako bi stolica sama po sebi bila sama sebi smisao, bez božanskog elementa. Aristotelovi stav je pobio i Sokratovo viđenje moralnog dobra koje u čovjeka dolazi kroz unutarnji glas i tako ga povezuje sa višom stvarnosti. Ovo su bili počeci moderne znanosti bazirane na promatranju prirodnih fenomena.

800px-Laurentius_de_Voltolina_001

Aristotelovo učenje je dugo vremena bilo izgubljeno za kršćanski svijet. Otkriveno je tek oko 12. stoljeća i  uvedeno u Crkvu kroz akademske krugove. Još jedan naziv za kršćanske akademike koji su ga prvo upili u svoje umove je skolastičari. Oni su kroz Aristotelove spise počeli preuzimati stavove da čovjek može saznati sve iz promatranja stvari oko sebe. Vidimo da je vrlo rano u crkvi počeo razdor između ”duševnog” i ”racionalnog”. Već je tada počelo biti jasno da ne možemo imati i ovce i novce. Do tada se smatralo da se bog osjeti i da ga se ne može otkriti ramišljanjem. Skolastičari su zbog Aristotela to odbacili i pokušali definirati sve božansko prema racionalnim principima.  Iz skolastičarskih krugova su tako počela dolaziti pitanja ”Koliko anđela stane na vrh igle?”, ”Koliko rebara ima Adam?”.  Pokušalo se doći do racionalnih odgovora na iracionalna, mistična pitanja.

Kao je vrijeme napredovalo ova misao nikad nije napustila crkvu. U međuvremenu su se zbog izdizanja srednjeg europskog sloja počele gradit nezavisne edukacijske institucije u kojima je cvjetala Aristotelova misao. To nas dovodi do današnjeg stanja Crkve i cijelog kršćanskog svijeta

Kada bi moderni ateist pitao nekog pripadnika klera da obrani nerealnost činjenice da je Noa spasio sve životinje na svijetu on to nebi znao učiniti. Zašto? Upravo jer je ta priča kao i mnoge druge iz Biblije nastale u dobu prije racionalne misli. Nastale su u svijetu gdje su se događala čuda orkestirana nepoznatim silama. Iracionalna misao je nastojala prikazati priče koje su važne za ljudski život ali nije imala oruđe racionalizma.

Kroz svoje djetinjstvo sam osjećao trenje dvaju polova koji se međusobno isključuju. Racionalno viđenje protjerivanja  Adama i Eve iz Raja i iracionalno osjećanje iste priče nikad neće biti moguće simultano. Iz ovog razdora proizlazi otuđenje od esencije i vrijednosti Bilijskih priča. Od tuda dolazi slabljenje i ismijavanje istočne i zapadne Crkve. To je odgovor na pitanje zašto nitko više ne razumije Uskrs.

“Gdje je Bog?”, uzviknuo je. “Reći ću vam. Ubili smo ga – ja i ti! Svi smo ga mi ubili! Ali kako smo to uradili? Kako smo ispili more? Tko nam je dao spužvu da izbrišemo cijeli obzor? Što smo uradili kada smo odvojili ovu zemlju od njenog sunca? Gdje se sada kreće? Gdje se mi krećemo? Odmičemo li se od svih sunca? Zar se padamo neprestano? Unatrag, postrance, prema naprijed, u svim smjerovima? Postoje li još gore ili dolje? Zar se nismo izgubili kao u beskonačnom ništavilu? Zar ne osjećamo dah praznog svemira? Zar nije postao hladniji? Zar se noć neprestano ne obrušava na nas? Zar ne trebamo paliti svjetiljke ujutro? Zar ne čujemo ništa drugo osim zvukova grobara koji pokapaju Boga? Zar ne osjećamo ništa osim božanskog raspadanja? – Bogovi se također raspadaju! Bog je mrtav!”

– Friedrich Nietzsche / Vesela znanost, Knjiga treća, §125.

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s