Moj Novi čovjek

Ako ste Hrvat, onda ste već navikli na lavinu verbalnog napastovanja. Ona dolazi svaki dan u malim pakovanjima. Bio to vaš susjed ili TV ekran, modus ponašanja je više manje isti. Ministri koji govore jedno a rade drugo, odvjetnici koji igraju za onoga tko više plati bez moralnih granica. Nesuvisle floskule koje bacaju protivnici istih namjera i metoda. Lokalni šerifi koji već godinama provode svoju pravdu i najmještaju svoju nesposobnu djecu na visoke pozicije.  U Hrvatskoj svi funkcioniraju jednako, unatoč tome, svi su protiv svih. Kada jedan političar makne drugoga zbog korupcije, nije ga maknuo jer je želio očistiti sustav od loših elemenata. Maknuo ga je jer mu je ovaj drugi stao na nogu. Tko jači, taj kvači!

Corruption is a cancer: a cancer that eats away at a citizen’s faith in democracy, diminishes the instinct for innovation and creativity; already-tight national budgets, crowding out important national investments. It wastes the talent of entire generations. It scares away investments and jobs.    – Joe Biden

Darwinistički potezi se vrše samo u društvima gdje su ljudi još uvijek bestijalni, prirodni, ali ne u onom dobrom smislu. Što znaći biti bestijalan? Ono prirodno u ljudima bilo je izraženo dok smo živjeli na širokim prostranstvima još neistraženog svijeta. Bilo kakvu misao brisao je dominanti i sveproždirajući nagon samoodrživosti, to je bio jedini način da se u tom nepoznatom svijetu moglo preživjeti. Da ja i moja djeca imamo, moram oduzimati svojem susjedu. Tako se razmišljalo dok je hrane bilo malo, dok je smrt svima visila nad glavom na dnevnoj bazi. Sad živimo u gradovima, usko stisnuti poput sardina u konzervi. Ne možemo si priuštiti tribalizam ni primitivizam egoističnosti.  Nitko nije gladan ni ugrožen u onom smislu u kojem je bio naš predak. Ali i dalje se ponašamo kao oni divljaci sa Euroazijskih stepa koji su morali ubiti ili biti ubijeni. Ubiti je danas ilegalno, danas se ubija na puno finiji način. Ubija se sebe i svoju okolinu kada se prigrli moral koji proizlazi iz prihvaćanja linije lakšeg otpora. Onog trenutka kada kažete – Pa što? Ako mogu oni, mogu i ja!

Collective fear stimulates herd instinct, and tends to produce ferocity toward those who are not regarded as members of the herd.― Bertrand Russell, Unpopular Essays


Ponavljanjem istih ponašanja protiv kojih se bunimo, počeli smo ličiti jedni na druge u ovom varivu jada i besmisla što zovemu svojom državom. Modernom hrvatskom čovjeku ne fali hrane, njemu fali reda. Onog reda kojeg možemo uživati samo na mjestima gdje su ljudi naučili živjeti zajedno i ponašati se kao dio cjeline. Taj red je ustvari smisao,  ona suptilnost koja se toliko prešućuje da možda više i ne postoji u životu Hrvata. Ljudi koji odlaze iz Hrvatske tvrde da nemaju novca i da ne mogu osnovati obitelj. Ne! Oni odlaze i vrlo vjerovatno puno onih koji ovo čitaju će otići jer su izgubili vjeru u život na ovim prostorima. Neimaština ne boli, ono što boli je nered kolektivnog mutila i mučnine koja proizlazi iz sustava koji je od najmanje jedinke pa do najkrupnije skupine prožet istim pogrešnim načinom življenja.

To live is to suffer, to survive is to find some meaning in the suffering.
 – Friedrich Nietzsche

Rekao sam jednom i reći ću još sto puta – Problem Hrvata nije problem političke ni ekonomske prirode. Problem Hrvata je mentalni nered i kontradikcija koja se uvukla u svaku poru društva. Umorni ste od svega što vidite oko sebe? Pazite da se ne umanjite pred pritiskom koji se vrši na vas.  Korupcija nije rođena od strane neke nevidljive sile zla koja nas sve pritišće iz ždrijela pakla. Ona je nastala u slabom čovjeku koji je postao ono što ga je učinilo slabim. Da bi slabog čovjeka učinili jakim moramo ga izbaciti iz smrtonosne cikličnosti u koju je upao. Kada bi nadišao svakodnevno brljanje po ostatcima koji mu baca moćniji, tek onda bi postao impuls promjene. Pomak koji spominjem neće doći samo iz mojeg pisanja, zato je ovo djelomični i nagovještaj. Doći će od umora vječnog ponavljanja istih neuspješnih djelatnosti i scenarija. Zato ja nisam pesimist, vjerujem u napredak, doduše taj napredak se kreće sporadično. Ponovno rođenje koje se mora dogoditi poslije potpunog uništenja kojem se bližimo mora doći od pojedinca. Jedinka mora biti impuls koji će pokrenuti lančanu reakciju i postati munja. Ta munja će proći kostima već trulih ustaša i partizana i podsjetiti ih da su dio jedne veće cjeline – ljudskog roda, Hrvatske, planeta Zemlje.

Life in common among people who love each other is the ideal of happiness.
George Sand

Upravo iz tog razloga ću vam predstaviti ideal u obliku idola. Želim primarno sebi  a možda i vama približiti ono što smatram da je korak koji je potrebno napraviti da se krene u pravom smjeru. Nikakva reforma, nikakv političar, nikakav mito ni ideologija koja će biti krojena da svima paše. Roba koja je šivana da svima paše na svima će izgledati ružno. Svaki čovjek ima svoje specifične proporcije.  Ja želim da svatko šiva svoja odijela po sebi. Možda je upravo moja kreacija ono u što se i sam želim odjenuti. Sve što su mi do sada nudili na meni stoji ružno, sam sebi izgledam nezgrapno, zato sam nezgrapno hodao, mislio i radio. To što ću predstaviti nazvati ću Novi čovjek!


Hrabro i arogantno od mene da idem napraviti nešto novo. Pogotvo nekog novog čovjeka koji treba nadići našu zamršenu zbilju. Glupost, kažete u sebi!  Sve što nas zaustavlja u rastu dolazi iz prirode odvojive od suštinskih problema čovjeka. Uvjeravam vas, ako se dovoljno duboko zagledate u svaki problem koji tjera mlade i stare ljude iz Hrvatske, shvatit ćete da je jedino riješenje na njega ono koje se dotiće suštine čovjeka. Pošto vjerujem samo u promjenu koja se događa od osobe na gore, najbolje bi bilo da počnem od sebe. Zato ću ovu suštinsku promjenu pokušati ocrtati u nadi da primarno promjenim svoju malenkost. Iako je ovaj poduži uvod napisan kao obraćanje javnosti, njegova je svrha gradnja temelja na kojima želim graditi nove ili vratiti stare vlastite vrijednosti. Ako vi nešto dobijete od toga, smatrati ću to svojim najvećim uspjehom.

Moj novi čovjek:

Each time a man stands up for an ideal, or acts to improve the lot of others, or strikes out against injustice, he sends forth a tiny ripple of hope, and crossing each other from a million different centers of energy and daring, those ripples build a current that can sweep down the mightiest walls of oppression and resistance.  – Robert Kennedy

aba58191b8a65feaa136c575d5b8504b

Ljubi svrhu a ne korist

Da, da! Lako je govoriti o svrsi kada nisi gladan. Lako je fantazirati kad ne moraš raditi dvanaest sati dnevno. To je prva stvar koju bi rekao čovjek kojeg moramo nadići. On je prožet ogorčenosti, baš zato što je povrijeđen, on se vuće i šepa kroz život. Ja sam doktorirao ogorčenost, znam je u detalj. Vjerujte mrzitelju života kada govori o ljubavi prema svrsi, jedino ga samo ona održava živim. Naš novi čovjek je  tragičan po svojoj prirodi. Zašto težiti nečemu što je tragično?  Realnost tragedije se očitava u težnji za nečim što je nedokučivo. Svrha je zato više stvar putovanja nego dolaska na cilj, nitko ne dosegne onaj Eden kojemu teži cijeli život. Novi čovjek odbacuje ono sitničavo i prosto, ne može ga se kupiti mrvicama bačenim od strane nekog moćnika. U njegovom svijetu koristoljublje je banalno, u svijetu onoga tko je uništio ovu zemlju korist je na prvom mjestu. Zbog koristi današnji hrvatski čovjek odbacuje sve, on je siromašan na svim razinama svojeg postojanja. Onaj koji je gradio ovaj sustav je išao linijom manjeg otpora, iz njegovih usta su izlazile floskule o snazi. Prava snaga leži u životu koji je orijentiran na žrtvovanje. Svrha je predavanje sebe nekom višem cilju, putovanju, a ne trenutnoj dobiti. Jadan je onaj koji se smjesti u svoju fotelju i onda u njoj umire slijedećih 60 godina. Nitko od onih koje moramo nadići ne vjeruje u smisao ni svrhu. Vjeruju samo u trenutnu ugodu i sigurnost. Novi čovjek neće biti siguran, tresti će se u iščekivanju svoje nagrade, vječno nezadovoljan svojim napredkom, daleko od sigurnosti fotelje koju grli onaj njemu inferiorni.

2148409-HMUILGUX-8

Proklinje lažne pobjede

I kad kocka padne u njegovu korist, novi čovjek je odbija ako nije ispravna. On zna da postoji nepravda i korupcija, kad ti mehanizmi rade u njegovu korist on ih i dalje proklinje kao da su okrenuti protiv njega. Shvaća potrebu nadilaženja svoje egoistične prirode. Ne može gledati   osim jednim setom očiju. Čovjek kojega mora nadići vidi sve dvostruko. Ako mu se poklope brojevi na neispravnoj kocki, on kliće u erupciji veselja. Kada ga ista kocka zakine, on proklinje! Stari čovjek je iz tog razloga siromašan, on igra lošu igru kada misli da će mu koristiti. Tako propagira i nameće tu igru svojoj djeci, kvari svoje pupoljke dok još nisu vidjeli prve zrake sunca. Novi čovjek odbija igrati ako vidi da igra nije ispravna, on je zato naivan i samodestruktivan. On zna da mora stati u obranu dobre igre, zato pati pod pritiskom neuspjeha. Iz tog razloga mu se stari čovjek smije, uronjen u svoj svijet mučen borbom dvaju tabora – ja vs. moji protivnici.

fb18c1d0be4b46550dd401e4c08efecf--the-universe-hildegard

Kroz sebe vidi cijeli svijet

Novi čovjek vidi samo sebe, ali ne u smislu njegovog zakinutog sunarodnjaka. On kroz sebe vidi sve drugo, njegova destruktivnost je uzrok destruktivnosti koja se događa oko njega. Iz tog razloga živi oprezno, svaki osobni poraz je za njega i poraz njegovog društva. Stvari funkcioniraju i obrnuto, svaka nepravda koju počini drugome, počinio je sebi. Iako okorjeo u individualizmu, ponaša se kao dio cjeline. Samo siromašni duhom vide stvari u fragmentima, povlače se u sigurnost svojeg bića i peru ruke od dužnosti koju imaju kao djelovi ljudskog roda. Iako dio cjeline, novi čovjek ne bježi u zaštitu krda. Njemu ne trebaju prijatelji ni kolege koji će navijati za njega u trenutcima borbe ili poraza. On sam zadaje i prima udarce, potpuno svjesan da je svaki čovjek u istome i osamljeni otok i kontinent. Novi čovjek ne gleda svijet u podjelama! Crni, plavi, crveni, tako nevažne kategorije, boje koje sakrivaju pojedinca. Sakrivaju ga da lakše živi svoju infantilnost, uvučen natrag u lažni totalitet svijeta. Onaj totalitet koji je izgubio sa rođenjem, sa potrošenom neovinosti koju uživa samo dijete. Novi čovjek zna da je potpuno sam, ali se ne ponaša tako. Ne bježi u lažne sigurnosti, već djeluje kao pripadnik najveće grupe – čovjeka i najveće manjine – individue. Čovjek, kojem moramo težiti, penje se na uzvisine i viče: ”Ako želim kraj lažima, moram i sam prestati biti laž”.

 

abstract-surealism-drawing-birds-person-627767-1920x1080

U svojoj cjelovitosti je proziran

Pošto vidi samo sebe kao ogledalo vanjskog svijet, sa sobom razgovara kao i sa svima oko sebe. To ga čini prozirnim, njegova djela i ideje su svima vidljive i dostupne. Njegove riječi kolaju kroz njegovu prozirnu kožu i hrane izložene organe. Tako ranjiv, utjelovljenje je naivnosti, poput djeteta daje svijetu sve što ima, ne očekujući ništa za uzvrat. Stari čovjek je zarobljen u sebi, živi zagušeni i uski život. Spletkari protiv sebe i svih, smatra da ga svi žele prevariti jer je i sam prevarant. Stari čovjek je kradljivac jer se uvjerio da svi oko njega kradu. Ne poznaje novog čovjeka i prvo će njega napasti kada mu pokuša oduzeti njegov porok.  Ne može podnijeti otvorenost novog čovjeka, za njega je slabost vrijedna izrugivanja. Stari čovjek ima debelu koru i šuplju nutrinu. Kada se smije u njemu odjekuje praznina i samo potvrđuje da je već odavno umro i da mrtav živi. Novi čovjek i kad pogriješi, svojevoljno se razapinje u želji da se otarasi svojeg tereta. Stari čovjek se i dalje smije jer ne razumije, vidi samo sebe kao dobroga a sve ostale kao loše.

jessta06

Odabire uvijek teži put

Sve što živi iskusilo je patnju, mnogi od nas samo patnju i poznaju. Velika je razlika u odnosu prema tom konceptu. Već se tradicionalno uzima da je bol i patnja nešto što se mora izbjegavati, odbacuje se u svojem totalitetu. Kako možemo ubirati plodove sreće i uspjeha ako se sramimo napora koji proizlazi iz sadnje i njegovanja istih. Novi čovjek namjerno ide težim putem jer ne bježi od tog dijela sebe. Baš kao što mišić koji se stišće pod teretom pati, tako i novi čovjek pati pod svojim odabirom. Baš kao što mišić raste pod naporom, tako i novi čovjek raste kao posljedica svojeg odabira. Bol je rast i napredak, samo slabići zaziru od patnje i srame je se. Kao i svoje ideje, novi čovjek izlaže svoju patnju pred svima. Zato je univerzalan, svi ga vide kao čovjeka. Stari čovjek pred svima stišće zube i skriva svoje bolove, poistovječuje ih sa slabošću. Zato ništa nikoga ne može naučiti, niti drugi mogu njemu pomoći u ovom putovanju koje moramo svi proći. Novi čovjek odabire duži i teži put jer sve što stvara otpor dolazi do izražaja ako je onaj koji ga pokušava prevladati slab. Nema slabosti, nema otpora. Zato novi čovjek uvijek odaje dojam slabosti jer uvijek teži novim razinama snage. Baš kao i mišić koji boli poslije napora, tako i on boli u svijetu koji si je stvorio za sebe. Iz razloga što je stalno na težem putu, novi čovjek do cilja dolazi kao najjači. Stari čovjek uvijek odabire prečice, udovoljava svojoj primatskoj prirodi. U centru njegovog svijeta je lagodnost i nebriga za budućnost. Sve što radi, radi svojom mlohavom voljom, koja nije za ništa. Slab je jer ne želi hodati pravim putem, ne želi se pridružiti novom čovjeku. Znoj je za njega uvreda, napor nuspojava loših odluka. Stari čovjek sjedi u svojem svijetu vječne sjene, ocjenjuje, zbraja i oduzima. Sve je za njega ušteda energije, njegova računica je ustvari škrtost duše. Njegov lakši put ga na kraju ostavlja slaboga, kao takav svojoj djeci ne može pružiti ništa osim slabosti.

50d8027f3d0db86f394c122b153e9b24--odilon-redon-yellow-art

Stalno se rađa i umire

Novi čovjek je zaljubljen u cikličnost rođenja i smrti. On teži smrti na svojem zenitu!  Da ne ostari u svojoj visini, sanja vječni preporod. Sa svakim uspjehom on tom uspjehu poželi smrt. Iz tog razloga on umire više puta tijekom života. On je buldožer koji ruši vlastitu kuću kada postane stara i trula. Iz tog razloga novi čovjek uživa vječnu mladost. Stari čovjek se smjestio u svoju zonu konfora i u njoj umire godinama prije svoje stvarne smrti. Njegova tromost i nevoljkost da se mjenja proizlazi iz njegove trule nutrine. Trula je jer je ostala zanemarena i zakukuljena u ponos i strah od promjene. Stari čovjek ostaje u svojoj kući unatoč tome što se ruši oko njega. Taj čovjek će biti zadnja žrtva koju će pogoditi nosiva greda kuće što se zove Propadajuća Hrvatska. Ostatke će čistiti novi čovjek, koji je nomad okretnoga duha. Novi čovjek je svjestan da je gibanje pravilo cijelog svijeta, njega neće iznenaditi rušenje njegove vlastite kuće. On je nomad, a ne usjedjeli rob. On zna da se robom ne postaje pod prisilom, pod prisilom se postaje zarobljenik. Rob se postaje kada prigrlite ulogu roba. Tu ulogu je prigrlio stari čovjek kada je odlučio svoju zemlju napraviti svojim kavezom. Upravo iz razloga što novi čovjek stalno umire, on stalno i pati zbog ponovnog rođenja. Patnja je intenzivna i slična onoj koju proživljava novorođenče, preplašeno i šokirano ulaskom u novi svijet. Stari čovjek zadirkuje novog čovjeka, naziva ga vječnim balavcem, sve u nadi da će pred njim sakriti svoju staračku slabost i nemogućnost promjene.

BN-UZ415_bkrvad_GR_20170907075155

Mrzitelj je i ljubitelj u jednome

Novi čovjek mrzi i voli istim intenzitetom. On poput kontorcionista pregiba svoju kralježnicu između ta dva pola. Mrzi svoju slabost i bol, u istom trenutku ih stavlja na najviši pijedestal. Slabost je za njega prokletsvo, ali i simbol života. Ne mrzi svoje trenutno stanje ako je poražen, već ga uzima kao razlog za  putovanje u nešto bolje. Iz tog razloga nije u kroničnim bolovima poput starog čovjeka.  Novi čovjek zna da su sve mrtve stvari krute, nepovredive, okoštene, kristalizirane. Za svoju bol želi da prestane, a u isto vrijeme zna da kada je prestane osjećati prestaje živjeti. Svjesan je da sve što je vitalno i novo mora patiti, zato je izrugivan od strane starog čovjeka.  Stari čovjek je tisućljetna maslina, iskrivljena i izjedena termitima.  On ne može biti ljubitelj i mrzitelj sebe. Stari čovjek je ljubav rezervirao za sebe i sve što je njegovo, a mržnju za sve ostalo. Ta rigidnost je znak njegove smrti prije smrti. Voljeti samo sebe može samo onaj koji ne razumije da je on cjelina sa svima ostalima. Iz tog destruktivnog stava proizlazi i svijet podjele koji je stvorio.Taj pakao je ostavio svojoj djeci koja će isto djeliti emocije poput svojeg prokletog roditelja. Novi čovjek je onaj most koji obuhvaća oba pola. U njegovom svijetu postoji samo vječno poboljašavanje. Napredak koji donosi proizlazi iz njegove ljubavi i mržnje prema sebi gradi svijet koji nije onaj karakteriziran podjelama. Pošto može sebe mrziti i ljubiti, vječni je učenik. Sve njemu u isti glas viče – ”Ne znam, naučite me!” Stari čovjek se previše voli da bi smatrao da ništa ne zna. Iz tog razloga njegovo biće šapuće: ”Tko ste vi da si uzimate za pravo da me učite?”

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s