Ono što objedinjuje zadarsko vjenčanje, metal, Lucifera i odrastanje bez oca (drugi dio)

Da bi shvatili o čemu se govori u ovom postu, preporučio bih da pročitate njegov prvi dio.

Pošto sam prošli post počeo na autobiografskoj noti, bilo bi od reda da tako i nastavim. Naslov koji stoji iznad ovog teksta smjesa je različitih, na prvi pogled nepovezanih riječi. Ono što ih povezuje je upravo hierarhijska ljestvica, taj sveprisutni aksiom ljudskog postojanja. Objasnio sam emociju koja je kroz mene projurila kada sam vidio veliko zadarsko vjenčanje. Opisao sam i dubinske uzroke tog osjećaja. Ono što bih želio u ovom postu koji se može smatrati nastavkom prvoga, je da putujem još dublje u koncept odsutnosti očinske figure u svom životu. Lamentirati nad tom situacijom nema smisla, to je već u ovom periodu mog života konkretna činjenica, kao što su more i nebo plavo. Rađe ću iskoristiti ove linije teksta da dodatno analiziram svoj život ali i neke šire koncepte i pojave koji se provlače kroz njega. Pošto je naslov neka vrsta kalupa, nastavit ću ići rubovima koje sam si njime zadao.


Pošto se odsutnost očinske figure u svačijem životu manifestira drugačije, pravilno bi bilo početi od vlastitog slučaja. Kod sebe mogu od najranijih sjećanja uočiti jedu važnu pokretačku silu koju smatram da se može povezati sa ovim problemom – kreativnost. Bilo to remećenje mira i reda u vrtiću ili slaganje 10 metara duge gliste od blokova, uvijek je u igri bilo neko stvaranje ili razaranje. Smatram da je ta tendencija na različitim slojevima povezana uz manjak očinske figure. Kao što sam u prvom postu napisao, čini se da je upravo otac taj koji inicira djete u društvo. Točnije bi bilo reći da su prvi doticaji djeteta sa kompleksnijim mehanizmima časti, ugleda, društvenih veza i prvila neodvojivo povezani uz očinsku figuru. U prošlom teksu sam to nazvao inicijacijom u hierarhijsku ljestvicu, ali problematika je puno kompleksnija od toga.


The human father has to be confronted and recognized as human, as man who created a child and then, by his absence, left the child fatherless and then Godless.
 – Anais Nin

Naše zapadno (ili u našem slučaju neka varijacija zapadnog društva)  je definitivo logocentrično. Jezik kao alat se tisućama godina razvijao i širio da obuhvati našu unutarnju i vanjsku zbilju. Svaka riječ predstavlja nešto konkretno, moglo bi se reći da je ekspresija vanjske realnosti. Samim time govor postaje nešto vrijednije od onoga što se na prvi pogled čini. Danas se olako razbacujemo riječima i pojmovima, bez znanja o moći koja stoji iz riječi. O snazi riječi pisao sam u postu – ”Vaše riječi, vaša kuća”. ako želite ići dublje u važnost pravilnog i usmjerenog izražavanja proučite ga.

Logocentrism” is a term coined by the German philosopher Ludwig Klages in the 1920s. It refers to the tradition of Western science and philosophy that regards words and language as a fundamental expression of an external reality. It holds the logos as epistemologically superior and that there is an original, irreducible object which the logos represents. It, therefore, holds that one’s presence in the world is necessarily mediated. According to logocentrism, the logos is the ideal representation of the Platonic ideal.  –  https://en.wikipedia.org/wiki/Logocentrism

Riječ otac u judeo-kršćanskom svijetu igra posebno veliku ulogu. Otac nije samo druga polovica biološkog para koji je stvorio potomka. Isto tako se ni uloga majke ne može svesti na puku reproduktivnu ulogu. Svi elementi naše obitelji na metafizičkoj razini predstavljaju i nose težinu koja se odražava u velikim pričama naše civilizacije. Najveća priča koja se priča više od 2000 godina je ona o Kršćastvu. Možete zapomagati i bacati drvlje i kamenje na ovu izjavu, ali vaši životi su velikim djelom uronjeni u judeo-kršćansku viziju svijeta. Smatrati se ateistom i odbacivati sve što je približno povezano sa religijom je poprilično smješno s obzirom da je naš jezik stvoren u religijskom kontekstu. Pitat se fundamentalna pitanja o realnosti, svom postanku i kritiziranje crkve je pak drugi par rukava, na to svatko ima potpuno pravo. Bit naglašavanja kršćanskog logosa je u tome da otkrijem ono što ja smatram da je primarna karakteristika njegove prirode. U prošlom postu sam spominjao nacizam i komunizam kao dva radikalna pokušaja da se ljudska stvarnost piše ispočetka. Ispočetka? Da bi pisali nešto ispočetka morate imate startnu točku, temelj. Taj temelj je judeo-kršćanska vizija stvarnosti. Sa njom dolazi i hierarhija koja se za razliku od komunističke i nacističke postavlja u metafizičke okvire. Kršćani odbacuju mogućnost zemaljske utopije, tu je fundamentalna razlika u toj staroj viziji i novim vizijama 20. st.

sistine-796x419

Michelangelo – Freska na svodu Sikstinske kapele


Odrastati bez oca nije samo odsustvo jednog roditelja, to je odsustvo muškog psihičkog elementa zapadnog svijeta. Otac je jedan element svetog trojstva, on je sa filozofskog gledišta ideal. Kada bismo išli stvoriti idealnog automehaničara, morali bismo uzeti sto najboljih mehaničara, analizirati njihove najbolje osobine, odvojiti ih od pojedinaca i utjeloviti ih u novog apstraktnog nosioca. Tako bi dobili meta-mehaničara koji objedinjuje sve najbolje čemu jedan nesavršeni mehaničar može težiti. Naš kršćanski Bog je jedan od takvih nosioca kvaliteta. Tko zna koliko tisuća godina su ljudi kombinirali najpoželjnije kvalitete prije nego što su dobili destilate Isusa, Budu, Krišnu, Muhammeda i mnoge druge.

97bdb855a232b4dbfa3fd97d8ff60c2b.jpg

Triptih koji prikazuje – Muhammeda, Isusa i Budu


Primarna karekteristika koja objedinjuje zapadni logos kroz sliku Boga je red.  Koncept hierarhije je utjelovljen u redu. Dolazi do problema kada mješamo ovozemaljske hierarhije sa onozemaljskim. Ljudi su kao vrsta evolucijski razvili hierarhije kao mehanizme biranja između boljih i lošijih pojedinaca. Kakve veze ima neka nebeska hierarhija sa nekom biološkom datosti? Negdje u evolucijskoj putanji stvorili smo koncept ideala. Nitko to nije bolje prikazao od Egipčana. Jeste li znali da su vrhovi  piramida bili pozlaćeni? To nije bio mali estetski detalj, radilo se o ogromnoj količini zlata. Sjaj koji je odašiljala zlatna kapa piramide na jakom egipatskom suncu je predstavljala sveti vrh ovozemaljske piramide – božanski ideal. Kameni slojevi piramide su predstavljali ostale slojeve egipatskog društva. Jedino je vrh bio zlatan jer već tradicionalno zlato za čovjeka predstavlja božansku esenciju.
Gran_Esfinge_de_Giza,_Giza,_Egipto,_2011-09-25,_DD_01
Piramide u Gizi

Hierarhijski koncept se nabolje vizualizira kao piramida. Bio to kameni dio piramide ili zlatni, za sve vrijedi isto sveto pravilo – red. Koncept reda i poznavanje svojeg mjesta u tom redu je stvar koja se razvija rano kod djece. Majke su daleko prisutnije i potrebnije u prvim godinama djetetovog života, kasnije je u djetetovom životu sve više potreban otac. Period kada se djete fizički počinje nalaziti u grupicama, hierarhijama pod stalnim je tutorstvom oca. On ga uvodi u red koji prožima svako društvo koje je bilo dovoljno sređeno da preživi test kaosa koji ga nagriza od izvana. Kršćanstvo je prožeto arheotipnom slikom oca, čak je i nebo posloženo u hierarhiju apostola, anđela, kerubina i ostalih lebdećih ili letećih entiteta. Prevladavajući muški element u kršćanstvu se manifestira kroz red. Suprotnost redu je kaos koji je rezerviran za Sotonu koji vlada u obrnutoj piramidi. Ako je zemlja na kojoj živimo groud zero piramide, jedna se sveta piramida sužava prema nebesima dok se druga sužava prema centru zemlje.

HELL QUESTIONS AND ANSWERS BY VERY REV. FRANCIS J. RIPLEY  Superior of the Catholic Missionary Society pt 1 _img_1.jpg
Nebeska i paklena hierarhija

To me dovodi do autobiografskog dijela posta – moja metal faza i zaluđenost svime mračnim. Pitate se kakve veze metal faza jednog teenagera ima sa svim ovim religijskim konceptima? Postoji jedna očita povezanost između pobunjeništva i života u već unaprijed stvorenom redu. Metal je samo žanr glazbe? Slušatelji metala su samo uživatelji te glazbe? Tu nema neke prevelike filozofije? Ne bih se potpuno složio, iako bi bilo pogrešno reći da svi metal fanovi djele iste elemente te subkulture. U metal subkulturi prevladava arheotip pobunjenika, ako povežemo tu činjenicu sa izrazito mračnom horror estetikom koju posjeduje dobivamo obrise jednog svima poznatog lika – Lucifera. On je duh pobune, svjetlonoša, individualac koji je svojim padom postao izdvojen iz svete hierarhije. Sa proučavanjem i pokušajem da shvatim zašto me točno uvijek privlačilo ono najdalje od centra, ono uvrnuto i posebno vrtio sam se u krug. Nisam imao odgovarajuće znanje mitologije, religije, nisam bio dovoljno hrabar da baratam konceptima na ovako apstraktnoj razini.

Sa vremenom mi je postalo jasno da je upravo Sotona onaj koji je ispao iz piramide svog oca. Metal subkultura – sam pojam subkultura insinuira nešto odvojeno od već nečega postojećega. Subkultura je mala piramida koja postoji izvan već postojeće piramide moći, u njoj djeluju dinamike djelomično neovisne od one koje djeluje u glavnoj piramidi mainstream kulture. Upoznao sa mnoge metalce i metalke koji su odrasli bez očeva, upoznao sam mnoge alternativce i alternativke koji nemaju očeve na faksu. A vidite slučajnosti! Iz nekog čudnog razloga su zamalo svi ljudi sa filozofskog (osim jezika iz nekog razloga) alternativci različitih vrsta. Gotovo svaku osobu koju sam upoznao sa filozofskog fakulteta je ili pobunjenik ili potpuni čudak, velikim djelom su fanovi neke od alternativnih formi glazbe. Definitivno postoji korelacija između pobune koju nudi filozofski fakultet sa svojim švedskim stolom čudnih ličnosti i  apstraktnih ideja i arheotipnom liku prvoga pobunjenika – Lucifera.

Filozofski fakultet je piramida koja se djelomično preklapa sa vizijom koja nastaje u subkulturalnim grupicama. Koncept individualizma koji je uspostavljen nasuprot života u zajednici. Hrvat katolik, HDZ-ovac, jako društveno povezan i omiljen, veliki muž koji voli rat, svoju zemlju, sluša oca bez pitanja i živi sa svojim roditeljima – to je djelomično obris glavne hrvatske piramide. Glavna tema koja prožima takav život je red, konkretno nepromjenjivo mjesto koje je rezervirano u društvu za takvog pojedinca. Ono što čini temelj takvog pojedinca je očinska figura, ona je u životu djeteta ono što će (pogotovo ako je u formi tiraničnog oca) potpuno definirati njegovo viđenje svijeta i poziciju u svijetu.
U gradu gdje sam odrastao sam svjedočio tom procesu. Gledajući neke ljude iz osnovne i srednje, shvatio sam da sa godinama sve brže ulaze u svoju društvenu ulogu. Posebice muškarci koji su imali dominantne očeve, oni su gotovo potpuno preuzeli ulogu svojih očeva, neki su čak počeli i ličiti na svoje očeve.
father-dreams
In speaking out against the  “hierarchy in heaven,” and referring to God as a “tyrant,” Lucifer is very manipulative in the diction he uses, gathering over one third of the angels as followers.His defection is a result of being too proud of being a servant, which leads to anger and thus, his rebellion. Royland Frye points out the irony of Satan’s refusal to become a slave in that Satan actually becomes a slave to his emotions.  – Jennifer Putnam The Psychology of Satan
Lucifer je bio prvi individualac izvan totalitarnosti svojeg oca. On je prvi stvor koji je nastao van Boga. Samim time njegov simbol i njegova arheotipalna slika prevladava u svakom onom koji negira društveni okoliš u kojem je nastao. To ne znaći da se radi o nekoj opsjednutosti, za ovaj slučaj ne treba zvati egzorcista. Ja se prvi ne želim okarakterizirati kao sotonist, dapače, smatram da su raznorazni sotonistički kultovi čista ispraznost. Sa metafizičkim prikazom Sotone, želio sam ukazati na univerzalnost hierarhijskih mehanizama koji djeluju i na zemlji i na nebu. O svemu ovome govorim sa psihoanalitičkog stajališta, o objektivnom postojanju Boga ili Sotone dalo bi se raspravljati. Samo želim doći do temelja nekih vlastitih afiniteta, kao što je magnetska privlačnost ka svemu što je tamno, pobunjeno, individualno. Kada promatram sve što sam radio i govorio u životu, sve je prožeto istom niti pobunjeništva protiv pripadanja nekoj fiksnoj društvenoj ulozi. To pobunjeništvo je posljedica neinicijacije u hierarhijsku piramidu. Samim time što sam rođen van piramide, svijet koji vidim i znam je onaj udaljenih i čudnih stvari, dalekih od nukleusa kolektivne svijeti o pripadnosti koju djeli većina svijeta oko mene. Sa manjkom uloge dolazi velika doza zakinutosti. Čovjek je društveno biće, to društvo mu daje svrhu i životni put. Sa izbivanjem iz tog svijeta dolazi puno zbunjenosti i patnje.

satan

Lucifer – Gustave Doré


Kada sam naveo glavne karakteristike nepostojanja u univerzalnom redu u koji nas inicira muški duh, vrijeme je da navedem još nekoliko razmišljanja na ovu temu.


Sa izbivanjem očinske figure, djete se orijetira u dva smjera ovisno o njegovoj ili njezinoj prirodi. Pri oformljavanju ove misli sam morao loviti u mraku i korisiti svoju intuitivnu misao što je više moguće. Prvi smjer je kreativni, drugi je destruktivni.

  1. Kada ste rođeni van piramide, jedan put koji vam se može otvoriti je onaj popločen kreativnošću.  Ne tvrdim da morate biti rođeni bez oca da budete kreativni. Ako je pojedinac dovoljno jak i samopouzdan da se snađe u tami ne sudjelovanja u kolektivnoj pripadnosti svoje zajednici, preostaje mu stvaranje vlastite piramide.  Mnogi umjetnici, glazbenici i pisci su stali na put kreativnog stvaralaštva u nadi da će sagraditi onaj svijet za koji su inicijalno bilo zakinuti. Kreativnost nije samo usko bavljenje radnjama koje se tradicionalno smatraju kreativnima. Takvi ljudi mogu težiti i stvaranju svoje vlastite usko povezane piramide obitelji i prijatelja. To je univerzalni pozitivni element nepripadanja zajednici, slobodni ste da se krećete kako želite. Impuls stvaranja je impuls individuacije. Kada stvarate, iz kaosa izvlačite oblike, dajete im formu, osobnost. Tako stvarate entitete slične sebi, na isti način ste i vi bili odvojeni od majke pri porođaju, eventualno i od društva manjkom očinske figure. Kreativci svojom voljom ili slučajnošću vlastite prirodne datosti žive u kaosu.  Kaos je suprostavljen redu postojanja u društvenoj ljestvici. Stvaranjem vlastitog sustava svijetova i pravila nadoknađuje se izgubljeni element reda. Tako se kroz kreativnost sjedinjuje kaos i red.
  2. Drugi put osobe bez obitelji je onaj popločen destrukcijom. Iz manjka usmjerenosti koji proizlazi iz odsustva očinske figure može se javiti destruktivna vizija svijeta. Velikim djelom uzrokovana onime što Nietzsche naziva ”ressentiment”. Lucifer je inkarnacija ressentimenta. On svoj gnjev i razočaranost usmjerava  prema svojem stvoritelju. Ovakan način odnosa prema svijetu je simptomatičan za nemogućnost da se nadiđe vlastita zakinutost. Ima li veće zakinutosti od izdvojenosti iz zajednice iz koje si nastao. Lucifer je prvi pobunjenik koji nije mogao stvoriti ništa svoje. Sve što je mogao napraviti je nagrditi već stvoreno od strane svog Oca. Ljudi koji ne nadiđu svoju zakinutost osuđeni su na život bez generativnosti. Oni su izvrutost stvaranja, oni samo napadaju već postojeće stvari. Oruđe ovog tipa ljudi je vječna kritika i posprdnost na sve što raste i napreduje. Upravo iz nemogućnosti da Lucifer zauzme tron svojeg stvaratelja, on živi poluživot okarakteriziran destrukcijom. Na neki način ona kritika koju sam uputio na zadarsko vjenčanje proizlazi iz ressentimenta, iz zakinutosti protiv koje se borim. Svaki čovjek je u opasnosti da sa vremena na vrijeme padne u zatvor mržnje i jada, ako ta mržnja i jad postanu habitualne onda postaju ressentiment. Na svakom čovjeku je da nadiđe svoj ressentiment i postane generativna sila. Ako mi je baš sudbina nametnula zakinutost, na meni je da je nadvladam i nadljudskim nastojanjima stvorim nešto iz ničega ili se pomirim sa svim i potpuno propadnem.

According to the existentialists, ressentiment is a sense of hostility directed at that which one identifies as the cause of one’s frustration, that is, an assignment of blame for one’s frustration. The sense of weakness or inferiority and perhaps jealousy in the face of the “cause” generates a rejecting/justifying value system, or morality, which attacks or denies the perceived source of one’s frustration. This value system is then used as a means of justifying one’s own weaknesses by identifying the source of envy as objectively inferior, serving as a defense mechanism that prevents the resentful individual from addressing and overcoming their insecurities and flaws. The ego creates an enemy in order to insulate itself from culpability. – https://en.wikipedia.org/wiki/Ressentiment

 

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s