Priča o dolini, gradu i jezeru

Jutarnje rumenilo razlilo se po dolini prošaranoj uspavanim kućicama triju sela; Štoćetitotića, Nogopodmetića i Kućoljubovinića. Jutro je bilo hladno, kako to obično biva ljeti u gorskim krajevima. Rosa se hvatala za travke i voćke, a ptičiji pjev dolazio sa svakog drveta stvarajući simfoniju posebne ljepote. Dolina se lagano budila, onako kako se budila već stoljećima, a u njoj se budili ljudi koji su bili poput zore, jednaki već stoljećima. Jednostavan puk razlikovao se od sela do sela svojim pogledom na svijet i svojim djelovanjem u svijetu; ono što ih je povezivalo bila je ta dolina u kojoj su već stoljećima dočekivali zoru. Koliko god bilo svađa i nesporazuma između triju sela, na kraju bi se uvijek složili da je ono što ih veže jače od onoga što ih dijeli.


201311015314237461


Ono što je djelilo tri sela bila su njihova imena, svako selo nazvalo se po obiteljima koje su živjele u njemu. Ta imena nikako nisu bila slučajna, ona su odražavala obiteljska pravila po kojim se živjelo i umiralo. Reći da  su ta imena kao i sva druga imena bila bi najveća uvreda, narušavanje godinama građenog značaja. Stanovnici doline bili su izrazito ponosni, taj ponos bi često graničio ili potpuno prelazio u bahatost. Bilo koji stranac vrlo brzo bi shvatio da nema što raditi u dolini rezerviranoj samo za tri obitelji. Kako nitko novi nije mogao pronaći svoj dom u dolini ona je postala zaboravljeno mjesto, prepuno čudnih osoba i nazadnih običaja.


Tri su obitelji držale uzde i određivale pravila života u svojoj maloj enklavi, uživajući mir i neizloženost vanjskom svijetu odgajali su svoju djecu po strogim pravilima prenesenim kroz generacije. Nogopodmetići su bili prepoznatljiva obitelj, a ono što je odskakalo od norme bio je njihov hod. Šepali su jer je im je jedna noga bila izrazito veća i jača od druge. Noga im se kroz praksu podmetanja deformirala i pretvorila u prepoznatljivu obiteljsku osobinu. Iako je noga bila velik izvor boli, vukli su je za sobom i podmetali s ponosom. Podmetali su je drugima, svojima, čak i svojoj djeci. Kad bi dijete pokazalo bilo kakvu volju da učini neku novu stvar, roditelji Nogopodmetići bi mu odmah podmetnuli nogu. Dijete bi vrlo brzo povezalo svoj nepoželjni interes i bol od padanja. Vrlo brzo bi onaj kojemu je noga podmetnuta postao podmetač nogu. Nitko iz obitelji nije ništa radio, ničim se bavio, niti išta želio osim  da podmeće nogu i da mu njegovi čine to isto.


man_drying_his_leg


Druga velika obitelj doline ponosila se imenom Kućoljubovinići. Ova obitelj je bila osobito stara i već desetljećim usmjerena samo na nametanje svoje obiteljske tradicije. Kućoljubovinići su smatrali da je najbolji način življenja vezan uz kuću, bolje reći – ne može se pronaći nigdje izvan kuće. Posebno su se bojali stranaca i mrzili ih, nisu mogli shvatiti kako netko može biti toliko lud da napusti unutrašnjost svoje kuće. Kućoljubovinići su bili posebno blijedi i smetala im je svjetlost, svoju djecu nisu puštali izvan kuće. Kada bi se u djetetu počeo javljati istraživački duh, njegovi roditelji bi ga isprepadali s raznim užasima koji će ga vrebati ako napusti sigurnost svojeg doma. Sve novo i strano bilo je previše za Kućoljuboviniće, sve kućno i domaće bilo je jedino vrijedno ljubljenja i truda.


The-Second-Class-Carriage-Honore-Daumier-Oil-Painting-800x542


Treća obitelj, Štoćetitotići, koja je nastanjivala dolinu nazivala se po pitanju koje je njezin utemeljitelj postavljao svima – ‘Što će ti to?’ Ova obitelj, najmlađa od triju, zbog svog je kratkog postojanja i nedostatne tradicije puno puta dolazila u sukob s Kućoljubovinićima koji su ih po starosti  daleko premašivali. No, unatoč poteškoćama, Štoćetitotići su pronašli svoje mjesto u dolini. Stari Što je davno pokrenu praksu štoćetitovanja, ona je od njih učinila ono što danas jesu. Kada bi se netko iz obitelji u svojem nepoznavanju tradicije počeo nešto raditi, odmah bi starješine obitelji intervenirale i postavile pitanje – A što će ti to? To nije bilo dobronamjerno pitanje, već ono koje budi strah i nesigurnost u umu mlade i neiskusne osobe. Kada bi se djete počelo igrati i smišljati svoje svjetove, sa strane bi došao netko stariji i upitao ga – A što će ti to? Dijete bi vrlo brzo odbacilo svoje težnje i palo u more samopropitkivanja i rezignacije. U treptaju oka bi onaj kojemu je postavljeno pitanje postao onaj koji postavlja pitanje. Nitko se iz obitelji nije bavio ničim osim propitkivanja djela i motiva ostalih.


Argument-Idiot-2


Dani i dani su prolazili u dolini gdje je vrijeme stalo. Sunce i mjesec su se izmjenjivali kao nezainteresirani činovnici na smjenama. Kiše su padale, magle se spuštale, tuče šibale zanemarena polja. Dolina je postala ideal triju obitelji – tiha, zaboravljena i zapuštena, baš kao i njeni stanovnici.


No upravo će se na jedan takav dan dogoditi promjena u mladiću iz plemena Štoćetitotića. Ni po čemu taj dan nije bio drugačiji od ostalih. Sunce je bilo u zenitu kada su se dječaci vraćali kućama s potoka s posudama svježe vode. Cvrčci su cvrčali iz sveg glasa dok su kamenčići pjevali svoju pjesmu pod cipelama dječaka. Pjesma se naglo prekinula kad je iza ugla stare seoske cestice izletjela crna kočija. Kao fantom jurnula je zaprega prema dječacima koji su hodali po sredini ceste. Da bi izbjegli divlje konje koji su vukli kočiju, dječaci su skočili u busenje visoke trave uz rub ceste. Kočija je projurila u hipu,  ali je, unatoč brzini s kojom se sve odigralo, jedan od dječaka krajičkom oka uočio da je nešto iz kočije ispalo u travu s druge strane ceste. Iza zaprege se digao oblak prašine, a dječaci se vratili natrag na cestu,  te oduševljeni ovom neočekivanom pojavom nastavili svojim putem. Samo je u jednom dječaku gorila želja da vidi predmet koji je ispao iz kočije.


the-post-chaise


Kasnije tog dana, mali Što neopaženo se iskrao iz kuće Štoćetitovića. Hodajući prašnjavim putem u suton, propitkivao se, onako kako je jedino znao – Što će ti taj predmet? Što će ti ovi problemi u koje možeš upasti? Što je uopće toliko važno da je vrijedno kršenja pravila? Iz nekog su mu razloga sva pitanja koja su mu jurila kroz glavu izgledala ništavno, poput kula od pjeska, prazna i naučena, neutemeljena i površna. Pronlaženje misterioznog predmeta bilo je jedino za čim je žudio. Želja za otkrivanjem bila je jača od bilo kakvog samopropitkivanja.


Mali Što je konačno došao do ruba prašnjave ceste gdje je započeo svoju potragu. Noć se bližila i prijetila da potpuno sakrije predmet dječakove znatiželje. Tek tren prije nego što se sunce sakrilo iz brda, dječak je uočio oštri crni kut nečega što se nije uklapalo u okoliš. Skočio je u gustu zelenu travu i u ruke primio crnu ploču. Ne, nije to bila ploča, već knjiga s debelim crnim koricama. Kako li je počeo drhtati; pa u njegovu selu nikad nebi dopustili da netko ima knjigu! O njima se samo pričalo, one su bile nešto što koriste opasni stranci. Na koricama knjige pisala je samo jedna riječ – Napredak. Malom Što ništa nije bilo jasno, još je više počeo strahovati kad se sjetio da knjigu ne može ponijeti kući. Morao ju je sakriti i to na neko suho mjesto. Kako je nužda majka dosjetljivosti, u sekundi se sjetio starog hrasta i njegove savršene duplje u koju ju bi stala cijela knjiga. Ostavio je knjigu u hrastu i požurio u svoju postelju.


the_beggars_oak


Dani su se nastavili izmjenjivati u dolini, obitelji su ostale nedirnute vanjskim svijetom. Dječaci i djevojčice odrastali su i postajali jednaki kao njihovi roditelji održavajući tako tradiciju doline. Knjiga koju je mali Što ostavio u hrastu nije nipošto bila zaboravljena. Dolazio je gotovo svaki dan i pomno proučavao Napredak. Upijao je taj čudan nauk ljudi izvan njegove doline, pisali su je oni koji us živjeli na drugoj strani velikog jezera. Ti ljudi nisu bili kao ljudi koje je poznavao od rođenja. Oni su živjeli i disali punim plućima, usmjereni na uspjeh i samopoboljšavanje. U početku mali Što nije ništa shvačao, puno puta bi knjizi postavio pitanje – Što će ti to? Što će ti na kraju donijeti taj Napredak? S vremenom se saživio s knjigom, počeo je postepeno iz uma gubiti pitanje koje mu je bilo podmetano cijeli život. Počeo je sanjati Napredak, bolji život koji teče poput rijeke, a ne stoji poput smrdljive bare. Sa svojom promjenom počeo je sve više odbacivati svoju obitelj i prijatelje. Postajalo mu je sve jasnije da je dolina ustvari zatvor, u njoj ne može postojati sreća i Napredak, u njoj se množi samo nezadovoljstvo i krivnja.


Unutarnja promjena malog Što nije prošla nezapažena, mnogi su ga počeli gledati s prezirom, čak ga je i njegova obitelj počela izbjegavati. Mali Što je postajao stranac u svojoj rodnoj dolini. Ono što je počelo kao uzbudljiva avantura traganja za misterioznim predmetom postao je središnji događaj u životu mladog Što-a. Vrijeme je i dalje prolazilo, sve je stajalo, samo je sada već odrasli Što i dalje rastao i mijenjao se. Postao je prevelik za svoju dolinu, postao je drugačiji od svoje obitelji, prezirali su ga prijatelji i poznanici. Jedino što je preostalo je da ode iz doline, više nije bio dio njezinog svijeta. To ga je duboko žalostilo, ali i ispunjavalo s osjećajem da posjeduje nešto što nitko drugi nema. To nešto pripadalo je negde drugdje, vjerovatno na onom mjestu gdje je nastala knjiga koja ga je toliko promjenila. Jednog se jutra potiho iskrao iz kuće, isto kao i one večeri kad je prvi put krenuo tražiti knjigu. Pustio je jednu suzu za onim što napušta, a drugu zbog straha od iskušenja koja ga očekuju. Otišao je preko brda kojeg nikad nije prešao, krenuo je prema mjestu s druge strane velikog jezera.


800px-Vincent_Van_Gogh_0013


Putovanje je bilo dugo i često preteško za Što-a. Nakon što je proveo velik dio svojeg života u dolini bio je izložen vanjskome svijetu. Taj je svijet bio šaren, ispunjen svakakvim ljudima, svakakvim sudbinama, Štoov um bio je pretrpan novim slikama koje su tražile svoje mjesto u mozaiku njegovih misli. Dao je zadnji novčić i zadnju trunku snage da dođe do mjesta gdje se pisala knjiga Napredak. Došao je pred vrata velikog grada, fascinantne ljudske košnice. Sve što je do sada na putu vidio nije ga moglo pripremiti za čudo na kraju njegovog puta. Drhčući kao i onog dana kad je u ruke uzeo knjigu Napredak, ušao je kroz vrata metropolisa.


2017_DUB_14702_0140_000(ahmed_farid_metropolis_magic)


U gradu ništa nije bilo kao u njegovoj dolini. Nije mogao u ljudima pronaći ona razmišljanja koja je svaki dan sretao u svojoj kući. Od raznolikosti motiva, stilova života, stavova prema životu hvatala ga je nesvjestice. Početni šok je vrlo brzo prerasao u oduševljenje. Ovo je mjesto gdje se proizvodi Napredak! Ako budem ovdje jeo, pio, disao i spavao, početi ću i sam živjeti Napredak.


Dugo se Što šetao ulicama grada, mnoge dane je provodio čitajući knjige, upoznavajući različite ljude. Lagano, ali sigurno, saživio se s ritmom metropole, počeo je uživati u njezinim užurbanim ulicama, krcatim kafićima. Počeo je zračiti optimizmom čovjeka koji se izborio za svoju slobodu. Dolina koja stoji zarobljena u vremenu je bila daleko, on više nije imao veze sa njom.


new-evening-ligght-new-york-official-new


Sada već veliki Što, nadahnut Naprtkom, počeo se baviti čitavim nizom kreativnih stvari. Slikao je sve što se slikati dalo, svirao je sve instrumente kojih se mogao dočepati. Počeo je pisati svoju vlastitu knjigu Napretka. Gotovo je pet godina prošlo otkad je napustio svoju rodnu dolinu. Postao je pravi stanovnik grada, sudjelovao je u svim događajima, bio član svakog foruma. Postepeno se izdvojio iz okoline, razni teškaši igre Napretka uočili su neobičnog mladića. Pristupio mu je jedna od viđenijih osoba u gradu, tvorac mnogih umjetničkih djela  i filozofskih rasprava. U Što-u je vidio iskru onoga što svi stanovnici grada nemaju, vidio je mladog ambicioznog čovjeka u usponu. Prijateljstvo između njih dvoje je ubrzo nakon toga procvjetalo. Bili su dva prijatelja, ali i učenik i mentor. Stari umjetnik mu je prenosio bogato znanje o Napretku gradskog čovjeka, o novim idejama s kojima se bori moderni čovjek. Što je za uzvrat svojem starijem prijatelju i mentoru ispričao priču o svojem životu. Priča je duboko potresla umjetnika, nije mogao vjerovati da ljudi kao što su Štoćetitotići, Nogopodmetići i Kućoljubovinići mnogu postojati. Nije mu bilo jasno zašto bi netko želio naškoditi svojoj djeci i sebi na taj način. Koliko god se mladi Što šalio na njihov i svoj račun uvijek se u dubini njegove duše krila sumnja. Kada god bi govorio o svojem selu, svi bi se smijali i on bi se smijao s njima. S tolikom lakoćom su se smijali da je Što počeo sumnjati u ljude Napretka. Bili su toliko napuhnuti od svoje naprednosti, da bi često poželio imati iglu da probije te pompozne balone.


Untitled


U Što-u su se sudarala dva svijeta, jedan kojega je ostavio iza sebe i jedan kojega je stvorio počevši od nule. Stari svijet počeo je proždirati novi koji se sve više činio kao laž, fatamorgana koja se stvorila ispred žednog i iscrpljenog mladog čovjeka. Napredak mu je počeo izgledati kao obmana, igrica koju igraju ljudi zaštićeni u svojem gradu. Privilegirani bogataši, objesni politikanti, debeli činovnici, nezasitni borci za ljudska prava, svi oni su u Što-u izazivali gađenje. Što nije mogao objasniti zašto je počeo mrziti grad koji ga je toliko nadahnuo u početku. Je li moguće da su ljudi iz doline jednaki kao i oni u gradu? Mogu li dvije tako prividno različite skupine biti iste u svojoj suštini? Može li Napredak biti samo još jedna laž? Ista ona koja je dolazila sa pitanjem – Što će ti to? Ljudi od Napretka samo su se površno i vanjštinom zalagali za svoju ideju, iznutra su bili zatvoreni za svijet oko sebe, ograničeni na svoju glupavu igricu. I opet je pred svima Što morao skrivati svoje rastuće nezadovoljstvo. Dane je provodio trpeći beskrajne banalne razgovore, noći je provodio budan ležeći u krevetu i razmišljajući o onom danu kada je pronašao knjigu Napretka kraj one prašnjave ceste.


40scala2


Sumnja je toliko dugo bila njegov pratitelj, čini se da je srasla sa njim, potajno ga gušeći. Sumnjao u sve što je, u sve što radi, sumnjao je u motive onih koji ga vole. Tako je počelo raspadanje odnosa Što-a i građana grada Napretka. Početak kraja dogodio se na vrhuncu suradnje i prijateljstva s mentorom. Mentor i učitelj odlučili su postaviti svoje umjetnine u galeriju, svoje tekstove predali istoj izdavačkoj kući. Mentorove umjetnine dobile su vrhunske kritike, njegovi tekstovi ušli u čitanke. Bio je uistinu veliki um, veliki čovjek i najbolji prijatelj kojeg je Što mogao imati. Što se unatoč silnom trudu nije proslavio poput svojeg mentora. U Što-u se probudila mržnja i nesigurnost, udružena s razornim pitanjem koje su mu roditelji nametali cijeli život. Osjećao se kao da nikad nije ni izašao iz svoje doline. Što je još gore, osjećao se kao da pripada upravo na mjesto koje je toliko mrzio.  Sve je više shvaćao da nikad neće govoriti jezikom ljudi Napretka. Dolina u kojoj je odrastao odredila je za njega neku drugu cestu, onu potpuno odvojenu od ljudi koju su odrasli u gradu. On je sve vidio kroz patnju i nemogućnost, njegove riječi i slike su odražavale njegovu nutrinu. Ta nutrina nije bila shvatljiva publici koja je slavila njegova mentora, pravog čovjeka grada, neumornog, usmjerenog, punog znanja i odgovora na svaki čovjekov problem. Što je bio prorok propasti i fatalizma, ali i istine; u njegovom životu nije bilo mjesta za samozavaravanje. On je bio filozof rođen u kutiji, a činjenica da objesni građani Napretka nisu vidjeli svoje kutije, bila je plod njihova samozadovoljstva.


Birthing-The-New-God


Stariji umjetnik u početku nije shvaćao što se događa sa Što-om,  nije mogao razumjeti što je uzrokovalo ovu promjenu. Što je dugo vremena pokušavao skrivati svoju lošu volju, ali lažni osmjesi nisu mogli prevariti mudrog i iskusnog umjetnika. Jednog se dana mentor odučio suočiti s učenikom. Umjetnik je prijateljski pitao Što-a u čemu je problem. Je li on napravio nešto krivo?  Što je, izmučen sumnjama, napao svojeg dugogodišnjeg prijatelja. Dani potisnutog nezadovljstva eruptirali su u bujici neutemeljenih optužbi i nezasluženog predbacivanja, te konačno pitanjem – Što će ti ta sva umjetnost, u konačnici ćeš, ovako i onako, umrijeti? Što će ti sav taj trud kada te tvoji obožavatelji ne razumiju? Što će ti tvoj besmisleni život?


Što je ostao skamenjen nakon što je sam sebe čuo. Pitao je svog prijatelja isto ono što su njega cijeli život pitali članovi njegove obitelji. Pokazao mu je jedinu ljubav koju mu je mogao pokazati, jedino za što je, kao dijete, znao. U tom su trenutku oboje shvatili da se njihov zajedničku put neće moći nastaviti. Između dvije povezane duše sada je nastala kilometarska provalija, nepremostiva i nepregledna, nije ostavljala mjesta za nadu u pomirenje. Mentor i učenik razišli su se, zajednički projekti i prijateljstvo prestali su kao i Što-ova ljubav prema gradu u kojem se pokušao ponovno sagraditi.


Two-People-Walking-in-the-Desert.osp.5x7


Onaj slatki nektar kojeg je Što pio iz knjige Napretka sada je imao okus ishlapljenog vina. Što se probudio iz fatalne zablude – Ipak čovjek nije mogao biti ono što želi! Zarobljeni smo svojim životima! To je jedina istina, njezino prihvaćanje bilo je jedino oslobođenje! Optimizam Napretka je bio laž, prokleta šala nekoga tko je htio ismijati malog Što-a onoga dana kada mu je podmetnuo knjigu. Zašto baš on, a ne neki drugi dječak? Zašto je baš on morao krajičkom oka vidjeti tu prokletu stvar koja je ispala iz kočije? To je morala biti stvar sudbine, baš kao i sve što mu se dogodilo u gradu. Sve je bila unaprijed smišljena šala na njegov račun! Tko je taj sudonosni šaljivac? To mu nitko nikad nije mogao odgovoriti. Ljudi Naredka su vjerovali da su sami zaslužni za sve što im se događa. Oni su vjerovali kako kako sami vuku konce svog života, napuhane žabe krastače, sigurne u svojoj bari. Ozlojađen svime što mu se dogodilo, Što je odlučio tražiti smisao negdje drugdje. Dok je izlazio kroz ista vrata kroz koja je drhčući ulazio prije deset godina, lagano se opraštao sa svime što je stvorio. Novi život koji je sagradio u gradu sada je postao još jedan stari život, odložio ga je ladicu zajedno s ostalim starudijama, zajedno sa životom u dolini. Prošavši kroz vrata grada Napretka, sve je iza njega nestajalao, jedan život kao da se i nije dogodio. Što je opet bio na putu, opet počinjao iznova. Sudbina svakoga tko postavlja pitanja i traži odgovore.


Magritte_Meaning-of-Night-2


Što je sad preostalo Što-u? Možda da se vrati u rodnu dolinu? Ako nisam za grad, onda sam možda i dalje pripadao dolini, razmišljao je Što. No, u dubini duše je već znao da je dolina za njega bila mrtva baš kao i grad. Onaj šaljivđija koji ga je navabio u grad je znao da će ostati zarobljen između ta dva svijeta, sve je bilo unaprijed isplanirano i uneseno u tu perverznu jednadžbu. Što nije mogao pronaći smisao u sredini u kojoj je zapeo, bilo mu je teško počinjati opet od nule. Kako da se opet sagradi, ima li uopće smisla počinjati sve ispočetka? Dugo je šetao po nepreglednom krajoliku koji je okruživao grad Napretka u nadi da će mu samoća dati odgovore na ta teška pitanja.  Pokušavao se prisjetiti djetinjstva, pokušao je dozvati lice jedinog prijatelja kojeg je imao. Muze koje je prizivao nisu dolazile, dolazili su samo demoni straha i jada.


Lutajući mjesecima, došao je do obale velikog jezera koje je djelilo kraj iz kojeg je pobjegao i kraj u kojemu se smjestio grad kojeg je odbacio. Što je piljio u nepregledno sivo biće koje se u svom beskraju prostiralo pred njim. Obale jezera bile su beskonačne i puste. Mirno i tiho, bezimeno jezero živjelo je svoj život, neosjetljivo na njegov jad.  Što je osamljen lutao njegovim pustim oblama u nadi da će mu isti onaj šaljivac koji mu je podmetnuo novi život napokon reći bit svega. Godine su prolazile a Što je i dalje lutao, svijet se oko njega mjenjao a on je i dalje ostajao isti.  Odvojen od svijeta čovjeka postao je jedno s jezerom čiji je bio jedini stanovnik. Apsolutna samoća i zaborav, to je postao njegov život.


Untitled


Nova djeca su se rađala u dolini, od roditelja su slušala priču o bezimenom čovjeku iz doline koji se odlučio živjeti u potpunoj samoći nepreglednog jezera. Govorili su  da se njegov lik još i dan danas može vidjeti na dalekim obalama njegova sivog doma. Djeca iz grada Napretka dolazila su umjetniku pred kraj njegova života da ga pitaju za čovjeka koji je odlučio živjeti potpuno sam. Umjetnik im je uvijek pričao priču o čovjeku koji nije pripadao ni nebu ni zemlji. O velikom prijatelju koji je odabrao jedini život koji je mogao odabrati.

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s