Drvo smrti i života

Vlakovi u daljini, škripa njihovih kočnica, napor njihovih masivnih tijela. To je bio prvi zvuk kojeg je Valentin čuo zarobljen na granici, između magle svijeta snova i svjetlosti svakodnevnog  budnog života. Zvuk koji bi mnoge na njega nenaviknute uši izvukao iz sna, Valentina je još dublje gurnuo u besvijest. Još je nekoliko minuta nepomično ležao nakon čega ga je iz sna napokon prenuo zvuk deranja. Bio je to njegov pijani susjed; ništa neočekivano, svi su navikli na njega. Štoviše, onoga dana kad neprestano pijani starac prestane stvarati nered svi će zaključiti da je umro u nekom jarku. Nakon obračuna sa samim sobom i ulaznim vratima svoje kuće, pijanac je utihnuo. Valentin je napokon mogao čuti cijeli spektar ostalih zvukova. Pjev ptica, šuštanje krošnje drveća koje je okruživalo njegovu kuću, zujanje muhe koja je zapela iza stakla otvorenog prozora. Sunce se probijalo kroz debele krošnje drveća kojim je bila okružena Valentinova kuća, sjene su plesale na njegovom krevetu, a on ih je u ošamućen i još snen promatrao.


Iako je bilo jutro, vrućina se već osjećala, dolazila je u valovima sa svakim povjetarcem. Ljeto se ove godine otegnulo, činilo se da nikad neće odustati od svoje diktature suše i vrućine nad cijelim živućim svijetom.  Od same pomisli na jaru koja vlada ulicama Valentinovo se tijelo oznojilo i on se, želeći se rashladiti, okrenuo na bok i bacio tanki pokrivač na pod. Nije želio napustiti sobicu u čiji je zid buljio, znao je da će onog trenutka kad napravi prvi korak izvan kuće biti dočekan od sveproždirućeg sunca. Iz daljine su se opet čuli vlakovi, sad ih je Valentin čuo mnogo jasnije, bio je potpuno svjestan njihova postojanja. Ti čelični divovi bili su sav njegov smisao, ne nužno onaj smisao koji je sam odabrao, ali definitivno ono oko čega se vrtio svaki njegov dan. Bez obzira je li ju odabrao ili ne, željeznica je bila njegov poslodavac. Zadnja tri mjeseca ustajao je rano, vozio se vlakom u pedeset kilometara udaljeno mjesto gdje je gradio željezničku infrastrukturu. Posao je bio težak, monoton, ali jedino  rješenje koje je vidio. Od željeznice se moglo plaćati račune, jesti, piti, katkada i putovati. To je bilo najvažnije, raditi marljivo i živjeti sigurno, tako je barem razmišljao dok je bio mlađi.


Tada se život činio kao jednostavna jednadžba, zbrajanje i oduzimanje, kao šahovska partija crne i bijele strane, bez sive neizvjesnosti, bez hrđe inercije i krivnje. Ti dani su bili daleko, toliko daleko da su više izgledali kao plod mašte nego kao nešto što se uistinu dogodilo.  Već je dvadeset godina Valentin sporo ali sigurno klizio u svoje sadašnje stanje, ono stanje koje ga je prožimalo dok je ležao na boku hipnotiziran svojim mislima. Dvadeset godina se istopilo u jednu dugu godinu, jedno dugo jalovo ljeto bez kapi kiše, bez utjehe hlada, bez kraja. Pokušavao se sjetiti nečega iz djetinjstva, bilo čega što bi ga na sekundu vratilo u život.  Niti lice svoje davno umrle majke, niti grube ruke svojeg oca, niti prijatelji iz škole, ništa nije budilo njegov apatični duh. Svega čega se sjećao su vlakovi, raspadnuti sivi vlakovi i krezubi pijani kolege kondukteri koji bacaju komentare na svaku ženu koja bi prošla pokraj postaje. To je bio njegov život zadnjih dvadeset godina, zadnjih 7300 jutra budio se u istoj prostoriji, okružen poznatim zvukovima, pokriven istom plahtom koja je već bila na rubu raspadanja, iz kuće bi izlazio u isti jutarnji sat i viđao iste ljude. U kojem je trenutku odlučio prespavati život u bunilu? Je li sva radost propadala zbog svakodnevne borbe ili zbog predaje, više nije bio siguran. Kad je potpisao kapitulaciju i i pred kim je kapitulirao?


Vrijeme je odmicalo i sunce je već neizdrživo pržilo. Valentin je još uvijek zamišljen ležao, alarm koji je označavao vrijeme kad se trebao ustati još se nije oglasio. Nije želio znati koliko je sati, namjerno je izbjegavao sukob sa stvarnošću jer je znao što će sutra napraviti. Ovaj ritual buđenja, prebiranja po istim, tromim, neveselim mislima, kratka borba sa sobom nakon koje bi uslijedila predaja pred sveprožimajućom inercijom. Valentin se osjećao kao stara životinja iz cirkusa, koja je previše puta odradila istu točku, previše puta vidjela iste iscerene grimase u publici. Jedno je bilo jasno, nad jednom stvari je još imao moć. Misao o samoubojstvu sazrijevala je u njemu postepeno, samo je ona znala stvoriti lagan dašak vjetra koji bi osvježio negovu učmalu srž, ona bi bila poput bistre vode koja utječe u ustajalu baru.


Današnji dan, iako isti kao i svi do sada, za Valentina je predstavljao važnu prekretnicu. Danas će posljednji put čuti alarm svojeg sata, posljednji put će ući na vlak koji će ga odvesti na posao, posljednji put će vidjeti izborana i porocima uništena lica svojih kolega željezničara. Današnji dan je bio posljednji dan za sve, odlučio ga je ne odraditi već istinski odživjeti. Bilo je to perverzno poigravanje s vremenom, igra dominacije i pobjede nad vlastitim životom kojega je prezirao. Današnji dan predstavljat će izbavljenje za sve dosadašnje, prema svima će biti ljubazan, savjetovati će čistačice kako bolje uzgojiti krumpir iz sjemena, ostavit će konobarici pet kuna, gledat će šefa u oči, možda mu se i osmjehne, možda ga pita kako njegova bolesna kći. Po dolasku s besprijekorno odrađenog dana doći će kući, otići će u mračno dvorište odvojeno od vanjskog svijeta redom visokih čempresa i objesit će se za stablo. Ne misli visjeti s bilo kojeg stabla, odabrao je stablo koje je njegov otac zasadio kad se on rodio. Biti će to simbolični čin, puni krug rođenja i smrti.  Ali prije ovog samo-izazvanog olakšanja smrti odlučio je proživjeti zadnji dan, onaj dan koji je započeo s alarmom koji ga je prenuo iz njegovih bolnih razmišljanja.


Ustao je iz kreveta, pustio je alarm  sata da zvoni na podu sobe. Neka zvoni, kada je zadnji put, neka zvoni koliko želi, pomislio je Valentin navukavši majcu i spremivši radni kombinezon u uljem zamrljanu torbu. Trenutak sukoba sa suncem je došao, Valentin je otvorio ulazna vrata kuće i iste trenutka osjetio nemilosrdnost ljetne žege. Nije bilo nikoga u susjedstvu, nije nikoga sreo na kratkom putu do željezničke stanice. Činilo se da cijeli svijet uvukao u podzemne duplje u nadi da će doživjeti utjehu predvečernje sjene. Danas se Valentin nije skrivao od sunca, današnji dan je zadnji dan da svoje tijelo izlaže tom silovitom žutom oku. Nakon toga, odat će se laka srcavječnoj bujici mraka i ništavila.


Skrenuo je iz ugla na kraju svoje duge ulice i u vidokug mu je ušla željeznička postaja. Zgrada s prijelaza stoljeća savršeno je odgovarala njegovu unutarnjem stanju, izgledala je kao da su oni zaduženi za njeno održavanje odavno odustali od nje. Stanica zaboravljena od ostatka svijeta, mjesto rezervirano samo za nekoga kao što je Valentin. Prošao je pokraj postaje zaobišavši kafić gdje su sjedili njemu nepoznati putnici. Iza kafića, na prvom kolosjeku, čekao ga je vlak. Isti onaj vlak koji ga je svaki dan vozio na posao. Pojavu ovog još spavajućeg čeličnog stvora povezivao je sa smradom maziva za tračnice, smradom kočnica vlaka, te znojem radnika koji su odlazili na posao. Svi vagoni su izgledali isto, na prvi pogled čovjek bi rekao da se netko brine o njima, ali nakon prvih deset minuta vožnje svima bi postalo jasno da kupei nisu čišćeni mjesecima, možda i godinama.  Sve se uklapalo u sliku  života radnog čovjeka. Miris ustajalosti, poderana sjedala, posvuda zaljepljene kaugume i pokoji opušak na podu, sve je to činilo jedinstveno iskustvo koje bi ljudi koji nisu odustali od sebe rađe zaobišli.


Posljednja vožnja ovom zapuštenom i zastarjelom mašinerijom. Bolje za čovjeka poput sebe Valentin nije ni mogao tražiti, on se uostalom svojom inercijom odlučio na ovaj život, na ovaj prljavi vagon, na ovaj ukleti vlak koji će ga odvesti u divljinu. U Valentinov kupe nije ušao nitko, nekoliko pokunjenih radnika otišlo je sjesti negdje drugdje, gdje će možda ubiti oko na barem pola sata prije cjelodnevnog robovanja. Nakon petnaest minuta čekanja, škripuća karikatura od vlaka krenula je vozeći Valentina na njegov zadnji radni dan. Scene koje je Valentin promatrao kroz prljavo staklo vlaka počele su se naglo izmjenjivati. Sivilo zapuštenih željezničkih baraka, odbačenih hrđavih komada šina, stupova i napuštenih vagona ustupilo je pred naletom zelenila šume.


Prisutnost čovjeka prestajala je sa zadnjim žutim vagonom koji je već godinama bio parkiran na kraju propale drvno-industrijske zone. Između paprati, u dubokom šipražju i visokim krošnjama drveća vladali su drugačiji zakoni, zakoni zvijeri, zakoni brutalnosti, zakoni koji nisu pitali tko si bio niti tko ćeš biti. Valentina je na čudan načio tješio ovaj svijet. Bilo je to mjesto daleko od ponižavajuće besmislenosti ljudskog života. Tako je barem zvučao unutarnji glas u Valentinovoj glavi, duboko u sebi dobro je znao da su te misli pokušaj bijega od sebe i svoga promašenog života.  Ako je nešto istinski znao, bilo je to da je rođen preslab za ljudski svijet. Koliko bi milosti tek imala majka priroda prema takvom stvorenju kao što je on? Bilo je prekasno propitkivati se na ovaj način. Uskoro će svijet čovjeka i svijet zvijeri za Valentina nestati. Je li to bio konačni znak pobjede nad tim carstvima ili kapitulacija? To mu nitko nije mogao odgovoriti, uostalom to više nije ni bilo važno. Konopom vezan za drvo svog oca ljuljat će se u ritmu smrti prije početka slijedećeg dana. Samoubojstvo će biti točka koju će autor svojevoljno staviti na kraj nedovršene rečenice pisane protiv njegove volje i u suprotnosti s njegovim željama.


Da je nešto mlađi još bi našao neki razlog da vjeruje u iskru neizvjesnosti, izvanjske intervencije koja će ga maknuti s poniruće putanje na kojoj je bio. Dašak novine koja bi ga mogla dignuti iz groba nije dolazila već dugo vremena, već je zaboravio što znači biti živo biće, iznutra je bio prazan i pust. Valentin je bio poput jedne od onih masivnih tračnica s kojima je baratao na poslu. Nakon što bi služila godinama kao cesta po kojoj su klizili vlakovi prevozeći mlade i stare, razočarane i zaljubljene, zaposlene i nezaposlene, uspavane i budne ljude na njihova odredišta, deformirala bi se i radnici bi je odbacili. Tračnica bi ležala, obrasla s paprati, zaboravljena i udaljena od svijetla i pozornosti ljudskog roda.  Možda je to bio razlog zašto je Valentin osjećao olakšanje dok je gledao u nepregledno zelenilo šume koja je okruživala njegov grad? Ipak je s tim mjestom djelio anonimnost  i odvojenost od srca i uma čovjeka.


Dugi red zelenila kojega je Valentin, izgubljen u svojim mislima, promatrao bio je poput njihova toka prekinutog pojavom prve postaje kraj koje je vlak stao. Bila je to tipična mala seoska kućica okružena dvijema voćkama i cesticom koja je nestajala u gustoj šumi nekoliko desetaka metara dalje. Iz kućice je šeprtljavo izašao gojazni željezničar brzinski pregledavajući vlak od početka do kraja. Nitko nije namjeravao izaći u ovo zeleno ništavilo te je gojazni željezničar izveo već dobro uvježban manevar dizanja palice i puhanja u zviždaljku. To je označilo nastavak putovanja i ponovnu izmjenu scene koju je Valentin mogao vidjeti kroz zamrljani prozor kupea. Pogledom mu se ponovno izgubio u nepreglednoj gustoj šumi.


Vraćanje u šumski svijet gotovo je mehanički  u Valentinu potaknulo vraćanje njegove pažnje s vanjskog, pojavnog svijeta na promatranje unutarnjih kretnji uma i emocija. Tragao je za nečim, za prvim tragom stanja u kojem se sad nalazio. Šetao je kroz sjećanja svoje mladosti, pokušavajući naći prve znakove puta prema beznađu. Traganje za ovim početkom kraja bilo je poput pokušaja hvatanja vode stiskom šake. Svaki put kada bi uhvatio neku naznaku tuge ili razočaranja u svojoj prošlosti, misao bi ga povukla još dublje u arhive njegovih sjećanja Katkada mu se činilo da je rođen samo s jednom svrhom – da počini taj krajnji čin očajnika. Sila koja je kopala po njegovoj prošlosti nije bila pod njegovim nadzorom, um mu je, kad god bi Valentin to dopustio, sam odlutao u sjenovite predjele sjećanja. Posumnjao je da se nešto u njemu počelo buniti pred odlukom koju je odlučio provesti u djelo pod krošnjom drveta. Je li moguće da je nešto u njemu neumorno tragalo za razlogom za ostajanje u svijetu živih? Bez obzira na uznemireni dio sebe koji je jasno vidio blato u kojem je duboko plivao i dalje je živio u potpunom neznanju o sebi. Slijepi čovjek koji se ne može pomiriti sa svojim sljepilom te vjeruje kako je vid ono što je jedino važno. S tom misli, tom vještom metaforom, te pod utjecajem hipnotizirajuće privlačnosti šume koja je jurila pokraj vlaka, Valentinova je glava  klonula. Zelenilo i zvuk vagona koji je tutnjao klizeći po hrđavim tračnicama počeo se stapati u jedno s mislima koje su navirale iz svijeta snova u njegov um.


Valentinov svijet snova nije bio bogat, većine snova se pri buđenju ne bi sjećao. Samo se jedan san iz svijeta sjena i nepoznatoga često uvlačio u njegov usnuli um. U tom snu nalazio se u dvorištu kuće svojih roditelja. Bio je okružen djecom svojih godina, igrali su se skrivača. Sve je bilo preliveno večernjim rumenilom i okupano mirisima suhe trave i večernje rose. U ovoj snenoj verziji malog Valentina vladala je beskonačna zaigranost i oduševljenje djeteta. Ostala djeca okupila su se u krug unutar kojega su kratko dogovorala pravila po kojima će se igrati. Potom su se razbježala, svaki na svoju stranu dvorišta. Mali Valentinov susjed je brojio do deset dok su ostala djeca tražila svoje skrovište. Neka mjesta koja su odabrala bila su izrazito originalna, neka poprilično predvidljiva. Jedino je Valentin stajao ukipljen na sredini dvorišta, unutarnja blokada mu nije dopuštala da ode tražiti skrovište kao ostala djeca. Mali susjed je brojio –  jedan, dva, tri, četiri, pritisak u Valentinu postajao je nepodnošljiv. Pet, šest, sedam! U zadnjim sekundama potrčao je iza dvorišta, tamo gdje se pravila igre nisu protezala. Mjesto na koje je stigao bilo je prostrano u suprotnosti sa zatvorenim karakterom dvorišta u kojemu je odrastao. Pogled mu je pucao na otvoreno polje osvijetljeno ružičastim sutonom. Nepreglednu ravnicu prekidao je dominantni lik drveta na sredini. Bilo je to isto ono drvo na koje se stari i potrošeni Valentin odlučio objesiti. Dječak je ostao ukipljen po drugi put unutar sna. Gledao je to stablo, a ono je poput čovjeka ili zvijeri uzvraćalo pogled, pogled bez očiju, isti onaj kojeg je naš predak osjećao na potiljku kada ga je iz tame vrebalo nešto nepoznato i zlonamjerno. Kontakt je postao toliko intenzivan, imao je osjećaj da je ukopan do grla u zemlju. Crnu, mokru zemlju koja ga je polagano gušila svojom težinom. U crnilu podzemlja činilo mu se da se oko njegovog ukopanog tijela ovijalo korijenje ukletog stabla u namjeri da ga uguši povlačenjem u dubinu. San je postao nepodnošljiv. Baš kao što preveliko opterećenje izbaci osigurač unutar kuće tako je i snaga osjećaja izbacila Valentina natrag u svijet budnih.


Naglo prenut iz sna doživio je drugi šok dok se još oporavljao od užasne vizije iz sna.  Trebao se probuditi na isti, ili na način barem naizgled sličan onome koji ga je svojom monotonom meditativnošću bacio u san. No, ono što ga je dočekalo gurnulo ga je u stanje paralizirajuće panike, onog destruktivnog uzbuđenja za koje je njegov potrošeni i spori mozak bio jedino sposoban. Zelenilo šume zamijenila je tama noći, plavetnilo dana mrak. Čitav je kupe bio u polumraku, djelomično osvjetljen pomoćnom rasvijetom koja se palila za vrijeme noćnih putovanja. Jesam li nekim čudom prespavao svoje odredište?  Kako je moguće da je vlak nastavio voziti duboko u noć? Stotinu pitanja jurilo je Valentinovim umom, a on ni na jedno nije mogao pronaći odgovor. Sat na njegovoj lijevoj ruci kazivao je nešto što nije bilo moguće – 2:30. Ovaj bi se vlak obično vraćao na kolodvor najkasnije u ponoć, sa završetkom smjene. Dignuo se i iz svog kupea i izašao na hodnik vagona. Jedino što je razbijalo tu tminu  bile su pomoćne svijetiljke koje su u vlaku stvarale nelagodnu atmosferu. Njihov zelenkasti sjaj mijenjao je vlak u nešto sličnije fantomskoj kočiji nego sredstvu za prijevoz živih ljudi. Valentin se upustio  u potragu za kolegama koji bi mu dali odgovore na ovu bizarnu situaciju. Ni u jednom kupeu, koji su svi bili jednako mračni kao i Valentinov, nije bilo ni jednog putnika. U očaju pogledao je i u WC u nadi da će tamo zateći nekog nesretnog konduktera koji će mu objasniti što se događa, no i on je bio prazan.  U vlaku je bio samo on, noćni putnik koji više nije bio siguran u svoj zdrav razum. Odlučio se vratiti u kupe i sačekati prvi kolodvor po kojem će znati koliko je daleko skrenuo sa svoje svakodnevne putanje. Sjeo je na sjedalo pokraj radne torbe i zapiljio se tamu. Tama je bila toliko gusta, ni najmanja naznaka okoliša nije se mogla nazrijeti, a staklo, poput opsidijanskog kristala, napravljeno tako da sakrije, a ne da ponudi putniku pogled. Takvo što moglo se iskusiti samo u tunelu, nekom velike dužine. No tunela na njegovoj turi nije bilo, očito se radilo o slaboj vidljivosti uzrokovanoj sumaglicom ili gustim oblacima koji su blokirali mjesečevu svjetlost.


Svi razlozi koje je nalazio mogli su zavarati njegov um, ali ne i njegovo tijelo. Po prvi put u mnogo godina Valentin je osjećao najprimitivniji od svih emocija – strah. Neobuzdani strah koji je mogao doživjeti samo onaj koji je bio potpuno izložen stranom, neprirodnom i nepoznatom. Nije mogao razmišljati, svaki atom njegova bića bio je nabijen željom da pobjegne s ovog mjesta ako želi zadržati živu glavu. Ustao je sa sjedala, nervozno prošetao kupeom, ponovno sjeo i zagledao se u zeleno svijetlo na hodniku u pokušaju da se smiri. Dosada koju je osjećao toliko dugo nestala je, iskreno se bojao za svoj život. Obuzeo ga je jad, postao je hodajuća kontradikcija. Ova situacija pretvorila ga je u čovjeka koji se boji za svoj život, a prije samo sat vremena bio je taj koji je planirao kako si ga oduzeti. Da ga usporavanje vlaka nije trgnulo iz goruće agonije unutarnjeg pakla vjerovatno bi se slomio poput djeteta.  Još je par sekundi prošlo i vlak je počeo kočiti, pomoćna zelena svijetla su treptala, a vrata za ulaz u vagon udarala su u svoj okvir prodorno odzvanjajući metalnim zvukom.


Valentin je priljepio lice na prozor svog kupea, u nadi da će vani uočiti  razlog stajanja vlaka.  U beskrajnom moru tame nazirala se ponešto svjetlija linija koja se postepeno gubila. Još nekoliko desetaka metara i vlak je stao. Tek tad je Valentin shvatio da je ono što se iz daljine činilo poput linije, ustvari bila cesta, uska tamom okružena cesta. Svijetla u vraku su se upalila, motor se ugasio i vrata za izlaz su se otvorila. ‘Zar je ovo mjesto gdje trebam izaći?’ Kamo opće vodi cesta koja mu se nudila kao jedini bijeg iz nepodnošljive unutrašnjosti fantomskog vlaka. O ovom mjestu nije ništa znao, ali jedno mu je bilo jasno – u vlaku više nije želio sjediti. Uzeo je svoju torbu i teturajući izašao na cestu.  Tama koja je vladala posvuda, sada je bila još neprobojnija. Neokaljana prljavim staklom vlaka, pred Valentinom se prostirala  u svoj svojoj strašnoj veličanstvenosti. Krenuo je opreznim korakom niz cestu čiji su se rubovi gubili u crnilu. Nastojao se držati sredine ceste i ne približavati se rubovima. Bez obzira na to je li ta sveprisutna tama neka čudna noćna klimatska pojava, njegovo priviđenje ili nešto treće, nije se želio izlagati opasnosti koja je mogla vrebati iz zaklona neprobojne noći. Strah koji ga je obuzimao u vlaku počeo se mijenjati u još jedan za njega davno zaboravljeni osjećaj – znatiželju. Kako ga je ovaj nakaradni ponoćni put nagnao da se ponizi pred bogom straha, nije očekivao ništa manje od otkrivanja razloga ove predstave koja se odigravala ispred njega. Strah je ustuknuo pa je, probuđene znatiželje, ubrzao hod. Gubitak Već je prevalio znatnu daljinu kada je odlučio okrenuti se da vidi gdje se nalazi u odnosu na vlak iz kojeg je izišao.  Iza njega je zjapila tama, poput crne rupe usisavala Valentinovu snagu. Od saznanja da je zarobljen između četiri zida tame pozlilo mu je, zateturao je prema rubu ceste, ali se na vrijeme uspio pribrati i zadržati uspravni stav te nastaviti u smjeru u kojemu je do sada hodao.


Ispred njega se kroz mrak nazirala se kuća. Na veliku sreću umornog i prestrašenog putnika činilo se da kroz jedan od prozora probija svijetlost na prozoru ocrtavajuću siluete dvoje ljudi. Dok se cestom približavao pročelju kuće, duboko u njemu počeo javljati snažan osjećaj da je sve ovo već vidio i proživio. Kuća mu je izgledala poznato, a krajolik prisno, ali se nije mogao dosjetiti na koji se način ova scena dodiruje s njegovim sjećanjima. Došao je do prozora s kojeg je dopirala svjetlost, te preko donjeg ruba okna provirio u unutrašnjost prostorije. Na prvi pogled nije mogao vjerovati onome što vidi, sklonio se u tamu potpuno šokiran. Prozor je otkrivao pogled u kuhinju, Valentinu dobro poznato mjesto.  Na sredini prostorije slične kuhinji njegovih pokojnih roditelja nalazio se stol za kojim su sjedili i objedovali ti odavno umrli Valentinu veoma dragi ljudi. Srce mu je počelo tući kao da će iskočiti iz prsa. Ponovno mu je pozlilo, morao je sjesti prislonjen uza zid kuće da izbjegne nesvjesticu. Nije se mogao natjerati da opet pogleda kroz prozor, prošlost se sudarala s nepodnošljivom sadašnjošću i stvorila još silovitiju bujicu od koje je morao pobjeći. Praktički puzeći na sve četiri ispod prozora krenuo je zaobilaziti kuću u nadi da će ponovno pronaći nastavak one ceste na kojoj ga je iskrcao vlak. Prateći rub zida došao je do ugla iza kojeg je ugledao ravnicu.


Sve je bilo u mraku pa je zateturao par koraka odvojivši se od ruba kuće. S njegove desne strane tada se začula škripa drveta, okrenuo je glavu ne bi li otkrio izvor zvuka. Nad njim se iz mraka nadvilo gnusno, crno savijeno drvo. Iako deformirno od čovjeku nepoznatih sila, Valentin ga je prepoznao. Bilo je to ono drvo koje je zasadio njegov otac, ona simbolična biljka koja je bila rezervirana o za omču i Valentinovih 75 kilograma. Tama koja je okruživala sve u zmijolikim je snopovima curila iz trulih duplja drveta. Valentin je promatrao ovaj uvrnuti spektakl u nemogućnosti da se pomakne. Je li ta oduzetost došla od iscrpljenosti, straha ili moći koje je stablo imalo nad njim, nije zao. Ono što je znao bilo je to da se osjećao kao da ga drvo promatra, njegova pogled drobio ga je iznutra. Gusta neprobojna tama koju je stvaralo zlokobno drvo počela se sporo i neprimjetno sa svih strana približavati Valentinu. Njegov viši, racionalni um nije mogao shvatit namjere drveta, niti tame koju je čini se proizvodilo, ali je zato onaj niži, primitivniji dio njega je bio siguran da mu se kraj bliži brzinom munje. Morao se trgnuti iz ove opčinjenosti ali nevidljivom stisku drveta nije bilo moguće odoljeti. Njegovo nevidljivo crno korijenje krenulo se omatati oko Valentinovog vrata i postepeno sve jače stiskati. Pokušao se okrenuti barem par stupnjeva u drugom smjeru, ali u toj namjeri spriječile su ga hladne, bijele i kvrgave ruke dodatno pojačavši svoj čvrsti stisak paraliziravši mu ramena i ruke. Iza njega su stajala dva lika u oštrom kontrastu s tamnom okolinom. Bili su to njegovi roditelji, mrtvačko bijeli, suhi i iskrivljeni poput drva prema kojemu su gurali nepokretno tijelo svog sina. Majko ne! Molim te oče, nemoj! Uzvikivao je nemoćno Valentin dok su ove neljudske ljušture predavale svog sina jedinca nemilosrdnom drvu koje se prijeteći nadvijalo nad ovim scenama. Ostaviviši ga ispred krošnje drveta, fantomski bijele prikaze povukle su se u kuću kao bolesne zvijeri u svoje duplje.


Bespomoćan i obamro, Valentin je mogao samo gledati kako ga drvo podiže s crnim lišćem prekrivena tla.  Privlačilo ga je do one grane koja je bila rezervirana da drži Valentinovu težinu. Drvo je omotalo svoje ružne crne grane i korijenje oko njegova vrata, pustivši ga da se trza i visi u ritmu sudbine koju je sam odabrao, ali ne i proveo. Počeo se grčiti i gušiti pod teretom svog tijela. Dah, taj presudna veza s životom, postajao je sve kraći a svaka stanica njegova tijela sve više vapila za zrakom. Gubio je kontrolu nad svojim tijelom, ispraznio je sadržaj crijeva i mjehura u donje rublje. Zadnje što je namirisao bio je smrad fekalija, zadnje što je vidio bila je tama koja se sada nagužvala tik do njegova lica. U zadnjim trenutcima nije bilo epskih slika njegova djetinjstva, nikakvih mirisa jorgovana, anđeoskih lica, niti svjetla na kraju tunela. Samo smrad izmeta i mokraće i trijumf apsolutne tame. Mrak je proširio svoje carstvo unutar Valentinovog ugaslog uma. Tišina je zamijenila krikove agonije umirućeg te škripanje drva. Zavladala je uz tamu cijelim svijetom kojeg je ljudski um naseljavao.


No iz nepoznatog smjera i daljine, zvuk i svjetlost počeli su prodirati kroz beskraj crnila. Ono što je isprva izgledalo kao slučajno udaranje metala o metal pretvorilo se u zvuk vlaka koji je jurio po tračnicama. Zvuk udaranja bio je ritmičko preskakanje kotača vlaka po njihovim zakovicama. Svjetlost je zajedno sa zvukom dobivala na snazi, bila je to  mješavina zelenih, smeđih i plavih, gotovo nestvarnih tonova. Zvuk i svjetlost su se naizmjence pojačavali i slabjeli, sve dok nisu uhvatili zamah, te intenzivnošću preplavili more tame. Valentin se prenuo u taj novi svijetlom i zvukom naseljen svijet, bila je to poznata realnost, ona koja ga nije plašila. Našao se na podu kupea vlaka okupanog svjetlošću ljetnog sunca. Pogled kroz prljavi prozor prikazivao se kao mješavina zelenila šume i plavetnila neba.


Obješeni patnik koji je do prije nekoliko minuta bio poprilično uvjeren u svoju smrt je nagli povratk u domenu svijetla i života doživio kao neizmjerno olakšanje. Smrt je priželjkivao toliko dugo ali sada, kad ju je proživio u svijetu nesvjesnoga, više nije toliko bio siguran u olakšanje koje bi mu taj čin donio. Pogledao je na sat, bilo je savršeno normalnih tri sata poslijepodne, još dvadeset minuta i bit će na svom odredištu, ne na nekoj osamljenoj mrakom okruženoj cesti već na svjetloj platformi koja gleda prema šumi koju su krčili za potrebe dograđivanja infrastrukture. Sve je bilo baš onako kako je trebalo biti, u tom trenutku je Valentin počeo shvaćati blagoslov normalnoga i svakodnevnoga. Dubina u koju ljudska duša može potonuti bila mu je sasvim nepoznata, nije bio obrazovan čovjek. Znao je sve moguće građevinske trikove, razumio je motor u automobilu i elektroniku većine aparata, ali o skrivenom životu snova nije znao ništa. Takve životne finese zaobilazile su ga isto kao i entuzijazam za kojim je toliko čeznuo. Razlozi i značenje sna nisu se tom sanjaču otkrili odmah, još je mnogo dana i vožnji istim vlakom proveo razmišljajući o svom boravku u svijetu sjena i tame. Valentin nije bio tankoćutan čovjek, njegov kruti svjetonazor koji ga je i doveo do granice samoubojstva nije znao za ništa osim banalne svakodnevice. Bilo kakvo iskakanje van norme nije si dopuštao, plašilo ga je nepoznato i duboko. No taj je strah poslije ovog nezaboravno živopisnog sna prestao, probudio u njemu želju da se pozabavi pitanjima vezanim za smisao života, njegovog osiromašenog života. Razmišljao je o drvetu koje je njegov otac u ljubavi prema svom novorođenom sinu zasadio. Što je to u njemu izvrtalo tu ljubav u želju za smrću. Koji je to unutarnji demon izmilio na površinu u snu i pojavio se kao iskrivljeno očevo drvo, crna nakaza koja ga je ubila.  Mnoge pojedinosti sna bile su za njega nerazumljive, toliko složene da ih čovjek koji je predugo boravio u tihoj rezignaciji neznanja nije mogao shvatiti. San je u njemu je probudio iskru znatiželje, dovoljne da s vremenom raspiri požar, davno potrebnu vatrenu stihiju koja bi poharala zapuštena polja Valentinova duha. Od dana kada ga je san probudio sve je vidio drugačije, unutarnja promjena koju nije potpuno razumio nije se mogla poništiti. Bila je tu kao što je i plavilo neba bilo tu, intenzivno i bez oblaka. Taj dan je izašao iz vlaka na platformu te stao obasjan zrakama ljetnog sunca. To je sunce bilo zamorno, ali ni blizu toliko nemilosrdno kao tama koja ga je opkolila pod krošnjama ukletog drva. Svježi povjetarac zapuhao je iz šume noseći sa sobom svježinu koju su biljke od jutra ljubomorno čuvale na svojim listovima. Sve je bilo prožeto ljepotom, svršeno baš onakvo kakvo je. Činilo se da se sa Valentinovom unutarnjom promjenom promjenila i cijela realnost vanjskog svijeta. Hrđa i monotonija ustupila je mjesto svježini i vječnom potencijalu koji se skrivao u svakoj stvari koja je postojala. Bio je spreman na promjenu, spreman da odbaci onaj dio sebe koji ga je gušio, kojega je sve te godine ojačavao svojom nezainteresiranošću i lijenošću. Bio je spreman  posjeći drvo smrti i ponovno zasaditi drvo koje bi predstavljalo njegovo ponovno rođenje.


 

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s