Punk, hierarhija i žrtva

Vruće je, čak nekih 10 – 15 stupnjeva toplije od mojih temperaturalnih preferenci. Tijekom ovog pakla cijeli intelektualni život zemlje staje i svi zaliježu sa hladnim napitkom u ruci.  Nisam iznimka u ovom pravilu, trošim ljetne dane u neproduktivnosti, žderanju lubenice i bezumnom scroolanju po facebook naslovnici. Upravo me bezumno scroolanje dovelo do profila jednog poznanika kojeg nisam sreo već neko vrijeme. Spontano istraživanje profila spomenute osobe bilo je zadnji komad puzzle u široj temi o kojoj sam dugo razmišljao – prirodi ljudske hierarhije, stjecanju moći i žrtvovanju.


chessleader


Osoba koju spominjem ostat će anonimna, ali iz praktičnih razloga morat ću opisati neke njezine generane karakteristike. Primarno sam tu osobu pamtio kao pripadnika punk subkulture, to je bila glavna tema njegovog života, po toj pripadnosti ga je pamtio i njegov široki krug prijatelja. Zanimljivo je da su svi punkeri koje sam do sada sreo izrazito društveni i ekstrovertirani. To se ne može reći za metal subkulturu čiji su pripadnici većinom introvertirani. Sve ovo su velike generalizacije, što ne znači da nisam barem djelomično zahvatio istinu. Osoba koju opisujem bila je ekstrovertirana, izrazito eksponirana i popularna. Ta popularnost se većinom ograničavala na punk subkulturu.


Ljudi su vizualna bića, gledali mi srednjovjekovne grbove, današnje logo-e automobila ili stil oblačenja određene subkulture, kroz sve se provlači ista misao – pripadnost nekoj skupini, instituciji ili ideji. Moj objekt istraživanja se oblačio. šišao i ponašao u skladu sa dobro utanačenim kodeksom izgleda svoje grupacije. Ljudi vole predvidljivost, uživaju u poznatome,  to im daje osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Spomenuta osoba je to dobro znala i iskorištavala. Pomno skrojeni imidž je najvažnija stvar u stjecanju popularnosti. Propagandisti, diktatori, političari, glazbenici i pisci dobro znaju snagu imidža, njegovu nevjerovatnu moć.


No osoba koju sam našao na facebooku nije bila ona koju sam pamtio iz ”stvarnog života”. Maknuo je svoj dobro poznati nadimak, promjenio je stil frizure, našao drugu djevojku. Scena kojoj sam svjedočio već mi je odavno poznata. Gotovo svi veliki metalci i punkeri kad tad napuste svoju ulogu koju su igrali u mladosti. Počnu igrati svoju osobnu igru, prestaju se posvećivati ispraznostima imidža i pokušaju živjeti život usmjeren ka konkretnijim stvarima. Upravo se ovo dogodilo mom poznaniku, čini se da je odlučio napraviti zaokret u svojem životu. Ispod novih slika čitao sam komentare ljudi iz njegovog prošlog života. Uglavnom se radilo o zadirkivanju, ismijavanju, laganim zlobnostima.


punk


Dok sam čitao komentare duboko sam se zamislio, neko vrijeme mi je glava bila prazna potom je kroz prazninu probila vizija dualnosti ljudske hierarhije. Cijeli ljudski rod je prožet hierarhijama – znamo za najbolje države i najgore države, svjedočimo najboljim nogometaši i najgorim nogometašima, najbogatijim i najsiromašnijim pojedincima. Ljudi jednostavno sve vide kroz skalu vrijednosti – nešto je vrijednije od nečeg drugog. Da vas zamolim da napravite listu svojih najdražih ljudi vrlo vjerovatno bi se vrlo lako mogli smjestiti u piramidu. Najbolji su na vrhu i  ima ih najmanje, najgori su na dnu i ima ih najviše.


Moj punker je definitivno bio pri vrhu svoje subkulturalne piramide. Sa novim promjenama koje je uveo u svoj život je pad sa vrha piramide. Stanje pada se najbolje očitavalo u nelagodovanju njegovih dotadašnjih prijatelja i fanova. Slična stvar se događa i sa bendovima – koji uspješni bend njegovi fanovi nisu barem jednom okarakterizirali kao sell-off? Razlog zašto napominjem sve ovo je da vam objasnim prirodu ljudske hierarhije. Zamislimo našeg objekta istraživanja kako prilazi oltaru, mjestu žrtvovanje. Oltar predstavlja grupaciju koja posjeduje svoj identitet, moć, mjesto u društvu. On na taj oltar polaže sebe, na neki način djelomično žrtvuje svoju istinsku osobnost da bi ušao u službu organizma veće od sebe – ljudskog kolektiva. Sa svojom žrtvom odrekao se jedne slobode da bi imao mogućnost slobodnog napredovanja u hierarhiji grupe. Ostale jedinke će ga progurati ili potisnuti ovisno o njihovim željama i njegovim mogućnostima. Priroda  ljudske hierarhije je dualna – ona je piramida i ravna ploča u isto vrijeme.


sutton-hierarchy


Naš punker je bio na vrhu piramide, od tamo je širio svoju moć na ostatak strukture. Kada je odlučio igrati drugu igru ostatak piramide ga je odbacio. Iz ovog primjera možemo zaljučiti da promatranje ljudske strukture moći nije potpuno pravilno. Mnogi smatraju da su političari samovoljne osobe koje šire teror nad drugima. To naravno nije istinito, čak i najveći tiran ima ljude iza sebe koji ga štite. Pojedinac je nejvjerojovatno slab, kada je u široj strukturi moći može biti smatran čak i bogom ( primjer rimskog cara Augusta ili egipatskih faraona). Onog trenutka kada pojedinac odluči igrati protiv svojeg kolektiva taj kolektiv ga proždire. Kada je punker povukao svoju žrtvu sa oltara izgubio je sve beneficije svojeg dotada stvorenog prestiža. U tom pogledu svi su na neki čudni način u piramidi jednaki, svi robuju kolektivu, i prvi i zadnji su pod utjecajem organizma kojeg su dio.


Napoleon-Accomplishments-Featured-932x349


Iluzija je da pojedinci vladaju ovim svijetom, ovim svijetom vladaju predstavnici grupacija. Biološki nitko nije dovoljno jak da sam nadvlada petoricu a kamoli 10 000 pojedinaca. Narativi usredotočeni na velike osobe i njihove živote su jedna velika komedija. Pripisivanje svih zasluga za uspjeh pojedinca karakteristikama pojedinca nije potpuno točno objašnjenje njihovog uspjeha. Nije toliko do karakteristika same osobe koliko je do jednog sveobuhvatnog i univerzalnog fenomena kojeg koriste gotovo svi uspješni ljudi koji su se uspeli na hierarhijskoj ljestvici – fenomena žrtve.


cain-killing-abel-5-570x369.gif


Bez žrtve nema napretka, nema pomicanja sa mjesta. Onaj koji je sposoban žrtvovati najviše dobit će najviše. Žrtava ima milijun, baš kao i pojedinačnih hierarhija na čiji vrh možete ciljati. Ja se nikad nebih žrtvovao za uspinjanje na ljestvici na kojoj je nekoć žario i palio moj punkerski poznanik. Osobno smatram da je najbolji ali ujedno i najsporiji način stjecanja moći odanost svojim osobnim ciljevim i potrebama. Mnogi ljudi u krizi odbace sebe i objeručke prihvate svoju ulogu u kolektivnom životu svoje okoline. Jedan od takvih ljudi je bio i Hitler koji je postao vrh koplja svoje stranke a eventualni i cijelog naroda. No gdje je nestao istinski Hitler? Je li uopće ikad postojao prije nego što je postao onaj Hitler o kojem svi čitamo u udžbenicima.


1 GQpR1Wpk1nJpdvrW45svIQ


Vjerujem da ljudi koji se potpuno prepuste kolektivu i zaborave sebe na neki način potpisuju faustijanski  ugovor. Oni odbacuju sve u želji da izbjegnu teret individualnog života. Sakrivaju se u masu, postaju množina da ne moraju trpit svoju jedinstvenost. To se vjerovatno dogodilo sa mojim punkerom. Postati kako bi Amerikanci rekli ”mouthpiece” kolektiva odaje veliku dozu neiskrenosti. Jeste li kad čuli političara koji govori istinski iz svojih doživljaja i emocija, ja definitivno nisam. U politici prevladava nama svima dobro poznati sterilni način izražavanja koji je utjelovljenje objektivnosti. Svaka subjektivnost je teret u obnašanju službe predstavnika kolektiva, političari ne smiju pokazati da su osobe jer tako odaju dojam samovolje. Pri vrhu piramide više ne žive ljudi već simboli svojih grupacija, oni su samo marginalno ljudska bića, njihova društvena funkcija je nadrasla njihovu biološku funkciju. Kada god poželite biti na vrhu se sjetite da je biti najbolji u nećemu najskuplja i najvrijednija stvar u istome.


abraham-isaac-altar


Žrtvovanje je vrlo stara ljudska praksa koja je evoluirala zajedno sa čovjekom. U svojim primitivnijim oblicima ljudska svijest nije mogla apstrahirati koncept žrtvovanja, ubijali su životinje i ljude da bi ugodili bogovima. Tek kasnije se koncept žrtve maknuo iz domene obreda i religije i ukorporirao u svakodnevni život. Žrtva je postala vrlo jednostavno objašnjiva kao pregovaranje sa budućnosti. Dajem današnjicu da bi mogao imati više sutrašnjicu. Dajem svoje vrijeme i energiju da bi sagradio nešto što će mi u budućnosti dati više nego što sam uložio. Baš zato je vrlo važno pomno birati svoje žrtve i ciljeve zbog kojih se žrtvujemo. Važno je i znati koliko dati a koliko ostaviti za sebe, oni koji ne daju ništa na žrtveniku ne mogu imati ništa, oni koji daju previše se izlažu opasnosti da izgube sebe u vrtlogu kolektivnog života.


Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s