Pesimistični optimizam hrvatskog radnog čovjeka

 


Tijekom svoje duge i bolne fakultetske karijere, za razliku od mnogih kolega radio sam cijeli niz ”ružnih” poslova. Isprva mi nije bilo jasno zašto odabirem najgore i najprljavije poslove. Tek kasnije, kada sam prošao kroz set poslova rezerviranih za uklete shvatio sam razloge koji su me motivirali da zasučem rukave i bacim se na rad. Odrastao sam poprilično zaštićeno od obaveza i neugodnosti svakodnevnog života, gotovo cijelo djetinjstvo proveo sam baveći se kreativnim aktivnostima. Počeo sam razvijati prokletstvo mnogih jedinaca, razvio sam svijest o sebi kao posebnoj i iznimnoj osobi. Ne smatrate da je to prokletstvo? Za mladu osobu koja želi biti prihvaćena prenapuhnuti ego je vrlo velika prepreka.


ego


U ranim dvadesetima počeo sam intenzivnije čitati, proučavati razne znanstvene discipline i ono što je najvažnije – počeo sam analizirati sebe i svoje mjesto u društvu. Shvaćao sam da sam odgojen izrazito privilegirano, nikad nisam moram djeliti boli ni probleme većine ljudi koji su me okruživali. Traženje teških poslova kao što su – građevina, profesionalno čišćenje, rad u restoranu, skladištu u početku je inicirano nesvjesnom željom za potragom za nedostajućim iskustvom. Inicijalno sam radio samo preko ljeta, postepeno sam počeo raditi čak i tijekom ispitnih rokova. Želio sam uroniti duboko u život čovjeka koji provodi svoje dane u naporu i znoju, možda sam na neki način i pokušavao pobjeći od inercije fakultetskog života koji me lagano drobio.


Serve chilled.


Prvi posao odradio sam entuzijastično, cijela sezona je prošla i zaradio sam podosta novca. Već sam u startu shvatio dinamiku rada, osobnosti i navike ljudi koji rade na poslovima koje bih nazvao teškim. Koliko god se trudio nisam mogao otkloniti svoj odgoj, nisam mogao promjeniti svoj način razmišljanja, nisam se mogao konformirati novim situacijama u kojima sam se nalazio. Radio sam naporno, gotovo u svakom od poslova sam briljirao i nikad nisam dobio žalbu na svoj rad. Problem je bio suptilniji, proizlazio je iz onoga što mi je sad puno jasnije nego što je bilo kada prolazio kroz svoj mali pokus.


Glavna stvar koja me je odvajala od ljudi sa kojim sam radio bio je moj izraženi pesimizam. Gotov svi ljudi koji su radili ove patničke poslove nisu se odavali pesimizmu. Nikako mi nije bilo jasno kako netko tko radi u užasnim uvijetima može biti optimističan. Od kad znam za sebe bio sa izrazito osjetljiv i znatiželjan. Ja sam uvijek bio onaj koji je imao morbidnu želju da uđe u mračni podrum napuštene kuće, onaj koji je uvijek kritizirao život i inzistirao na činjenici da je glavna karakteristika življenja bol i propast. Kada sam naišao na ove optimiste koje nisam sretao na faksu osjećao sam se zakinuto, čak i bolesno. Trebalo je proći tri godine i puno sati promatranja  i istraživanja da shvatim mehanzme koji su kucali iza površine naših karakternih razlika.


iStock-495586361


Prvo što mi je postalo jasno je priroda mog pesimizma. Ono što mi se u djetinjstvu činilo kao samodestruktivno nazadovanje uzrokovano negativnim mislima i emocijama je ustvari bilo vježbanje kapaciteta za negativne emocije. Vrlo rano sam namjerno gledao u bezdane, ti bezdani su gledali natrag u mene i tiho mi šaptali mudrosti koje su me plašile i drobile. Kada objektivnije razmislim o toj potrebi sa malo zrelijih 26 godina postaje mi jasno da sam se na taj način motivirao. Gledao bih živote ljudi koji žive na cesti, životinja koje su mučene, čitao o ratovima, kontemplirao o užasnim sudbinama ljudi koji su izgubili sve u sekundi, koji su oboljeli od raka, koji su ostali zarobljeni u svom životu koji nikad nisu željeli. Sve to me izrazito strašilo, ali nikad me nije slomilo ili zaustavilo, dapaće – od straha sam se uvijek kretao naprijed, dalje od zarobljenih sudbina, dalje od beznađa i boli.


Optimizam je bio jedina stvar koju su si ljudi o kojima govorim mogli priuštiti, on je anestezija istinito nesretnih ljudi. Kada ti je život toliko loš ne želiš ga gledati, želiš živjeti u nekom usporednom uspješnom životu kojeg smišljaš dok te tvoja egzistencija vrijeđa iz dana u dan. Moj pesimizam je ustvari cijelo vrijeme bio optimizam! Gledao sam njih i sebe, nisam bio sretan, osjećao sam se zarobljeno na takvim poslovima i dalje sam inzistirao na pesimizmu, na gledanju u rešetke svog zatvora, moji kolege su gledali livade koje su okruživale njihov zatvor i zamišljali se na njima. Onog trenutka kada rob shvati da je postao rob, on više ne može podnesti svoje ropstvo,  počinje težiti nećem višem.


n-SLAVE-628x314


Odvojio sam se od laži optimizma jer me vrijeđala, isto tako sam se odvojio od ljudi koji nemaju snagu niti želju sukobiti se sa realnosti svog postojanja koliko god ona bila brutalna i nepodnošljiva. Još uvijek živim u agoniji, gledam sve oko sebe i vidim samo bol i smrtonosne zamke u koje bi mogao upasti ako ne budem dovoljno okretan. Okretnost vježbam životom na hladnim planinama, daleko od ugodnosti duševnog mira. I ako jednog dana padnem na dno, ostanem bez svega, izgubim ljude oko sebe, i dalje ću inzistirati na sukobljavanju sa svojom bolnom istinom! Biti iskren prema sebi je po meni najbolji način kako se izvući iz svojeg zatvora i živjeti slobodno.


596c13bc73357


 

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s