Nekoć sam mislio, nadao se
Da netko nešto zna, razumije
Do nedavno sam vjerovao
Da neka knjiga promjenit će me
Da negdje ima zrno duboke istine
Koje okrijepit će me
Postalo mi je više nego jasno
Nitkom ništa nije jasno
Veliki umovi tragaju mučno
I završe zapetljani u banalnostima
Ne stignu u obećani raj
Moralisti bacaju svoj sud
Na ovaj nespoznatljivi svijet
I odlučuju što ide naprijed a što nazad
Cijele živote gledaju drveće
A ispred njih vrvi vitalna šuma
Isprepletenost apsurda i kontradikcije
Pročitao sam dovoljno filozofije
Da mi postaje jasno da svaka misao
Vapaj je nekog izmučenog samog čovjeka
Koji zakomplicirao je svoju bol
I uljepšao ju viticama i zlatom
Jedina istina je da naše istine nema
Možda je vrijeme da zašutimo
Rukujemo se, zagrlimo i priznamo
Da ništa ne znamo i ništa nam nije jasno
Možda je vrijeme da siđemo sa trona
Napustimo olovo svog straha i arogancije
I počnemo učiti sve iznova
Jer ima starijih i pametnijih stvari od nas
Valovi ne ispričavaju se stijenama koje tuku
Niti se grom kaje zbog stoljetne masline
Cvijet ne mora opravdavati svoje cvjetstvo
Niti brdo mora pitati ravnicu za mišljenje
Komarac ne gleda na sebe kao na višak
Niti vuk na sebe kao na krvoloka
Stoljetni kamen stoji nepomično na mjestu
Dok majmunčići migolje se i trgaju
Da postignu barem jednu sekundu smirenosti
Koju on spontano uživa
Nekoć sam se nadao da ću naići na nekog
Kome je sve jasno i tko zna voljeti
Ali odustao sam od svega toga
Jer naišao sam samo na ljude
Zbunjene, jalne i zatvorene
Poput mene
Možda sam ja taj kojeg cijelo vrijeme tražim
A alkemijska transformacija iz žamora u tišinu
Ta velika ljubav koju želim
I jedini moj lijek
Prije sam tražio odgovore
Ali ne želim više ništa
Osim zašutjeti
Kao brdo ili cvijet
Opravdan pukim postojanjem
