Internalizirani autoritarni glas, naučena bespomoćnost i slast ropstva

The greatest gifts you can give your children are the roots of responsibility and the wings of independence.    –   Denis Waitley

Treniramo nemoć iz dana u dan, kada klimnemo potvrdno lagano pognutom glavom, kad pristajemo na gluposti i kontradikcije koje se serviraju pred nama. Klimnemo tek toliko da se vidi da smo spremni na još nekoliko porcija, da ne uvrijedimo onoga tko servira. Jednom sam pročitao svjedočanstvo djevojke koja je opisala nasilje vlasnika nad svojim psom. Pas nije želio ući u auto, vlasnik se derao na njega, pas i dalje nije ulazio. Vlasnik je izgubio živce i isprebijao psa, koji je primio sve udarce bez osvete i u konačnici ušao u auto, sjeo na sjedalo do vlasnika i počeo mu lizati ruku. Priča mi je ostala duboko usađena u sjećanje, iz nekog razloga nisam nikad mogao shvatiti tu vrstu odanosti. Nisam je mogao shvatiti jer tad još nisam dobro poznavao sebe, nisam znao da se i u meni rađa jedan rasni Hrvat. Ono što je istinski hrvatsko u meni je nemogućnost pobune, nemogućnost da ugrizem vlasnika koji me tuče. Negdje, u nekoj od institucija, moguće kod kuće, u mene se ubrizgala doživotna doza anestezije zbog koje se ne mogu otrgnuti sa lanca. Prvo sam mislio da je to samo dio mene, ali nažalost to je kvaliteta koju dijelim sa gotovo svim sunarodnjacima. Ima li išta hrvatskije od nemoći? Ima li išta manje od Hrvata, išta nesposobnije da za sebe i svoju okolinu izbori slobodu.


idabtcblog120817.47bf8529d0b2554d62f769ed8dbf2e7d


Jer ipak, najgora stvar je uvrijediti nekoga, pobuniti se, staviti se u neugodnu poziciju. Pobuna je za Hrvata nemoguća, ta opcija otpada, mi smo narod koji klima potvrdno bez obzira što nam se dogodilo. Upravo je nemoć presudni faktor u iseljavanju, svi ti ljudi nisu izišli jer su živjeli u apsolutnom siromaštvu, izašli su jer su se osjećali potisnutno, determinirano, nemoćno. Neki su bili sposobni otići na drugi kraj planete, tamo unatoć odbacivanju okoline i nepoznavanju jezika uspjesti, rasti, voljeti, sve su uspjeli osim reći ne dok su bili ovdje. Kada Hrvat prijeđe granicu, postaje čovjek, izgubi svoj kafkijanski uteg, prestane bit insekt. Dok je ovdje, sjedi spuštene glave u dnevnom boravku i gleda život na vagi, pokušava zaboraviti nepravdu koja mu je nanesena.


9f4ae5c4162840def5437e9c56c8ee26


I nećete se tako lako izvući, kao što neću ni ja. Kad sam rekao Hrvati, nisam mislio na neku apstrakciju, u kojoj se mogu dogoditi zločini za koji nitko pojedinačno neće biti kriv – biti će kriv narod. Mnogi Nacisti uključujući i famoznog Eichmana su tako opravdavali svoje zločine. Ja sam samo izvršavao zapovjedi, ja nisam uopće znao za zločine, ja sam cijelo vrijeme bio protiv Hitlera ali zbog straha nisam ništa poduzeo. Eichmann koji je u svojoj obrani u Izraelu rekao da je on samo provodio svoj posao, on je bio samo logističar, ali u vlakovima koje je preusmjeravao prema istoku bila su djeca, trudne žene, starci. To nije bilo važno, on je radio svoj posao.


image-126842-860_panofree-qteo-126842

Eichmann priprema obranu u čeliji Izraelskog Galami zatvora


Kada govorimo o svojim životima na kraju ovog ukletog poluotoka svi zvučimo pomalo kao Eichman dok je iznosio svoju obranu. Ne mogu se oteti dojmu da kao i sve što se događa na ovom prostoru i problem nemogućnosti borbe protiv korupcije leži u domeni psihologije, točnije patologije. Radi se o naučenoj negativnoj dimenziji osobnosti. Naučeno smo poslušni, nije važno prema kome, nije važno kakav je vlasnik. Dajte mi 100000 Hrvata i osvojit ću cijeli svijet rekao je navodno Napoleon – i opet, naravno da se ti Hrvati neće boriti za ništa svoje, normalno da će biti dani od nekoga nekome drugome, poput resursa koji ima sve karakteristike objekta, razriješen bilo kakvih subjektivnih htijenja ili potreba. Hrvati su dobri ratnici priča se po desnim krugovima, normalno da jesu, vojnik mora samo slijediti zapovjedi. Ti si tu da ratuješ! Ti si tu da radiš! Ti nisi tu da dižeš glas, da pišeš, da izraziš sebe.


563-velebit-16-1-750x400


Hrvatska ima dvije dimenzije koje su savršeno kompatibilne – samovoljne tiranične ljude na visokim pozicijama i mase koje su internalizirale autoritarni glas u sebi. Bilo bi još preciznije reći – Hrvatska psiha zjapi otvorena, ona traži sadističnu nadopunu svojem mazohističnom biću. Sve to smrdi na jednu konstatnu u svim malim i jadnim narodima – bijeg od odgovornosti.


Sartre je jednom izjavio da je bio najslobodniji dok je Pariz bio pod opsadom Nacista. Bizarna stvar za reći, pogotovo kada izađe iz usta jednog filozofa. Bizarna je i kontradiktorna, baš kao i ljudska priroda. Ono što je želio naglasiti sa ovom izjavom je upravo ono što ja nastojim naglasiti – ljudi sa užitkom kažu  da se ne mogu oduprijeti tiranu. Biti žrtva je slađe nego što se čini. Jer ipak o čemu bi Zagrebčani razgovarali u kafićima ako ne o tome kako im je Plenković uništio život. O čemu bi ustašoidi govorili nego o tome kako ih Srbi sabotiraju. O čemu bi Slavonci lamentirali nego o pošasti koju je nad njihovom zemljom izazvao HDZ, kojeg su uporno birali i podržavali. Hrvati potajno priželjkuju svojeg tamničara.


hitlers-nazi-army-was-kicked-out-of-paris-73-years-ago-friday


Mi smo kao ljudi koji su izišli iz zatvora nakon pedeset godina,  napokon vidimo vanjski svijet i vrlo brzo shvaćamo da više ne znamo živjeti nigdje drugdje nego u zatvoru.

 


Nemoć jednog Hrvata je naučena i veoma praktična, odlična je to krinka koja zaobilazi istinki problem. Uporno biramo tirane zbog koji se osjećamo nemoćno, tog tirana netko eventualno svrge sa vlasi ali nemoć ostaje, na mjesto prijašnjeg tirana uskače drugi identični tiran koji će zadovoljiti naše potrebe. Imamo tiranične ljude na važnim pozicijama jer njegujemo svoje podložništvo, volimo ga, u suprotnome bi morali promjeniti narativ i priznati da smo svi odgovorni za svoje živote

Naučena bespomoćnost  – pasivno prihvaćanje neugode, bez pokušaja bijega iz situacije ili suprotstavljanja izvoru neugode. Stanje naučene bespomoćnosti proizlazi iz ranijih iskustava živoga bića, koje je izlaganjem bolnoj i/ili neugodnoj bezizlaznoj situaciji naučilo da nad njom nema nadzora. Ta naučena reakcija poopćuje se tada i na one situacije u kojima postoji mogućnost bijega. Intenzitet doživljaja naučene bespomoćnosti ovisi o percipiranim ili pretpostavljenim uzrocima neugode ili neuspjeha, pa će biti veći ako pojedinac drži da je njegov neuspjeh uzrokovan nedostatkom sposobnosti, a ne nekim okolnim činiteljima. Fenomen je utvrdio Martin Seligman 1965. ispitujući proces učenja kod pasa, a u 1970-ima razvio je teoriju koja naučenu bespomoćnost povezuje s nastankom i tijekom nekih oblika depresije.  – 

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=43111


Koliko je lakše reći da je problem u tiraničnosti mojeg društva a ne u meni. Svaka igra, u kojem god društvu se igrala mora imati minimalno dva člana. Ako je igra nepoštena jedan igrač može odstupiti. Toliko je jednostavno. Mnogi ljudi odstupaju jer smatraju da je ova igra postala neigriva, neigriva je upravo zbog mene i zbog vas, zbog naše ljubavi prema čizmi koja nas gazi. Volimo da nas gazi i istinski vjerujemo u njezinu moć jer je i to bolje od prihvačanja činjenice da moram ovladati svojim životima. U Skandinavskim zemljama ima puno samoubojstava, no to nije zbog hladnoće, tamo se ljudi ubijaju jer im zemlja dopušta maksimalnu slobodu da odrede svoju sudbinu, urede svoj život kako da žele. Zamislite užasa, slobodni ste da od sebe napravite što želite. Koliko nas bi moglo podnesti toliku odgovornost, pogotovo nakon što smo cijeli život ovisili o manjkavim narativima koji su nas izbavljali od realnih problema? Možda bi čak i tamo uspjeli naći nekog tlačitelja da nam skrene pozornost sa primarne ljudske odgovornosti – da vodimo smislen i kreativan život.


“Read from a distant star, the majuscule script of our earthly existence would perhaps lead to the conclusion that the earth was the distinctively ascetic planet, a nook of disgruntled, arrogant creatures filled with a profound disgust with themselves, at the earth, at all life, who inflict as much pain on themselves as they possibly can out of pleasure in inflicting pain which is probably their only pleasure.”

Friedrich Nietzsche, On the Genealogy of Morals / Ecce Homo

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s