Instrumentalizacija zbilje u službi moći iliti kako crkva i LGBT udruge posjeduju homoseksualnost

Kada god bi se u mojoj blizini razvile emocijom nabijene rasprave o kontroverznim pitanjim, uvijek bih šutio, slušao, čekao da se strasti smire. Kod gotovo svih razgovora te vrste uočio bih istu stvar, ponavljanje istih obrazaca endemičanih za ljudsku vrstu. Taj obrazac ponašanja, tj odnošenja čovjeka prema svojoj objektivnoj zbilji koja ga okružuje bazira se na manipulaciji u službi moći. U ovakvim razgovorima  dvoje ljudi nebi razgovarali o nekoj ideji, objektu ili osobi u želji da je bolje spoznaju, već u nadi da će kroz zauzimanje strane ili manipulaciju izdominirati svojeg sugovornika.  Da pojasnim ovu kompleksnu ideju.


Uzmimo nešto najbazičnije kao što je šalica kave. Recimo da je to šalica kave na mojem stolu. Ta specifična šalica, ona nije objekt društvene pozornosti, ona sama po sebi nije simbol ničije dominacije, nije znak nekog historijskog kontinuiteta. Moja šalica koja stoji trenutno kraj mojeg kompjutera za gotovo sve članove Hrvatskog društva ne postoji. U tom kontekstu moja šalica je obični objekt iz kojeg se pije kava, njezina svrha nije povećana fetišiziranjem niti ljudskom težnjom za moći.


1200px-Mug_of_Tea


Kada bi ta šalica kave bila izložena u muzeju u kontekstu umjetničke instalacije, kada bi bila postavljena tamo od strane trenutačno najpoznatijeg umjetnika Francuske, onda bi ona nadrasla svoju puku funkciju šalice, ona postaje objekt moći. Umjetnik kroz nju izražava nešto daleko veće od same šalice. Sa druge strane, konzumenti umjetnosti, fanovi umjetnika, kritičari i cijeli niz institucija i mecena profitiraju od te dogovorene komunikacije. Ono što ih sve povezuje je slaganje da je ta šalica objekt moći, svi žele dati ili uzeti komadić te moći. Umjetnik se izražava i tako umnožava svoju moć, gradi sebe, katarzira se, šalica je u služni njegovih unutarnjih i vanjskih dinamika moći postala nešto više od šalice. Sa druge strane, neki art snob koji ne razumije ništa o umjetnosti, on je shvatio da se oko šalice skupilo mnogo sofisticiranih ljudi, snobu je u interesu da poveća svoju moć, svoj prestiž, on to može postići infiltracijom u visoko art društvo. Dakle sama šalica indirektno je poluga pomoću koje umjetnik i snob stiječu moć. Moja šalica kraj kompjutera može biti identična šalici iz muzeja, ali kontekst u kojem postoji nije nipošto isti. Možemo zaključiti da se uopće ne radi o šalici kao objektivnoj pojavi, radi se o odnosima između ljudi, o dogovorenim dinamikama moći koje su umjetno stvorene u ljudskim interakcijama.


Invisible-art-Lana-Newstr-013


Sve je ovo ustvari preslika ljudske teritorijalne tendencije. Nekoć je bilo veoma važno posjedovati dobre pašnjake, dobra polja za agrikulturu, dobre šume, rudnike. Sve se baziralo i još se uvijek bazira na vlasništvom nad teritorijem. Pošto smo mi moderni ljudi pretežito mentalna i duštvena bića, sve prijašnje primitivne tendencije posjedovanja teritorija su se apstrahirale i prebacile u svijet ideja. Čovjekova želja za posjedovanjem nije nestala, zakomplicirala se. Tako više nije važno imati dobru zemlju već je važno posjedovati dio zbilje koju ćemo korisiti kao sredstvo manipulacije i stjecanja moći.


Idemo sada korak dalje, u malo kontroverznije vode. Homoseksualnost kao takva postoji već odavno, dakle ne može se karakterizirati kao umjetna tvorevina neke pojedine moderne skupine ljudu. Pojavljuje se u Kini 2. st. pr. Kr., u Europi 12. stoljeća, i u Americi 2018. godine, dakle može se reći da se pojavljuje neovisno o kulturološkom, vremenskom i lokacijskom kontekstu. Može se reći da je homoseksualnost kod homo sapiensa prirodna pojava. Kod ove zadnje rečenice dolazimo u konflikt. Zašto?


Pride Parades


Moja šalica je ista ona šalica koja je izložena u muzeju, ali nije. Homoseksualnost koja se prirodno pojavljuje kod naše vrste je ista ona koju negira crkva, ali nije. Možda postoji neka objektivna šalica u stvarnom svijetu, ali za čovjeka ne postoji, čovjekov odnos sa objektivnom realnosti je neodvojiv od čovjekove težnje za moći. Čovjek sve oko sebe koristi da propagira ili uništi svoju moć. Tako i da postoji neka objektivna homoseksualnost u zbilji naše vrste ta zbilja je nedohvativa jer je neodvojiva od naše težnje za moći. Homoseksualnost je tako monopolizirana u službi povećavanja moći crkve i LGBT udruga, i jedna i druga dijeli ljude na svoju i neprijateljsku stranu, sve u nadi da će profitirati od svojih dijela.


Zamislimo sa jedne strane crkvu kao konzervativnu instituciju a sa druge strane liberalnu LGBT udrugu. Ovdje imamo dva suprostavljena pola moći, svakome je u interesu da poveća svoju moć kroz manipulaciju objektivne zbilje. Stavimo sada koncept homoseksualnosti u sredinu između ta dva zaračena pola. Ono što je homoseksualnost i ljudi koji su homoseksualni padaju u drugi plan, dvije zaračene strane će iskoristiti taj dio objektivne zbilje u pokušaju da unište svojeg neprijatelja. U suštini ljudskog odnosa sa svojom okolinom je manipulacija u službi moći.


conflict


Postoji li onda uopće objektivna zbilja? Postoji li onda istina, kao koncept, kao nešto što pravilno postavlja čovjeka u odnosu na njegovu objektivnu zbilju? Postoji, ali istina je kao i spoznaja zbilje rezervirana za krugove izvan kruga borbe za moći. Ima nešto surovo, primitivno i lažno u pretjeranoj manipulaciji, u stanju gdje se nitko istinski ne orijentira ka spoznaji sebe i svojeg objektivnog stanja nego baca svu energiju u kotao Darwinističkog laktarenja. Renesansni umjetnici odlično su prikazali ovaj apsurd borbe za moći stavljajući sve vrste ovozemaljskih moćnika pod apsolutisktičku čizmu smrti. Poruka je jednostavna – svi se ponašate toliko nisko, bestijalno, da zaboravljate da svi imamo istek roka, svi umiremo, to je jedina definitivna realnost koja nas sve čeka. Ali ljudi su tako dekadentna vrsta da smo čak i smrt instrumentalizirali u službi stjecanja moći. Crkva je po tom pitanju definitivno najtalentiranija, ali njezino dijete i glavni neprijatelj moderna znanost je dostiže.


Da dobro ste pročitali, i moderna znanost je forma manipulacije zbilje. Baš kao i crkva, ova kompleksna mreža osoba, ideja i institucija, također inzistira na činjenici da može objektivno pojmiti zbilju oko nas. To inzistiranje je ustvari ultimativno posjedovanje moći, čak ni vojske, ni cijele države, sve bombe ovog svijeta nisu toliko moćne kao onaj koji posjeduje dominantni narativ cijelog društva. O naivni su li oni koji misle da su vođe ovog svijeta samo vlasnici našeg novca, oni posjeduju našu zbilju, oni je formiraju kroz kompleksne ideje, kroz instrumentalizaciju najbazičnijih objekata kao što je šalica kraj mojeg kompjutera.

galileo-telescope-church-cartoon-chris-madden


Jedino što nas može spasiti od definirajuće karakteristike naše vrste (sirove borbe za moći) je težnja da probijemo matricu našeg uma, tendencije da sve pretvaramo u instrumente moći. Iskrena želja da spoznamo istinsku prirodu stvari koje nas okružuju, naše prirode, naše prošlosti. Sve ovo je vjerovatno naivna težnja mladog čovjeka, ali to je jedina nada da se prekinu otrovni klinčevi ratobornih skupina i lobija koji nastoje manipulirati pojedinca i njegovu realnost postaviti u službi svoje niske igre. Slušati sebe, svoje emocije, misli, tijelo, pokušati kopati duboko po knjigama povijesti i tražiti obrasce ljudskog ponašanja koje će nas upozoriti na destruktivne ljudske tendencije, to je ono što nas kao pojedince može spasiti od bujice naše vrste.

 

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s