Tragedija onoga što uvijek bude, idila onoga što nikad nije

Mislite li da su svi veliki ljudi našeg i prošlog doba postali ono što jesu jer su željeli, jer im je to bila primarna namjera? Smatrate li da su ideje koje su zadominirale našom realnošću ideje koje su uzdignute na tron jer su bile najbolje? Ja iskreno sumnjam. U naivnosti svojih ranih dvadesetih, dok sam sam još oformljavao svoj svjetonazor, mojim umom je vladala dominantna misao nužnosti, još uvijek donekle prevladava, ali oslabila je svoj stisak. Sve što je bilo moralo je biti? Svatko tko je došao na vrh došao je na vrhu jer je željeo, jer je morao?

Da malo razjasnim što točno smatram pod nužnosti. Svi mi živimo svoje živote, neki intenzivnije, neki mlohavo, neki uopće ne žive, ali svi vjeruju u dominantno prevladavajuće pravilo koje vlada njihovim životima, samim time i ostatkom svijeta. Većina nije dovoljno elokventna ili izoštrena u umjeću izražavanja apstraktnih ideja koje plutaju negde na pučini, negdje daleko od obala naših svakodnevnih preokupacija, da bi jasno izrazila svoju misao.

Ja sam za mnoge stvar zakinut u životu, ali za tu elokvenciju nisam. Nevidljivi zakon koji je vladao mojim ranim dvadesetim je išao uz slijepo samopouzdanje koje sam nosio sa sobom. Bila je to slijepa vjera u pozitivan ishod svih mojih težnji, čak i loše odluke sam promatrao u svjetlu njihove potencijala buduće pozitivnosti. Smatram da se sa vremenom stavovi o vlastitom životu preliju na ostatak svijeta, tako dobijemo svoju filozofiju. Moja slijepa vjera u napredak prelila se u svijet oko mene, u pozitivnom svjetlu sam promatrao sve procese. Djelio sam stvari na one koje napreduju i one koje ne napreduju. Smatrao sam da, kao i moj život sve teži poboljšanju, unaprijeđivanju, sazrijevanju u neke bolje, ispoliranije cipele. Moje djetinjasto samopouzdanje bilo je naravno prikrivena slabost.

Vidite što sam napravio u ovoj zadnjoj rečenici, čak sam i samopouzdanje nazvao slabošću. I upravo je to obrat koji je nastao u meni, sa vizije napredka prosvjetiteljstva moja filozofija proklizala je u moralni relativizam i opću skeptičnost prema svemu.

Mnoge stvari oko nas, čak i one koje su sada izrazito uspješne, sjeme su kraja. Ljudi koji su savršeno prilagođeni današnjici, propast su sutrašnjice. Moja vjera da ljudski rod, želja da povijest naše vrste ide prema vrhuncu, taj vrhunac će naravno biti samo jedan vrhunac u nizu vrhunaca. Sve to je bio naivni san, djelomično uzgojen kroz prezaštičeni odgoj kod kuće, dodatno inkubiran u specifičnom balonu zvanom visoko školstvo.

Sada znam da moj život, ako i život moje vrste, uopće ne mora, a možda i ne želi težiti napredku. Unutar naših života i života našeg roda djeluju mnoge sile koje drže našu stvarnost u konstatnom stanju napetosti, poput paukove mreže. Povijest je učiteljica života, i to je najveća istina. Ona nam ukazuje na sve te sile, gotovo svaki put pobjede najnasilniji, najjednostavniji, oni koju sa sobom odnesu najviše žrtava i naprave najviše štete, ali unatoč sve ide dalje.

Neki dan sam tijekom pisanja rada o rimskoj etnografiji, naišao na interpretaciju Tacitovih djela kao moralne kritike na Rim njegovog doba. Živio je u doba Principata za kojeg je smatrao da je visoko efektivan politički aparat, ali unatoč efektivnsti koju mu pripisuje okarakterizirao ga je kao izrazito korumpiran, tiraničan i moralno dekadentan sustav. Upravo dioba koju Tacit u svojim djelima uptrebljava je nešto što moramo uvesti u svoj život ako želimo postati mudriji.

Valor is of no service, chance rules all, and the bravest often fall by the hands of cowards.

Tacitus

Nešto može biti ispravno, ali u isto vrijeme odbojno, pogrešno, nemoralno. U isto vrijeme mnoge stvari, ideje, ljudi, koji bi trebali biti uzdignuti na tronove nikad neće biti uzdignuti. Oni su neispravni, ali dobri, poželjni, pogodni za budući napredak. Pogedajte intelektualce koji su za na kraju drugog svjetskog rata u formiranju politike Jugoslavije prognani, osramoćeni i eventualnu uništeni. Svi od reda bili su to razumni federalisti, koji su željeli ustrojiti Jugoslaviju po uzoru na SAD. No kako to obično oni su bili pogrešni u smislu neprihvaćenosti njihovih ideja, nespremnosti naroda i vođa da prihvate tako napredna uređenja. Pobjedili su oni koju su bili ispravni za svoje vrijeme, svi znamo kakvi su ljudi zavladali tada na Balkanu, još uvijek patimo od posljedica njihovih odluka.

A shocking crime was committed on the unscrupulous initiative of few individuals, with the blessing of more, and amid the passive acquiescence of all

Tacitus

Povijesni pesimizam, je najvjerovatnije prigodan naziv za sve što sam do sada opisao. Moderni život je još jedna od iluzija napredka. Tehnološki napredak nije nužno i čovjekov napredak. Imamo epidemiju depresije diljem zapadnog svijet, sve to unatoč izobilju svih mogućih napredaka. Nije li to malo ironično? Svakog svetca, proroka, svakog nosiosca napredka, futurista, tehnofila, prosvjetitelja, nacionalista, ideologa gledam sada sa ružnim pogledom sumnje koja prodire svako njihovo djelo. Prvo pitanje koje postavim kad ih vidim – Zašto si ti tu? I, ako ljudski rod kroz povijest bira tako kako bira, zašto su tebe odabrali? Nije li upravo tvoja slava proporcijalna tvojom ispraznošću i opasnošću koju nosiš sa sobom. Ono što su Indijanci prvo uzeli od Europljana su dvije najdestruktivne droge – Kršćanstvo i alkohol. Ljudski kolektiv uvijek bira najgore, u najboljem slučaj birati će osrednje. Ako želite odličnost, gledajte dalje od vrha, ako želite dobre glazbenike ne tražite ih na top ljestvicama već u napuštenim skladištima gdje sviraju za sebe, ako želite vjeru, tražite je dalje od grandioznih hala ispunjenih zlatom.

We see many who are struggling against adversity who are happy, and more although abounding in wealth, who are wretched


Tacitus

Kao što je Tacit okarakterizirao Principat, tako ću i ja okarakterizirati većinu naše vrste – ispravno za svoje vrijeme funkcionalno efikasno, ali izrazito odbojno, dekadentno i neoptimalno. Povijest je serija zadovoljavanja sa najgorim ili osrednjim, to je najvjerovatnije samo preslika duha većine koju biraju. Ono što je u bilo kojem dobu smatrano neispravno, neefikasno, odbačeno i izrugivano je ono što je vrijedno pozornosti, još i bolje, ono što čak i nije spomenuto u povijesnim knjigama je ono što je najviše utjecalo na tok povijesti. Filozofija današnjice, veliki ljudi današnjice, nisu oni koji bi trebali biti veliki niti vrijedni slušanja. Razmislite o tom prije nego što kupite slijedeći bestseler, poslušate umjetnika sa top liste, je li to ono što točno vama treba, što će vas hraniti ili ono što je jednostavno konstatni slijepi mentalni šum naše vrste?

Možda je čin odbacivanja odluke onoga što je od društva birano kao najbolje i jedini mehanizam da biramo dobro, u suprotnosti sa urođenom destruktivnosti naše vrste. Možda je birati suprotno od našeg društva i jedini način kako ne biti čovjek, možda jedini način kako biti nešto više?



Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s