Slobodni ste, ali čemu?

Ljeto prošle godine je bilo nepodnošljivo vruće, ali je iznjedrilo neke zanimljive razgovore, samim time i zaključke. Na jednoj kavi sa curom i njezinom prijateljicom nakon nešto nabijenije emocionalne rasprave o slobodi izražaja u Hrvatskoj od nikuda mi se u psihi otključao niz znanja. Bilo bi točnije reći da je neko znanje koje je lebdilo u mom umu napokon sjelo na svoje predviđeno mjesto, nešto kao eureka moment. Tada sam shvatio jednu poprilično depresivnu činjenicu – sloboda govora nije univerzalni lijek, negdje se ne može primjeniti, u slučaju Hrvatske situacija je kompleksnija.

Razgovarali smo o pisanju, možda smo spomenuli i ovaj blog, nisam siguran. Dvije djevojke su se složile da je Hrvatska poprilično slobodna zemlja, mjesto gdje možeš napisati što god želiš. Postavile su našu zemlju u kontrast sa ”shithole countries” gdje vam odrežu ruku ako napišete nešto protiv onoga tko drži moć. Da, da, da! Bile su u pravu, to je sve bilo istinito, u Hrvatskoj stvarno možeš reći svašta i izvući živu glavu. Granice naravno postoje, ali ako dobro sakrijete poruku, ne spominjete previše imena i mjesta možete se izvući bez ikakvih posljedica. Sve je to bilo istinito, ali nešto je tu bilo potpuno krivo. Da, slobodni smo, ne mogu to toliko negirati, nismo Saudijska Arabija, ali opet, nešto je nedostajalo. Onda mi je sinula ideja, doduše odmah mi se i zgadilo to što mi je sinulo.

Postoje dvije vrste tiranije, nametnute moći protiv koje ne možete ništa napraviti. Prva nije fina niti rafinirana, pripada više povijesti naše vrste nego današnjici, bez obzira na anakronizam svoje pojave i dalje je prisutna u nekim djelovima svijeta. To je izravna tiranija, očita u svojoj namjeri da podjarmi većinu populacije. Možda treba spomenuti da se ta primitivna vrsta moći odlikuje slabošću. U takvim uređenjima uvijek imamo alfa vođu, okruženog korumpiranim vojnim i političkim elitama. Kod tirana ove vrste vidimo strah, drhtanje pred svakim malim pokretom u narodu. Iz tog razloga kod tiraničnih društava koja su uređena na taj način često vidimo vojne intervencije, pogubljenja, mučenja, ispitivanja, sve simptomi velikog straha vođe i nepovjerenja koje vlada u takvom uređenju. Sloboda govora nikad nije u većoj potražnji nego tada! Napisati nešto protiv ugnjetavaća postaje sveti gral, nešto toliko zabranjeno ne može biti ništa drugo nego slatko. Sloboda ima smisla samo za one koji misle da su porobljeni. Iz tog razloga, potpuno kontraintuitivno, možda bi trebali malo više njegovati tiraniju, ne radi nje same, više radi ljubavi prema viziji slobode koja neminovno izrasta iz takvog smetlišta.

Druga vrsta tiranije, ne može biti nazvana tiranija. Ono što smo mi na zapadu razvili najbolje je subliminacija ideologije. Više ne moramo mahati zastavicama, slaviti tirane, stupati u kolonama kroz grad i izvikivati antisemtističke parole, sada moramo samo biti doma, slobodni smo, nema prisile. Ne živimo u tiraniji, nitko nas ne prisiljava da radimo bilo što, ali opet, ali opet… Opet se nalazimo previše puta prisiljeni da podlegnemo moći, veliki problem je što više ne možemo tu moć prepoznati u vladajućoj eliti, velikom tiranu. Moć postoji, prisila postoji, preselila se u nas gdje ju je puno teže otkriti. Na zapadu, za razliku od istoka, metode prisile su postale toliko fine da ih uopće više ne možemo racionalizirati. Ne vjerujete mi? Bulaznim? Napravite jedan mali pokus – pokušajte se baviti nečim. Čime? Bilo čime, pokuštajte podjeliti nešto sa ljudima oko sebe. Pokrenite hobi, govorite ljudima o idejama, pokušajte oformiti misao i pokušajte je djeliti sa drugima. Vidjeti ćete jednu fascinantnu stvar koja je čisti primjer porobljenosti, podjarmljenosti čovjeka pod nevidljivi teret. Nikoga neće biti briga za to što im imate reći.

I tako dolazim do teme slobode govora. Hrvatska je slobodna, ali čemu? Kakvo je to pitanje? Čemu sloboda? Da! Pitanje je legitimno. Čemu služi sloboda govora kada ne postoje ljudi koji uopće mogu čuti ono što govorite. To je finesa ropstva koja izmiće svakoj analizi, statistici, kvantifikaciji. Srbi se već par godina bune protiv Vučića, marširaju neumorno ulicama. Sve to rade jer je on očiti tiran. Mi nemamo tirane mi imamo strukturu života i vrijednosti koje ne zahtjevaju tirane da bi anestezirale čovjeka i razriješile ga svake energije koja ga može lansirati na novu razinu djelovanja. I opet ponavljam, ako mi ne vjerujete, recite nešto! Pogledajte naš srednji sloj građanstva, postao je anonimna sjenka. Taj sloj bi trebao projekcirati mentalni svijet naše države, ali on ne postoji. Ne samo da nemamo mentalni svijet, mi nemamo srednji sloj. I opet vas pitam, čemu vaša pobuna kada u samom startu nemate koga napasti? Nema razgovora, nema dijaloga, sam monolozi u prazno. I da nađete neki cilj protiv kojeg ćete se boriti, tko će vas slijediti? Predivna tragedija apsolutne nevidljive tiranije Hrvatske je da nikad nećete shvatiti da ste fundamentalno neslobodni i zatvoreni u tamnicu svoje zablude. Predivna istina je i da pokušate uprti prst u svojeg tamničara, morali bi uprti prst u sve oko sebe,a u konačnici i u samoga sebe.

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s