Probudih se u pustinji, toj kraljici ništavila
Bez novca, auta, bez olokve i papira
Rojalnost njena odavno sve je rijeke popila
Povukla je i mene u svoje dine mira
Naučila me da sam rođen bez krila
I da let duše nešto je što rijetke bira
U vrelom dvoru, vojska pijeska njena je sila
Moje zrnce dio je nje i ona me maskira
Kroz fatamorgane i gradove pale me vodi
Gdje sve prošlo nije gotovo a sve novo se nije razvilo
Kaže mi, sam i smiren u dubine moje hodi
Iako bi ti društvo i imanje više godilo
Oči svoje i srce utrni da zvijezda u tebi se rodi
Misiš da bi te bogatstvo i ushićenje preporodilo?
Dublje kroči, uzduž elipsa mojih dina odi
Odbaci sve maske i ušuti dok se dijete u tebi pustinjom nije ovilo
