Bježimo od onih koji tvrde da posjeduju istinu

Beletristika nije nešto što me obično oduševljava niti inspirira, previše puta mi stvara želučanu kiselinu i osjećaj koji dobivan kada slučajno pogledam dvije tri minute emisije Ljubav je na selu. Eto, sam sam sebi kontradiktoran jer je današnji post inspiriran jednom rečenicom sladunjavih emocionalnih monologa jedne knjige. Radi se naime o načinu na koji partneri interaktiraju u vezi, točnije kako su u početku svog odnosa nabijeni emocijama i interesom za drugu osobu. Ono što mi je upalo u oko i zapelo za um je izboj fine psihologije koja je uslijedila u opisu. Autor je objasnio tu zaluđenost, koja se javlja na početku veze sa nemogućnosti da definiramo osobu. Prirodnim procesom koji je dobri doktor Jung objasnio kao projekciranje dolazi do niza imaginarnih špekulacija o tome što bi ta osoba mogla biti. Ono što se nakon godinu dvije isprofilira u jasnu ljudsku karakteristiku koja po ničemu nije misteriozna na početku se čini kao nevjerojatna pojedinost, iznimka, čudo prirode, sve te zablude naravno hranjene su velikom dozom napaljenosti koja preplavljuje mozak i baca ga van balansa.


Sa vremenom dolazi odljubljivanje, što neke veze završi a neke transformira u svoj ozbiljniji oblik iz kojega se može čak nešto i izroditi (doslovno i preneseno). Autor je nažalost Francuz i svoj fatalni defekt ne može obuzdati i spriječiti da iscuri na papir. Opisao je to odljubljivanje kao pobjedu nad nepoznatim, ono što spoznamo više nema vrijednost za nas.


Zaintrigirao me taj koncept, koji je doduše zloupotrebljen radi stvarnanja dodatne dramatične atmosfere u djelu. Ono što definiramo pobjeđujemo, porobljujemo, stavljamo svoj pečat na glavu nepoznatog boga.


Jezik je sam po sebi sustav simbola, što nadalje aludira ( ako ćemo definirati simbol ) da se koristi kao sustav koji približno pokušava definirati nešto puno šire ali i dalje nepoznato. Tako imamo križ u kršćanstvu, koji je jednostavan simbol koji vuče mnoštvo konotacija. O dva prekrižena štapa možemo pisati 300 knjiga i dalje nećemo obuhvatiti ono o čemu se radi.


Jezik je primarno oruđe definiranja nečega, ono što možemo imenovati postoji, ono što ne postoji nema imena. Onog trenutka kada nešto imenujemo osvjestili smo postojenje toga nečega. Bezbroj novosti konstantno izvire iz ništavila, dajemo tom procesu ime otkrivanja ili inovacije, simpatično igranje riječima Homo sapiensa koji misli da je akter koji djeluje dok je sve ostalo samo mrtva materija na njegovom raspolaganju.

Čitajući Jungova predavanja o Nietzscheovom djelu Also Sprach Zarathustra, uz obilje opskurnih informacija dobio sam i dojam da Jung suptilno pokušava nešto što mi se nije činilo po ničemu objektivno i akademski. Dva uma su se sukobljavala iako je u to vrijeme jedan od njih bio mrtav. Jung je pokušavao analizirati Nietzschea kroz njegovo djelo, ali zašto? Smatram da se u tom djelu ocrtavala skriveni motiv koji potpuno prijanja uz definiciju pobjede nad nepoznatim koju je iznjeo francuski autor. Je li Jung želio nadjačati Nietzschea, pojasniti ga, skinuti svaku sumnju i mistifikaciju sa njegovog imena, nebi li to ubilo ono najfascinantnije kod Nietzschea – njegovu nevjerojatnu mnogostranost i dubinu.

Malo mistike je začin koji je prijeko potreban, sam zakon tržišta nas uči da je ono što je najrijeđe ujedno i najvrijednije. Kada se autor počne čitati u školi znate da tu nešto smrdi, za istinsku vrijednost se treba krvariti i tražiti u najudaljenijim mjestima.

Filozofi sa svojim tvrdnjama da su pronašli ultimativnu istinu proglašavaju pobjedu nad cijelim svijetom, tužno je to gledati, pogotovo kada znamo da se svijet ne može pobjediti sa kvrgavim i primitivnim oruđem zvanim jezik. Iza svih onih koji inzistiraju na posjedovanju istine leži neizmjeran ocean zablude, kojega su, ako su genijalni više nego svjesni, to nadalje stvara osjećaj bespomočnosti. Impotencija čovjeka koji je svjesan svoje nemogoći, a takvi su rijetki, previše puta urodi neprirodnim napuhavanjem ega. Ovakav mehanizam naziva se kompenzacija. Što je veća prepreka pred nama to se manji osjećamo pred njezinim iskušenjem. Da bi se um i tijelo spasili od nemoguće suicidalne misije stvara se drugo ja koje je odgovor na izazov. Često vidimo to kod poznatih ljudi, bili oni pop idoli, političari ili znanstvrenici, svi moraju stvoriti nadidentitet, onaj koji nadrasta njih same prije slave ili neke prepreke. Više nego često se dogodi da spomenuti nadidentitet proguta stvarnu osobu koja više tako i tako nema uporišta u novonastaloj ralnosti.


Definirati nešto, ili shvatiti to nešto u potpunosti označava određenu pobjedu, pogotovo u svijetu koji postaje sve virtualniji i apstraktniji. Vrlo korisno je shvatiti da iza mnogih na prvi pogled misija punih vrline kao što su znanstveno istraživanje ili filozofsko traganje za istinom je ustvari projekcija nečije moći nad objektom istraživanja. Ima nešto suptilno barbarski u današnjoj znanosti, nešto izrazito egomanijakalno u težnjama filozofa, nešto opasno u propovjedima svetaca i bogova. Pazite se onih koji tvrde da znaju, skrivajte se pred cijelim svijetom i ne dopuštajte da vas definiraju.





Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s