O paljenju mostova

Nikad ne pali mostovi koji stoje iza tebe kažu mudraci, ne znaš kada će ti zatrebati jedan od tih drvenih spasitelja. Što bi bio čovjek kada bi čuvao sve mostove koje je gradio u životu? Što kad bi se grčevito držali svake prilike, odbijali zaboravljati ljude, odbacivali zaboraviti ideje, ponude, prilike. Što bismo onda postali?


Smatram da takav stav ljude čini mlakima, proizlazi iz bojažljive, oprezne, malograđanske ideje razriješene bilokakve odvažnosti. Zatvoriti poglavlje svog života i početi novo nešto je što zasigurno zahtjeva karakter. Čak priznati i poraz se definitivno veže uz ovu temu. Koliko samo bivših kolega sa faksa stišće svoju diplomu i proklinje bogove što ne mogu naći nikakav posao. Unatoč odbijanju ne žele je pustiti iz ruku, žive san koji je nemoguć, moraju paliti most ali toliko su uložili u njegovu gradnju da će rađe potonuti sa njim u duboku mutnu rijeku promjene. Iza ugla možda stoji novi život, novi početak, teški pionirnski posao ponovnog šegrtovanja u poslovnom svijetu, ali ne mogu to uočiti, previše su povezani sa fatamorganom bivšeg života. Živjeti poluživot je sudbina takvih tužnih duša, vječno teoretizirati što je trebalo biti ali nikad nije bilo, neprekidno se opravdavati svakome i svemu. Takvi su ujedno i veoma arogantni u svojoj slijepoći i najviše će se ponosti svojim mostom koji što više vrijeme protiče povezuje sve manje i manje kopna, postaje svrha sam sebi.


Mostovi su u konačnici samo sredstva, u centru te igre je čovjek, baš kao što su filozofija, religija, znanost, tehnologija, država, politika, novac i mnoge drugi elementi naše zbilje samo štake koje podupiru čovjeka u njegovim teškim putešestijama.


Pitam se onda, kakvog smisla ima ginuti za štake? Smisao mosta je da koristi prelasku rijeke, ne da nas povuče sa sobom na dno iste. Čemu ih puštati da stoje što duže? Zamislite samo užitak novog rođenja, biti star a nanovo rođen. Žrtva je velika, nagrada još veća. To je ratnički način života, nešto što naš educirani i finesirani hrvatski čovjek ne može razumjeti u svojem činovničkom uvjetovanju.


Nešto je infantilno u nemogućnosti da lupimo šakom o stol i svima kažemo: ”Odlučio sam srušiti priliku, odbaciti jedan cijeli scenarij, jedan potencijalni život, možda griješim ali na meni je da griješim. Potpuno preuzimam odgovornost za svoje propuste ili dobitake”.


Tako nešto ne mogu izjaviti odrasli koji su
u dubini sebe ostali pod prevelikim utjecajem svojih roditelja, a kao nadogradnja roditeljskog kruga i svojom klasom, rasom i društvom. Preuzimanje odgovornosti daje osobi moć, upravo onu snagu koja je potrebna za kročiti dalje u životu. Onaj koji može zapaliti truli beskorisni most koji je gradio 20 godina i bez osvrtanja krenuti dalje zaslužuje svoju novi život. Onaj koji nema hrabrosti početi ispočetka zaslužuje svoju trulu ragu koja neće potrajati.

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s