Nokturnalne misli

Možda je najgora kazna za čovjeka da je rođen sa vizijom, ali da ne može dosegnuti niti ispuniti potencijale koje vidi u sebi i svemu oko sebe. Još gore je kada jedini vidi prljave otvore čovječanstva, one rupe preko kojih su provizorno zabijene daske moralizacija, znanstvenih teorija, državnih zakona i regulativa. Što ostaje toj osobi nego samoća, ništa drugo, ali ne bilo kakva samoća, ona najgore vrste, manjak srodnosti sa ljudskim rodom, ultimativna praznina koja se ne može ispuniti nikakvim kavama, čavrljanjima o politici. Možda je proširena svijest i uvid u dublje mehanizme djelovanja svijeta samo anomalija, samim time i nedokučiv san zakinutog sanjača. Blaženi oni koji ne misle da može biti išta osim onog što je. Blagoslovljeni su oni koji liježu u postelju bez krivnje i srama. Takvih dubokih spavača je mnogo, da li ikako drugačije može svijet ići dalje svojim sanjivim putem?

Tko od vas je šetao dugim noćima, dok su svi čvrsto spavali, u svojim kućicama, u svojim gradićima, pod mekim dekicama? Tko je odlutao od krda u mrak, za misiju si uzeo spoznati ga, uobličiti ga, internalizirati? Tko je svojevoljno postao krhotina što je otpala od cijelog života čovječanstva, samo da bi mogao spoznati egzistenciju jednog kukca koji gmizi ispod kamena? Spavači i dalje misle da kukac vrijedi manje od njih, opili su se svakakvim pravilima, ona ih štite, omogućuju im da i dalje mogu spavati pod toplim dekicam. Što bi bilo kada bi se jednog dana probudili i vidjeli da ono što ih djeli od kukca je kula koja lebdi u zraku, podložna suptilnim kretanjima vjetra, kiše, daha nekog ozlojađenog samotnjaka koji kopa rupu do centra zemlje? Tko će onda pokupiti slomljene mozgove, kada padnu fasade koje drže cijelu farsu u pokretu. Istina je da farsa vrijedi isto koliko i ono što je iza nje, ništa.

Što ako nestane gradića, kućice, dekice, hoće li i dalje kule lebdjeti u zraku, štititi meke izložene trbuhe čovječanstva? Kada nestane sigurnosti odbacit ćemo naše fiktivne fortifikacije i postati zvjerski nomadi, kao i svaki puta do sada. Pred nama su crna vremena, mnogi oni koji su slatko spavali će postati vampiri koji progone slabe i nevine noću. Transformirati će se vrlo lako jer nikad nisu htjeli spoznati tamu koja ih je cijelo vrijeme okruživala, ono što ne znamo ne može nam nauditi, jer nas je preuzelo. Ono što su oni rijetki noćni šetaći vidjeli u namjerno zaboravljenim kutevima čovječanstva postat će jednog dana pravilo, osnova novih praksi, novo mračno doba. Što ćemo mi insomniaci onda sanjati? Hoćemo li kada sve na ovom svijetu ode u Had napokon zaspati? Hoćemo li sanjati svjetle poljane nad kojima sije vječni sjaj Krista? Nije li kriza, propast, za nas samo prilika da se finesiramo i očistimo od prljavštine anesteziranog građanskog života? Dok taj dan ne dođe vidimo se na dugim nokturnalnim šetnjama na kojima se otkrivaju besprijekorne obsidijanske viste, zavrijeđena privilegija onoga tko pati od nesanice u svijetu koji spava.

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Jedna misao o “Nokturnalne misli”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s