O fašistoidnosti optimizma

Kuca mi u glavi već mjesecima, reprizira se jedna misao, jedno sjećanje. Mislim da mi inuticija divlja, kompas se vrti u krug, ne pokazuje definitivni smjer. Naučio sam u bolnom procesu sazrijevanja da ne uzimam vlastitu intuiciju zdravo za gotovo, uvijek je bila u pravu, razum bi se često umješao u njezinu predikciju, zamutio je bistrinu tog nadosjetila.

Progoni me sjećanje i misao o vrsti osobe, psihološkom profilu kojeg sam susreo na faksu, nazvat ću ga optimist kolaboracionist. Faks na koji sam išao izrazito je trula i korumpirana institucija, strast za znanjem i njegovanjem talenta daleko je od onoga što se njegovalo. Podobništvo, selekcija onih koji su poslušni a ne sposobni, mini autoritarni režim skriven na školskom institucionalnom vrhu. Neću razbijati glavu oko korupcije profesora, provario sam taj problem, pomirio se da nikad neće biti drugačije, napalm bomba bi bila efektivnija kao sredstvo promjene od bilo kakvog restrukturiranja te truleži. Ono što me progoni su studenti, većinom mladi muškarci, ali i poneka žena, progoni me njihov optimizam i namjerna (možda i nemogućnost da vide) slijepoća.

Shvatio sam da je slijepi optimizam, privrženost sustavu koji je im je srao u usta bio glavna odrednica njihovog djelovanja na faksu. Bili su to neki drugi ljudi, nešto drugo od mene, vječnog nezadovoljnika i pesimista. Sustav bio je sasavljen od nesposobnih profesora, sporih tajnika, općeg besmisla studiranja u Hrvatakoj, nepoštovanja među studentima, uzaludnih natjecanja, nadmetanjima, apsurdnim stanovima u Zadru, unatoć svemu tome, bio sam okružen vječnim optimistima, bili su oduševljeni, potpuno spremni da kažu DA na sve što se događalo oko njih.

Tada sam naučio da su optimisti izrazito opasni ljudi, dominacija pozitivnih osjećaja ih čini otvorenim da se prilagođavaju na osi optimizma u bilo kakvoj situaciji. Optimizam u nacističkoj Njemačkoj je kolaboracionizam, od silne sreće će ti optimisti nekome sprašiti metak u glavu. Optimizam je jedno veliko DA, bez obzira na uvijete, bez biranja. U liberalnoj demokraciji dijalog između različitih elemenata društva bazira se na dijalogu, koji često aludira i neslaganje. Samo u autoritarnim državama nalazimo optimizam bez ikakve trunke kritike, od takvog instinkta trebamo bježati glavom bez obzira.

Shvatio sam da sam deset godina proveo u simulaciji autoritarnog režima u malome, susreo sam kolaboracioniste koji će sa smješkom stajati na ulazu Auschwitza, koji će sa očima uprtim u horizont širiti granice svoje partije, bez samokritike gaziti tuđa prava. Kritika podrazumjeva kritičnost, smatram da je u dnu kritike nezadovoljstvo, jedno veliko NE na postojeću situaciju. Da bi se sustav održavao u ravnoteži moramo imati optimiste koji grade, rade, služe i vode bez introspekcije i pesimiste koji će vječno kritizirati, ukazivati na manjkavosti sustava, razmišljati u nebulozne dubine, teoretizirati o prirodi realnosti. Odsutnost jednog elementa iz ovog para uzrokuje neravnotežu i patologizaciju sustava.

Hrvatska u gotovo svim institucijama, unutar naroda (posebice u nerazvijenim krajevima) posjeduje određenu intrinzičnu gravitaciju ka autoritarnosti i fašizmu, suptilan je i neprimjetljiv neistreniranom i neosjetljivo oku i umu, pogotovo naivnom mladiću koji misli da je visoka pozicija istoznačna sa uspjehom te da je nadalje isti produkt neke definitivne dobrote.

Definitivna dobrota kao temelj ovog svijeta, to je ono što sije u zjenici vječnog optimista. Dobrota čovjeka kao refleksija božje prirode u njemu, tok povijesti kao volja nadmoćne svijeti koja želi progres za svoje sljedbenike i djeli nagradu za poslušnost. Problem optimista sa faksa vidim u dubini njihovog kršćanskog odgoja, točnije pučkog fašistoidnog iskrivljenja religije i metafizike koja reducira svijet na dobro i zlo. Kada sve pojednostavimo i podjelimo na dvije suprostavljene polutke, onda je definitivno bolje biti na strani dobroga, iako to katkad podrazumjeva da nekome sprašite metak u glavu, uništite cijelu zemlju, prirodu, sve sa smješkom na licu, sa samopouzdanjem da je viša sila na vašoj strani. Istina je da ovi istinski optimisti nemaju problema sa samokritikom, prefrontalni korteks mozga im je aktivniji od bilo kojeg dijela, laki su na okidaču i vole djelovati bez razmišljanja o posljedicama.

Naučio sam dobru lekciju o spomenutom psihološkom tipu, vrsti osobe koja je učestala u Hrvatskoj, o kolaboracionističkom neintrospektivnom optimistu. Dolaze nam teška vremena, virus je pokrenuo lančanu reakciju radikalizacije politike i ekonomske nesigurnosti. Unutar slijedećih desetljeća ćemo svjedočiti svakakvim užasima. Možda je došlo vrijeme da pripazimo tko nas okružuje, koliko se brzo naši susjedi prilagođavaju na političku radikalizaciju, možda ti isti boluju od optimizma koji ne bira sredstva koja koristi da dođe do uspjeha i konačno do potvrde svoje pozitivne vizije, makar to značilo nešto izrazito destruktivno za sve oko njih.

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Jedna misao o “O fašistoidnosti optimizma”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s