Intelektualne vježbe nepotpuno svjesnog bića

Nije li uzvišena pozicija onih koji si dopuste život među ledenjacima, pozicijama koje nastanuju bogovi, bića čistog intelekta, samodostatna, hladna, okrutna?

Svaka generacija izrodi barem jednog čovjeka koji je pripadnik svoje vrste samo prividno, ta hodajuća ploha zavarava gledatelja, podmeće mu iluziju srodnosti sa spomenutim čovjekom, nečovjekom, bogom. Odabrani pojedinac, mogli bismo ga nazvati prokletnikom, puno puta on je patnik, mučenik, biće je čistog intelekta. Svojom prirodom je neprirodan, produkt je visoke civilizacije, baš kao što je AI (artificial intelligence) napredna manifestacija procesa koji je počeo industrijskom revolucijom i primitivnim strojevima koji su gutali tone ugljena. Kao najdalji doseg, on/ona je neminovno visoko kompleksna kreacija, krhka, ovisna o mnoštvu jednostavnijih stepenica koju su mu/joj omogućili postojanje. Bez farmera nema intelektualaca, bez benzinskog motora nikad nebi bilo AI-a, bez ostatka svoje vrste, pojedinac kojeg spominjemo ne može se oformiti.

On je biće čiste svijesti, gleda sa svojeg ledenjaka, vrha nepristupačnog Olimpa, osuđuje ljudski rod, motive koje krije iza pompoznih moralističkih objašnjenja. Stari Homo sapiens, čovjek je kontradikcije, korupcije, ljubi neistinu povrh svega, djelo je njegova domena, to ga nepremostivim ponorom odvaja od našeg čovjeka svijesti. Dok stari čovjek za mjerilo svega uzima sebe, novi čovjek gleda sve kroz prizmu svijesti koja je nadograđena, depersonalizirana, obezglavljena, on je u tom pogledu istinski povezan sa plamenom božanstva. Nisu li grčki bogovi bili indiferentni prema kukcima, ljudima, pijunima u svojoj igri, nisu li Grci bili više nego svjesni prave prirode nečega što je toliko neljudsko kao bog? Odvojenost od ljudskog, nešto što kršćanstvo ne može pojmiti. Kršćanski bog je pastir svojeg krda, on stvara na svoju sliku male klonove, potom se ljuti što nisu bolji nego što jesu, voli ih pa ih mrzi, ne može se odlučiti da li su vrijedni ili bezvrijedni, sve skupa se odvija u nekom veoma ljudskom tonu. Nisam uvjeren da je nešto što je bog, biće neutemeljeno u tijelu koje luči znoj, gnoj, feces, može pojmiti kako je to prazniti se, ili biti konstipiran. Naš čovjek čistog intelekta nije nadišao pražnjenje, jednostavno ga ne doživljava, toliko je odvojen od karnalnog dijela sebe da je čin nužde, koji je toliko prizemljen i odbojan, za njega samo simbolična slika. Dok su tjelesni procesi nešto što u svijetu životinje i starog čovjeka igra istu ulogu kao poljubac, ljubav, smrt ili bog, u razini kojom rezonira čovjek svijesti, sve poprima hierarhijsku dimenziju. Čovjek prirode ne diskriminira, baš kao što zvijer ne može preferirti život povrh smrti, u njoj gori instinkt života i želja da se on nastavi, ali ne može diskriminirati, ocjenjivati, osuđivati.

Čovjek čiste svijeti je biće osuđivanja, odbacivanja, negacije, ne može biti optimist jer nedjelovanje, koje je među njegovim glavnim karakteristikama, podrazumjeva pesimizama. Optimisti su za njega huškači, političari, djelatnici, kapitalisti, nitko nikad nije uspjeo prodati istinu, odveć je odbojna, čovjek svijesti gnuša se nad onima koji moraju djelovati. Nemoguće biće o kojemu govorim je u sukobu sa ljudskim rodom, i ne samo sa njima, već ratuje sa cijelim principom postojanja na ovom planetu. Sve što plazi, gmiže, pliva, hoda ili leti slijedi jednostavan princip djelovanja, u suprotnom bi cijela drama koju zovemo život stala. Biće čiste svijesti izdvojen je vlastoručno ili prisilom vanjskih faktora iz života, on ga ocjenjuje, krizira, percipira, ali ne dira. Svijest je svjetlost koja sprži sve što dodirne, sunce je simbol tog principa, samodostatno, ono stoji u sredini našeg sustava, sve počinje i završava apsolutnom voljom te zvijezde.


Baš kao i aposlutna vlast sunca u našem sunčevom sustavu, um čovjeka svijesti građen je za vladavinu nad onima koje smatra nižima, to je jedini modus interakcije sa okolinom koji poznaje. Dok čista svijest djeluje u apsolutima, čovjek je ako išta, spektar, razigranost neznanja i impulzivnosti, raznolikosti, plesanje na užetu između boga i životinje, za njega je malo svijesti skok naprijed, kada primi previše razornih zraka svijesti, baš kao i kad zemlja primi previše zraka sunca, dobivamo pustinju. Naš čovjek čiste svijesti je neljudski konstrukt, stran čovjeku zajednice, kao što je pustinja mjesto gdje život ne može cvasti, njegov um je mjesto koje ne prima nikoga drugog osim sebe. Ledenjak je po nastanjivosti srodan pustinji, ekstremi su nepovoljni za Homo sapiensa.

Hand drawn antique style sun with face of the greek and roman god Apollo.

Čovjek je sklon prizvodnji ekstrema, težnja ka čistom idealu nije strana, ipak, čovjek se gnuša svoje ljudskosti, na lošije dane se ne može riješiti stigme da je proizišao od ”nižih redova bića”, predbacuje si bestijalnost, kao da ima nešto da suprostavi onome što je. Ako čovjek ima išta što ga odvaja od zvijeri onda je to spomenuto suprostavljanje, otpor prema sebi. Ideal čistoće, čovjeka svijesti, bez bremena tijela, čistog astralnog intelekta koji ruši sve pred sobom, nešto je što je doživjelo svoj zenit u religiji. Koncept idealnog, ukratko božanskoga, izgubio se u današnjici, ono što smo pokušali stvoriti je novo idealno – digitalno. Ono što je religija pokušala, a to je kolektivna svijest, propalo je u više navrata. Razočaranost u nemogućnost da prevaziđemo psihološke obrasce utemeljene u našim tijelima nas je naveo na eksperimentiranje sa tehnologijom. Ne možemo evoluirati onako kako želimo! Ono što možemo je, poboljšati se uz glorificirane štake zvane tehnologija. Sve ovo samo je težnja i san jedne civilizacije koja se zasitila same sebe, ali vratimo se na kratko na nešeg čovjeka čiste svijesti.


Cijeli tekst bio je intelektualna vježba, ispaljivanje inspiracije osobe koja posjeduje jednog čovjeka čiste svijesti u sebi, ali važno je reći da on nije jedini čovjek u meni. Baš kao što je bog ideal, tako je i čovjek čiste svijesti puki trik koji svijest odigrava nad samom sobom. Nešto ne može postojati bez tijela, baš kao što ni AI ne postoji bez servera koji ga održava na ”životu”. Mnogi intelektualci, znanstvenici, filozofi, se ponašaju kao lebdeća ukazanja, bestjelesne sile, razriješene ega. Privid je misliti da možemo nadići svoja uvjetovanja, bila ona fiziološka, odgojna ili šira kulturološka. Opasno je po osobu kada se dogodi otuđenje od konkretnog svijeta i tranzicionira se u stanje u kojemu smatramo da smo se riješili sebe kao osobe i odemo u sfere čistog intelekta. U težnji da se čovjek obezglavi i odvoji od tijela, pređe u domenu ideala, postane bog, uvijek je veoma mračan motiv, fatalna zamka. Upravo onaj koji postaje bilo kakav apsolut, stvara situaciju u kojoj mu ispod zlatne površine kuha more uzavrelog blata i fecesa. Idealisti više nego često postanu veliki krvnici. Čovjek koji barata sa apsolutima, nerijetko kroz život uvidi da mu se utopija ruši pod udarima zbilje koja ne rezonira sa njihovim neprirodnim kreacijama, tada on poseže sa sjekirom, topom, tenkom, sve u nadi da će prisiliti sve oko sebe da poklekne pred njegovom vizijom.

Sraz čovjeka i prirode nije pravilna konstrukcija. Priroda ne postoji kao susprotnost civilizaciji i čovjeku, postoji samo mržnja čovjeka prema samom sebi, jadu kratkog i često bolnog života kojeg mora odraditi na ovom svijetu. Mnogi su pobjegli od kobne istine čovjeka u ideale, religija je melem za te rane, također je tu alkohol, droge, hedonizam, svašta se može povući iz arsenala protiv bolne egzistencije homo sapinesa. Stvorit ćemo bilo što, makar i matricu sličnu onoj u kojoj se probudio Neo, samo da pobjegnemo od sebe. Odvojenost koju čovjek čiste svijesti osjeća prema ostatku svog roda samo je metaforička slika, možda čak i simbol koju ukazuje što to znači biti čovjek u ovom svijetu. Priroda nije kontrast čovjeku, svijest je kontrast nesvijesti. Nastojanje da se stvori nadsvijesti, bilo to kroz AI ili religiju, možda ima jedan infantilni, neočekivani motiv iz sebe – bijeg od boli bivanja bića koje je polu bog a polu zvijer, kontradikciji svijesti i nesvijesti, tenzije nečega što poima i biva poimano sobom u isto vrijeme. Možda se motivi koji leže ispod cijele zamršene drame intelekualnog života ljudskog roda, knjiga, religija, znanosti, digitanih utopija, mogu sročiti u tri jednostavne riječi – bijeg od smrtnosti?


“Strah od smrti je upravo način na koji svijest postaje predmetna za sebe samu.”

Hegel

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

2 misli o “Intelektualne vježbe nepotpuno svjesnog bića”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s