O vezi misli i emocije, vježbama disanja, suženju svijesti

U početku bješe ništa, nedugo nakon čega rodi se događaj. To nešto, što iskočilo je iz ničega moglo je postojati samo kroz um bića koje je ga je moglo poimati. Dok vladalo je to primarno ništa, bića je već bilo, ali ono nije moglo koncipirati bivanje niti nebivanje. To biće nadalje biva ranjeno ili blagoslovljeno događajem, bješe to rođenje emocije. Iz nevjerojatne smjese fizioloških procesa, igre živaca, podražaja, skoči u postojanje misao. Misao pobjegne od emocije i zauzme tron iznad svojeg zemaljskog temelja. Tako prividno odvojena živi sada misao, pod oblacima, zaboravila je okolnosti svojeg rođenja, misli da je čista i neopterećena barbarizmom emotivnosti. Misao zavlada tako cijelim svijetom od papira, dok emocija stoji ispod svega, sa obje noge na zemlji, ukopana u blato iz kojeg su prva bića izgmizala, dok još biće koje osjeća i smisli nije bilo svjesno sebe.


Sjedim na prostirci, ritmički dišući, točan poput metronoma. Blok od tridesetičetiri brza udisaja i izdisaja završen dugim udahom, njega držim pet sekundi, potom dolazi jedan petnaest sekudni dugi izdisaj. Formula je to koja je inspirirala ovaj tekst, on je sam po sebi putovanje duboko u vlastito biće, određeno mirenje sa stanjem stvari untar sebe.


U našoj kulturi postoji veliko zasićenje pisanom riječi, ona je produžetak misli onoga tko piše, misao je nadalje proizlazi iz emocije. U kratkom uvodu na bombastičan način sam želio prikazati kako se razvio taj lanac, fatalna međuovisnost misli i emocije, bolje reći, radi se o prividno slomljenom lancu. Nesretna je današnja situacija, pogotovo kada u jednadžbu ukalkuliramo masovne medije. Oko nas lebde tisuće misli, samim time i emocija, ne možemo ih vezati uz izvor, osobu ili grupu iz koje su proizašle. Kratkoća i agresivnost poruka, što je glavna odrednica dobre reklame, vrijeđa ljudsku psihu i stvara osjećaj da imamo odnošaj sa umjetnim entitetom, vrlo moguće je i da imamo, sa obzirom da internet vrvi botovima.

Toliko se lako pogubiti u moru informacija, nasilno nametnutih emocija. Tko više sa sigurnošću može reći da mu unutarnji kompas nije narušen, podivljao, pokazuje krive sjevere i jugove. Sve težnje i smjerovi su relativizirani, iako nas kretnja u krivom smjeru neminovno vodi na odredište koje ne želimo, želimo li uopće više išta, ili netko želi umjesto nas? Kaos je pravilo, pogotovo nakon krize sa virusom, a kaos neminovno vodi u anksioznost i depresiju. Mislim da nitko više ne može negirati da smo kolektivno, kao društvo izloženi egzistencijalnim opasnostima koje dolaze iznutra. Kao i svi, ni sam nisam izbjegao žrvanj psihološke boli što je proizvela 2020. godina, nisam je bio pošteđen niti prijašnjih godina.


Kao posljedica unutarnjih emotivnih turbulencija, misaoni proces mi je postao fragmentiran, definiran pesimizmom, ukratko, nepodnošljiv. Prakse disanja opisane na početku teksta, možemo ih nazvati meditacijama, omogućile su mi da na kratko izađem van svoje ljušture, još jedan od trikova kako pobjeći mi je vježba utezima i hladni tuševi. Gnušam na bilo kakve new age misticizme, isto tako sam odbacio i nade u kapitalističko ”samopoboljšanje” kroz radikalne promjene životnih navika, moja cilj je bio samo bijeg od destruktivnog psihofizičkog stanja, te suženja svijesti od koje još uvijek patim.

Pod destruktivno suženje svijesti ne mislim na degradaciju intelekta, on funkcionira bolje nego ikad, već na loše emocionalno stanje koje diktira intelektu kamo će ići. Smijem se na filozofe, znanstvenike, političare koji misle da misle bez osjećaja, to je ta namrgođena objektivnost o kojoj svi govore. Objektivnost je sama po sebi manifestacija autoriteta, slaganje pojedinaca koji misle da nešto odgovara zbilji, da je provjerljivo, ti isti pojedinici su jedinke koje osjećaju, misao koja ih je dovela do oformljavanja kategorije objektivnosti je utemeljena u emociji. Što reći u obranu objektivnosti? Da li je moj prijašnji tekst produkt mojeg emocionalnog stanja? Naravno! Priznanje je to koje si intelektualni autoriteti ne smiju dopustiti, ja na sreću nemam te probleme, beneficije su to slobode, ili nevažnosti.


Meditacije koje prakticiram me fasciniraju, nisam nikad očekivao da ritmički obrazac disanja može prouzročiti slom utanačenih obrazaca misli. Katkada znam biti duboko uronjen u teme koje me zanimaju, većinom se radi o propasti, bilo to civilizacija, osoba, društava, jednostavno sam prirodno privučen onime što ja nazivam istinom, istinskim licem ljudskog roda (makjavelizam, korupcija, darvinistička borba između zemalja, pojedinaca, srodnika, tendencija povijesti da ne ide pravocrtno već ciklično, neminovni slom ideje napredka 19. st., uspon političke misli kao degradacije čovjeka, okrutnost elita, uspon države kao nehumanog aparata / dalo bi se tu nabrojiti barem još stotinu tema). Jesam li u pravu, ili ne, odgovor ne igra baš nikakvu ulogu, bilo bi to koda ocjenjujemo da li je hobotnica lijepo biće ili ne. Hobotnica je evoluirala da se razmnožava i preživljava što efektivnije, nije ju previše briga (niti može brinuti) o tome što neki samoprozvani Homo Sapiens Sapientis misli o njoj. Bolje pitanje je: ” koji je uzrok ovih tematskih fiksacija, koji je njihov razlog”.

Ritmičko disanje mi slama misao, cijelu osobnost, barem ono što sam ja sebi objasnio kao svoju osobnost. Poput munje, u neočekivanom dijelu prakse disanja, od nikuda bljesne neka potpuno mi strana misao. Tako već gotovo godinu dana, otkad sam počeo sa disanjem, dobivam određene poruke, tako ih barem volim nazivati. Ne radi se samo o stranim emocijama, niti mislim, već o kompletiranom sustavu, jednog i drugog, i trećeg elementa, kojege ne mogu još definirati, osim možda sa riječi svijest. Zanimljivo je kako se lako slama cijelokupni splet već utanačenih emocija i misli, barem na sekundu mogu ne samo iskusiti već živjeti jednu drugu realnost. Ne govorim o ničem apstraktnom, nisam jogi, niti sam mistik, ja sam obični Hrvat koji si pokušava olakšati nepodnošljivo postojanje sa metodana koje ima pri ruci. Kada govorim o realnostima, mislim upravo na splet emocija, misli i svijesti, svaki čovjek je po tome realnost za sebe, iako dio te realnosti djeli sa ostatkom zajednice, on gotovo uvijek osjeća da je sam, odvojen, u svojem svijetu. Neću govoriti da je ta odvojenost iluzija jer je takvo baljezganje opet new age gluparija, normalno da samo odvojeni, nebi mogli postojati drugačije, ego je kralj u svojem kraljevstvu, moj problem je što je moje kraljevstvo pustinja.

Realnost, koja se kao nova nameće kroz praksu disanaja, izbija utanačenu realnost koju živim i koju smatram svojom svakodnevicom. Nova realnost obilježena je ljubavlju prema svijetu. Ljubiti ovaj svijet je nešto što mi je osobno strano. Ne tvrdim da sam kompletno nesretna osoba, imam itekakav kapacitet za veselje i ugodu, samo to sve prestaje kada počnem razmišljati. Dok se držim djelovanja sam dobro, kada prestanem, nema mi pomoći, idem opet duboko u proučavanje propasti, to me čak i na neki perverzni način veseli. U spomenutom bljesku, viziji, možemo je i tako nazvati, ukazala mi se mogućnost da volim ovaj svijet bez obzira kakav je, on je tada zaslužio da ga se voli, nisam mogao vjerovati kako se taj osjećaj mogao probiti crnilo moje perspektive.


Ono što se može sruštiti nije vječno, niti nepobjedivo, pa ni nužno istinito. Kroz osjećaj da mogu voljeti ovaj svijet se narušila pesimistična konkcepcija. Baš kao što narod koji je prevaren, počne uviđati da je demokracija u zemlji koju nastanjuje farsa, tako sam i ja izgubio stopostotnu poslušnost prema svom crnom gospodaru koji tvrdi da je oličenje istine.

Tijekom godine dana prakticiranja ritmičkog disanja, vizija ljubavi prema svijetu samo je jedna od mnogih ”stranih” realnosti koje su mi se ukazale. Ne mogu a da ne pomislim da se obrati u svijesti ne događaju radikalno. Simbolički gledano kroz mehanizme države i politike, možda se potpuno preuzimanje vlasti ne događa nužno kroz brzu i nasilnu revoluciju već kao sitne agitacije i neupadljivi protesti podređenih elemenata, koji svojim postojanjem potkopavaju dominantnu političku struju, sporo ali sigurno.


Pitam se, da li mi se možda događa proces reprogramiranja, da će posljedice na prvi pogled nevažnih vizija biti velike? Ne mogu trenutačno ništa ustvrdi osim da je veoma važno da uronimo u sebe i osvjestimo razne svijetove koji žive u nama. Dok oko nas divljaju ”mentalni virusi” koje ne možemo pojmiti, koji nas zbunjuju i/ili upravljaju, nikad nije bilo važnije ukorjeniti se, dubinski preispitati svoja emotivna stanja. Proces koji je meni bio korisan nije možda odgovarajući za vas, ali vjerujem da svatko može naći neki način kako postati svjesniji svojih ”istina” i ”osobnosti”, te ih staviti na test, preispitati, i možda omogućiti nekim autentičnijim, potisnutim istinama i osobnostima unutar sebe da dođu do izražaja.

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s