Zvijer u zamci

Zarobljena u zamci, divlja zvijer će si pokušati odgristi šapu, ako uspije, šanse za preživljavanjem joj se znatno povećavaju. I dalje pred njom stoji fantazam smrti, otvorena rana, nepostojeći dio uda, nije u mogućnosti nastaviti trku koju vodi sa ostalim životinjama. Nemilosrdan je to maraton, iz kojeg slabi ili ometeni otpadaju vrlo brzo, utješna nagrada je uvijek smrt, mnogo puta je dobrodošla nakon sati ili dana mrcvarenja.



Sjedim okružen sa četiri zida, ja, čovjek, biće, pojava koja se svoj potencijal prepoznaje kao raspon od anđela do crva. Nešto što je bilo lovac na velike životinje što su u krdima kročile beskrajnim zaleđenim stepama. Netko tko je u bljesku inspiracije stvorio kip Davida, vodio vojske u pobjedu i smrt. Ja sam prvi majmun koji je koristio alatku da otvori tvrdu koricu što skriva plod. U meni je Napoleon i Hitler, Anna Frank, Tesla i Kafka, Marie Curie, Nietzsche, Bill Gates, Kennedy i Goebbels, svi kao potencijal negdje duboko plivaju u mojoj krvi, sljubljeni smo na osnovnoj građevnoj razini svemira, srodni kroz DNK lanace što se skrivaju unutar naših stanica, srodni po mnogo čemu drugome.



Ali i dalje sjedim okružen sa četiri zida, oni su ono što vidim, čista materijalna manifestacija onoga što osjećam. Inhibicija djelovanja je toliko jaka, nagon da si ne pregrizem šapu i pobjegnem je toliko čvrst, ne pušta me. Dok je zvijer svoj problem riješila odvajanjem sebe od hladne i brutalne metalne konstrukcije, čovjek ne može točno locirati svoju zamku, čini se da je jedina šapa koju može odrezati vlastiti život, ili, možda je šapa netko drugi, predsjednik, cijeli narod? Problem je što gotovo svaki imalo educiran čovjek zna problem koji je nastao nakon zločina koji je počinio Raskolnjikov, ništa se neće promjeniti ako dignemo ruku na svog bližnjega, ili daljnjega, samo dodatno stišćemo zube zamke, ona klizi još dublje u načeto crveno meso šape. Zamka i šapa su kod čovjeka jedna te ista stvar.



Civilizacija je neka vrsta zamke, drži se beskompromisno zarita u našu kolektivnu šapu. Zarita je u meso onih kojima ide i kojima nedje, obe polovice su dio iste cjeline. Čovjek je životinja, treba slobodu, ali niti jedna životinja nije dobrovoljno odbacila slobodu da bi povećala mogućnost preživljavanja, zato je čovjek možda izgubio privilegiju da se naziva životinjom. Stotine zidova su podinuti u ime sigurnosti, još stotinu zamki postavljeno je među tim zidovima. Sa svakom zaštitom stvorili smo novu opasnost, ne od vanjskog svijeta već od vlastite prirode.



Trunem tako, postepeno, polagano, kroz prvu polovicu 2000. godina, kroz svoje najvitalnije dane, egzistencija slična onoj zatvorenika koji proživljava azijsku torturu kapnicom. Ostaje mi samo čuđenje, piljenje u nepreglednu kompleksnost odnosa koje smo stvorili na ovom planetu. Znam da ništa ne znam, ne znam definirati ni svoje mjesto u kaosu, samo znam da su oko mene labirinti zidova, neki od njih od cigle betona i kamena, neki od misli, neki od emocija, neki idu i dublje od emocija.
Svijest, znanje o znanju i sebi, akutna osvještenost boli, smrti, rođenja, ponavljanja, pogrešaka, zidova. Svijest je i šapa i zamka u jednome, ona je i bijeg iz zamke i zamka. Dok zvijer svoj problem riješava uklanjanjem boli i bijegom, čovjek nema predaha. Postoji jedna blažena tišina i ništavilo, diskontinuitet prijašnjeg bezbolnog postojanja zvijeri, upadanja u zamku te novonastalog stanja amputacije i gotovo sigurne smrti koja će uslijediti, možda čak i nakon nekoliko dana agonije. Mi ćemo ukloniti, bol samo da bi sada bolno postali svjesni svojih sniženih šansi, nemamo više šapu, što će reći pleme, hoću li moći nastaviti svoj stil života, hoće li me izbjegavati ženke? Zašto sam baš ja morao upasti u zamku? Kako li je samo lijep život bio prije nego što mi se desilo ovo! Za čovjeka nema bijega kojeg zvijer živi sa svakom sekundom svojeg postojanja.



Ne mogu pobjeći od zidova koje vidim, nije problem u njima, niti u onome što mislim da predstavlja mene, niti u civilizaciji, problem je što sam svjesan. Da nema prvih par redova zida što su nikli ok mene osjećao bih se razobljen od strane slijedećih par redova, do kad bih ih morao rušiti?



Smatram da je misao istoka u svojim najrafiniranijim oblicima daleko istančanije probavila problem koji opisujem gore, na zapadu ta istančanost dolazi kroz svoju olovnu manifestaciju rezignacije i boli odvajanja svijesti od elemenata za koje se grabi. Zapadnjak se mora ili grčevito držati za zidove, materijalne i nematerijalne, ili ih rušiti, u oba slučaja prolazimo kroz salve boli i intenziteta koji nas razdire kao bića.



Nestati potpuno, u nemisao, u nedjelo, nebitak, najlijepše je i najpoetičnije što jedna pojava kao što je čovjek može činiti u ovom svijetu.


Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s