Bijeg od brutalnosti života i povratak u sigurnost djetinjastih iluzija

U svojem umu imam sliku oličenja sigurnosti, ugode i smirenosti, ona počiva u pronalaženju jedne prakse koja će mi pružiti bijeg od svijeta oko sebe. Praksa koju opisujem je sviranje gitare, hobij koji sam počeo još početkom srednje škole. Da, sviranje me spasilo od užasa prelaska iz djetinjstva u adolescenciju, vježbao sam satima skale i akorde, pisao svoju glazbu, udubljivao se u video instrukcije gitare. Nisam mario za druženje, ni za cure, niti dokazivanje, pijančevanje, niti sam želio imati veliki krug prijatelja, možda samo bend i mogućnost sviranja pred publikom.

Kako je vrijeme prolazilo, moj hobij je postajao sve teži za održavanje, došla su prva razočaranja, karijera nije poletila sa tla, nije bilo ni čudo sa obzirom da se nisam želio sa nikim družiti niti mi je to moj mali provincijski grad omogućio. Odlazak na faks je načeo smrt mog hobija, prvi poslovi su ga dokrajčili.

Iz prestanka inicijalne prakse sviranja rodio se osjećaj, nedefinirani sentiment, želja ka povratku natrag u život koji mi je omogućio da se potpuno udubim u svijet koji nije oko mene. Razočaranja životom u Hrvatskoj, vlastiti propusti u edukaciji, rad na poprilično usranim poslovima te općenito nisko raspoloženje i društvena izolacija koje su jedne od glavnih karakteristika života u modernom dobu, pojačavalo je moju želju da se sklonim, da sačuvam svoju krhku psihu od užasa odrastanja u ovakvom okolišu.

Regression “reactivates the ways and habits of childhood”

Jung, C.G. (1956) “Symbols of Transformation,” Collected Works, 5, 2nd ed. str. 313.

Nisam ni znao, sve do unazad dvije, tri godine, da je moja želja za sigurnošću, te potreba da se vratim u prijašnje prakse koje su mi pomagale u životu, ustvari ono što bi Freud i Jung nazvali regresijom.

“Whenever a man is confronted by an apparently insurmountable obstacle,…he makes what is technically called a regression. He goes back to the times when he found himself in similar situations, and he tries to apply again the means that helped him then. But what helped in youth is of no use in age….”

Jung, C.G. (1966), “Two Essays on Analytical Psychology,” CW 7. Princeton: Princeton University Press. str. 117.

Iz citata vidimo da je pokušaj povratka na stare načine življenja (prije nego što je sadašnja realnost postala nepodnošljiva), ustvari nemoguća. Muškarac se može pretvarati da je dijete, ali od sebe radi lakrdiju, odraslu dlakavu bebu, preveliku za kolijevke, premalu za bračni krevet. Žene ni po čemu nisu pošteđene regresije, iako mogu govoriti samo iz iskustva samoanaliziranja, vjerujem da se i kod drugog spola mehanizam regresije razvija sličnom putanjom.

Kada smo duboko u procesu regresije, a ja smatram da ja, kao i većina Hrvata idem nazad a ne naprijed (pogotovo nakon krize sa virusom), dolazi do odnošenja sa realošću na infantilni način. Bijeg u virtualne realnosti je jedna od sastavnih odrednica regresije, kada nije moguće pobjediti u zbilji, ili barem voditi smislen život, onda biježimo u lažne realnosti koje nam daju mogućnost da u njima živimo dostojanstveno. Um velikog djeteta je jedino mjesto gdje se ta igra može uspješno simulirati, van njegove ili njezine lubanje, prizor je potpuno drugačiji. Kompulzivna djelovanja, bez svijesti i kontrole preuzimaju kormilo, tako cjelodnevno uranjanje u igrice, sviranje, pornografiju ili bilo koju drugu praksu koja je tu da stvori bijeg. Treba napomenuti da bilo koja od navedenih stvari ili bilo kojih drugih praksi, nisu same po sebi ništa toliko loše, ali kada su oruđe u rukama regresivne osobe, dolazi do ekstenzivne zlouporabe. Prigodna usporedba je čokolada, nešto na što sam slab, kada bi uzeli par kockica poslije obroka, nisamo si naštetili, dapače, pomogli smo si u probavi sa par sjemenki kakaovca i šećerom, ali ako samo u kanđama kompulzivnosti koju ne možemo kontrolirati, pojest ćemo cijelu ”metericu” Dorine i vjerovatno se ispovračati.

Pošto čovjek u regresiji živi u fikciji, svašta je moguće, podsvijest drži uzde dok ego, koji je do sada bio kormilar drijema, bolje reći, on ne funkcionira po pravilima stvarnog svijeta već u stvarnom svijetu igra pravila koja su postavljena u fiktivnom svijetu osobe koja regresira. Mladi ljudi iz razvijenih zapadnih zemalja prednjače u odigravanju nerealnih pravila u stvarnom svijetu, to objašnjava geek kulturu, pomutnju sa her/zer problemima u samoidentifikaciji spola, uloge, definicije svog mjesta u društvu. Kada vidite odraslog muškarca, u kostimu Darth Vadera, koji živi sa mamom i skuplja tisuće Star Wars figurica, nažalost, vjerovatno se radi o jakoj regresiji.

The result? We wind up solving “the problem in an infantile way.” ”A way that often has “consequences” we did not foresee, because we substitute “a childish illusion for real action.”

Jung, C.G. (1961), “Freud and Psychoanalysis,” Collected Works, 4. str. 383.

Sam bijeg nije bijeg, jer nismo stvarno nikuda otišli, ne možemo pobjeći od života. Zamislite Odiseja, koji je na neki način oličenje prevladavanja sebe, grčki heroj u pravom smislu riječi, u dvojbama hoće li se otisnuti sa svoje rodne Itake ili ne. Ramislite da kukavno odluči ostati kod kuće, dok prosci obljeću njegovu ženu on se skriva u brdima iznad grada i živi u opravdanjima, racionalizacijama vlastitih postupaka. Ja sam dovoljno svjesan sebe da uočim da sam u mnogim stvarim ta loša verzija Odiseja, zabrinjavajuće je to da većina ljudi stvarno je zapela u regresiji, ali nema nikakvog saznanja o svojem stanju niti može uočiti simptome i karakteristike ovog psihološkog procesa.

Da je Odisej ostao na Itaci, njegov život bi potpuno izgubio smisao. Upravo je gubitak smisla nešto što karakterizira sadašnji život za mnoge mlade ljude, dok stari još žive staru slavu iz Jugoslavije ili idu još dalje u neku još utopičniju NDH, kada je sve bilo kako treba, svi su bili jaki, mladi, uspješni, rijekama je teklo mlijeko, sa planina se slijvao med, njima ravno u usta. Vidimo da regresija nije samo milenijalski problem, ona ne poznaje generacijske barijere, svi ljudi su joj podložni, jer vjerovali ili ne, koliko god bila odbojna ili zastrašujuća, ona je potpuno prirodni mehanizam.

Regression is “natural” because there are times in life where we “hesitate to adapt,”[21] or when we cannot meet “the demands of life… at all,”[22] where “an instinct is checked or inhibited,”[23] so that libido (i.e. psychic energy) is not able to “flow into life at the right time.”[24]

Jung, C.G. – 1 . CW 5 str. 506., – 2. -II- ,- 3. -II- str. 226, – 4. -II- str. 466. (CW = Collected Works)

Regresija je ustvari tendencija da stvorimo kukuljicu, a sama kukuljica je ovojnica koja omogućuje gusjenici da de transformira u leptira. Ukratko, kada čovjeku zapne dugi proces transformacije u leptira, one će se ponovno zakukuljiti, iako je već bio kukuljica i transformirao se u leptira. Može se reći, da dok pravi leptir prolazi kroz svoju metamorfozu jednom, nakon čega sazrijeva i umire, čovjek, tijekom svojeg dugog života, zbog svoje specifične mentalne situacije, sazrijeva nelinearno, tj. ne razvija se pravocrtno, već skaće naprije, pa nazad, katkada godinama stoji pa ostari u jednoj godini, katkada ostaje dijete do 50. godine.

Moja vlastita želja da se vratim u doba kada sam kao asketa mogao živjeti samo na notama i skalama, želja je za redukcijom prekopleksne realnosti u kojoj sam se našao ulaskom u ”svijet odraslih”. Nije ni čudo da gotovo svi prolaze kroz neku vrstu regresije u posljednje vrijeme, zbilja je bila brutalna, sada je postala za mnoge nepodnošljiva, sam čin izolacije pogoduje regresiji i kod onih ljudi koji joj do sada nisu bili skloni.

Puno puta ćemo kod ljudi koji pokušavaju pod svaku cijenu izbijeći realnost i sakriti se u kukuljicu susresti agresivnost ili barem neraspoloženost ako ih pokušamo izvući iz zone konfora ili im objasnimo da se regresija dešava baš njima. Obične žrtve su prijatelji ili još bolje roditelji. Ljudi koju su nas odgojili postavljaju se kao savršene mete kritike. ” Vi ste krivi što mi je ovako kako mi je, vi me niste dovoljno tjerali da se potrudim da bude drugačije, zbog vas nemam mogućnosti koje drugi uspješni ljudi imaju”. Možda citirani dio i ima utjelovljena u realnosti, ali radi se o još jednom triku kompleksa koji nas je obuzeo, pokušaju da se pobjegne od vlastite odovornosti u sigurnost kukuljice, ovog puta ovojnice te čahure građene su od napuštanja vlastite moći (odgovornost svakoga da mijenja svoj život) i prenošenje te moći na ulogu roditelja (onoga tko je imao moć nad nama kada smo bili djeca) .

“that regression is not necessarily a retrograde step in the sense of a backwards development or degeneration, but rather represents a necessary phase of development.”

Jung, C.G. (1960), ”The Structure and Dynamics of the Psyche,”, CW 8 str .69.

Koliko god brutalno bilo priznati sebi da regresiraš, što je još jedan poraz u nizu poraza od kojih pokušavaš pobjeći u kukuljicu, važno je znati da sve što se događa u ljudskoj psihi, na neki način prirodno. Kao što more neminovno prolazi kroz faze plime i oseke pod utjecajem gravitacijskog polja mjeseca, tako i čovjek, pa čak i cijela društva i civilizacije prolaze kroz svoje mijene. Agresivno ekstrovertirano doba, pasivno introvertirano doba, Jing i Jang, crno i bijelo, vječni ples suprotnosti, konstantno balansiranje i nadopunjavanje.

 Such a reorganization could include “a complete orientation towards the inner world,” 1. to provide a counter-balance of our usual focus on external things, and this inner focus could foster “inner adaptation.” 2.

Jung, C.G.(1960), ”The Structure and Dynamics of the Psyche,” 
– 1. str. 67
– 2. str. 66-67.

Većina moderne kulture, pogotovo američkog agresivnog ”you can do it” kapitalističkog vrijednosnog sustava (protestantske radne etike), sa gađenjem gleda na regresiju te kroz niz internet memova i Youtube videa ponižava geekove, introverte i ostale manje napadne likove. Važno je znati da smo mi ljudi veoma dinamična bića koja imaju nevjerojatanu mogućnost transformacije, u jednom trenutku smo na dnu samo da bi već slijedeći letjeli nad planinama. Redukcije u analizi i zatupljena marketing psihologija današnjice zna samo za apsolutne vrijednosti, ili jesi ili nisi, da li valjaš ili ne valjaš, nema nikakvog prostora za finese i ljepote ljudske psihe koja se manifestira na najčudije načine i koja slijedi suptilnosti prirodnih procesa za koje smo se uvjerili da nemaju ništa sa svijetom čovjeka.

 Regression can “stimulate the creative imagination, which gradually opens up possible avenues for … self-realization.”

Jung, C.G. (1956) “Symbols of Transformation,” Collected Works 5, str. 332.

Smatram da pravilan stav prema regresiji ne smije biti onaj karakteriziran odbacivanjem i sramotom. Istina je, da za osobu koju iz vana gleda osobu koja je zapela u infantilizmu i/ili iluzijama alternativnih realnosti, cijela situacija izgleda sramotno i mnogima je prvi instinkt gađenje i mržnja, taj stav rezonira i sa osobom sa druge strane, tako se stvara još dublji ponor ispod obe osobe.

Mudrost nalaže da sramota i odbacivanje ne mogu uroditi sa manje sramote i odbacivanja. Upravo je ta inicijalna situacija stvorila zatovreni krug iz kojeg se ne možemo izvući. Važno je znati da samokažnjavanje zbog sramote koju nam nanosi naša regresija nije riješenje već još dublje tonjenje u problem.

Moramo preuzeti oko znanstvenika, koji gleda na sebe kao na nešto prirodno, što se treba objektivno proučiti. Upravo je ovaj kratki tekst na neki način objektiviziranje nečega osobnoga i izraziro subjektivnoga. Znati da smo prirodni i da je sve kako treba biti (iako osjećamo da to definitivno nije stvar) je vrlo važno, to je prvi korak da transformacija iz gusjenice u leptira bude uspješna. Regresija je dakle prirodan proces unutar kojeg osoba regrupira svoje snage, restrukturira ih i prilagođava novonastalim situacijama. Ako stalno ometamo prirodan proces svojim nasilnim intervencijama, ili ta intervencija dolazi iz vana, zakukuljenost će se samo produžiti, možda i prestane, ali će se vrlo brzo vratiti. Važno je osvjestiti unutarnje procese, ne ih nužno mijenjati. Dok vladaju nama, može se desiti da naša želja za promjenom i dalje pod utjecajem nesvjesnoga, što znači nastavak igre dima i ogledala. Meditacija, usmjerena svijest na naše postupke (definiranje kompulzivnih djelovanja i nalaženje njihovih uzroka), svijest o osjećajima i fantazijama, pomno bilježenje onoga što se dešava unutar nas, to su najefektivniji načini riješavanja problema i ubrzavanje procesa otvaranja kukuljice.

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s