”Pedagospeak”, edukacijski sustav i ”stvarni” svijet van njega

Kada sagledamo edukacijski sustav van svijeta unutar kojega djeluje uočiti ćemo određene obrasce koji nisu kompatibilni sa tim ”vanjskim” svijetom. U naslovu sam vanjskom svijetu dodao epitet ”stvarni”, što odražava stav većine ljudi u Hrvatskoj kada govorimo o školovanju i zbilji koja nas okružuje. Dihotomiju koju sam postavio, između edukacijkog sustava i ”stvarnog svijeta” nešto je što igra centralnu ulogu u našem društvenom životu, nadograđuje se na cijeli niz već postojećih vrijednosti koje postoje u narodu, državi, ali i van te dvije kategorije.

Otkad sam izašao sa sveučilišta, nisam se mogao oteti dojmu da sam od svojeg djetinjstva bio u balonu unutar kojega je postojao potpuno drugi set pravila i načina života. Edukacijski sustav me zahvatio još dok nisam bio ni blizu formirana osoba. Samnom je bilo kao i sa svima, nismo birali gdje ćemo ići u školu, što ćemo slušati i hoćemo li za profesora dobiti sadista koji je dobio posao jer je politički podoban ili educiranog pedagoga. Mnogi nisu proveli toliko godina u sustavu, toga sam svjesan, pogotovo na ljudima koji su nakon srednje škole odmah išli raditi vidim pečak ”stvarnog svijeta”, baš kao što na sebi vidim pečat edukacijskog sustava, primarno višeg školstva. Što je ta velika razlika i kako se manifestira u svijetu, na to ću pokušati odgovoriti kroz tekst.

”Newspeak” je Orwell nazvao specifični zargon i stil izražavanja kojeg koriste mediji u njegovom distopijskom svijetu. Ja bih zbog lakšeg navigiranja kroz ovu temu uveo novi pojam kojeg sam smislio – ”PEDAGOSPEAK”. Pedagogija je teorija odgoja i obrazovanja, ona se primarno bavi istraživanjem i unaprijeđivanjem obrazovnog procesa. Sa izlaskom iz sustava primjetio sam da je jedna od fundamentalnih razdora između edukacije i ”stvarnog svijeta” leži u načinu razmišljanja i govora o zbilji u kojoj živimo. Svi dobro znamo da je Hrvatska lijepa i sigurna zemlja, a pogotovo korumpirana. Korupcija je oličenje fleksibilnosti, neorganiziranosti, grabljivosti, improvizacije, prevrtljivosti i prevare, sve kategorije koje spadaju u domenu ”stvarnog svijeta”, bolje reći u Hrvatsku zbilju. Smatram da naš poslovi i velikim dijelom društveni svijet definira korupcija u svim svojim oblicima, naravno, edukacijki sustav je također korumpiran, možda još i najgore. Nije bit u tome je li određena zatvorena cjelina korumpirana ili ne, već kako se u tom nećemu misli i govori.

Rear view of mature teacher giving a lecture in a classroom.

Pedagospeak je način na koji se izražavaju profesori, a i mnogi roditelji, kada djetetu žele objasniti kako funkcionira zbilja oko njega. Edukacijski sustav je određena kukuljica koja štiti dijete od ”stvarnog svijeta” i razvija ga po posebnom setu pravila. Ta pravila su isprepletena sa pedagospeakom. Dok je vanjski svijet djelomično razriješen rigidih struktura i pravila, edukacijski sustav je pun rokova, pravila, autoriteta i ne zaboravimo ritualnih djelatnosti koje su tu samo da održavaju odnos između djece i autoriteta (profesora, učitelja, pedagoga, ravnatelja itd.) Pedagospeak je poseban način govora u kojemu se govori o onome kako bi nešto trebalo biti, ne onakvo kakvo nešto je. Pravila postavljena u školi su ono što sustav želi da djeca rekreiraju kada izađu van susutava. Pedagospeak je dakle intelektualna vježba koja služi utjerivanju djelovanja i mišljenja baziranih na autoritetu profesora. Dioba na dvije realnosti postaje postepeno standarni način razmišljanja, dobivamo cijelu klasu ljudi koji govore o stvarnosti kao o manjkavoj verziji, dok o svojem potencijalnom svijetu kojega su izmislili kao o dobrom i potrebnom. Podvojenost u razmišljanju je samo manfestacija situacijske podvojenosti bivanja u sustavu koji je unutar sustava.

Pogledajmo pedagospeak u praksi, kroz primjer kojem sam svjedočio na 4. godini faksa (predavanje didaktike). Profesorica pita učenike: ”Kako bi mogli popraviti imidž profesora u našem društvu?”. Uslijedilo je nekoliko odgovora koji su bili savršeni primjer internaliziranog pedagospeaka. Bili su bazirani na nerealnim ali željenim (naučenim) misaonim projekcijama. Izražavanje i djelovanje u edukacijkom sustavu je gotovo uvijek definirano blagim, razvodnjenim, puno puta besmislenim simboličnim izjavama i djelima. Simbolični su, ali razriješeni smisla, radimo i govorimo nešto jer nam to donosi dobit (pohvalu od strane autoriteta ili nagradu u obliku ocjene). Nakon mlačenja prazne slame, netko je digao ruku i izjavio nešto što definitivno nije bilo dio pedagospeaka. ”Jedini način kako podići profesore sa loše pozicije u društvu je da im damo još više para”. Svi su se počeli zgražati, profesorici sve vidjela neugoda na licu. Jedno je bilo jasno, balon edukacijskog sustava je u toj sekundi puknuo na trenutak, netko je rekao nešto što funkcionira, što je dio ”stvarnog svijeta” a ne nekih ambicioznih ili nemogućnih ideja.

A lecture on the subject of questioning authority…

Vidimo da je pedagospeak ustvari specifični način izražavanja koji, ako ga koristimo pravilno, jedini način da uspijemo u školi. Ono što želimo čuti, ne ono što je istina, to je definicija školovanja. Cijela stvarnost unutar takvog sustava je ustvari simulirana, poput matrice, pravila su pisana i provedena od strane istih ljudi, za koje puno puta ta ista pravila ne postoje.

Onog trenutka kada netko izađe iz tog sustava, shvati da svijet nema istu rigidnu strukturu, pravila su zamućena, mnogo toga je bazirano na slobodnom odabiru a ne na slijeđenju željenog, već unaprijed propisanog djelovanja. Što je još važnije, nad nama ne vise više profesori, dakle, ne postoji eksternalni autoritet koji će definirati što moramo napraviti, prepušteni smo sebi. Mnogi ne mogu podnesti odsustvo eksternalnog autoriteta te od straha hrle natrag u neku instituciju gdje će barem djelomično moći rekreirati edukacijski sustav i njegove vrijednosti. Mnogi padnu u nihilizam jer shvate da ne znaju igrati nikako nego po rigdinim pravilima škole, očekuju nagradu za poštovanje roka, ili autoriteta a ne dobivaju ništa, katkada i gube.

”Stvarni svijet” nagrađuje snalažljivost i prevaru, pogotovo je to izraženo u našoj zemlji. Koda nas je bezakonje toliko rašireno da se čak širi i u školi. Tko nije proživio ekstenzivna prepisivanja i šalabahtere, tko nije vidio da su i profesori puno puta spustili gard i dopustili da se vara. Kroz fenomen išetavanja profesora iz učionice za vrijeme ispita jasno vidimo granice pedagospeaka i načina odnošenja u ”stvarnom svijetu”. Profesor zna da je prepisivanje loše, znaju i studenti, ali odigrat će ritualnu igricu zaborava u tom trenutku da obadvoje profitiraju, učenici od prolaska, profesor od muke rušenja. Što je škola više škola a manje povezana sa ”stvarnim svijetom” to će tranzicija u stvarnost biti teža.

Školovanje je dobrovoljno ili prisiljeno ostajanje u djetinjstvu. Vjerujem da to ”podjetinjavanje” već zrelih osoba ima svrhu lakšem podvrgavanju autoritetu, a to nadalje omogućava bolje i efikasnije učenje. Tko ne zna slijediti neće znati ni voditi, rekao je neki pametni Rimljan, to je upravo ono što stvara još jednu veliku razliku između edukacijskog sustava i stvarnosti. Onaj tko prođe drillanje u školi i usvoji ga duboko u vrijednosni sustav, će se lakše podvrgavati drugim autoritetima i samim time lakše napredovati u zatvorenim strukturama koje imaju rigidna pravila.

Puno puta sam u ljudima koji se nisu dugo educirali određeni nedostatak samokontrole i odbojnost prema pravilima. Sloboda ima svoju cijenu, manjak strukture znaći puno puta otvorenost na kaos. Ljudi koji se nisu dugo školovali igraju prema svojim pravilima, puno puta varaju sustav, znaju da nema nagrade iza simboličnih djela i riječi baziranih na autoritetu nadređenih. Može se reći da su takvi ljudi skloniji fleksibilnosti, improvizaciji, to je vaš lokalni Bandić ili Kerum, ljudi iz naroda koji preziru pravila, rade sve preko veze, iza kulise. Ocrtavam jedan ekstrem, samo da vidite dvije krajnost i sve ono što je između. Sa jedne strane vidimo poslušnog činovnika koji je discipliniran, školovan, slijedi pravila igra voli strukturu i poštuje autoritet, ona sa druge strane imate gore opisanog lokalnog šerifa koji živi po svojim ili pravilima naroda.

Educirani ljudi koji nisu našli prigodnu instituciju koja će im simulirati edukacijski sustav se neizbježno probude, sa 18. ili 25, 30, godina u svijetu koji ne prepoznaju i u kojemu ne poznaju pravila, mnogi se nikada ne probude iz drijemeža, pobjegn u fantazije onoga što je bilo ili upišu još jedan faks. Važno je reći da ova iskrivljena situacija nešto što je nastalo sa postepenom degradacijom države i institucija. Došli smo do stanja u kojem nema gotovo nikakve kompatibilnosti između škole i tržišta rada, pa samim time i škole i realnosti, jer budimo realni, čitanje i pisanje seminara neće nužno staviti kruh na stol, rad hoće. Pogotovo je užasna situacija sa filozofskim fakultetima, gdje je nezaposlivost gotovo apsolutna, a i kada se zaposlite, ili imate vezu ili prodajete cipele u trgovini. Sa rušenjem srednje klase u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata, dolazi do antiintelektualizma i generalne degeneracije prostora gdje su se intelektualci mogli izražavati, sve je to dio populističkih i radikalističkih težnji koje su se javile u ratu i nastavile postojati u biću naroda.

Vrlo je važno znati prepoznati da su obje tendencije (pedagospeak i ”stvarni svijet”) određene vrsta nasilja nad pojedincem. Nasilje je to koje svako društvo vrši nad čovjekom, to je nešto što moramo prepoznati na vrijeme. Imati fleksibilnosti i znati kroz improvizaciju uspijeti u svijetu je jednako važno koliko i zadržati urođenu mogućnost učenja. Ako nismo više studenti, ne znači da više nikad ne moramo otvoriti knjigu, ili se baciti na istraživanje, dapače, sada se tek otvara mogućnost da kroz svoj vlastiti slobodni odabir iskoristimo alate koje smo dobili u školi i upotrijebimo ih da produbimo svoje znanje. Plesanje i balansiranje između fleksibilnosti i rigidnosti, improvizacije i slijeđena pravila, je odgovor, nema druge opcije, u suprotnome odlazimo u ekstreme. Jedan ekstrem je bezakonje u kojemu živimo, država koja nema pravila, autoritete, samokontrole, drugi ekstrem je rigidnost i nemogućnost da funkcioniramo u svijetu koji od nas očekuje konstantne promjene i prilagodbu.

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s