Vjerujete li u sudbinu?

Dok puž sporo gmizi po mokroj cesti nakon proljetne kiše, ostavlja iza sebe sluzavi trag. Čovjek je sličan pužu, kao posljedica njegove djelatnosi ostaju tragovi, bili to prolazni otisci cipela u nedirnutom snjegu ili veličanstvena zdanja Rima, Grčke, Egipta.

Sluz koju puž iza sebe ostavlja , hram koji iza sebe ostavlja antički Grk, sve su to objekti, opipljivi, uočljivi, stvarni. Ako promatramo puža kako gmizi, vidimo njega i njegov trag, združujemo biće i sluz, činitelja i učinjeno, subjekt i objekt. U tom trenutku gledajući sluz vidimo od kuda je puž izgmizao, trag otkriva prošlost njegovog kretanja. Razmislimo malo o ovoj situaciji.

Izjednačavamo u trenutku promaranja, sadašnjosti, trag sa konceptom prošlosti, iako je trag u ovom trenutku nešto odvojeno od puža. Iako ne putujemo kroz vrijeme, sudeći po tragu zaključujemo da je biće nekoć bilo na jednom dijelu sluzavog traga. Prošlost u tom pogledu ne postoji, ono što postoji je naša mogućnost povezivanja elementa činitelja (puža), onoga što čini sada (gmiže) i onoga što je činio prije pet minuta (gmizao je). Trag nije isto što i prošlost, on je objekt u sadašnjosti koji je postoji u istom vremenu kao i puž, samo u našim glavama može postojati situacija gdje je puž sada tu ali je prije pet minuta bio tamo. Gdje će puž biti za slijedećih pet minuta? Ne znamo, ali analitičkim pristupom možemo približno zaključiti što će se desiti. Ok a što će sa pužem biti za 5 dana? Nemoguće je znati, reći ćete!

Ako osvjestimo da je naša konceprija vremena ljudska kreacija, bolje reći, da je to način na koji naš mozak funkcionira. Fizičari su već odavno napustili naivna lingvistička ograničenja poimanja vremena i prostora i napradovali u domene apstraktne matematike, nešto što neću ni pokušati razumjeti.

No vratimo se na puža, i ljudsko viđenje prošlosti. Objekti koji ostaju iza činitelja, ruševine Grka i sluz puža su oku koje ih promatra znakovi da se na mjestu gdje ih pronađe događala interakcija subjekta i objekta. Na čovjeku je da rekonstruira što se nekoć zbilo, iako mora biti svjesan da je ta rekonstrukcija nešto veoma različito od stvarnog postojanja objekta ili subjekta o kojem se govori. Riječ Hanibal nikad neće moći biti čovjek Hanibal. Povijest je zbog svoje prirode prikupljanja podataka i konstruiranja narativa podložna pogreškama, često i namjernoj zlouporabi.

Ako prihvatimo igru, iluziju da prošlost stvarno postoji, da nije naša mentalna kontrukcija koja povezuje ostatke hrama u sadašnjosti sa cjelim hramom u prošlosti, onda ne možemo ne uočiti da se vrijeme kreće, bolje reći protiće, može se podjeliti na tri cijeline, prošlost, sadašnjost i budućnost.

Da li vjerujete u sudbinu? Gotovo svakoga koga pitam ili će reći ne ili će mi odgovoriti sa nekom poštapalicom. Ako prošlost postoji, onda ima fiksnu strukturu, na nama je da otkrijem što se događalo, tko su bili činitelji, što je učinjeno i sa čime. Ako taj element vremena ima strukturu, jasno determiniranu, nepromjenjivu narav, zašto onda budućnost nebi imala istu narav? Nije li budućnost samo logični slijed prošlosti. A što je sadašnjost, perpetualno stvaranje prošlosti, provlačenje beskonačnih potencijala budućnosti kroz jednu točku, ušicu igle sadašnjosti što ju transformira u prošlost. Nije li u ovom pogledu apsurdno negirati determiniranost budućnosti kao predigre za prošlost koja je cijela već ispisana.

Sve dok smo u igri razmišljanja, vizualiziranja nečega što je nekoć bilo a više nije, onda se neminovno izlažemo budućnosti, ali čovjek je lukav, pokušati će se izvući iz ove zamke. Više nego dobro znamo koliko smo ograničeni u poimanju prošlosti, od mora informacija koje su proticale na ovom planetu, nama su pristupačni samo ostaci ostataka, iz tih krhotina pokušavamo složiti nešto smisleno i uvjerljivo, mnogo puta domislimo, ili namjerno izostavimo ono što je nedostupno ili neprijatno za vladajuće ili za bližnje. Sa budućnosti je još i gore, ona nam se smije u lice, mi njezino lice ne vidimo, rijetko tko, najbistriji među nama vide samo njenu siluetu, oni često i najgore pogriješe jer se previše ohrabre u svojim predikcijama.

Sudbina je vjera (zbog nedostatka znanja) u strukturiranu i determiniranu budućnost. Sentiment koji prihvaća determiniranosti se kosi sa našim egom, on želi vjerovati da sami sebe gradimo, da se možemo promjeniti i skrenuti tok rijeke na kojoj plovimo. Zanimljivo je da gotovo svi vjeruju da postoji prošlost, ali rijetko tko vjeruje u sudbinu, iako nam se prošlost čini kao determinirana, nepromjenjiva, baš kao i sudbina.

Prošlost je oličenje naše sudbine, ona je ispisana, fiksna, sadašnjost se konstantno pretače u prošlost, a prošlost se projekcira u budućnost, sve skupa čini jednu strukturu. Strah od riječi sudbina leži u nemogućnosti, podkapacitiranosti čovjeka koji se konstatno nalazi u raljama situacija koje ne može kontrolirati. Ono što ne možemo znati ćemo rađe negirati.

Objavio

budnium

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetljivih procesa na njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s