Dan kada sam susreo svoju sjenu

“Until you make the unconscious conscious, it will direct your life and you will call it fate.”

C.G. Jung

Čučala je ona dugo tu, moja sjena, uvijek negdje u blizini, iz ugla, u nepoznatim ili zaboravljenim kutevima mog života. No nisam ja jedini, svatko ima svoju i svaka je drugačija. Nekima vlada potpuno, nekima samo indirektno potkapa svaku nadu za smislenim i punoplučnim životom. Već da 23. godine par puta sam je namirisao i čuo, ali nikad je nisam vidio izravno na djelu. I kad bih bio najsretniji, najopušteniji, ona je bušila duboko ispod na brzinu sagrađenih zidina moga još mladog života.

Sjenu koju nosimo nije stvar odabira niti racionalnosti, ona je vrlo vjerovatno nešto puno dublje od našeg pojma svijesti i individualnosti. Vjerujem da je moja sjena jednako fiziološka kao i psihološka stvar, možda neka suptilna genetska mana koja se trenutačno može analizirati jedino kroz rudimentarni riječnik psihologije. Jung je prvi jasnije definirao sjenu kao element psihe svakog čovjeka.


Carl Jung stated the shadow to be the unknown dark side of the personality. According to Jung, the shadow, in being instinctive and irrational, is prone to psychological projection in which a perceived personal inferiority is recognized as a perceived moral deficiency in someone else. Jung writes that if these projections remain hidden, “The projection-making factor (the Shadow archetype) then has a free hand and can realize its object—if it has one—or bring about some other situation characteristic of its power.”These projections insulate and harm individuals by acting as a constantly thickening veil of illusion between the ego and the real world.

https://en.wikipedia.org/wiki/Shadow_(psychology)

Prije samog znanja o jungijanskoj sjeni kao arhetipu, na vlastitu ruku sam pokušao definirati svoju sjenu. Gledao sam je kao svojevrsnu slabost. Ta slabost definitivno nije bila fizičke prirode, iako je mogla obuhvatiti i taj element bića. Smatram da je pokušaj da svedemo sjenu na jedno mjesto u tijelu, ili psihu poprilično promašeno, ona se proteže na cijelo biće. Mi u konačnici nismo likovi iz rpg igrica čije se kvalitete mogu objektivno rangirati od jedan do deset. Kada bi prikazali sjenu u svojoj punini, bila bi to uvreda za modernu znanost, pa čak i psihologiju, koja se pretvorila u disciplinu komplementarnost sa kemijom. Jungijanska škola uvijek je bila na granici između znanosti i ”nadnaravnog” što ju ne čini nužno neozbiljnom. Ako sam išta shvatio o ljudskoj prirodi onda je to da ne može biti opisana kao racionalna. Mi smo stvaratelji svojih znanosti i religija a naša priroda u suštini nije racionalna, što u samom početku postavlja motive naših ”razumnih” izuma u domenu iracinalnosti. Jedan od tih iracionalnih izuma je i jungijanska sjena, čija neznanstvena i iracionalna definicija upravo razlog njezine točnosti i primjenjivosti.

Kaufman wrote that “in spite of its function as a reservoir for human darkness—or perhaps because of this—the shadow is the seat of creativity.

Kaufman, C. Three-Dimensional Villains: Finding Your Character’s Shadow

Sjena uskoći u zbilju i povuče potez umjesto nas u kriznim situacijama. Kada svi ostali mehanizmi obrane zablokiraju preopterečeni težinom trenutka, onda sjena obavi svoj prljavi dio posla. Moja slabost je nešto kao manjak imuniteta, ali primjenjen na cjelovitost bitka, ne samo na njezin fiziološki dio.

Prije nekoliko godina stavljen sam u tešku situaciju, iskušenje. Do tada nisam vjerovao da sam sposoban ukrasti nešto vrijedno od druge osobe, moja naivnost bila je razlog mog pada. U potpuno neočekivanom trenutku iskušenja (čini se da prilika stvarno čini lopova) učinio sam, ili bolje reći moja sjena je kao vođena nevidljivom regulativom nekog autokratičnog dijela mog bića učinila do tada nezamislivo djelo. Svi mi imamo neke lijepe pričice koje govorimo o tome što smo i tko smo, moji narativi o onome što sam pali su u vodu u tom trenutku. Sve pričice su pale frontalno na lice u blato situacije u kojoj sam se našao. Gađenje koje sam osjetio prema sebi nije bila jedna od tih spomenutih pričica, cijeli organizam mi je preuzela mučnina i grč koji su me držali gotovo tjedan dana. Fizičke manifestacije šoka su otišle, sjećanja na poraz nisu.

Najgori dio situacije nije bila krađa, ono što me uništilo bila su objašnjenja koja su iskakala iz mog uma. Slabić u meni je opravdavao djelo sjene, opravdavao je svoju slabost, počeo sam postajati žrtva, usvajati mentalitet žrtve. Postalo mi je jasno da su svi oni puni samosažaljenja najveći nasilnici i patološki lopovi. Isto vrijedi i za epidemiju uhljebarstva u Hrvatskoj. Svi to rade, ja ne želim biti izostavljen pa ću i ja to napraviti. Ja sam žrtva i zato imam pravo raditi svakakve gnjusobe, jer sam sam ipak janje, slabić, svaka akcija je opravdana ako je u službi samoodržavanja. Sve su to najdraže parole patološki slabe psihe.

Dan kada sam izgubio kontrolu nad sobom susreo sam svoju sjenu. Shvatio sam što su kršćani smatrali zmijom, postalo mi je jasno zašto sotonu nazivaju velikim iskušavaćem,. U iskušenju i oni puni samopouzdanja mogu pasti ravno u blato svojih nesvjesnih demona. Možemo biti samopouzdani samo oko stvari koje imamo pod kontrolom, pod kontrolom imamo samo ono čega smo svjesni.

U konačnici nisam dopustio sjeni da se opravda, unutarnjem slabiću sam odvalio veliku šamarčinu. Baš zato što nisam omogućio tim psihološkim padobranima da se otvore osudio sam se na slobodni pad. Priznao sam samom sebi da sam postao lopov koji uzima drugima jer misli da je slab, bio je to dupli poraz koji sam odlučio degustirati do kraja života. Taj poraz guram u gramzljiva usta unutarnjeg slabića, advokata sjene koja nikad neće biti poražena, ne može biti poražena. Bez obzira na neuništivnost sjene, sada barem znam što čuči u meni, što iščekuje trenutak slabosti da se opet aktivira. Možda nisam Sv. Juraj koji ubija zmaja, ali sam barem nesveti, obični čovjek koji gleda svojeg zmaja, koji zna na što je sposoban ako ga izgubim iz vida.

Slobodni ste, ali čemu?

Ljeto prošle godine je bilo nepodnošljivo vruće, ali je iznjedrilo neke zanimljive razgovore, samim time i zaključke. Na jednoj kavi sa curom i njezinom prijateljicom nakon nešto nabijenije emocionalne rasprave o slobodi izražaja u Hrvatskoj od nikuda mi se u psihi otključao niz znanja. Bilo bi točnije reći da je neko znanje koje je lebdilo u mom umu napokon sjelo na svoje predviđeno mjesto, nešto kao eureka moment. Tada sam shvatio jednu poprilično depresivnu činjenicu – sloboda govora nije univerzalni lijek, negdje se ne može primjeniti, u slučaju Hrvatske situacija je kompleksnija.

Razgovarali smo o pisanju, možda smo spomenuli i ovaj blog, nisam siguran. Dvije djevojke su se složile da je Hrvatska poprilično slobodna zemlja, mjesto gdje možeš napisati što god želiš. Postavile su našu zemlju u kontrast sa ”shithole countries” gdje vam odrežu ruku ako napišete nešto protiv onoga tko drži moć. Da, da, da! Bile su u pravu, to je sve bilo istinito, u Hrvatskoj stvarno možeš reći svašta i izvući živu glavu. Granice naravno postoje, ali ako dobro sakrijete poruku, ne spominjete previše imena i mjesta možete se izvući bez ikakvih posljedica. Sve je to bilo istinito, ali nešto je tu bilo potpuno krivo. Da, slobodni smo, ne mogu to toliko negirati, nismo Saudijska Arabija, ali opet, nešto je nedostajalo. Onda mi je sinula ideja, doduše odmah mi se i zgadilo to što mi je sinulo.

Postoje dvije vrste tiranije, nametnute moći protiv koje ne možete ništa napraviti. Prva nije fina niti rafinirana, pripada više povijesti naše vrste nego današnjici, bez obzira na anakronizam svoje pojave i dalje je prisutna u nekim djelovima svijeta. To je izravna tiranija, očita u svojoj namjeri da podjarmi većinu populacije. Možda treba spomenuti da se ta primitivna vrsta moći odlikuje slabošću. U takvim uređenjima uvijek imamo alfa vođu, okruženog korumpiranim vojnim i političkim elitama. Kod tirana ove vrste vidimo strah, drhtanje pred svakim malim pokretom u narodu. Iz tog razloga kod tiraničnih društava koja su uređena na taj način često vidimo vojne intervencije, pogubljenja, mučenja, ispitivanja, sve simptomi velikog straha vođe i nepovjerenja koje vlada u takvom uređenju. Sloboda govora nikad nije u većoj potražnji nego tada! Napisati nešto protiv ugnjetavaća postaje sveti gral, nešto toliko zabranjeno ne može biti ništa drugo nego slatko. Sloboda ima smisla samo za one koji misle da su porobljeni. Iz tog razloga, potpuno kontraintuitivno, možda bi trebali malo više njegovati tiraniju, ne radi nje same, više radi ljubavi prema viziji slobode koja neminovno izrasta iz takvog smetlišta.

Druga vrsta tiranije, ne može biti nazvana tiranija. Ono što smo mi na zapadu razvili najbolje je subliminacija ideologije. Više ne moramo mahati zastavicama, slaviti tirane, stupati u kolonama kroz grad i izvikivati antisemtističke parole, sada moramo samo biti doma, slobodni smo, nema prisile. Ne živimo u tiraniji, nitko nas ne prisiljava da radimo bilo što, ali opet, ali opet… Opet se nalazimo previše puta prisiljeni da podlegnemo moći, veliki problem je što više ne možemo tu moć prepoznati u vladajućoj eliti, velikom tiranu. Moć postoji, prisila postoji, preselila se u nas gdje ju je puno teže otkriti. Na zapadu, za razliku od istoka, metode prisile su postale toliko fine da ih uopće više ne možemo racionalizirati. Ne vjerujete mi? Bulaznim? Napravite jedan mali pokus – pokušajte se baviti nečim. Čime? Bilo čime, pokuštajte podjeliti nešto sa ljudima oko sebe. Pokrenite hobi, govorite ljudima o idejama, pokušajte oformiti misao i pokušajte je djeliti sa drugima. Vidjeti ćete jednu fascinantnu stvar koja je čisti primjer porobljenosti, podjarmljenosti čovjeka pod nevidljivi teret. Nikoga neće biti briga za to što im imate reći.

I tako dolazim do teme slobode govora. Hrvatska je slobodna, ali čemu? Kakvo je to pitanje? Čemu sloboda? Da! Pitanje je legitimno. Čemu služi sloboda govora kada ne postoje ljudi koji uopće mogu čuti ono što govorite. To je finesa ropstva koja izmiće svakoj analizi, statistici, kvantifikaciji. Srbi se već par godina bune protiv Vučića, marširaju neumorno ulicama. Sve to rade jer je on očiti tiran. Mi nemamo tirane mi imamo strukturu života i vrijednosti koje ne zahtjevaju tirane da bi anestezirale čovjeka i razriješile ga svake energije koja ga može lansirati na novu razinu djelovanja. I opet ponavljam, ako mi ne vjerujete, recite nešto! Pogledajte naš srednji sloj građanstva, postao je anonimna sjenka. Taj sloj bi trebao projekcirati mentalni svijet naše države, ali on ne postoji. Ne samo da nemamo mentalni svijet, mi nemamo srednji sloj. I opet vas pitam, čemu vaša pobuna kada u samom startu nemate koga napasti? Nema razgovora, nema dijaloga, sam monolozi u prazno. I da nađete neki cilj protiv kojeg ćete se boriti, tko će vas slijediti? Predivna tragedija apsolutne nevidljive tiranije Hrvatske je da nikad nećete shvatiti da ste fundamentalno neslobodni i zatvoreni u tamnicu svoje zablude. Predivna istina je i da pokušate uprti prst u svojeg tamničara, morali bi uprti prst u sve oko sebe,a u konačnici i u samoga sebe.

O generalizaciji, neosobama i poluosobama

Čovjek koji vam nema što prodati objektivno će govoriti o onome što posjeduje. Prodavač uvijek mora sabotirati kritički aparat kupca da bi izvršio željenu prodaju. Isto pravilo vrijedi u svim poljima ljudske interakcije. Naša zbilja je toliko kompleksna, svaka stvar u sebi je gotovo neshvatljiva, odnos te stvari prema drugima jos neshvatljiviji. Nije ni čudo što se odajemo generalizacijama i prečesto postajemo trgovci lošom robom koji moraju posezati za varkama da bi istu prodali. Iz tog razloga su političari neuvjerljivi, sa svojim ispoliranim, ispraznim monolozima. Oni su utjelovljenje generalizacije. Govore jezikom svakoga, ali ne obraćaju se niti jednoj čestici. Politički jezik je napravljen za svakoga i za nikoga, često je i filozofija pisana na taj način. Postoji naravno velika publika za takav način interakcije, mnogima je egzistencija čestice uvredljiva pa se vole prikazivati kao cjelina.

Generalizacija u svijetu ideja odražava određenu nemogućnost da se nosimo sa kompleksnošću svijeta. Teorija je sama po sebi generalizacija, princip koji se primjenjuje i obuhvaća niz pojedinosti i zatvara ih u cjelinu. U mladosti mnogi intelektualci odražavaju visoku razinu borbenost i gotovo kleptomanske želje za skupljanjem i proučavanjem pojedinosti, tek u starosti istih uočavamo artritis njihovih mentalnih udova, želju za stvaranjem teorija, narativa, dogmi. Ukratko, dosegnuli su svoju najveću ekspanziju, dotaknuli vrh svoje moći, i počeli su se zatvarati u sebe kada su vidjeli da je daljnje napredovanje nemoguće. Podignuli su zidove, zabarikadirali vrata i zakukuljili se u sigurnosti svojeg dvorca u nadi da brabari neće uskoro doći pred vrata. Barbari uvijek dođu, svaka vrata kad tad puknu, novi kralj se proglasi, počinje novo osvajanje i tako vječno idemo u krug. Neka to bude opomena širiteljima ideja o vječnom napretku. Takva misao može proizići samo iz nagona samoodrživosti, koji naravno nije garancija samoodrživosti. U današnjem zapadnom svijetu koji lagano potpada pod rastuću sile svojih bivših kolonijalnih posjeda previše puta vidimo glorificiranje obrane i pasivnosti te prodaju istih kvaliteta kao odlike agresivnosti i vitalnosti. Živimo u umirućem dijelu svijeta, trebamo prihvatiti svoju civilizacijsku starost dok još ima nade da privedemo ovaj ciklus povijesti kraju što gracioznije.

Ja sam se po tom pitanju rodio mrtav, sa starenjem postajem sve mlađi. Iz svega sa godinama postajem sve više jedno. Etos moje nacije je generalizacija. Ona je ujedno i uzrok nemogućnosti pobune, bilo političke, filozofske ili neke druge. Odgojen sam da težim gledanju sebe kao jednaka svim drugima, iz te rupe proizlazi moja empatičnost, iz te rupe proizlaze sve brane koje u meni uzrokuju negiranje potreba i težnji koje su autentične samo za mene. Ljudi su jednaki ako vjeruju da su jednaki. Ta slijepa vjera samoostvarujuće je proročanstvo koje u konačnici briše sve tragove pojedinosti u osobi. Prvi korak u slamanju lanaca samonegacije je dopuštanje dopuštanje samima sebi da budemo barem arogantni i bahati, i to je tek prvi i poprilično prgavi korak u smjeru individualizacije. Trebamo imati hrabrosti barem reći ne, ja nisam kao vi! Pristojnost i pokušaj neisticanja, kada dolazi od snažne osobe, najveći je kompliment, kada isti pokušaji dolaze od slabića, neosobe, onda su manifestacija njegove impotencije.

Socijalist i Katolik u nama po tom pitanju pjevaju isti zatupljujući ton jedne šire moralne simfonije čija je glavna tema slabost i sumnja u vlastitu autentičnost. previše puta sam kod sebe i drugih uočio potajno oduševljenje sa tiranima koje imamo na vlasti. Hrvati su podvojeni, usta i životi su im puni moralnog izjednačavanja, ali svi sa skrivenim djelom sebe glorificiraju one koji su bili sposobni prevariti krdo i izdići se na njegov račun. Biti gramzljivi kleptoman koji krade novac je samo protoindividualizam. Tipični korumpirani političar u Hrvatskoj tek je samo slijepa težnja za individualnošću, on je poluosoba koja krade neosobama. Ono što tu poluosobu prijeći od ostvarenja cijelosti je niz praktičnosti. Takvi su obično jednom nogom još uvijek duboko uronjeni u nesvjesnost, usađeni moral izjednačavanja sa drugima im onemogućava ostvarenje cjelovitosti. Sa druge strane, instinkt individualizacije u njima se manifestira u nerazvijenoj infantilnoj verziji egoizma. Ja, meni, moje, mojima, to su krikovi djeteta koje smatra da je cijeli svijet sisa njegove majke.

Istinski puna osoba, koja je svjesna svoje individualnosti, svojih autentičnih potreba ali i svoje uloge u široj zajednici, ta osoba je nešto što se kod Hrvata još mora osmisliti. Do tada ćemo imati neosobe koje su porobljene svojom samilošću i izjednačavanjem sa drugima te poluosobe koje ne mogu izraziti svoju individualnost nikako drugačije nego kroz infantilni egoizam. Onaj koji skupi hrabrost, snagu i vjeru da će izdržati gigantski teret sebe kao jedinke, taj će biti nagrađen. Ugodnost anonimnosti i izgubljenost u masi je janje koje moramo žrtvovati na oltaru naše individuacije. Moramo biti svjesni da puno puta naša individuacije nije stvar odabira već nasilnog odvajanja iz skupine. Možda je po tom pitanju korisno njegovati neku svoju autentičnu manjkavost, kao portal u sebe.

Tragedija onoga što uvijek bude, idila onoga što nikad nije

Mislite li da su svi veliki ljudi našeg i prošlog doba postali ono što jesu jer su željeli, jer im je to bila primarna namjera? Smatrate li da su ideje koje su zadominirale našom realnošću ideje koje su uzdignute na tron jer su bile najbolje? Ja iskreno sumnjam. U naivnosti svojih ranih dvadesetih, dok sam sam još oformljavao svoj svjetonazor, mojim umom je vladala dominantna misao nužnosti, još uvijek donekle prevladava, ali oslabila je svoj stisak. Sve što je bilo moralo je biti? Svatko tko je došao na vrh došao je na vrhu jer je željeo, jer je morao?

Da malo razjasnim što točno smatram pod nužnosti. Svi mi živimo svoje živote, neki intenzivnije, neki mlohavo, neki uopće ne žive, ali svi vjeruju u dominantno prevladavajuće pravilo koje vlada njihovim životima, samim time i ostatkom svijeta. Većina nije dovoljno elokventna ili izoštrena u umjeću izražavanja apstraktnih ideja koje plutaju negde na pučini, negdje daleko od obala naših svakodnevnih preokupacija, da bi jasno izrazila svoju misao.

Ja sam za mnoge stvar zakinut u životu, ali za tu elokvenciju nisam. Nevidljivi zakon koji je vladao mojim ranim dvadesetim je išao uz slijepo samopouzdanje koje sam nosio sa sobom. Bila je to slijepa vjera u pozitivan ishod svih mojih težnji, čak i loše odluke sam promatrao u svjetlu njihove potencijala buduće pozitivnosti. Smatram da se sa vremenom stavovi o vlastitom životu preliju na ostatak svijeta, tako dobijemo svoju filozofiju. Moja slijepa vjera u napredak prelila se u svijet oko mene, u pozitivnom svjetlu sam promatrao sve procese. Djelio sam stvari na one koje napreduju i one koje ne napreduju. Smatrao sam da, kao i moj život sve teži poboljšanju, unaprijeđivanju, sazrijevanju u neke bolje, ispoliranije cipele. Moje djetinjasto samopouzdanje bilo je naravno prikrivena slabost.

Vidite što sam napravio u ovoj zadnjoj rečenici, čak sam i samopouzdanje nazvao slabošću. I upravo je to obrat koji je nastao u meni, sa vizije napredka prosvjetiteljstva moja filozofija proklizala je u moralni relativizam i opću skeptičnost prema svemu.

Mnoge stvari oko nas, čak i one koje su sada izrazito uspješne, sjeme su kraja. Ljudi koji su savršeno prilagođeni današnjici, propast su sutrašnjice. Moja vjera da ljudski rod, želja da povijest naše vrste ide prema vrhuncu, taj vrhunac će naravno biti samo jedan vrhunac u nizu vrhunaca. Sve to je bio naivni san, djelomično uzgojen kroz prezaštičeni odgoj kod kuće, dodatno inkubiran u specifičnom balonu zvanom visoko školstvo.

Sada znam da moj život, ako i život moje vrste, uopće ne mora, a možda i ne želi težiti napredku. Unutar naših života i života našeg roda djeluju mnoge sile koje drže našu stvarnost u konstatnom stanju napetosti, poput paukove mreže. Povijest je učiteljica života, i to je najveća istina. Ona nam ukazuje na sve te sile, gotovo svaki put pobjede najnasilniji, najjednostavniji, oni koju sa sobom odnesu najviše žrtava i naprave najviše štete, ali unatoč sve ide dalje.

Neki dan sam tijekom pisanja rada o rimskoj etnografiji, naišao na interpretaciju Tacitovih djela kao moralne kritike na Rim njegovog doba. Živio je u doba Principata za kojeg je smatrao da je visoko efektivan politički aparat, ali unatoč efektivnsti koju mu pripisuje okarakterizirao ga je kao izrazito korumpiran, tiraničan i moralno dekadentan sustav. Upravo dioba koju Tacit u svojim djelima uptrebljava je nešto što moramo uvesti u svoj život ako želimo postati mudriji.

Valor is of no service, chance rules all, and the bravest often fall by the hands of cowards.

Tacitus

Nešto može biti ispravno, ali u isto vrijeme odbojno, pogrešno, nemoralno. U isto vrijeme mnoge stvari, ideje, ljudi, koji bi trebali biti uzdignuti na tronove nikad neće biti uzdignuti. Oni su neispravni, ali dobri, poželjni, pogodni za budući napredak. Pogedajte intelektualce koji su za na kraju drugog svjetskog rata u formiranju politike Jugoslavije prognani, osramoćeni i eventualnu uništeni. Svi od reda bili su to razumni federalisti, koji su željeli ustrojiti Jugoslaviju po uzoru na SAD. No kako to obično oni su bili pogrešni u smislu neprihvaćenosti njihovih ideja, nespremnosti naroda i vođa da prihvate tako napredna uređenja. Pobjedili su oni koju su bili ispravni za svoje vrijeme, svi znamo kakvi su ljudi zavladali tada na Balkanu, još uvijek patimo od posljedica njihovih odluka.

A shocking crime was committed on the unscrupulous initiative of few individuals, with the blessing of more, and amid the passive acquiescence of all

Tacitus

Povijesni pesimizam, je najvjerovatnije prigodan naziv za sve što sam do sada opisao. Moderni život je još jedna od iluzija napredka. Tehnološki napredak nije nužno i čovjekov napredak. Imamo epidemiju depresije diljem zapadnog svijet, sve to unatoč izobilju svih mogućih napredaka. Nije li to malo ironično? Svakog svetca, proroka, svakog nosiosca napredka, futurista, tehnofila, prosvjetitelja, nacionalista, ideologa gledam sada sa ružnim pogledom sumnje koja prodire svako njihovo djelo. Prvo pitanje koje postavim kad ih vidim – Zašto si ti tu? I, ako ljudski rod kroz povijest bira tako kako bira, zašto su tebe odabrali? Nije li upravo tvoja slava proporcijalna tvojom ispraznošću i opasnošću koju nosiš sa sobom. Ono što su Indijanci prvo uzeli od Europljana su dvije najdestruktivne droge – Kršćanstvo i alkohol. Ljudski kolektiv uvijek bira najgore, u najboljem slučaj birati će osrednje. Ako želite odličnost, gledajte dalje od vrha, ako želite dobre glazbenike ne tražite ih na top ljestvicama već u napuštenim skladištima gdje sviraju za sebe, ako želite vjeru, tražite je dalje od grandioznih hala ispunjenih zlatom.

We see many who are struggling against adversity who are happy, and more although abounding in wealth, who are wretched


Tacitus

Kao što je Tacit okarakterizirao Principat, tako ću i ja okarakterizirati većinu naše vrste – ispravno za svoje vrijeme funkcionalno efikasno, ali izrazito odbojno, dekadentno i neoptimalno. Povijest je serija zadovoljavanja sa najgorim ili osrednjim, to je najvjerovatnije samo preslika duha većine koju biraju. Ono što je u bilo kojem dobu smatrano neispravno, neefikasno, odbačeno i izrugivano je ono što je vrijedno pozornosti, još i bolje, ono što čak i nije spomenuto u povijesnim knjigama je ono što je najviše utjecalo na tok povijesti. Filozofija današnjice, veliki ljudi današnjice, nisu oni koji bi trebali biti veliki niti vrijedni slušanja. Razmislite o tom prije nego što kupite slijedeći bestseler, poslušate umjetnika sa top liste, je li to ono što točno vama treba, što će vas hraniti ili ono što je jednostavno konstatni slijepi mentalni šum naše vrste?

Možda je čin odbacivanja odluke onoga što je od društva birano kao najbolje i jedini mehanizam da biramo dobro, u suprotnosti sa urođenom destruktivnosti naše vrste. Možda je birati suprotno od našeg društva i jedini način kako ne biti čovjek, možda jedini način kako biti nešto više?



Pas, grijalica i Sunce

Promatram psa kako sjedi ispred grijalice, baš kao što katkada sjedi na putu zraka podnevnog sunca koje entuzijastično probijaju kroz kuhinjske zastore. Sunce je prvo grijalo pse, baš kao i ljude, sve u psu i čovjeku se uskladilo tako da iščekuje te zrake što život znače. Iz odnosa psa i grijalice izveo sam svoju prvu lekciju – naša priroda je nastala pod utjecajem mnogih sila koje su sada na ovaj ili onaj način odsutne ili zamjenjene tehnološkim inačicama. Za psa, kao i za nas, grijalica je izvor topline, baš kao i Sunce, ali nemojmo relativizirati odnost sunca i grijalice, poistovjećivati te dvije pojave kroz njihovu praktičnu primjenu.

Druga lekcija koju sam izvukao iz ove situacije odnosi se na veliku opasnost relativizma. Ako postoji jedan istinski filozofski motiv, onda je to traganje za istinskim i izvornim stvarima. Filozof bi trebao tragati za zrakama sunca, duševno siromašni se oduševljavaju grijalicama.

Treća lekcija je vezana uz nejednakost. Samo oni koju su pod prisilom neke njima nepremostive unutarnje ili vanjske sile u svojoj impotenciji potpali pod ljudsku tendenciju ka izjednačavanju stvari, ideja ili osoba.

Četvrta lekcija je usmjerena na otkrivanje motiva onoga koji nas uvjerava da su Sunce i grijalica jedna te ista stvar. Taj trik je uvijek u službi prodaje grijalice ili prodaje ideološke reprezentacije grijalice.

Peta lekcija nadovezuje se na četvrtu. Gotovo sve što smo sagradili u zadnjih 15 000 godina bile su grijalice, niti jedno Sunce. Toliko smo okrjeli u svojoj ulozi stvaraoca da smo u pomutnji na tron uzdigli jednu veoma opasno vrstu ljudi – praktičare. Ako grijalica grije poput sunca, onda su grijalica i Sunce jedno te isto u svijetu praktičara. Razni šarlatani na današnjoj intelektualnoj sceni prodaju ”muda pod bubrege”, ali za njih uvijek ima publike. Sloboumni će objeručke prihvatiti suboptimalna riješenja koja će im ponuditi bijeg od stvarnih problema. Sunčati će se bez grizodušja ispred grijalica, nazivajući ih suncima. Ljudi ne žele istinu žele bijeg.

Lekcija šesta – Ljudi ne teže istini, koja je ultimativno i najdugoročnije riješenje, većina nas želi brze popravke, ”drži vodu dok majstori odu” je stav prema životu koju zastupa većina. Među nama lakše je bolje, brže je bolje, a cijevi uvijek na kraju procure prije nego što bi trebale. Sve što je praktično nije nužno istinito, sve što je istinito nije nužno praktično. Praktično se kroz povijest previše puta pokazalo kao istoznačno sa kratkovidnošću.

Lekcija sedma – svako duboko znanje teži počecima, izvorima. U suštini, svaka istinska želja za znanjem dovodi do istog mjesta, do saznanja da je sve oko nas pa i sama misao koju proizvodimo samo jeka nekih davnih događaja, možda čak i prvog događaja. Svaka istinska misao ne služi životu, niti propagaciji same sebe, već vraćanju u taj prvi događaj unutar kojeg misao nije bila potreba ( beba dok je beba ne smatra sebe bebom, tek odrasla osoba racionalizira da je nekoć bila beba) Ukratko, svaka misao je svjesna da je samo grijalica koja pokušava biti Sunce, ali ipak neke od misli imaju tragove sunca u sebi, na nama je da preberemo te misli.

Lekcija osma- Kao vrsti nam prijeti zamka koja je postavljena za sve one koji stvaraju, da poistovjetimo naš čin stvaranja grijalice sa pojavom sunca. Ako smo mi stvorili grijalicu, tko je onda stvorio Sunce? Bog, ili prirodni fenomeni? Mora li nešto uopće biti stvoreno? Mi smo stvorili grijalice a Sunce je stvorio Bog? Ili je grijalica isto nastala pod utjecajem boga koji je vodio ruku čovjeka? Možda je grijalica prirodni fenomen? Problem stvaranja je isti kao i problem početka.U kojem trenutku je grijalica postala grijalica? Onog trenutka kada je kao ideja nastala u nečijem umu? Na kraju proizvodne trake? Možda je uvijek postojala u svojem potencijalu? Tko je smislio Sunce i zašto uopće inzistiramo da je Sunce smišljeno?

Lekcija deveta- Našim životima još uvijek vladaju primitivne koncepcije živućega/neživućega, stvari/bića. Neminovno se spotičemo na vlastiti jezik i sami sa vremenom postajemo stvari. Diskriminacija koju smo projekcirali na svijet oko nas sa vremenom je zahvatio i nas. Postali smo stvari, ali i u tome smo bahati, tako da se ne smatramo kamenjem ili drvom već kompleksnim strojevima.

Lekcija deseta – Sunce nije evoluiralo u grijalicu, iako mnogi današnji znanstvenici na taj način promatraju našu prošlost. Pazite se ideja o napredku, bježite od onih koji pripisuju pozitivne ili negativne epitete pojavama. Majmun je gori od čovjeka? Ameba je primitivnija od ježa? Grijalica je naprednija od sunca? Čovjek je ambiciozan u hierarhizaciji svijeta oko sebe, to je korijen problema dobra i zla, to je najveći kamen spoticanja, najveći uzrok ljudske patnje. Možemo pokušati gledati svijet oko sebe objektivno, bježati od svoje prirode koja je prožeta moralnim sudovima. Onako kako sudimo amebu, majmuna i Sunce tako sudimo i događaje u našim životima, plitko i subjektivno, bez pravog shvačanja njihove uloge u našim životima i širem spletu događaja.


Genetski uvjetovana nemogućnost promjene kod Hrvata?

Nastavljam u tonu prošlog posta, genetika je dakle opet na repertoaru. Evolucija je za većinu ljudi, pa i za mene, mistična sila koja se odvija kroz milijune godina. Mistična možda je, ali ne mora biti ograničena na vremenske obrasce koji su nama kratkoživućim bićima nepojmljiva. Ono što mi je promjenilo percepciju o ljudskoj evoluciji su ruske lisice, ništa više ništa manje.

Belayayev eksperiment pripitomljavanja ruskih lisica je pokazao da je čovjek također faktor prirodne selekcije. Priroda je kompleksna, možemo je usporediti sa čovjekom koji ima 1000 hobija, bavi se sa više njih u isto vrijeme, iz tog razloga ti hobiji napreduju jako sporo, ali se međusobno nadograđuju, vežu, i grade onog tko ih prakticira. Prirodna selekcija koju vrši čovjek kroz svoje institucije (država, politika, filozofija itd…) je u odnosu na prirodnu selekciju ubrzani proces. Da se vratimo na prijašnju metaforu o hobijima – priroda se bavi tisućama hobija (procesima koji utječu na promjenu pojedinih organizama), čovjek se djelomično odvojio od prirode i stvorio svoje daleko preciznije mehanizme selekcije (metaforički, on je osoba koja polaže svoju energiju u samo jedan hobi i u njemu iz tog razloga napreduje brzo.

Takvo brzo napredovanje je Belayayev potaknuo u lisicama, birajući ih samo kroz nekoliko generacija po specifičnom kriteriju emocionalnog odnosa prema ljudima. Lisice koje su bile druželjubive bile su birane za parenje sa drugim druželjubivim lisicama. Sa vremenom agresivne lisice su otpadale (nije im bilo dopušteno razmnožavanje) a Belayayev je dobivao sve umiljatije i druželjubivije lisice. Jedan čovjek se usmjerio na jednu karakteristiku lisice, ubrzao selekciju i stvorio novu vrstu organizma – pitomu lisicu.

Belyayev believed that the key factor selected for in the domestication of dogs was not size or fertility, but behavior: specifically, tameability. Since behavior is rooted in biology, selecting for tameness and against aggression means selecting for physiological changes in the systems that govern the body’s hormones and neurochemicals.

https://en.wikipedia.org/wiki/Domesticated_red_fox#Genetic_experimentation

Priroda je više puta pod ekstremnim uvijetima stvorila selekciju koja je bila na razini inteziteta kojem je Belyayev izložio lisice. Nacije, države, vlast, politike, pa čak i banalnije stvari kao što su bon-ton, sport, prehrana, su ljudskom rukom stvoreni laboratoriji prirodne selekcije. Nacije su možda imale malo toga sa stvarnom genetskom povezanosti pojedinih skupina ljudi, ali to proročanstvo je postalo sa vremenom samoostvarujuće. Pod skupom kontroliranih uvijeta u jednom zatvorenom sustavu su se ljudska bića počela razvijati drugačije od susjeda koji su bili pod drugom političkom strukturom.

Kročim sad u opasne vode, koji se ne sviđaju modernim liberalima koji vole naglašavati jednakost svih ljudi, bježući od genetike kao od kuge. Istina je da je lijepo vjerovati da smo svi jednaki, ali onog trenutka kada odete u stvarni svijet, kada izađete iz vašeg balona (obično fakultetskog, jer se liberali mogu uzgajati samo u tako pomno odabranim i ugodnim uvijetima) susresi ćete se sa svijetom koji je prožet nejednakostima. Nejednakost je osnovna postavka ljudskog života. Hipiji koji pokušavaju pobjeći od te nejednakosti u zagrljaj majke prirode uskoro shvate da su se bacili u ruke onoga tko je naučio ljude nejednakosti, priroda je ono što bira, ne ono što vjeruje u sulude jednakosti.

Dugo vremena sam po umu razbacivao, analizirao, propitkivo jednu misao koja mi je prije par mjeseci iznenada uskočila u svijest. Hrvatska ima velikih problema sa korupcijom i samovoljom pojedinaca na visokim pozicijama. Zadnjih deset godina naše države okarakterizirane su protukorupcijskim djelovanjem, koje uvijek završi progonom još jednog lopova, na čije mjesto dođe drugi lopov i tako u krug. Mislim da nije do nesposobnosti institucija, posrijedi je nešto daleko dublje.

Što ako smo u Hrvatskoj pomnom genetskom selekcijom odbacili sve ljude koji su temperamentom, inteligencijom i obiteljskom tradicijom bili katalizatori promjene. Autoritarni sustavi, birokratizacija, partije, ustaški i komunistički nedemokratski mehanizmi ušutkavanja snažnih organizama i promoviranje slaboumnih, prestrašenih, podobnih, su možda stvorili populaciju prebranih pojedinaca koji se sada već genetski determinirani da budu poslušni. Možda smo mi prebrane lisice koje su bile birane prema specifičnom temperamentu. Ovog puta su bili prebrani ne oni koji su druželjubivi već oni koji su se najviše bojali, oni koji nisu u stanju progovoriti, oni koji ne mogu formulirati misao koja će ih potencijalno dovesti u probleme.

Je li moguće da su u Hrvatskoj ostali samo urođeni autoritarni sadisti i urođeni robovi? Je li negdje u našem svijetu potajno čučao neki Belayayev koji je birao svoje lisice prema temperamentu? Taj skriveni znanstvenik su bila naša društva i institucije koje smo stvorili. Kako to obično biva, ono što čovjek stvori da mu olakša život i služi na kraju se izvrne u odnos u kojemu čovjek služi svojoj slugi. Čini vam se kao sci-fi, pokušajte nešto progovoriti, pokušajte nešto napisati, pokušajte biti subverzivni i možda vam se ukaže tužna istina, kao što se ukazala i meni. Možda se možete derati i napadati, ali što znači jedinka koja se ne može osloniti na kolektiv koji je urođeno anesteziran. Možda imate slobodu govora, možda možete pisati, ali što znači pad jednog drva u šumi ako nitko nije sposoban svjedočiti pad.




Oplođivanje na blizinu i daljinu

Ljudi su urođeni genetičari, gledaju sve kroz taj duboko usađeni mehanizam. Prije rođenja moderne genetike, naša vrsta je već dugo vremena eksperimentirala sa genima životinja i biljaka, birajući poželjne jedinke i mješajući ih da bi se postigao poželjan genetski miks. Dok je naša vrsta bila u povojima selekcija se vršila intuitivno, podrazumjevala se kao sastavni dio života. Možda se na to misli kada se govori da smo prije bili bliže prirodi.

Veoma je djetinjasto prirodu karakterizirati kao lijepe ptičiće, travu, brdo, oblak. Priroda je fundamentalno ono što bira! Moderni čovjek se boji prirode jer smo toliko okorjeli u idejama koje su odvojene od prirodne selekcije. U samoj suštini ljudskosti je taj raskol između naše osobne volje za preživljavanjem i neizbježnog mehanizma prirodne selekcije. Svi vole ptičiće, žamor potoka, drva i travnjake, ali priroda ne započinje sa krajem zadnje kuće u predgrađu, priroda je suštinski dio nas, možda je to razlog zašto je sa tolikim entuzijaza krotimo i uništavamo.

(ALL INTERNAL RIGHTS/LIMITED EXTERNAL RIGHTS) Glacier Bay National Park in Alaska. Photo credit: © Melissa Machonis

Nije li sumnjiva potreba čovjeka da se ogradi od šuma, potoka i brda? Sve to ukazuje na potrebu za kreiranjem vlastitih pravila iza vlastitih zidova. Pobjegli smo od vukova i veprova, izbjegli smo njihove očnjake i kljove, ali nismo pobjegli od svojih šaka koje su napravljene za udaranje i nasilje. Uspjeli smo kreirati siguran okoliš u kojem nema prirodne selekcije, u našoj kući više ne pobjeđuje najjači, ta pravila su za nas barbarska, to je prvi korak ka eugenici, to je bio najgori grijeh nacizma.

Čovjek se sa vremenom formirao u biće koje je prožeto psihološkom potrebom za podjelama, i to je moderna, rafinirana manifestacija istog nagona prirodne selekcije. Ne možemo funckionirati ako nemamo svoje ljude, svoju skupinu, svoju kulturu, svoju subkulturu. Kada jedan metalčić od 13 godina počne nositi Iron Maiden majcu, on samo igra jednu prastaru igru traženja svojeg plemena. Gen nije nešto što se prenosi samo falusom, on se prenosi idejom, načinom života, i to nam otkriva dublju logiku iza podjela koje su potrebne svakom čovjeku. Zatvorite 30 ljudi na jedan otok na 150 godina i vidjeti ćete da će početi razvijati slične karaktristike. Na njih će naravno utjecati i reprodukcija, ali i način života, način razmišljanja.

Postaje sve evidentnije da je gotovo fetišističko nastojanje modernog čovjeka da se prikaže kao jedinka, da ukaže na sve finese svoje individualnosti poprilično nezdravo. Zapad boluje od kolektivne depresije koja se manifestira u svakom segmentu života, ponajviše u društvenom. Zadnjih deset godina SAD prolazi kroz krizu identiteta koja je urodila novim intelektualnim krugom koji je proizveo zanimljiva djela koja se opet bave heretičnim idejama čovjekovih potreba za kolektivizmom. To povezujem sa postepenim samoproždiranjem kapitalizma, koji je ujedno i suština modernog individualizma. Bogati su rijetki, iz tog razloga su i puno puta sami, siromašni su oni koji se moraju vezati u veće grupe da prežive. Bijeda vrlo često u sebi nosi fascinantnu dozu prirodnosti koja pogoduje evolucijskoj ugođensoti ljudskog organizma.

Stara škola ljudi koji spadaju u generacije naših baka i djedova još uvijek posjeduju tu izraženu crtu namjerne selekcije od koje se mladi gnušaju. Stari organizam je shvatio suštinu naše ljudske igre – sve je u nasljeđivanju! I opet ukazujem na činjenicu da nije genetika nešto za što je potrebna samo vagina i falus, oplođivanje se vrši i idejama. Jedna ideja kao što je kršćanstvo nastalo je u relativno malog židovskom krugu ali je osvojilo gotovo cijeli svijet. I da je jedna tako mala skupina željela oploditi svijet, fizički nebi uspjela, učinila je to wireless metodom, putem ideje. Ljudi na svim djelovima svijeta su počeli jesti poput Kršćana, živjeti poput Kršćana, njihovi umovi i tijela su se počela mijenjati u skladu sa njihovim novim stilom života.

Ni jedno drugo biće ne oplođuje na daljinu, to je specifično ljudska karakteristika. Arheotip umjetnika koji žrtvuje normalnost života, ljudske odnose i financijsku sigurnost da bi se bavio stvaranjem postane logičan ako ga gledamo u svjetlu daljinskog prenošenja genetike. Većina kreativaca umre samo i napušteno, često samo njihova djela prežive bijedu od koje eventualno umru. Ali takvi ljudi igraju ultimativnu ”delayed gratification” igru – žrtvuju cijeli život da bi potencijalno njihova umjetnost jednog dana oživjela i oplodila umove jedne veće skupine ljudi. Kafka, čija djela su posthumno izdana od strane njegovog prijatelja najbolji su primjer. Možete imati 300 potomaka, ali karakteristike vašeg uma se nikad neće uspješno preslikati na druge jedinke kao u Kafkinom slučaju. Svijet je kroz Kafkina dijela postao malo više kafkast, njegov život je postao simbol, njegova djela su postala dio kolektivne psihe, života, pa samim time i genetike naše vrste.

A meme – is an idea, behavior, or style that spreads from person to person within a culture—often with the aim of conveying a particular phenomenon, theme, or meaning represented by the meme. A meme acts as a unit for carrying cultural ideas, symbols, or practices, that can be transmitted from one mind to another through writing, speech, gestures, rituals, or other imitable phenomena with a mimicked theme. Supporters of the concept regard memes as cultural analogues to genes in that they self-replicate, mutate, and respond to selective pressures.

https://en.wikipedia.org/wiki/Meme

I opet moramo oprezno kročiti kada govorimo o genetici, čak i ovoj koja se prenosi ”wireless” metodom. Naše djelovanje je samo po sebi ono što modificira okolinu. Oppenheimer, još zvan ”ocem atomske bombe” stvorio je nešto što uništava, i na taj način nepovratno promjenio naš svijet. Njegova destruktivna kreacija je isto tako utjecalo na genetsku strukturu čovjeka. Atomska bomba je stvorila više anksioznosti nego smrti, jedna tehnologija je više definirala kulturu 50′ 60′ i 70′ godina 20. stoljeća nego bilo koja knjiga. Kada govorimo o događajnim faktorima koju su utjecali na ljudsku evoluciju, ne možemo sa sigurnošću reći da bomba nije utjecala, barem minimalno na strukturu uma modernog čovjeka. Niz takvih minimalnih izvanjskih podražaja tvore lanac izvanjskog pritiska koji modificira ljudske gene usporedno sa reprodukcijskom modifikacijom.

Kada slijedeći put nešto napišete, nešto napravite, usvojite neku novu rutinu, nekoga pogledate, nešto pojedete, imajte na umu da vaše djelo ostaje vječno zabilježeno u vašoj genetskoj strukturi. Evolucija se događa svaki dan, događaj po događaj. I iz tog razloga smješno je dijeliti disciplinu povjesti i genetike, jer jedna i druga proučavaju isti novčić, svaka sa svoje strane.