Faustijanski ugovor

“Ne, ne, đavo je sebičnjak. I ne čini lako ništa zabadava. Što je nekome drugom od koristi.”   
Johann Wolfgang von Goethe / Faust

            Faust je otvorio tijelo koje je ležalo na njegovom stolu, tražeći između organa tragove duše nekoć živog čovjeka. U nemogućnosti da pronađe nešto više u čovjeku od mesa pada u duboku tugu i razočaranje. Zasićen svojim uspjesima, padovima, neprestanom plimom i osekom života, u najgorem stadiju svoje izgubljenosti odustaje od potrage. U svojem duševnom siromaštvu potpuno odbacuje mogućnost da čovjek živi smisleno prema višim moralnim ciljevima i baca se u infantilne maštarije o karnalnim užicima i zloupotrebi moći nad drugim ljudima. Upravo tada mu se javlja demon Mefistofeles koji mu pruža sve odgovore na njegovo posrnuće. Pruža mu mogućnost ispunjenja svih maštarija, zadovoljenje svake zakinutosti koju mu je namentnula priroda ili društvo. Faust zasljepljen novoostvarenim krnjim smislom u životu zanemaruje onaj svima nama dobro poznati zakon, da sve dolazi sa svojom cijenom, čak i kamatama. Mefistofeles mu više puta daje do znanja da je to pravilo univerzalni zakon svega živućega i neživućega i da njegove usluge dolaze sa ugovorom. U konačnici Mefistofeles pušta Fausta da do kraja uništi preostale trunke svojeg dostojanstva te tada uzima njegovu dušu i vodi je u pakao.

Page_004_(Faust,_1925)
Postoji li realna opasnost da će se u vašem najgorem trenutku ukazati crni fantazam koji će vam ponuditi sve što ste ikad željeli? Ja sam uvjeren da je to potpuno moguće, ali da bih vam objasnio što ili tko je točno Mefistofeles moramo se susresti na pravilnoj razini interpretacije. Problem postmodernog  čovjeka je upravo  disonanca u suštini poimanja mita. On napada fantaziju kao nešto nepostojeće, jer je nemjerljivo metodama prirodnih znanosti. Mefistofeles je simbolični prikaz nećeg nemjerljivog ali apsolutno prisutnog u životu svakog čovjeka. On je iskušenje koje nam dolazi kad smo najslabiji. Njegov ugovor je ono što ćemo potpisati da bi dobili trenutnu ugodu i bijeg od stvarnih problema, cijena je da radimo korak bliže samonuništenju.

Da se ne pogubimo u ovim idejama moramo ih utjeloviti u konkretan slučaj koji možete vidjeti oko sebe. Moj nepresušan a puno puta i jedini izvor materijala za učenje je hrvatsko društvo. Uzeti za primjer ovisnika o heroinu je banalno, on fizički ubrizgava svoj bijeg od svijeta i tu se nema više što za reći.  Puno suptilnija situacija se događa sa  sveprisutnom korupcijom u našem društvu. Mehanizam po kojem netko postaje korumpiran je savršeno prikazan u Goetheovom Faustu.

Corruptio (lat. corruptio – pokvarenost, kvarnost, izopaćenost,razvrat, potkupljivanje, podmićivanje, potkupljenje, podmićenje, kvarenje, truljenje,raspadanje, krivotvorenje)

Većina Hrvata će se naći u situaciji u kojoj će morati birati između agonizirajuće borbe za preživljavanjem ili kriminala.  Pod kriminal podrazumijevam i veze i vezice koje se potežu na dnevnoj bazi da bi se imalo što pokazati razočaranim majkama i očevima kad se dođe kući. Upravo je taj modus ponašanja jednak onome koji se odigrao između Fausta i Mefistofelesa. Imate sa jedne strane osobu kojoj nije išlo u životu, osjeća se impotentno i prevareno. Sa druge strane imate brzo i jednostavno riješenje na vaše trenutne problem, imate ključeve vašeg novog auta, novi set kolega koji su isti kao i vi jer su došli tu gdje jesu isto kao i vi. Ali sve dolazi sa nevidljivim ugovorm, čak i oni koji ga vide poput Fausta previše uživaju u svojoj trenutnoj dobiti da bi marili za dugoročne posljedice. Posljedice su te da ste odustali, prekoračili ste tu granicu za koju ste se trebali truditi, dobili ste je na pladnju. Sa ovim ste postavili sebi, svojoj djeci, svojoj okolini pa i svijetu pravila igre koja im govore da se ne isplati truditi za ništa. Upravo ste učinili tu igru malo lošijom, postali  ste Faust koji odbacuje svoju dušu. Za što? Za par mrvica koje će vam udjeliti neki moćnik.

Birajte teži put, jer on vas gradi. Idite glavom kroz zidove i mislite daleko i široko. Sa sumnjom uzimajte prečice jer Mefisotofeles budno promatra i čeka vaše posrnuće.

Ptice podrezanih krila

           U početku bijaše Riječ. Pero je jače od mača. Ništa nije jače od čovjeka koji zna. No je li ovo stvarno istina za znaš marginalni dio Europe? Ima li smisla inzistirati na smislu koji proizlazi iz korištenjem vlastitih verbalnih i pismenih sposobnosti? Stoji li ikakva mudrost u ovim izrekama ili su čiste floskule? Jesu li to relikvije dana kada je pismenost bila ultimativno oruđe preživljavanja u svijetu koji se nije znao izražavati.

Moj skepticizam i antiintelektualizam  kojeg sam vrijedno uzgojio i njegovao na faksu me potjerao dalje od pisanja, kao nečega što rade samo usjeđeni starci bez moći da promjene svoje već gotove živote. Moja osobna mržnja prema onome što predstavlja intelektualac je ustvati bila mržnja prema onome što predstavlja hrvatski birokrat skriven u plašt intelektualizma. Svaki pokušaj uzleta u  korozivnom akademskom okolišu  ne kažnjava se padovima već sarkatstičnim podsmjesima. Naši faksevi proizvode ptice sa podrezanim krilima, podrezuju ih da ne prelete ograde koje su postavljene.

Ustrajnost da ne budem kao ti birokrati me upravo dovela do njihove razine dekadencije. Počeo sam se sarkastično podsmjehivati na mlade i ambiciozne, postao sam pravi Hrvat u svakom smislu riječi. Realizacija da sam zabrazdio me dovela do potrebe da njegujem izražaj kao najviši ideal. Za vas pero jedino nije jače od mača ako niste iskusili pozitivnu transformativnu snagu neke ideje. Tu ideju ste u život upili ili knjigom ili riječi, nikad ugodnom foteljom vašeg ureda, zveckanjem mača ili zlatnika.

Jedino kako mogu opravdati ovu vlastitu promjenu u stavovima je da uronimo u prirodu i nužnost razgovora i  pisanja? Način na koji promatramo svijet oko sebe je uvelike determiniran našim stavovima i jezikom koji koristimo. Što taj jezik preciznije koristimo to ćemo uspješnije uočiti obrasce, procese  pa i  zamke svakodnevnog života. Čovjek koji ne može adekvatno izraziti svoje misli je siromašan čovjek. Najgori dio siromaštava nije materijalni element već anonimnost sirotinje, njena nemogućnost da oformi identitet i da ga  izrazi. Imate veliki problem ako ne razgovarate sa ljudima oko sebe, imate još veći problem ako razgovarate sa svima ali nikome ne možete izraziti što želite reći.

Znanost 21. stoljeća će vam reći da je čovjek vreća mesa kostiju i sofisticiranih kemikalija koje determiniraju što radi i govori. No ovo što vidimo oko sebe nije tako, ljudi su ovisnici o smislu, u nemogućnosti da utaže potrebu za smislom ulaze u druge ovisnosti koje ga u konačnici izbrišu. Mi smo lebdeće strukture , nešto poput meduza u dubini oceana. Lebdimo na smislu kojeg sami sebi gradimo razgovorom sa osobom i drugima. Ako su vaše riječi prgave i neusmjerene neminovno tonete sa njima u društvo isto tako usamljenih i neizraženih ljudi.

Moj savjet je da razgovarate, primarno sa sobom pa onda sa drugima.Ne razgovarajte da trošite vrijeme već pokušajte formulirati jedan dio onoga teškoga olova u sebi u jedan lagani paragraf. Nakon toga uzmite olovku i zapišite što ste rekli, pogledajte materjaliziranu reprezentaciju vaše nutrine na papiru. Kakva god bila vaša je i opipljiva je, sad se možete nositi sa njom na bolji način. Možete dopisivati kritike sami na sebe, možete se vratiti osobi sa kojom se razgovarali i reći joj da bi željeli precizinije prenesti ono što ste joj željeli poručiti. Svaka riječ je katarzična kada je pravilna reprezentacija onoga što stvarno mislite i osjećate. Onaj koji laže osjeća kako ta laž ruje po njemu, onaj koji govori istinu se iz sekunde u sekundu osjeća sve lakšim.

Jedini način da se spasite od kaosa i zamki koje vam donosi život je da ih oformite u riječi.

Jedini način da ne postanete ptica podrezanih krila je da vam iskrene riječi postanu pera.