Skriveni arheotip tiranične majke i kako je propao mladi hrvatski muškarac

Vjerovatno vam se digla kosa na glavi kada ste pročitali naslov današnjeg  posta. Uvjeravam vas da riječ patrijarhat  ili matrijarhat neću koristiti kao što ga koriste feministice. Riječ je alat koji se može koristiti na različite načine, one ga koriste u destrukcijskom kontekstu u kojem naglašavaju opresivnost muškog dijela populacije. To je hrpa gluposti, bilo tko sa imalo pameti u glavi shvaća kompleksnu integriranost dvaju spolova. Dinamika njihove interakcije se ne može i ne smije svesti na postmodernističke redukcionističke cjeline – agresor / žrtva.


gender_identity

Nakon dugog promišljanja o tome što predstavljaju pojmovi patrijarhat i matrijarhat, došao sam do spoznaje da se uopće ne radi o spolno uvjetovanoj kategoriji.

Patrijarhat za mene predstavlja energiju, primarno vezanu uz kompetetivnost, meritokraciju i hierarhizaciju. Mislim da je pogrešno vezati te karakteristike za muškarce. Hrvati su po mnogima veoma patrijajarhalno društvo jer u njemu muškarci tuku žene, vladaju muški šerifi itd. Pri analizi našeg društva feministice često zapnu za spol i ne mogu od njega vidjeti da u hrvatskoj vlada uređenje koje se ne može nazvati patrijarhalnim. Veze se stvaraju rodbinski, odbacije se slobodno tržište i preferira se izakulisno sklapanje poslova (tu otpada element natjecanja, ne pobjeđuje bolji nego povezaniji i korumpiraniji). Hierarhije kao što ih vidimo u korporativnoj Americi ne postoje, štambilj socijalizma se potrudio da svi želimo biti jednaki. Kada Hrvat uspije svi njegovi susjedi će poželjeti da što prije propadne. Najvažnije je smjestiti svoju obitelj, stvoriti poznantsva, osigurati sebi na uštrb drugima. Priroda naših društvenih interakcija fundamentalno može okarakterizirati kao matrijarhalna? Kako kad je žena podređena? Vrlo lako! Postoje konkretne biološke karakteristike koje posjeduju muškarci i žene, govorim naravno o hormonima, fizionomiji itd…. Te karakteristike su fiksne, ali iznad njih lebdi kompleksnost ljudske psihe, cjeli niz mehanizama koji reguliraju unutarnji svijet i usklađuju ga sa vanjskim. Muškarac ne može nikad u potpunosti postati žena, ali može preuzeti neke osobine koje se vežu uz žensko ponašanje. Isto tako žene kojima je muž poginuo moraju preuzeti elemente muške osobnosti da se mogu nositi sa novonastalim problemima. Isto se tako ponaša i društvo ako je izloženo određenim uvijetima, mora preuzeti jednu od dvaju energija da se nosi sa novonastalim situacijama. I dalje nisam odgovorio na pitanje – Koje su to karakteristike hrvatskog društva koje se mogu povezati sa ženskom psihom a ne muškom? Da bih na to odgovorio prvo moramo opisati što točno ženu čini majkom. Zašto je majka važnija u prvim godinama djetetovog razvoja.

gender-pregnant-women-400x210

 

Postoji cijeli niz psiholoških razlika između muškaraca i žena, te razlike postaju evidentne prije pete godine života. Na testovima Big Five Personality Traits, žene redovito postižu više rezultate u kategoriji Agreableness (spremnost na kompromis). Što nam govori ovaj podatak i kako se odnosi na gore postavljeno pitanje? Ukazuje nam na psihološku inkliniranost žena ka mirnom riješavanju problema. Žene moraju bit strpljive sa djecom koja mogu biti užasno frustrirajuća. Mnogi muškarci jednostavno nemaju živaca da trpe konstantni plač ili neposlušnost.

Women consistently score higher than men on Agreeableness and related measures, such as tender-mindedness

(Feingold, 1994; Costa et al., 2001).

Kada govorimo o susjećanju (Compassion – kao kategorija u Big Five Personality Traits), žene prednjače pred muškarcima. Ovo je također biološki uvjetovan mehanizam koji pomaže u odgajanju djece. Majke su spremne biti uz svoju djecu bez obzira kakva ona bila. Muškarci postavljaju uvijete koji se moraju poštovati da bi se ostvario dobar odnos unutar obitelji. Nemogućnost djece da obave ono što se očekuje od njih biti će puno prije prihvaćeno od majke nego od oca.

fpsyg-02-00178-g003

Iz ovog kratkog opisa možemo izvesti zaključak. Ako se u hrvatskoj preferira uređenje u kojemu se pojedinac ne mora isticati kvalitetom već povezanošću (najvećim djelom obiteljskom), to znaći da društveni aparat ne funkcionira po muškoj matrici komptitivnosti i hierarhije. Majka želi svojem djetetu najbolje, bez obzira na to kakvo je, muškarac je kompetitivan i to očekuje od svojeg potomstva. Natjecanje se najvećim djelom veže sa postizanjem boljeg rezultata od ostalih, to se jedino može postići usavršavanjem pojedinca. U Hrvatskoj nema slobode tržišta, to aludira da nema ni usavršavanja. Hrvatsko društvo je fundamentalni odraz arheotipa brižne majke! Bez obzira na poziciju žene u njemu, energija koja prevladava je ona raspodjele dobara među potomstvom. Rođaci će se iz suosjećanja progurati, sramota je zanemarivati svoju obitelj. To je primarno majčinska karakteristika, željeti svojem potomstvu dobro bez obzira na to kakvo je. Čak su i muškarci u našem društvu krajnje matrijarhalni u svojem ponašanju. Nemojte da vas zavaraju široka ramena, nitko u Hrvatskoj ne inzistira na tome da mu potomstvo bude kompetentno, samo dobro povezano.


Ratovi ne osnažuju društva, potkopavaju njegov primarni građevinski blok – obitelj. Najgore pogođeni su oni koji su morali ubijati  ili biti ubijeni – muškarci. Na faksu mi se nekoliko puta dogodila situacija u kojoj bi se družio sa ljudima tijekom subotnjeg izlaska i na repertoar bi došla tema obitelji. Gotovo svaki put bi oko polovice sugovornika imalo odsutnog oca ili disfunkcionalnu obitelj. U Hrvatskoj se o tome uopće ne govori, to je mračna strana Domovinskog rata koji je bio poraz u pobjedi. Prije toga su još dva rata uništili generacije djedova, očeva, sinova. Konstantno brisanje figure oca na Balkanu se definitivno osjeti.

chernobyl-babushka

Već sam opisao kako je moguće da jedno društvo poprimi psihološku karakteristiku jednog spola. U Hrvatskoj je ta karakteristika sustavno utvrđivana eliminacijom psiholoških elemenata koji se mogu nazvati muškima. Mjesto koje je ostalo upražnjeno sa eliminacijom mnogih sposobnih muškaraca popunile su žene. Javlja se arheotip tiranične majke koji prevladava na selima. Žene koje ne puštaju svoje potomke da naprave nešto od sebe već ih vežu za dom. Nemojmo se zavaravati, Hrvatska je ruralna zemlja, Zagreb je pun ljudi koji su do jučer držali svinje i zečeve i kopali polja. Dakle, važno je shvatiti da su žene te koje su preuzele gotovo sve odgojne zadatke. Muškarci su tu puno puta odsutni ili nezainteresirani za preuzimanje odgovornosti odgajanja djece.

Video o muškim i ženskim arheotipovima (Jordan Peterson)


Jednostavno je vizualizirati jednu tipičnu hrvatsku obitelj koja nema očinsku figuru, u njoj vlada samovolja mlađeg muškarca. Majka ne može u potpunosti zamjeniti očinski autoritet, što otvara mogućnost da mladi muškarac radi što želi. Neobuzdanost mladog muškarca u takvoj obitelji najviše šteti njemu samome. U skladu sa majčinim manjkom autoriteta obično dolazi i popustljivost, susjećanje sa potomkom, što nimalo ne popravlja situaciju. Naš mladić manifestira svoju neusmjerenost i manjak očinske figure kroz cijeli niz zabražđenja. Neki postanu delikventi, neki postanu nemoćni i slabi, neki se uspiju izvući iz limba. Čak i ako obitelj ima mušku figuru, ona je najčešće slaba i prevladana ženskim psihološkim elementom ugađanja potomstvu.


Razgovorom sa cijelim nizom kolega i kolegica na faksu dobio sam gađevinskog materijala za ovu teoriju koju sam postavio. Povezao sam nekoliko nedavnih i prošlih razgovora te sam shvatio da kroz sve svira ista tema – nezadovoljstvo sa mlađim bratom kojemu se ugađa u svemu. Vrlo brzo se iskristalizirala slika mladog, razmaženog i samovoljnog muškarca koji je ostao kod kuće sa roditeljima. Iz nekog razloga hrvatski roditelji kćeri šalju od kuće sa nadom da će ih se rješiti, sa muškom djecom je suprotno. Mlade muškarce roditelji saboritaju sa popustljivim odgojem. Ovaj odgoj je karakteriziran majčinskim elementima, oca gotovo da nema u njemu. Kao rezultat ovog nesrazmjera dobivamo slabog potomka koji će vjerovatno do tridesete godine biti potpuno ovisan o svojim roditeljima. Razgovorom sa kolegicama dobio sam povratnu informaciju da je istina da se u muškarce u njihovim obiteljima više ulaže nego u njih. One su praktički poslane na faks da naprave nešto sa sobom dok je njihov brat ostavljen kod kuće.

promocija-magistara-razlicitih-struka-na-sveucilistu-u-zadru-d542cb5358bd3415d3dbc23817aa461c_view_article_new

Postoji velika mogućnost da je ruralna priroda našeg društva razlog razmaženosti mladih muškaraca. Pukni puško rodilo se muško! To je bilo super izreka dok je trebalo izorati 100 hektara polja sa volovima, vremena su se promjenila. Muškarci više nemaju svoju tradicionalnu svrhu. U moderniziranom društvu moraju ići u gradove, steći diplome i sudjelovati aktivno u društvu. Tu je zaškripilo u našem društvu, ostala su stara društvena pravila a ekonomski, politički i tehnološki plan se promjenio. Prije je muškarac bio glava obitelji što ga je vezalo uz dom, žene se udavalo u druge kuće. Slično kako se tada slalo žene iz obitelji tako ih se i sad šalje na faks. Muškarci ostaju doma orati polje kojeg više nema, ostaju gospodariti nad potomstvom koje nemaju, ostaju zarađivati novac kojeg na selu nema.

Poverty is uncomfortable; but nine times out of ten the best thing that can happen to a young man is to be tossed overboard and compelled to sink or swim.

James A. Garfield

To je takozvani pad mladog muškarca u hrvatskoj. Prva stvar koju sam napisao u svojoj blogerskoj karijeri bila je lamentacija na odustajanje mladih muškaraca od fakultetskog obrazovanja. Ti muškarci ostaju kod kuće, vezani i zakinuti za doživljaje koje imaju njihove sestre. Taj pad će okarakterizirati 21. stoljeće u Hrvatskoj! Prošlo je tri desetljeća od prošlog rata, još uvijek osjećamo distorzije koje su tada nastale. Pogledajte mlade Torcidaše ili gamere, koja razina nihilizma je potrebna da ništa u životu nemaš nego nogomet ili igrice. To su samo dva mala primjera neusmjerenosti muškaraca u našem društvu, kada bi ih sve krenuo nabrojati nebi bilo dosta dvadeset posotova.

The most important thing for a young man is to establish a credit… a reputation, character.

John D. Rockefeller

Duboko sam uvjeren da našim društvom dominira sjena tiranične majke sa sela. Ta majka nastaje prevelikom ekstenzijom na ulogu koju bi trebala djeliti sa ocem. Ovo stanje je primarno evidentno na ruralnim predjelima ali je vidljivo i u gradovima. Način ekonomskih i društvenih odnošenja također odražavaju usmjerenost na podjelu dobara između članova obitelji. Od tuda dolazi ogromni problem sa korupcijom, nitko ne bira sposobne ljude već svoje rođake.

Majčinski instinkt koji prožima Hrvate čini ih bolno subjektivnima. Glavno da je meni i mojima dobro! – Nije li ovo moto većine Hrvata? Nije li to nešto što bi majka poželjela svojoj djeci?

 

 

 

 

 

 

 

Vaše riječi – vaša kuća

“I write entirely to find out what I’m thinking, what I’m looking at, what I see and what it means. What I want and what I fear.”
― Joan Didion

Smatrate li da ljudi žive u materijalnom svijetu? Ja mislim da ne, dapače, ljudi žive daleko od materijalnog. Velika je pogreška promatrati svijet oko sebe kao skupinu stvari i osoba. Naš jezik nas izdaje u ovom području. Kada želimo dočarati posudu iz koje se pije voda kažemo ”čaša”, svi znamo o čemu se radi. Odmah nam pred oči izlazi slika posude koja stane u ruku. Ali neće svakome izaći ista slika, nekima će čak izaći potpuno druga stvar. Ako studenta medicine koji uči anatomiju ljudske noge pitamo što si vizualizira kada čuje riječ čašica, on će odgovoriti da si je vizualizirao patellu (mala kost koljena u kojoj se nalazi tetiva). Riječ čašica će alkoholičara podsjetiti na alkohol, točnije na žestoki alkohol kao što je rakija.

download

“No one gets angry at a mathematician or a physicist whom he or she doesn’t understand, or at someone who speaks a foreign language, but rather at someone who tampers with your own language.”
― Jacques Derrida

Jezik je veoma suptilna stvar, bazira se na cijelom nizu  bioloških, ekonomskih, kulturoloških i političkih isprepletenosti. Čak ga i pojedinici unutar jednog naroda teško shvaćaju. Većina konflikata proizlazi iz slučajnih ili namjernih nesporazuma. Kada bih vam rekao da ste veoma analna osoba, biste li se podsmjehnuli? Možda ako ste previše vremena proveli na prljavijoj strani interneta. Biti analan znači biti opsjednut detaljima, označava tipičnog perfekcionista sa kojim ne želite ostati u drugoj smjeni na poslu.

The term anal retentive (also anally retentive), often abbreviated to anal, is used to describe a person who pays such attention to detail that it becomes an obsession and may be an annoyance to others, potentially to the detriment of the anal-retentive person. The term derives from Freudian psychoanalysis.


Bilo koja riječ može uzrokovati zbunjenost ako nije dovoljno precizna i smještena u kontekst. Ovo je razlog zašto dolazi do problema unutar multikulturalnih zajednica. Riječ ”nigger” je u američkoj povijesti ostavila mračan trag. Evolucijom je usvojena u riječnik afroamerikanaca. Koriste je toliko često u oslovljavanju da je gotovo potpuno izgubila svoju težinu. Ako ih koristi afroamerikanac nema problema, ako je kaže bijelac, tu dolazi do komplikacija. Ovaj primjer je savršeni prikaz dualnosti riječi, fascinantno je koliko ovisi o kontekstu u kojem je izrečena.

1370391710_rapper_chains_575

Dva oprečna konteksta u kojima se koristi riječ ”nigger”

Čovjek je životinja koja živi u okovima svojeg jezika. Najsposobniji i najinteligentniji mogu zagrabiti nevidljivu tamu oko svojeg društva i pretočiti je u nove riječi, nove pojmove. Pokušajte izmisliti novu riječ koja će predstavljati nešto što još nitko nije imenovao. To je moj izazov za vas. Vrlo brzo ćete shvatiti da vidite samo ono za što imate riječi. Ono što je opisano je vidljivo, ono što ne postoji u riječniku vrlo ćete teško opisati. Tu dolaze u igru umjetnici, filozofi, pjesnici. Oni izražavaju neizrecivo, opisuju obrise svoje nutrine, na svijetlo donose nevidljivo.


Njemački jezik prednjači pred drugima po svojoj preciznosti i fleksibilnosti. Ti ljudi imaju naziv za puno više stvari od Hrvata. Recite mi hrvatsku inačicu riječi ”Ruinenlust” koja označava osjećaj koji dobijemo kada vidimo ruševine. Toliki splet osjećaja, misli, kulturološki uvjetovanih stavova, ljudske prolaznosti, sve to ugurano u jednu riječ. Ja na hrvatskom moram napisati omanju raspravu da objasnim svojem sunarodnjaku što mislim, oni puknu samo jednu riječ i sve je jasno.

“What cannot be said above all must not be silenced but written.”
― Jacques Derrida

 


Uvod mi je uvijek duži od središnjeg djela bloga. To je problem studenta povijesti, samo kontekst i kontekst, nikako doći do poante. Poanta je naime moj osobni odnos prema riječima i jeziku.

Otkad sam počeo pisati blog, shvatio sam da sam se počeo mijenjati. Pripisao sam to zadovoljstvu koje proizlazi iz stvaranja nečeg novog. Ubrzo sam shvatio da to nije jedini razlog nastanka novih obrazaca ponašanja. Jedan dan sam se probudio neraspoložen, kao što sam se probudio tisućama puta prije toga, rođen sam valjda na lijevu nogu. Taj dan sam trebao ići obaviti nekoliko stvari koje su mi mrske. Jarac sam po horoskopu i magarac po naravi. Ako nešto ne želim napraviti, ništa me ne može prisiliti na suprotno. Već uhodan u svojoj prokrastinacijskoj nemetodičnosti, počeo sam ukidati pola obaveza sa svojeg dnevnog reda. Prije nego što sam izašao iz kuće kroz glavu su mi proletili svi postovi, svaka moralizacija i svaka osuda koju sam do sada napisao u blogu. Prevladao me osjećaj srama, pred samim sobom sam se sramio svoje prgavosti. Mala stvar je zanemarivati neke banalnosti koje morate obaviti, ali te male stvari se postepeno počnu preljevati u ostale stvari i prije nego što se okrenete imate život zatrpan obavezama. Ljudi sa kojima ste se dogovorili ne mogu računati na vas, počinjete padati ispite, počinjete lagati druge a najviše sebe. Tako upadate u krug samosabotaže, sve počinje od malih stvari. Taj sram me natjerao da obavim sve što sam morao i više.

“After nourishment, shelter and companionship, stories are the thing we need most in the world.”
― Philip Pullman

Shvatio sam da sam sa svojim načinom pisanja počeo stvarati vlastite temelje, zidove, krovove. Počeo sam graditi kuću od riječi u kojoj ću živjeti. Svako oskvrnuće napisanog teksta bilo bi oskvrunće kuće u kojoj živim. Rečenice koje sam napisao su postale moja realnost, moj ultimatum za biti bolji. Baš kao što jezik tvori zbilju naroda koji ga govori, tako u užem koncentričnom krugu pojedinac gradi svoju zbilju kroz manipulaciju jezika.

stock-photo-home-and-family-word-cloud-concept-350507162


Pogotovo su teške riječi koje ste stavili na internet ili rekli nekome do koga vam je stalo. Te riječi stoje u zraku, uvijek ih vidite, drugi ih također vide, pomno vas prate jeste li u skladu sa njima. Ako se poštujete, nećete oskvrnuti napisano ili izrečeno, to za vas znači neku vrsta smrti. Pisao sam puno o korupciji, prevari i laži, od tada sam počeo rasti u antitezu onoga što sam okarakterizirao kao loše ponašenje. Pisanje stvara nove perspektive, kada pišete iz vas izlazi svašta. Kao odvod koji niste čistili cijeli život, začepite se svojim mislima, počnete se gušiti u vlastitim pravilima, kontradikcijama, kompleksima. Vrlo je važno da stavite svoje misli na papir, one će vas gledati, prikazivati vam se u novom svjetlu.

“To write well, express yourself like the common people, but think like a wise man.”
― Aristotle

Riječi su uistinu oruđe napretka, možda najvažnija karakteristika višeg primata zvanog čovjek. Ono što možemo formulirati riječima postaje manje strašno, naša čudovišta postaju ljubimci. Sa psihološke perspektive, važnost osvješćivanja naše vanjske i unutarnje realnosti je jasna. Što je problem dublje u domeni nesvjesnoga, on je opasniji. Pisanje je odličan alat koji nam može pomoći u borbi sa unutarnjim demonima.


Staviti na papir svoj stav prema vlastitoj prgavosti je prvi korak u riješavanju te prgavosti. Kada ste je uokvirili na papir, možete je staviti na zid svoje kuće od riječi, onda postaje samo dekoracija a ne nepobjediva manjkavost koja će vas progoniti do kraja života. Što se preciznije izražavate to će lekcija koju si održavate biti teža. Kao snajper ciljajte vitalne dijelove svojih propusta, raščlanite ih, rasprostranite pred suncem javnosti. Iznenadit ćete se što će se dogoditi, umjesto očekivane slabosti doći će snaga.


 

 

italian-fascist-youth-2698633-59887c4faad52b0010e29e14

Mi Hrvati smo samozatajna nacija, rađe ćemo umrijeti nego priznati vlastitu slabost. To rade slabići, stare ranjive žene. Zato smo zapeli u srednjem vijeku, osuđeni na limb ponavljanja grešaka. Svoje nedamo, tuđe nećemo! Kako sa zemljom tako i sa stavovima. Kada bi svi u hrvatskoj napisali iskrenu autobiografiju, čuđenju nebi bilo kraja. Ispostavilo bi se da na ulicama stvarno hodaju osobe, ne ideološke marionete. Možda bi se onda identificirali na više razina, kao ljudi, očevi, majke, prijatelji, sveci, grešnici, ljubitelji, mrzitelji. Možda bi onda bilo mjesta za zajedničku gradnju budućnosti. Ovo ne progovara moj mladenački idealizam, on je umro negdje oko 20. godine. Potpuno sam svjestan da se spomenuti scenarij ne može ostvariti. Hrvatski problem je toliko dubok da se vjerovatno nikad neće riješit. Koji problem pitate se? Problem pojedinca i njegovog doticaja sa zajednicom. Hrvatska je zemlja beskućnika, ljudi bez kuća građenih od riječi. Zemlje koje su predugo bile u autoritarnim režimima djele istu karakteristiku – kastriranost individualca. Kastracija podrazumjeva oduzimanje moći pojedincu, tu moć preuzimaju institucije. Moć pojedinca se sabotira na bazičnoj razini. Briše se njegov svijet i mjenja se službenom verzijom svijeta. Ljudi prestaju biti bilo što drugo nego suradnici ili protivnici vladajuće idelologije, nestaje raznovrsnost potrebna za razvitak.

Obnova Hrvatske treba početi onako kako je teklo i njezino rušenje – od pojedinca. Kako bolje početi nego pisanjem, razvijanjem vlastitog unutarnjeg svijeta. Obnova zdravlja pojedinca je prvi korak u obnovi zdravlja zajednice. Ako mislite da će novi ministar početi obnovu vašeg naroda, da će novi politički plan donesti promjenu, grdno se varate. Proces obnove polazi odozdola na gore, ne obrnuto.

Seksualno devijantni vs. lijeni i beskorisni

quote-the-true-philosopher-and-the-true-poet-are-one-and-a-beauty-which-is-truth-and-a-truth-ralph-waldo-emerson-65-49-76


Filozofija je znatno drugačija od prirodnih znanosti, ona je lov u mutnome, s mutnim metodama. Možda bolje da zamijenimo riječ mutne s intuitivnim, ove dvije riječi nisu nužno kontradiktorne. Dobar znanstvenik mora biti egzaktan u svojem istraživanju, kretati se sistematično i u okvirima prirodoznanstvenih pravila. Rijetko je koji znanstvenik spreman prekoračiti brane praktičnosti svoje grane znanosti jer tako više ulazi u sferu filozofa ili pjesnika. Filozofi bacaju udice daleko, u duboke vode, oni su lovci u nepoznatim šumama. Pjesnici baš kao i filozofi namjerno gledaju sve ono što se kreće izvan svima poznatih i vidljivih kategorija. Oni vide i opisuju nevidljivo, osjećaju suptilne kretnje i milenijske procese toliko opsežne i raspršene da su postali nevidljivi. Velika razlika između filozofa i pjesnika nije vizija, već razlog gledanja. Filozof traži odgovor na apstraktni problem dok pjesnik samo promatra, zadovoljava se stanjem stvari.

“The poets and philosophers before me discovered the unconscious; what I discovered was the scientific method by which the unconscious can be studied.”

– Sigmund Freud, as quoted in On his seventieth birthday (1926); as quoted in The Liberal Imagination (1950) by Lionel Trilling

Karikaturalno opisivanje političara ne spada u nijednu znanstvenu disciplinu, graniči s pjesništvom, koketira s filozofijom.  Pokušaj da se objasne dublje psihološke karakteristike svakog pojednica mora posegnuti za znanošću.  Čovjek je ipak mjerljiv, ne u potpunosti, ali u većini svojeg djelovanja i bivstvovanja.  U ovom ću članku pokušati spojiti dvije nespojivosti, pjesnički opisati psihološke devijacije političkih opcija u Hrvatskoj.  Politika je za sve, pjesništvo i filozofija je privatna.

MfpARjq

Ključne vrijednosti koje se tradicionalno vežu s desnom i lijevom političkom opcijom.

Zamalo svi pristupaju političarima kao nositeljima ideje svoje političke stranke. To je definitivno jedan element njihovog postojanja, ali nipošto dominantni razlog njhovog djelovanja u društvu. Ono što oni stvarno jesu, njihov privatni život, odaje daleko više od onoga što govore. Čovjek u grupi je najmanje čovjek, pokazuje pravo lice tek kad se pod mikroskopom nađe sam , izložen i slab.


Ako analiziramo živote velikih vođa 20. st. koji su definirali našu povijest naići ćemo na fascinantnu činjenicu. Gotovo nitko od njih nije bio tipično konzervativan. Znate o kojoj vrsti konzervativca govorim, obiteljski čovjek koji želi raditi i zaraditi, mrzi revolucije i bilo kakav aktivizam, ne puši travu, nije previše verbalan niti to pokušava biti. Ne voli studente, u dubini sebe smatra da su ljudi koji barataju jezikom i idejama prevaranti. Iznad glave mu piše Vjera – Ljubav – Domovina.

young_Stalin_1

Mladi Staljin, Hitler i Mussolini 

Velike stvari 20. st. pokretali su ekscentrici, kršitelji pravila, filozofi, liberali. Mussolini – novinar / Hitler – propali umjetnik / Staljin – posrnuli svečenik / Mao Zedong – knjiški moljac koji se zavitlavao idejama klasičnog liberalizma  i divio Rousseauau/ Che Guevara – osjetljivi student medicine / Pol Pot – privilegirani sin bogatog farmera, ljubitelj ideje marksizma./ D’Annunzio – pjesnik, dramaturg./ Svi od reda liberalno orijentirani ljudi, educirani i opijeni raznim humanističkim idejama.  Kako su postali monstrumi? Vrlo lako! Onaj koji pušta krošnje do neba mora pustiti korijenje do pakla. Ovisno o svijetu gdje su rođeni oni će djelovati ili pakleno ili nebeski, kompetentni da djeluju u obje sfere.  U nemogućnosti da žive u raju svojih djela, razočarani i ozlojađeni prljavštinom svijeta, odlučiše spaliti cijeli ljudski rod. Kreativac koji ne može stvarati uništavat će gore od bilo kojeg kriminalca.


Gdje se u ovoj temi  nalaze naši političari? Upravo na istoj razini postojanja kao i spomenuti vođe 20. st. Kako ne mogu ulaziti u živote pojedinaca, nastojat ću okarakterizirati dva glavna pola hrvatske političke situacije. Desnica kao seksualno devijantna i lijevica kao lijena i beskorisna.

Bernardić i Bujanec

Slobodno birajte koji spada u koju kategoriju

Duboko u ideologiji jedne političke opcije postoji cijeli niz vrijednosti koje privlače pojedince koji se nalaze u njima. Ali tu dolazi do zamke koju nam priroda postavlja, ljudska psiha je veoma kompleksna stvar. Jeste li čuli za kompenzaciju?

In psychology, compensation is a strategy whereby one covers up, consciously or unconsciously, weaknesses, frustrations, desires, or feelings of inadequacy or incompetence in one life area through the gratification or (drive towards) excellence in another area.

Politički svijet je pun kompenzacije. Tko najviše govori o gayevima – crkva i desnica. Tko najviše govori o radu, pravima radnika, tvornicama, radničkoj Jugoslaviji – ljevica. Baš kao što su radili i umjetnici diktatori, svoj unutarnji svijet koji pati nadoknađuju kažnjavanjem svojih sunarodnjaka. Objavljuju rat  svijetu u kojem se ljepota života koji samo oni vide odbacuje.


Hrvatska desnica je toliko usmjerena na sekualnost da to ne može proći bez analize. Veliki konzervativci  vole plaćati kurve u koki. Gdje su tu vrijednosti desnog hrvatskog tabora? Crkva se bavi tuđim maternicama, a svi njeni pripadici su u celibatu. Sumnjivo? Veoma! Najveći ljevičari govore o radu i jednakosti, prvi su na redu za politički namještene pozicije i nerad na istima. Tko najviše napominje svoj status branitelja? Onaj koji nikad nije vidio bojišnicu.

Seksualna represivnost ima svoje korijene u mjestima gdje se treniraju hrvatski konzervativci – na selu. Selo je tradicionalno seksualno zatvorena okolina; O seksu se ne govori, on je tabu, iako se prakticira naveliko. Iz te represivnosti vlastitih instinkata dolazi  seksualna fiksacija, ono što se ne smije je najslađe i uvijek nas progoni. To je duboko u ljudskoj prirodi; kada vam netko nešto zabrani prvo ćete poželjeti napraviti upravo ono što je zabranjeno. Celibat je vjerovatno veoma frustrirajući, zamislite samo koliko se seksa mota po umu svečenika koji ga ne može prakticirati. Nije ovo neki pokušaj napada na crkvu, moramo priznati jednu stvar – svi smo mi životinje i imamo reprodukcijske potrebe. Upravo se iz represije vlastite seksualnosti ta se energija razljeva naokolo, projicira se na okolinu. Svi izgledaju kao seksualni perverznjaci pred nekim tko smatra da mora biti čedan. Nije li sumnjivo da se desne organizacije brinu za vaš ljubavni život? Kako su samo altruistični u svojim intencijama! Blago nama s njihovim pravilima.

maxresdefault (1)

Iskritizirali smo desnicu, bolje reći otkrili. Vrijeme je da se koncentriramo na ljevicu. Važno je napomenuti da je ta opcija u Hrvatskoj gotovo mrtva, ne postoji njen adekvatan predstavnik, tako da ću govoriti samo o nizu ideja koje promoviraju njezini fanovi.  Glavni ”grijeh” hrvatske ljevice je duboko ukorijenjen u vrijednosti iz kojih je proizišla. Da se razumijemo, govorim o izvrnuću vrijednosti koje bi trebao njegovati jedan ljevičar.


Jedan prosječni hrvatski ljevičar se regrutira iz educiranijeg dijela populacije. Tradicionalno se ljevici priklanjaju liberalno orijentirani pojedicni kao što su umjetnici, edukatori, mali poduzetnici itd. Biti kreativan zahtjeva višu razinu inteligencije, novca i vremena što čini našeg prosječnog liberala veoma zauzetim, većinom sa samim sobom. Za razliku od desničara, ljevičar je orijentiran prema svojim problemima, ne zanima ga djelovanje unutar obitelji, crkve, vojske. Ismijava desničara kao primitivca, ali ne može negirati činjenicu da su gotovo svi biznismeni i ljudi od moći u Hrvatskoj konzervativni i desno orijentirani. Takva smo zemlja, tko jači taj kvači, nema mjesta za otvoreno tržište ideja. U toj atmosferi naš ljevičar ne može uspjeti sa svojim stavovima, zato je inertan i frustriran. Pogledajmo samo SDP, koja patetika, žive kao antiteza HDZ-u, u suštini oni ne postoje. Oni su eksternalizacija ljevičarske impotencije. Djelovanje hrvatskog ljevičara svodi se na lajanje na protivnike, protivnici se podsmjehuju i odmahuju.

shutterstock_110803001-554x414

Naš ljevičar se oduševljava idejama rada, ali ne želi ga prakticirati. Budimo realni, tko drugi može toliko govoriti o radu i radnicima nego intelektualac mekih ruku.  U svojoj ekstremnosti ljevica je komunistička, a tko je bolje potamanio ruske Kulake nego oni koji su na propagandne postere stavljali vrijedne seljake.

 Laziness is a secret ingredient that goes into failure. But it’s only kept a secret from the person who fails.           -Robert Half

Namjerno sam subjektivan, želim riječima nacrtati karikaturu. Cilj mi je ukazati na pokretačke mehanizme jedne politike. Politika počinje od glasača, on ili ona ima osobnost, fiziloške potrebe, psihološke probleme. Kako objasniti desno miješanje u privatnost spavaće sobe drugih ljudi? Kako objasniti lažni radnički altruizam ljevice?  Jedna riječ – K O M P E N Z A C I J A. Prema vlastitom iskustvu već automatski znam kako pristupiti bučnim ljudima. Ti se pretjerivači odaju svojim ustima, vole govoriti o onome što ne posjeduju. Nesposobni i ljeni govore o poslu, nemoćni o moći, seksualno neuspješni o seksu, stari o mladosti. Politika funkcionira na isti način, kada vam crkva prodaje čednost budite sigurni da ih nije briga za vaše spolovilo. Kada vam ljevica govori o radu budite sigurni da su veliki neradnici.

Glavni razlog zašto ćemo biti bolesniji od naših baka i djedova

Uskrs je, a ja nisam išao kući, ostao sam u gradu gdje studiram. Uz to što nisam išao kući na tradicionalno ubijanje hranom nisam se ni dovoljno dobro opremio prije zatvaranja svih trgovina. Nisam kupio ni šunke ni francuske a ponestalo mi je i mladog luka. Totalna katastrofa je bit gladan na Uskrs. Ali nije me najgore pogodila ni šunka ni francuska već činjenica da si nisam kupio ništa slatko. Kao dva narkomana smo ja i cura išli po gradu u potrazi za otvorenom trgovinom, barem kioskom gdje bi mogli nešto kupiti nešto slatko, makar torticu! Sve je zatvoreno, što je najgore isto je tako i na veliki ponedjeljak. Moram odmah priznati da moja cura nije razlog zašto smo išli u potragu, nego ja. Ja sam kao i mnogi ljudi koje poznajem potpuni ovisnik o šećeru, čokoladi točnije. Ne može me zadovoljiti nikakva jabuka, nikakav napitak, samo čokolada! Cigarete ne pušim, dapače uvijek sam prvi koji će prigovarati ljudima za pušenje, ali istina je da nemam pravo nikoga kritizirati. Ja sam potpuni ovisnik o šećeru! Ovisnost je krenula od malih nogu kada sam prvi puta razvio okus za cijeli spektar čokoladnih proizvoda. Krivnja nije nužno moja već je moj odgoj igrao ključnu ulogu. U mojem kraju se već tradicionalno ljudi ubijaju sa hranom, ne postoji mjera ni biranje što se jede. Roka se sve, ponajviše slatko. Dođite u moj rodni grad i uđite u Lidl, ako ste imalo osvještena osoba zaprepastit ćete se što ljudi kupuju. Na Lidlovoj traci kod blagajne su metri i metri gaziranih napitaka, čokolada i čipseva. Mlad sam i ne mogu točno definirati kada je kataklizma ovakve prehrane počela, mislim da su ljudi u ovim krajevima već tradicionalno voljeli jesti puno. Ne mogu ni sebe odvojiti od spomenutih kupaca, kao što sam rekao i sam djelim njihovu ovisnost. Na vrijeme sam shvatio da je moja ovisnost jaka kao ovisnost o drugim drogama. Konzumiranje šećera direktno utječe na vašu kemiju u mozgu i razinu inzulina u krvi. Ovaj začarani krug najbolje opisuje ovo o čemu govorim.

sugar-addiction

Kao što sam rekao, u mojem kraju se već tradicionalno roka puno hrane. Kada sam pogledao kartu koja prikazuje pojavnost šećerne bolesti u Hrvatskoj, shvatio sam da ono čemu sam svjedočio u Lidlu nije samo moje subjektivno viđenje. Pojas debljine, loše ishrane i dijabetesa pruža se iz mojeg kraja u Slavoniju, koja već tradicionalno predstavlja hrvatsku Meku i Medinu debljine. Dijabetes primarno nastaje od šećera, koji je glavni uzročnik pretilosti. Nakon šećera stupa drugi najgori ugljikohidrat koji možete jesti a to je bijeli kruh. Sve ovo se tradicionalno proždire na kile u mojem kraju.

Zašto? Vrlo je teško dati odgovore na to pitanje, mogu samo ponuditi svoje teorije. Čim sam pogledao kartu mi je postalo jasno da su najsiromašnije i najbrže propadajuće regije ujedno i najbolesnije. Najbrže rastući predjeli  kao što su Zagreb, gradovi oko Zagreba i Dalmacija pokazuju najmanju stopu dijabetesa. Zadar je posebno zdrav jer je zadržao svoju Mediteransku kuhinju i kult dobrog izgledanja na plaži. Apartmani su također izvori zarade zbog kojih ne morate robovati 10 sati na poslu i jesti pekarske proizvode već možete u vrtu organizirati ”gradele” i okrenit koju ribicu. Dakle formula protiv dijabetesa i debljine je: Novac + Vrijeme + Zdrava hrana.

Oko 25,3% muškaraca i oko 34,1% žena u Hrvatskoj se smatra pretilima. Uzroci pretilosti mogu biti višestruki. Ubrzani način života, dostupnost brze i nezdrave hrane, nezdrave životne i prehrambene navike, te sjedilački način života smatraju se vodećim čimbenicima rizika za razvoj preuhranjenosti i pretilosti.  

Acta Med Croatica, 66 (2012) 347-355

Nijedan čovjek nije postao narkoman jer je bio zadovoljan sa svojim životom. Velika nesreća tjera čovjeka u ovisnost, što je nesretniji kraj u kojem živi to je veća mogućnost da će joj se odati. Slični principi vrijede za heroin, travu i šećer, oni nadomještaju nedostajeće elemente koje čovjek želi a ne može dobiti prirodnim putem.

Untitled

No ankete pokazuju da prosječna odrasla osoba jede barem dvije žličice dnevno više od preporučene doze, a mnogo toga dolazi iz šećera skrivenog u prerađenoj hrani. Od šećera ne trunu samo zubi: šećer je, a ne masnoće, kriv za modernu epidemiju pretilosti. Šećer nije samo pun kalorija, nego je štetan budući da mijenja ključne procese i razine hormona u tijelu, a nove studije sugeriraju da šećer stvara ovisnost.To je poseban problem u osoba koje pate od dijabetesa. Tijelo postaje otporno na inzulin ili, u slučaju dijabetesa tipa 1, uopće ne proizvodi inzulin. Bez inzulina šećer ostaje u krvi, što može izazvati ozbiljne posljedice u cijelom tijelu.

http://www.dijabetes.hr/secer

Promatrajući sebe u svakodnevnom životu primjetio sam jednu fascinantnu stvar. Kada god bih morao raditi nešto što ne želim ili ne volim uvijek bi se morao suplementirati sa šećerom. Uz nelagodu koja proizlazi iz neželjenih djelatnosti u koje sam se morao upuštati, šećer mi je bio najpotrebniji kada mi je bilo najdosadnije. Njegova pristunost posvuda mi je omogućila da ga mogu imati kada god poželim. Ipak je to medij koji povezuje svako veliko događanje koje imamo unutar naše kulture. Zašto nebih svaki put kada mi je dosadno napravio malo slatko slavlje za sebe? Uskrs, Božić, Nova godina, rođendani, krštenja, norijade itd. itd… Lista je beskonačna, šećer se uvukao u svaku poru našeg društva i izjeda nas nevjerojatnom brzinom.

Djeca tjeraju majke na blagajnama da kupe kinder jaje, znate i sami gdje se nalazi velika policaa sa slatikišima, na samoj blagajni! Proizvođači šećera dominiraju trgovinama, odjeli za voće su obično dugi nekoliko metara, police sa slatkišima zauzimaju 3 reda uzduž cijele trgovine. Zapadni svijet i ova naša rupa od Balkana sa njim je postao civilizacija jako bolesnih ovisnika.

Rak se traži posvuda, u ovom zračenju u onom zračenju, u životinskoj masti u jajima. Ali ako malo bolje pogledate što je konstantna koja nije napadana kao uzrok raka od 50′ godina – ŠEĆER ! Recite da ste pojeli 5 jaja za doručak i svi će se zgražati. Recite da ste pojeli tablu Mikada i svi će se podsmjehnuti, jer svojoj djeci kupuju krafne pune čokolade za doručak.

slika 1

Kataklizma pretilosti i dijabetesa koja je nastala nakon 2000. godine u Hrvatskoj može se povezati sa omasovljenjem prodaje. Na svakom koraku imamo trgovinu u kojoj je šećerni proizvodi jeftiniji od jabuke ili kefira. Trgovački lancib nabavljaju ono što se najviše prodaje. Pogodite što se najviše prodaje? Došlo je do te razine da se šećer počeo stavljati u mlijeko. To je stvarno bizarno i nepotrebno posmilio sam, ali mlijeko je sve finije. Zar ne ?

Konzum2000. širi se izvan zagrebačkog područja na teritorij čitave Hrvatske – Pulu, Crikveničku rivijeru, Split, Bjelovar, Varaždin, Karlovac… Otvara logističko-distribucijski centar u Zagrebu, najveći u ovom dijelu Europe.

Lidl je svojih prvih 13 trgovina u Hrvatskoj otvorio 23. studenog 2006. u Zagrebu, Jastrebarskom, Velikoj Gorici, Varaždinu, Sisku, Petrinji, Koprivnici, Đurđevcu, Bjelovaru, Novoj Gradiški i u Daruvaru. Danas u Hrvatskoj Lidl posluje u 93 prodavaonice diljem Hrvatske

Narodni trgovački lanac (NTL) je hrvatski maloprodajni trgovački lanac osnovan 2008. godine. NTL trenutačno ima oko 8,3 milijardi kuna prihoda, oko 10.000 zaposlenih te raspolaže s više od 1.600 prodajnih mjesta, dislociranih u svim županijama, ukupne površine veće od 250.000 četvornih metara

Povežite datume dolaska ili osnivanja ovih trgovačkih lanaca sa gornjom statistikom prevalencije šećerne bolesti u Hrvatskoj i sve će vam postati jasno.

Šećerna bolest poprima razmjere epidemije, a procjene su da će u razdoblju od 2015. do 2040. godine broj oboljelih od dijabetesa u svijetu sa 415 milijuna porasti na 642 milijuna.Liječnici govore o epidemijskom razvoju bolesti, posebno u visokorazvijenim zemljama u kojima više od 30 posto djece ima prekomjernu tjelesnu težinu. Nažalost, u Hrvatskoj je gotovo 20 posto djece i adolescenata pretilo i opasno sklono razvoju dijabetesa 2.

http://www.vecernji.hr/lifestyle/djeca-sve-cesce-obolijevaju-od-dijabetesa-lijecnici-ne-znaju-zasto

nutela-secer-e1412958835732

 

Kako je došlo do ove razine dostupnosti šećera? Nalazi se u svemu, koristimo ga u svakoj svećanoj interakciji kao socijalni lubrikant. Želite li razveseliti svoje dijete za Božić? Donesite mu malo karijesa i dijabetesa? Želite li očarati svoju djevojku za valentinovo? Donesite joj malo kandide.

Šećer je postao čisti fetiš, kao i mnoge druge stvari na zapadu. Ali zašto ga ne žele maknuti sa tržišta ako je toliko štetan??? Iz istog razloga zašto još uvijek nisu zabranjene cigarete – Biznis! U šećeru su ogromni novci, možda ćak i veći od duhanskih novaca. Baš kao i sa duhanom štetnost šećera se dugo vremena prikrivala. To inicijalno vrijeme prikrivanja je bilo  dovoljno da bi se većina populacija mogla navući na njega kao na kokain. Sredinom 50′ su studije u SAD-u počele otkrivati destruktivnost šećera ali su ubrzo ušutkane od strane velikih kompanija.

U slijedećem paragrafu možete kroz borbu Marion Nestle vidjeti kako je mehanizam prikrivanja funkcionirao.

 

 

Big-Sugar-Takes-on-the-World-Health-Organization-1200x675

Marion Nestle sa NYU, kazala je da je mislila kako je sve već doživjela, no ovo ju je šokiralo. “I odvijalo se tako javno. Mito je bilo silno veliko. Financiranje istraživanja je etičko ali podmićivanje znanstvenika da proizvode dokaze koje trebate, nije”, napisala je u uvodniku koji je objavljen uz novo otkriće. Istraživanje se pojavilo 1967. godine u The New England Journal of Medicine.Ono ukazuje na mast i kolesterol kao glavne krivce za bolesti srca, prikrivajući tako dokaze iz pedesetih godina kada se šećer počeo povezivati s nastankom bolesti srca. Istraživanje je sponzorirala Sugar Research Foundation, danas Sugar Association. Platili su tri harvardska znanstvenika, od kojih danas ni jedan nije živ, svotu koja je jednaka današnjih 50 tisuća dolara. Njihova uloga u studiji nije otkrivena do 1984. godine. Jedan od plaćenih znanstvenika, nutricionist i profesor s Harvarda, dr. Mark Hegsted, usmjeravao je prvi istraživački projekt SRF od 1965. do 1966. godine. On je kasnije postao glavni čovjek za nutricionizam u američkom Ministarstvu poljoprivrede, gdje je 1977. godine pomogao sastaviti napomene za vladine smjernice o prehrani. Drugi znanstvenik je, piše The New York Times, bio dr. Fredrick J. Stare, šef harvardskog odjela za prehranu.

http://www.telegram.hr/zivot/kako-je-secerna-industrija-uz-pomoc-podmicenih-znanstvenika-desetljecima-skrivala-utjecaj-secera-na-srce/

Jedan kratki osvrt na štetnost šećera za ljudski organizam.

MONKFRUIT_SugarInflammation

Tri poruke zarobljenim kreativcima

Komforna zona je veliki neprijatelj kreativnosti; krećite se van njezinih granica, kao nagradu ćete dobiti nove perspektive i pobjediti strah.

Dan Stevens

Zašto su neki ljudi kreativniji od drugih? Zašto je nekima dovoljno zarađivati novac a neki bi rađe živjeli u siromaštu nego imali život bez stvaranja? Koji je to unutarnji mehanizam koji nas tjera da rušimo ili stvaramo?

Odgovor na ova pitanje već tisućama godina traže filozofi, umjetnici i znanstvenici. Općenitu formulu koja će zadovoljiti svakog pojedinca vrlo je teško definirati. Kreativnost je nešto što ili imate ili nemate. Vrlo je vjerovatno da ćete od malih nogu već pokazivati naznake osobe koja ćete postati u svojoj starosti. Upravo se kreativnost u djetinjstvu manifestira u drugačijem načinu manipuliranja okolišem.

Meni osobno najuvjerljivija definicija kreativnosti je formirana u teoriji ”Big Five personality traits”. Unutar ove teorije se kreativnost povezuje sa visokom kvalitetom otvorenosti. Ljudi sa visokom razinom otvorenosti u odnosu prema onima sa niskom razinom otvorenosti mogu se opisati ovako: Kreativan/Znatiželjan vs. Konzistentan/Oprezan. Vrlo često u kompletu sa povišenom razinom otvorenosti dolazi i visoka razina neuroticizma. Pojedinci sa visokom razimom neuroticizma karakterizirani su kao:  Osjetljvi/Nervozni  dok su  oni sa niskom razinom:  Stabilni/Smireni. Kombinacija visoke otvorenosti i visokog neuroticizma nije pravilo, ali najbliže opisuje prosječnu kreativnu osobu. Polako počinjemo dobivati obrise jednog umjetnika, pisca, glazbenika. Ne moram objašnjavati da su kreativni ljudi obično veoma ekscentrični, puno puta teško shvatljivi i povučeni.

Kreativci su možda nastali kao prirodna prilagodba, otvorenost na nove stvari je presudna u istraživanju novih područja. Možda je upravo znatiželja  naše predke potaknula da odu u potragu za novim i boljim mjestima za život i lov. Otvorena osoba bi prije  zatvorene prihvatila neku novu alatku ili oružje te ga podjelila sa ostatkom svoje grupe. Konzervativniji pripadnici su spriječavali potencijalno loše doticaje sa novim sadržajima (grupe ljudi koje nose bolesti, opasne ekspedicije itd…). Postoji korelacija između političke opredjeljenosti osobe i njezih karakternih kvaliteta. Tako na filozofskom fakultetu prevladavaju lijevo orijentirani liberali a na tehničkim fakultetima nalazimo konzervativnije desne opcije. Umjetnici će maštati što se događa iz brda, na nebu i ljudima dok će inženjeri marljivo raditi na problemima unutar svoje radionice ne gledajući previše oko sebe.

Openness to experience (inventive/curious vs. consistent/cautious). Appreciation for art, emotion, adventure, unusual ideas, curiosity, and variety of experience. Openness reflects the degree of intellectual curiosity, creativity and a preference for novelty and variety a person has. It is also described as the extent to which a person is imaginative or independent and depicts a personal preference for a variety of activities over a strict routine. High openness can be perceived as unpredictability or lack of focus, and more likely to engage in risky behaviour or drug taking.

+

Neuroticism (sensitive/nervous vs. secure/confident). Neuroticism identifies certain people who are more prone to psychological stress.The tendency to experience unpleasant emotions easily, such as anger, anxiety, depression, and vulnerability. Neuroticism also refers to the degree of emotional stability and impulse control and is sometimes referred to by its low pole, “emotional stability”.

07DALI-master768

Salvador Dali

Kao kreativna osoba koja je u ušla u klinč sa svim mogućim hobijima koje čovjek može zamisliti i samom mi je prošlo kroz um pitanje razloga postojanja kreativnosti. Kada bih ga znao odgovoriti imao bih riješenje na većinu problema vlastite egzistencije. Ali teško je odgovoriti tako suštinska pitanja bez da se ne upletemo u isprazne generalizacije. Kao i o svim temama na ovom blogu, počinjem pisati od meni osobno najpoznatije stvari – Sebe. Pisanje ovog bloga je bilo veliko izlaženje iz konforne zone. Predstaviti svoje ideje u izlogu koji svi mogu vidjeti nije najugodniji osjećaj, u samom početku sam se par puta posvađao sam sa sobom oko nekih tema. Biti izložen i u konfliktu sa samim sobom dvije su veoma važne stvari koje će vam omogućini da rastete kao kreativna osoba. Sa napuštanjem sigurnosti kaveza kojeg je sagradilo društvo dolazi velika količina anksioznosti. Strah je pokazatelj da smo izišli iz poznatih granica, kontrolirati strah je garancija da ćemo se znati snaći u novoj zemlji koju smo tek otkrili. Većina ljudi izbjegava bol i strah pod svaku cijenu, živjeti u neugodi je za čovjeka kao i sve ostale životinje neprihvatljiva istina.

Krenuti na stvaralačko putovanje nije ono što se prikazuje u popularnoj kulturi. Imamo viziju da se samo bogati ljudi u ugodnim dnevnim boravcima bave stvaranjem. To je pogrešno, kreativci stvaraju jer moraju, a ne jer žele. Trudna žena mora prolaziti kroz agoniju poroda da bi dobila svoje potomstvo, isto tako umjetnik mora prolaziti kroz bol da bi stvorio svoje nasljedstvo. Ultimativni proizvod koji dobijemo prolaženjem kroz mučenje je vrijedan svake trunke krvi i znoja.

Kazna koja zadesi kreativnu osobu koje se ne bavi stvaranjem je daleko veća od bilo koje kazne koja bi ju mogla zadesiti konformističkim stilom života. Mnogi umjetnici iz tog razloga završe svoj život u potpunom siromaštvu, napušteni od svih bližnjih. Zamislite kolika je nagrada hodanja vlastitim kreativnim putem ako je netko spreman žrtvovati sve za još par koraka.

Anksioznost je dio kreativnog procesa, potreba da nešto izbacimo iz sebe, da odbacimo dio sebe ili da uđemo u doticaj sa dijelom sebe.

-David Duchovny

58b6dd1801fe5847368b6bf2-750-563

 

Ernest Hemingway

 

Moj kratki blog neće ni okrznuti pitanje kreativnosti, toga sam potpuno svjestan. Ova tema je više za knjigu nego dvije stranice teksta. Ono što mogu napraviti je dati vam osobni savjet kako lakše preživjeti kao kreativna osoba. Pokušao sam destilirati vlastite pogreške i riješenja u tri pravila.

1.)Ono što radite je od presudne važnosti. – Za vas i u konačnici za ostatak društva

Prva zamka u koju upadnu kreativni ljudi je ujedno i najdublja. Ja sam osobno u njoj proveo većinu života a postoji mogućnost ću se spotaknuti i pasti u nju još par puta. Zamka o kojoj govorim je usko vezana uz smisao života. Razlog zašto nešto radimo mora biti kristalno čist ako želimo nastaviti. Ako smatrate da je vaša kreativnost uteg ili anomalija koja će vam samo uništiti život onda se grdno varate. Kreativni ljudi ne mogu birati, vi morate krojiti svoj smisao kroz vlastito stvaralaštvo ili prihvatiti samodestrukciju inercije. Inzistiranje na činjenici da ste normalni i guranje pod tepih svih onih ideja i projekata koji zuje  u vašim glavama ne vodi nigdje. Kondicionirajte sami sebe da prestanete sabotirati vlastitu kreativnost samo zbog niskog samopouzdanja. Prvi korak ka vraćanju samopouzdanja i vizije je da stanete na tu cestu stvaralačkog procesa. To je od presudne važnosti za vas, gotovo ništa nije važno kao vaša sveta misija samootkrivanja. Sve drugo je usputna nužnost koju morate naučiti raditi efektivno samo da što prije možete raditi ono što stvarno trebate – stvarati.

Creativity is an energy. It’s a precious energy, and it’s something to be protected. A lot of people take for granted that they’re a creative person, but I know from experience, feeling it in myself, it is a magic; it is an energy. And it can’t be taken for granted.

Ava DuVernay

 

2.)Red, rad i disciplina

Ako ste uistinu kreativni vrlo vjerovatno ste i poprilično neuredni sa svojim vremenom. Bilo bi dobro da vaše trošenje staje samo na vremenu, ali ste vrlo vjerovatno i kompulzivni potrošać vlastite energije na gluposti. Koliko puta odete tjedno na kavu sa ljudima samo zato jer ne znate što ćete sa sobom? Koliko puta dođete doma iscrpljeni besciljnošću razgovora o politici, faksu, poslu? Prekinite sa samodestruktivnim trošenjem vremena i energije. Razbacivanje vlastitih resursa je indikativno da se ne cjenite i da vam je svejedno što će se dogoditi sa vašom budućnosti. Jasna vizija  potrošnje svojeg vremena i energije je presudna u uspješnom stvaralačkom životu. Ako stvarate onda će drugi ljudi željeti konzumirati vaše proizvode, na vama je da tu energiju stavite na papir prije nego što vam je drugi na kavi posišu. Nestabilniji kreativci bi trebali jesti redovito, ustajati uvijek u isto vrijeme, izbjegavati višesatne rasprave i odrediti period dana kada se stvara a kada se igra i druži.

Creativity is a habit, and the best creativity is thej result of good work habits.

Twyla Tharp

3) Nabavite muda da počnete 

Svi smo skloni samokritičnost, kod nekih se manifestira kroz inerciju kroz neke kroz perfekcionizam. Za kreativce je važno da prestnu opsesivno razmišljati. Stvaranje je u domeni djela, ne rasprave. Preispitivati zašto se nečim baviti je dovoljno da shvatite da to nešto trebate raditi. Želim li ja postati umjetnik? Takva pitanja si ne postavljaju ljudi koji nisu umjetnici. Morate se uroniti u rad, način na koji otkrivate sebe nije kroz razmišljanje o radu, nego u radu. Ako sumnjate u sebe i konstatno se uvjeravate racionalnim argumentima da niste dovoljno dobri, prvo si postavite pitanje: Zašto se uopće propitkujem? Jesu li moji argumenti ustvari popuštanje pred vlastitom slabosti i samomržnjom? Ja vas uvjeravam da razmišljanjem samo podmećete nogu samom sebi. Ako ste na kraju borbe sa sobom shvatili da nemate što ponuditi onda je to pokazatelj da niste naučili dovoljno. Nabavite knjige, čitajte, odite u prirodu, skupljajte inspiraciju i onda pokušajte ponovno. Najvažnije je da se maknete iz svoje glave i prebacite se u svijet oko sebe, tako ćete upiti nove sadržaje koji će biti presudni u važem stvaralaštvu.

And by the way, everything in life is writable about if you have the outgoing guts to do it, and the imagination to improvise. The worst enemy to creativity is self-doubt.

-Sylvia Plath

bac1

Johann Sebastian Bach 

Kako je nestalo posljednje čudo zapadnog svijeta

Tri dana do Uskrsa a oni drve po Istanbulskoj konvenciji i miješanju crkve u politiku. Tri dana do Uskrsa a njima je glava u protjerivanju ruskih diplomata i kupovanju aviona. Crkva po dobrom starom običaju ne zna izraziti što misli o svetosti života, sve to završi na naslovnici Index.hr-a. U komentarima na istom portalu vidimo što o tome misli jedan prosječni prosvjetljeni sekularni Hrvat. Svi su popili svo znanje renesanse, prosvjetiteljstva a opet svojim babama kupuju 30 000 kuna vrijedan spomenik sa 3 brončana anđela. Velika katolička Hrvatska, puna vjernika, šuti o Uskrsu koji je  prekretnica u kršćanskom svijetu. Događaj sa kojim je kulminirala muka Isusova, izbavio je cijeli kršćanski svijet od grijeha, ali čini se da nikoga nije briga. Ovo veliko slavlje koje ističe nadilaženje smrti ostaje na tuckanju sa jajima.  Može li se reći da nikoga nije briga? Ipak se odvijaju crkvene proslave koje prethode Uskrsu, većina nas će uskoro kupiti nekome bližnjemu čokoladnog zeku. Većina nas zna da se nešto događa samo zato jer počinje gutanje hrpe francuske salate i šunke. Nije uvijek bilo ovako, nekoć je ovo čudo zapadnoga judeokršćanskoga svijeta gorilo u kolektivnom pamćenju svih koji su došli u doticaj sa njim. Uskrs se slavilo i iščekivao cijele godine, postao je centralni događaj i poanta cijele jedne filozofije.

O, noći sjajnija od dana,
svjetlija od Sunca,
slađa od raja,
očekivana godinu dana!     
   –   Sinezije Cirenski (4. stoljeće)

Gdje je pošlo po krivu? Kada je cjelogodišnje slavlje zamjenjeno avionima, konvencijama, korupcijom crkve? Još bolje pitanje je – Je li itko više Kršćan u pravom smislu riječi? Može li se reći za da je Kršćanstvo živa religija? Je li od toga temelja ostao samo kostur religijske institucija bez vjere, etike i filozofije?

Na ova pitanja mogu odgovoriti samo kroz vlastito iskustvo i znanje koje sam prikupio tijekom 26 godina. Kao i mnogi Hrvati dobio sam osnove religijske edukacije u osnovnoj i srednjoj školi. Uz to sam ponekada išao na mise i sastanke na kojima se većinom pjevalo. Od malih nogu nisam shvaćao poantu oslikanog svoda crkve ili likova svetaca što su izvirivali sa svakog zida. Nije mi bilo jasno zašto bi netko pisao pravila na kamenu ploču, donesao ih sa planine izgubljenom narodu u pustinji i onda ih razbio. Zašto je sve ovako bogato ukrašeno ako od svećenika čujem da bogatstvo kvari? Ništa mi nije bilo jasno, osjećaj zbunjenosti prerastao je u frustraciju a postepeno i u odbojnost prema svemu što se predstavljalo svetim i moralno čistim. U prvim redovima crkve gledao sam ljude za koje sam znao da žive farsu, većina nije imala veze sa porukama koje su dolazile iza oltara. Jedino što mi je preostalo je da se maknem iz takve okoline i počnem tragati za svojom verzijom vjere.

5340847787_cb818ccf0f_b

Michelangelo Buonarroti – oslikani svod Sikstinske kapele

Sa stalnim propitkivanjem biblijskih priča postao sam još zbunjeniji. Priče vjeroučiteljica i kardinala preko TV-a nisu pomagale, samo su potpaljivale kontradikciju koju sam vidio u krščanstvu. Kako je moguće rastvoriti more ili ukrcati sve vrste životinja na jedan brod. Stalna pitanja mojeg djetinjstva su prolazila neodgovorena. Sada kada sam pristario postalo mi je jasno da je moj vlastiti mladenački sukob oko religijskih pitanja nije samo moj. On je glavna karakteristika modernog vjernika koji ne zna u što točno vjeruje. On je udaljeniji od nauka svoje religije nego što je ikad prije bio. Crkva je iz vladara Europe postala marginalna institucija, njene stoljetne građevine pretvorene u turistički sadržaj u najboljem slučaju. Simbolička snaga kršćanskog mita svedena je na razinu Ivice i Marice.

Problem koji je nastao u modernom Kršćanu nije nipošto nastao preko noći. Prema mnogima koncepti Boga i božanskih vrijednosti više nisu upotrebljivi, mjesto za njih je u muzeju. Oni su postali neshvatljivi za čovjeka koji je odrasao u modernom svijetu građenom na racionalističkoj filozofiji 18. i 19. stoljeća. Čak i osoba koja se smatra okorjelim vjernikom i dalje ne može pobjeći od svojeg školovanja koje je utemeljeno na znanosti koja većinski negira postojanje ”božanskoga”.  Živimo u svijetu kojim dominira fizika, biologija i matematika, to je mjerljivi racionalni svijet bez ukazanja i čudesnih ozdravljenja. U tom svijetu sazrijeli su umovi poput Hitchensa, Dawkinsa i Harrisa koji na svakom koraku osporavaju postojanje Boga. Svoje utočište nalaze u znanosti koja je postala nova religija današnjeg čovjeka.

6851018-16x9-700x394 (1)

Novi ateisti – Naziv za grupaciju modernih ateističkih mislioc

Nevjerojatna popularnost ateističkih pokreta govori nam da se svijet mijenja, već na prijelazu prošlog stoljeća uočavamo znatno opadanje kršćanstva kao institucije koja je usmjeravala našu povijest zadnjih 2000 godina. Vrijeme je da dođemo do srži problema koji po mojem mišljenju leži u radikalnoj promjeni nastaloj u ljudskom umu infiltracijom racionalističke misli. Učenje Crkve nije počelo propadati zvog ateista već u sebi nosi odgovor na nastanak ateizma. Kršćanstvo u sebi nosi odgovor na gotovo sve pojave modernog doba. Upravo je današnje doba pravo vrijeme da se zapitamo – Zašto više nitko ne osjeti i ne razumije važnost Uskrsa?  

chewa

Afričko Chewa pleme prakticira ritual – Tajni ples

ODGOVOR LEŽI U ČINJENICI DA NE MOŽEMO IMATI I OVCE I NOVCE!

Ovce    –    su u ovom slučaju način razmišljanja i odnosa prema svijetu koji se počeo razvijati još od života u špiljama. On je duboko utkan u našu psihu i usko je povezan sa emocijama i stanjima u koje su se dovodili primitivni ljudi. Govorim o mističnim iskustvima koja su djelila usko povezana plemena. Primitivni čovjek je gledao na sebe i na svijet oko sebe kroz maglovitu, emocijom nabijenu sliku. Tu sliku je usmjeravao kolektiv  kroz ritual. Na taj način su mladi inicirani u pleme, u odrastanje i eventualnu smrt. Primitivan čovjek nije postojao van mentalnih granica koje je stvarao sa svojim plemenom. Čitao sam opis nasilnog pokrštavanja jednog afričkog plemena u kojemu su misionari uklonili idol kojemu se cijelo pleme klanjalo. Tjedan dana nakon što je idol bio uklonjen našli su cijelo pleme mrtvo kraj rijeke. Prema svim  dokazima činilo se da su domoroci jednostavno odlučili sjesti kraj rijeke i umrijeti. C. G. Jung je analizom ovog ponašanja saznao da takvo ponašanje nastaje kada se prema riječima domorodaca dogodi ”smrt duše”. Ono što su domoroci opisali je slom čovjekovog svijeta nakon kojeg jedino preostaje smrt. U našem modernom svijetu ne postoji ”smrt duše”, možda jedino kao floskula lokalnog svećenika. U našem svijetu se više ne može sjesti kraj rijeke i umrijeti? Prema svemu što vidimo oko sebe ne! Možemo imati depresiju i ležati do smrti, ali to je kako bi se danas reklo – poremećaj kemikalija a ne ”smrt duše”. U ovoj rečenici  progovara upravo racionalistička vizija svijeta koja je u sukobu sa primitivnom emocijom nabijenom ”duševnom” vizijom.

Prvi pol modernog čovjeka je dakle primitivni stari dio, nazovimo ga ”duševni” (OVCE). Biblija je kompilacija puno starijih priča nego što smo inicijalno mislili. Ona je spoj ”duševnog” bogatstva jednog svijeta koji je postojao puno prije istočne i zapadne crkve i svih njihovih dogmi. U sebi sadrži znanja koja su napisana u simboličnim šiframa čitkim samo ako razumijemo transcedentalnu prirodu iskustava onih koji su je napisali. Priča o Adamu i Evi je izmišljotina kažete? Uskrs je puki folklor korumpirane crkve? Ovo možete reći jedino ako ste potpuno okorijeli u racionalističkom načinu razmišljanja. Većina modernih ljudi ne može izaći iz svoje matematike, fizike i kemije. Sve drugo osim toga je nevažeće, sveukupnost misterije života našeg roda pada u vodu kao dječija izmišljotina pred oštrim osudama racionalista.

god

Drugi pol modernog čovjeka je noviji dio, nazovimo ga ”racionalni” (NOVCI). Možemo ga prepoznati u staroj Grčkoj, među filozofima koji us prvi ustali protiv iracionalnosti i bogobojaznosti njihovih sunarodnjaka. Školski primjer ovoga revolucionarnog ustanka protiv prirode dotadašnjeg ljudskog percipiranja koncepata ”boga” i ”božanskoga” je Sokrat. Jedan od najvećih ako ne i najveći ikad živući filozof posvetio se etičkim i antropološkim problemima udaljivši se  tako od svojih lakoumnih sugrađana. Sokrat je zbog svojih nauka optužen da kvari Atensku mladež. Iskrivljujući Bogove koje su nametnuli vladari grada došao je u njihovu nemilost i jedina opcija bila mu je otići zavijek iz Atene. Kao već star čovjek odlučio se zadržati svoj integritet i počiniti samoubojstvo ispijanjem otrova.  Razlog neslaganju sa vođama Atene leži upravo u Sokratovom viđenju pojma boga i božanske kvalitete. Atenjani su štovali eksternalirane Bogove, vidjeli su ih u prirodnim fenomenima, lošim znakovima, utrobama životinja, letovima ptica.  Sokrat je tvrdio da postoji samo unutrašnji svijet svakog čovjeka. Ne postoje bogovi koji šetaju planetom, samo unutrašnji glasovi (δαιμóνιoν) koji se javljaju čovjeku koji ih želi čuti. Oni ga povezuju sa višom stvarnosti koja mu pokazuje obrise moralnog života koji bi trebao voditi.

If we believe Plato, Socrates did, however, seem to believe in the POSSIBILITY of a divine order identified as “the Good,” which Plato says is even “far beyond Being in dignity and power.”     –     Harrison Sheppard 

738_david_-_the_death_of_socrates

Jacques-Louis David – Sokratova smrt

Još jedan predstavnik ”racionalnog” pristupa je Aristotel. Upravo se preko njegovog poimanja  ”božanskoga” crkva zarazila racionalnošću.  Aristotel je bio Platonov učenik ali nisu se slagali u nekim fundamentalnim pitanjima. Platon je vjerovao da postoji božanska forma koja daje smisao zemaljskoj formi. Tako bi stolica imala božansku stolicu koja bi bila njezina uzvišena reprezentacija. Aristotel se nije slagao s ovim stavom te je vjerovao da se smisao stvari nalazi u njezinoj zemljskoj stvarnosti. Tako bi stolica sama po sebi bila sama sebi smisao, bez božanskog elementa. Aristotelovi stav je pobio i Sokratovo viđenje moralnog dobra koje u čovjeka dolazi kroz unutarnji glas i tako ga povezuje sa višom stvarnosti. Ovo su bili počeci moderne znanosti bazirane na promatranju prirodnih fenomena.

800px-Laurentius_de_Voltolina_001

Aristotelovo učenje je dugo vremena bilo izgubljeno za kršćanski svijet. Otkriveno je tek oko 12. stoljeća i  uvedeno u Crkvu kroz akademske krugove. Još jedan naziv za kršćanske akademike koji su ga prvo upili u svoje umove je skolastičari. Oni su kroz Aristotelove spise počeli preuzimati stavove da čovjek može saznati sve iz promatranja stvari oko sebe. Vidimo da je vrlo rano u crkvi počeo razdor između ”duševnog” i ”racionalnog”. Već je tada počelo biti jasno da ne možemo imati i ovce i novce. Do tada se smatralo da se bog osjeti i da ga se ne može otkriti ramišljanjem. Skolastičari su zbog Aristotela to odbacili i pokušali definirati sve božansko prema racionalnim principima.  Iz skolastičarskih krugova su tako počela dolaziti pitanja ”Koliko anđela stane na vrh igle?”, ”Koliko rebara ima Adam?”.  Pokušalo se doći do racionalnih odgovora na iracionalna, mistična pitanja.

Kao je vrijeme napredovalo ova misao nikad nije napustila crkvu. U međuvremenu su se zbog izdizanja srednjeg europskog sloja počele gradit nezavisne edukacijske institucije u kojima je cvjetala Aristotelova misao. To nas dovodi do današnjeg stanja Crkve i cijelog kršćanskog svijeta

Kada bi moderni ateist pitao nekog pripadnika klera da obrani nerealnost činjenice da je Noa spasio sve životinje na svijetu on to nebi znao učiniti. Zašto? Upravo jer je ta priča kao i mnoge druge iz Biblije nastale u dobu prije racionalne misli. Nastale su u svijetu gdje su se događala čuda orkestirana nepoznatim silama. Iracionalna misao je nastojala prikazati priče koje su važne za ljudski život ali nije imala oruđe racionalizma.

Kroz svoje djetinjstvo sam osjećao trenje dvaju polova koji se međusobno isključuju. Racionalno viđenje protjerivanja  Adama i Eve iz Raja i iracionalno osjećanje iste priče nikad neće biti moguće simultano. Iz ovog razdora proizlazi otuđenje od esencije i vrijednosti Bilijskih priča. Od tuda dolazi slabljenje i ismijavanje istočne i zapadne Crkve. To je odgovor na pitanje zašto nitko više ne razumije Uskrs.

“Gdje je Bog?”, uzviknuo je. “Reći ću vam. Ubili smo ga – ja i ti! Svi smo ga mi ubili! Ali kako smo to uradili? Kako smo ispili more? Tko nam je dao spužvu da izbrišemo cijeli obzor? Što smo uradili kada smo odvojili ovu zemlju od njenog sunca? Gdje se sada kreće? Gdje se mi krećemo? Odmičemo li se od svih sunca? Zar se padamo neprestano? Unatrag, postrance, prema naprijed, u svim smjerovima? Postoje li još gore ili dolje? Zar se nismo izgubili kao u beskonačnom ništavilu? Zar ne osjećamo dah praznog svemira? Zar nije postao hladniji? Zar se noć neprestano ne obrušava na nas? Zar ne trebamo paliti svjetiljke ujutro? Zar ne čujemo ništa drugo osim zvukova grobara koji pokapaju Boga? Zar ne osjećamo ništa osim božanskog raspadanja? – Bogovi se također raspadaju! Bog je mrtav!”

– Friedrich Nietzsche / Vesela znanost, Knjiga treća, §125.

Opišite se jednom riječju: ŽRTVA

“Life is pain, highness. Anyone who says differently is selling something.” 
― William Goldman /Four Screenplays with Essays

Dužnost je svakog čovjeka da pronađe vlastiti doticaj sa svijetom oko sebe. Taj svijet je kompleksan, odvija se na različitim razinama u isto vrijeme. Neki su rođeni i odgojeni da postanu političari, neki će postati odlični roditelji, neki su tu da budu najbolji računovođe u uredu svoje firme. Ja sam se povezao sa svijetom kroz naočale egzistencijalizma. Život svakog čovjeka za mene predstavlja problem na kojem konstantno treba raditi. Taj život postane problematičan čim izađete iz svoje majke, onog trenutka kada kroz svoje još nerazvijene oči ugledate svjetla sale za rađanje i čim na vašoj koži osjetite lateks doktorovih rukavica. Iz prvog plača bebe daje se isčitati emocija straha zbog dolaska u neki novi svijet. Taj strah i šok ne nestaje do vaše smrti, on predstavlja sukob sviju sila, vas kao jedinke i vanjskog svijeta koji će vas neizbježno promjeniti.

main-qimg-6521fb21676019b6b2f2c799b6cf4c83-c

Sve što se ikada rodilo i hodalo ovom zemljom je iskusilo bol, gubitak voljenih, siromaštvo duševne ili novčane vrste. Moja poanta je da smo svi fundamentalno žrtve tog mističnog trganja dvaju polova, JA protiv SVIJETA. Životinje imaju privilegiju da ne pamte sve  svoje propuste, da ih u sred noći ne budi grižnja savijesti.  Taj teret nosi čovjek, on nas je stvorio u ovo uzvišeno biće koje pati i zna da pati. Iz tog razloga ovaj ogoljeni majmun zvan čovjek vjeruje u postojanje višeg smisla koji će posložiti tiranični svijet oko njega u izdržljivi red.

“Better to be an animal than a man, an insect than an animal, a plant than an insect, and so on. Salvation? Whatever diminishes the kingdom of consciousness and compromises its supremacy.” 
― Emil M. Cioran, The Trouble with Being Born

Svi patimo, od najvećeg bogataša do najvećeg siromaha, no to je upravo najteža stvar za priznati. Kada patimo ta patnja je naša osobna, sve u životu možemo djeliti osim svoje patnje. Možemo je nanesti drugima ali nikad je ne možemo skinuti sa svojih leđa i staviti na tuđa. Svatko dobiva svoju porciju tereta, što biološkog, što društvenog.

Jeste li ikad napravili nešto što je bilo toliko loše da ste se niste mogli sukobiti sa svojim propustom? Ja jesam, vjerujem da smo svi!  Nameće se pitanje koliko nas je toliko brutalno iskreno prema sebi da si to prizna. Koliko od nas je spremno reći da smo u nekom trenutnu svog života svojom krivnjom napravili svoj život puno gorim.  Po vlasitom iskustvu mogu reći da je vrlo malo takvih ljudi. Kako uspijemo sami sebe lagati? Postepeno i nježno, kroz priznanje da smo žrtve svijeta oko sebe.

Poprimanje uloge žrtve je nešto što nikome nije strano, svi se mi osjećamo oštećeno od svijeta oko sebe. Što smo stariji to smo oštećeniji i to je priroda postojanja koju treba prigliti i ponosno nastaviti dalje.

“If pain must come, may it come quickly. Because I have a life to live, and I need to live it in the best way possible. If he has to make a choice, may he make it now. Then I will either wait for him or forget him.”
― Paulo Coelho, By the River Piedra I Sat Down and Wept

Sve vijesti koje su  nedavno izbombardirale zid mog facebooka potaknule su me da se sukobim sa širim političkim problemom kroz sferu filozofije i osnovne ljudske psihologije. Hrvatskim društvom i politikom kruže viktimizacijski narativi, ovom trendu nema kraja. Svakodnevni čovjek je zbunjen političkim porukama u kojima se servira nečija patnja, nitko imalo normalan ne želi da bilo tko pati . Razni ideolozi, stručnjaci u poznavanju ljudske slabosti na račun tuđe patnje provlače svoje agende. Objasniti ću vam jednostavni mehanizam kako vas ideolozi mogu postaviti u šah-mat poziciju u kojoj možete samo pognuti glavu ili ispasti monstrum.

Anti-Semtic-cartoon

Nacistički propagandni poster – Židov predstavljen kao pauk koji vreba nevinu arijevsku djevojku (Tipičan primjer nacističke viktimizacije)

Vrijeme je da se pozabavimo konkretnijim primjerima iskorištavanja slabosti određene ugrožene skupine da bi se progurala vlastita politička agenda. Prvo ćemo istražiti  primjer djelovanja cjelog spektra nove lijeve feminističke grane koja u hrvatskoj djeluje kroz LGBT zajednice. Potom ćemo uočiti iste obrasce djelovanja kroz umjetničke i političke kanale hrvatske desnice.

Za vrijeme kanadskog sukoba oko C16 zakona kojega je u administraciju progurala mala frakcija lijevo orijentiranih fakultetskih profesora, na vidjelo su izišli mehanizmi kojima se koristi moderna lijeva politika. Već sam u prijašnjim tekstovima objasnio da je taj zakon učinio kažnjivim nepoštovanje tuđe mogućnosti da po volji mijenja vlastite zamjenice. Tako je postalo ilegalno inzistirati na oslovljavanjem žene sa ona, ako to ona ne želi. Zakon je u jezik uveo 30 različitih zamjenica koje se moraju naučiti i poštovati. U suštini je ta grupacija željela moć, način na koji je tu moć ostvarila je bio nov za kanadske političke krugove. Kao simbol vlastite borbe protiv ”opresivnog” kanadskog sustava uzeli su transrodnu zajednicu. Svaki pokušaj da ih se zaustavi završio je neuspjehom. Zašto je ta mala grupacija bez moći uspjela progurati takav važni zakon? Odgovor je: kroz viktimizacijski narativ !

“With ignorance comes fear- from fear comes bigotry. Education is the key to acceptance.”
― Kathleen Patel,

Kad god napadnete takvu grupaciju zbog neslaganja sa njihovim metodama političkog djelovanja udarite u zid. Što je taj zid koji se čini neprobojnim, kako on otvara vrata svih institucija za političku intervenciju.  Upravo zbog njihovog fronta koji je sagrađen od neslužbenog preuzimanja odgovornosti za grupacije kao što su transrodne osobe nad kojima je vršeno nasilje. Želite li vi napadati nekoga tko predstavlja slabu i izloženu manjinu? Čisto sumnjam! To se na prvi pogled ne čini humano. Čini se kao odstupanje od temeljnih srednjoeuropskih vrijednosti koje mi u Hrvatskoj očajno trebamo. Što ako ta grupacija ima skrivene političke namjere? Biste li i dalje napali nekoga tko zasputa slabe i nezaštićene? Iz nekog razloga i dalje sumnjam!

U slušaju C16 zakona je konačno dokazano da transrodna zajednica Kanade nikad nije postojala, radilo ne o malom broju pojedinaca koji nisu željeli političku pomoć. Željeli su anonimnost a to im je političkim prevratima oduzela kanadska ljevica. Narativ nasilja nad transrodnim osobama tada je postao samoostvarujuće proročanstvo.

Social Justice Warrior – A person who uses the fight for civil rights as an excuse to be rude, condescending, and sometimes violent for the purpose of relieving their frustrations or validating their sense of unwarranted moral superiority. The behaviors of Social justice warriors usually have a negative impact on the civil rights movement, turning away potential allies and fueling the resurgence of bigoted groups that scoop up people who have been burned or turned off by social justice warriors.

 

U Hrvatskoj se već od 90′ počela stvarati slična politička atmosfera. Iz desnog političkog spektra tako dobivamo poruke da je Hrvatska pod konstantnim napadima nevidljivih neprijatelja koji djeluju iz sjene. Neki od tih neprijatelja su: Masoni, Iluminati, Jugokomunisti i Cionisti. Hrvatsku se pri tome nastoji prikazati kao čistu i izdanu od svih, pa čak i samih Hrvata. Takav narativ je učestala stvarnost u gotovo svim državama Balkana, koristi se kao argument privlačenja političkih sljedbenika. Objedinjavajući faktor političkog djelovanja je poziv potlačenih da ustanu protiv svojeg tlačitelja. Viktimizacija je  opravdanje za djelovanje. ”Vođa nam je rekao da će nas ona grupa pobiti ako mi njih ne pobijemo prve!” Ono što sljedbenik ne zna je da vođa puno puta iskoristi njegov strah da dođe do vlastite koristi. Mislim da smo dovoljno dobro upoznati sa konceptom ratnog profiterstva da nam ovaj mehanizam nebi bio jasan.

Hej, ratniče, te Hrvatske nema
čim propupa snašle je nevolje
podigle se na nju sile tame
udarile na krunu i prijestolje

Thompson / Duh ratnika

Primjer viktimizacije od strane nevidljivih neprijatelja

Lijevi polički spektar  također nije pošteđen takvog političkog načina manipulacije. Pogotovo unutar LGBT zajednica možemo pronaći cijeli niz često spominjanih osjetljivih skupina koje se koriste kao opravdanje za proguravanje vlasite političke moći. Tako su počeci 00′ bile godine proguravanja gay prava. Sada je biti gay izašlo iz mode i prebacili su se na mainstream teme koje bi ima omogućile širu publiku. Mislim da je potpuno jasna važnost pogađanja šire publike, raznorazni aktivisti su poput pop glazbenika doktorirali uočavanje onoga što mase vole. U ovom slučaju politički motivirana grupacija odabere jednu slabiju skupinu unutar društva, iskoristi je kao štit od političkih napada ili kao poluga za provaljivanje u više političke instance. Redovi feministica, boraca za gay i transrodna prava mahom su popunjeni sa visokoeduciranim osobama. Karl Marx nije puno toga pogodio u svojim teorijama ali teorija klasa definitivno stoji. Rijetko kojem intelektualacu je stalo do nižih slojeva društva, većina samo perifernim vidom može uočiti društvene nepravde ostalih. Ipak lijevi intelektualci inzistiraju na tome da se siromašne mora izjednačiti sa bogatima, da marginalizirane skupine moraju biti bliže centru. Ovi izljevi empatije kod mene ne prolaze, pogotovo ne kad su upakirani u koktel ideološki nabijenih političkih akcija.

“Middle class socialists don’t like the poor but hate the rich”

Jordan Peterson on Middle Class Socialists

pussyclaws

Kada odlučujete kome ćete vjerovati ili kako ćete se postaviti prema politici budite veoma oprezni da ne upadnete u zamku vlastith osjećaja. Hladne glave morate sagledavati probleme i pokušati ih riješiti. Ako sažaljevate osobu za koju smatrate da je oštećena od društva morate prvo znati da je sa takvim stavom još više ponižavate. Za vrijeme progona Židova u nacističkoj Njemačkoj mnogi su izljevali svoju mržnu na njih, mnogi su tajili svoju žalost prema njima ali jedno je jasno, nitko nije napravio dovoljno da ih se spasi. Ako se izjašnjavate kao žrtva svi će vas tretirati kao nekoga tko si ne može pomoći. Kao i u svakom postu pozvat ću vas na osobnu odgovornost, na vama je da ponosno nosite  breme koje vam je postavila priroda ili društvo. A za raznorazne samopromotore koji se sakrivaju iz pravih problema nemojte dati ni trenutak svog vremena. Svaki društveni problem kreće od pojedinca i završava na pojedincu.

Ono što svi politikanti i aktivisti  koji dodatno fragmentiraju društvo ne razumiju je da je najveća manjina na svijetu i dalje pojedinac.