Bježimo od onih koji tvrde da posjeduju istinu

Beletristika nije nešto što me obično oduševljava niti inspirira, previše puta mi stvara želučanu kiselinu i osjećaj koji dobivan kada slučajno pogledam dvije tri minute emisije Ljubav je na selu. Eto, sam sam sebi kontradiktoran jer je današnji post inspiriran jednom rečenicom sladunjavih emocionalnih monologa jedne knjige. Radi se naime o načinu na koji partneri interaktiraju u vezi, točnije kako su u početku svog odnosa nabijeni emocijama i interesom za drugu osobu. Ono što mi je upalo u oko i zapelo za um je izboj fine psihologije koja je uslijedila u opisu. Autor je objasnio tu zaluđenost, koja se javlja na početku veze sa nemogućnosti da definiramo osobu. Prirodnim procesom koji je dobri doktor Jung objasnio kao projekciranje dolazi do niza imaginarnih špekulacija o tome što bi ta osoba mogla biti. Ono što se nakon godinu dvije isprofilira u jasnu ljudsku karakteristiku koja po ničemu nije misteriozna na početku se čini kao nevjerojatna pojedinost, iznimka, čudo prirode, sve te zablude naravno hranjene su velikom dozom napaljenosti koja preplavljuje mozak i baca ga van balansa.


Sa vremenom dolazi odljubljivanje, što neke veze završi a neke transformira u svoj ozbiljniji oblik iz kojega se može čak nešto i izroditi (doslovno i preneseno). Autor je nažalost Francuz i svoj fatalni defekt ne može obuzdati i spriječiti da iscuri na papir. Opisao je to odljubljivanje kao pobjedu nad nepoznatim, ono što spoznamo više nema vrijednost za nas.


Zaintrigirao me taj koncept, koji je doduše zloupotrebljen radi stvarnanja dodatne dramatične atmosfere u djelu. Ono što definiramo pobjeđujemo, porobljujemo, stavljamo svoj pečat na glavu nepoznatog boga.


Jezik je sam po sebi sustav simbola, što nadalje aludira ( ako ćemo definirati simbol ) da se koristi kao sustav koji približno pokušava definirati nešto puno šire ali i dalje nepoznato. Tako imamo križ u kršćanstvu, koji je jednostavan simbol koji vuče mnoštvo konotacija. O dva prekrižena štapa možemo pisati 300 knjiga i dalje nećemo obuhvatiti ono o čemu se radi.


Jezik je primarno oruđe definiranja nečega, ono što možemo imenovati postoji, ono što ne postoji nema imena. Onog trenutka kada nešto imenujemo osvjestili smo postojenje toga nečega. Bezbroj novosti konstantno izvire iz ništavila, dajemo tom procesu ime otkrivanja ili inovacije, simpatično igranje riječima Homo sapiensa koji misli da je akter koji djeluje dok je sve ostalo samo mrtva materija na njegovom raspolaganju.

Čitajući Jungova predavanja o Nietzscheovom djelu Also Sprach Zarathustra, uz obilje opskurnih informacija dobio sam i dojam da Jung suptilno pokušava nešto što mi se nije činilo po ničemu objektivno i akademski. Dva uma su se sukobljavala iako je u to vrijeme jedan od njih bio mrtav. Jung je pokušavao analizirati Nietzschea kroz njegovo djelo, ali zašto? Smatram da se u tom djelu ocrtavala skriveni motiv koji potpuno prijanja uz definiciju pobjede nad nepoznatim koju je iznjeo francuski autor. Je li Jung želio nadjačati Nietzschea, pojasniti ga, skinuti svaku sumnju i mistifikaciju sa njegovog imena, nebi li to ubilo ono najfascinantnije kod Nietzschea – njegovu nevjerojatnu mnogostranost i dubinu.

Malo mistike je začin koji je prijeko potreban, sam zakon tržišta nas uči da je ono što je najrijeđe ujedno i najvrijednije. Kada se autor počne čitati u školi znate da tu nešto smrdi, za istinsku vrijednost se treba krvariti i tražiti u najudaljenijim mjestima.

Filozofi sa svojim tvrdnjama da su pronašli ultimativnu istinu proglašavaju pobjedu nad cijelim svijetom, tužno je to gledati, pogotovo kada znamo da se svijet ne može pobjediti sa kvrgavim i primitivnim oruđem zvanim jezik. Iza svih onih koji inzistiraju na posjedovanju istine leži neizmjeran ocean zablude, kojega su, ako su genijalni više nego svjesni, to nadalje stvara osjećaj bespomočnosti. Impotencija čovjeka koji je svjesan svoje nemogoći, a takvi su rijetki, previše puta urodi neprirodnim napuhavanjem ega. Ovakav mehanizam naziva se kompenzacija. Što je veća prepreka pred nama to se manji osjećamo pred njezinim iskušenjem. Da bi se um i tijelo spasili od nemoguće suicidalne misije stvara se drugo ja koje je odgovor na izazov. Često vidimo to kod poznatih ljudi, bili oni pop idoli, političari ili znanstvrenici, svi moraju stvoriti nadidentitet, onaj koji nadrasta njih same prije slave ili neke prepreke. Više nego često se dogodi da spomenuti nadidentitet proguta stvarnu osobu koja više tako i tako nema uporišta u novonastaloj ralnosti.


Definirati nešto, ili shvatiti to nešto u potpunosti označava određenu pobjedu, pogotovo u svijetu koji postaje sve virtualniji i apstraktniji. Vrlo korisno je shvatiti da iza mnogih na prvi pogled misija punih vrline kao što su znanstveno istraživanje ili filozofsko traganje za istinom je ustvari projekcija nečije moći nad objektom istraživanja. Ima nešto suptilno barbarski u današnjoj znanosti, nešto izrazito egomanijakalno u težnjama filozofa, nešto opasno u propovjedima svetaca i bogova. Pazite se onih koji tvrde da znaju, skrivajte se pred cijelim svijetom i ne dopuštajte da vas definiraju.





Seduloque tutare adversus

Vrijeme liječi sve rane a historija ih koristi da bi okrenula vodu na svoj mlin.

Danas više no ikada živimo u dobu glorificiranja velikih djela i poznatih uz koje se ta ista vežu. Bio to Kanye West ili Sartre, Ke$ha ili Papa Franjo, uz pomoć apsolutne medijske pokrivenosti, tehnoloških napredaka i slobode govora, svaki čovjek je više nego dobro upoznat sa velikim igračima današnjice. Nije bez razloga Lao Tzu izjavio u najširem i najdubljem djelu ikad napisanom da u lošem društvu vlada manija za velikanima te da se iz tog pretjerivanja rađa bespomoćnost kod ostalih pojedinaca koji su osuđeni na ulogu pijuna u najboljem slučaju.


Ono što u doba opijenosti zaboravljamo da vrijeme i naša daljina od slavljenih idola navlači debele zastore ispred naše spoznaje i svijesti. Jednostavno ne možemo vidjeti kroz idolopoklonstvo, možda ne želimo narušiti tu savršenu sliku u ovom nesavršenom svijetu? Kako god bilo, određeni odmak onemogućuje nam da spoznamo kako su nastala velika djela, koji su motivi iza njihovog kreatora. Isto tako ne možemo zaviri u umove velikana, što neminovno vodi u pretjerivanje i ekstremne promjene u odnosu fanova, koji se jednu godinu bacaju pred noge svoj poluboga a već slijedeće ga ocrnjuju u časopisima i klevetaju među prijateljima.


Veličanje idola urodilo je upravo onim što je Lao Tze vješto učio, svjedočimo impotenciji upravo onih koji su trebali biti potencijalni uzori novim generacijama. Razlog je što ljudi više ne žive jedni među drugima, distorzirana vizija kroz oko kamere prevladalo je i stvorilo virtualnu realnost. Iako Hollywood kroji viziju svijeta kroz filmove već 70 godina, proširenost i brzina interneta i pametnih telefona obuhvatili su većinu populacije i po prvi put omogućili potpunu vlast. Ono što Hitler nije uspio sa svojim totalitarističkim programima definitivno je uspio Google. Ali da se ne bacamo u teorije zavjere, vratimo se idolima i njihovim djelima.


Kriza kao što je ova kroz koju prolazimo u kazala je da internetom kruži izobilje dezinformacija, kako ne očekivati rastuću paranoju među populacijom, nikad nismo imali više medija a nikad nismo bili zbunjeniji. Ono što definitivno pali je introspekcija.

“Ja sam čovjek, ništa što je ljudsko strano meni nije.”

Terencije

Ne vjerujem u tuđe interpretacije, previše sam se načitao povijesti da bih joj pridodavao ikakvu objektivnu istinu, možda pragmatičnu istinu, korisna definitivno može biti, ali što je to ne postavlja u kontradiktornu poziciju, ne proždire li sama sebe? Nikad nisam bio fan pretjeranog kopanja po knjigama, uvijek sam učio iz zbilje, onoga što sam vidio i osjetio. Samoanaliza je najteži proces koji nas konstantno stavlja pred svoje nedostatke, iz sukoba sa istima rađa se svijest i osjećaj moći.


Onaj tko kopa puno po svojem umu shvatit će da nije tolik različit ili različita od ostalih. Nitko od nas nije pao sa Marsa, slični konteksti rađaju slična ponašanja. Motivi koji se kriju iza stvaranja, bogatstva, uspona do slave uopće nisu ono što mislimo da jesu, gotovo je pravilo da ima se pripisuju krivi razozi. Koliko sam samo puta pažljivo anaizirao svoje omiljene glazbenike da bih na kraju shvatio da je okida za njihovu kreativnost ustvari neki veliki problem koji su imali. Slava bi obično bila nešto potpuno deseto od onoga što bi nam se prezentiralo u stručno izrezanim i uljepšanim video klipovima koje bi konzumirali kroz medije. Nitko ne govori o životu na cesti, u smrdljivom autobusu, o grabljivim menadžerima, ovisnostima o drogi. Gledat ćemo na sve to kao na anomaliju u životu poznatih no to je sastavni dio.
Baš kao što je i bol koja je okidač za mnoge umjetnike da se počnu uspinjati na ljestvici.


Neminovno sam si postavio pitanje, nakon što sam cijelo djetinjstvo želio biti poznati stvaratelj – Želiš li to stvarno? Želiš li taj kamen staviti na svoja i leđa svih oko tebe? Drago mi je da živim u disfunkcionalnom društvu koje nije zainteresirano za ništa pa mi se dječački snovi nisu ostvarili niti će se ikad ostvariti. U međuvremenu sam se otrijeznio, umudrio i oboružao arsenalom metoda psihološke analize koje koristima na sve i svašta. Skeptičan sam prema ljudima a pogotovo idejama, one su najgore. Te lebdeće kreature često izgube svoj korijen u vremenu, ljudima, institucijama u kojima su nastala i progone nas u modernom dobu. Ne možemo ih postaviti u odgovarajuće okvire jer ne znamo njihovu geneologiju.


Dobar bi i zanimljiv život bio onaj vođen skepsom. Novac će otići, mladost će se smežurati, država će propasti ali jednoga će uvijek biti – zablude protiv koje se možemo boriti.






Karantenska pretjerivanja

Nikad nisam bio gluplji nego kad sam najviše učio
Nikad siromašniji nego kad sam najviše radio
Najviše su mi se smijali kad sam inzistirao na mrštenju
Najviše pljeskali kada sam mislio da nitko ne gleda
Pametniji sam bio od svih kada sam si priznao glupost
Sporiji od svih kada sam proguravao brzinu na tron
Silio sam toliko puta a prisiljen sam na kraju bio ja
Pamtio toliko informacija da bi ležao prazne glave
Toliko se trudio pripadati da bi na kraju bio crna ovca
Bježao od svoje sudbine da bi ugazio ravno u nju
Maljem se stalno češao svom snagom po glavi
Mlatio šakom komarca na svojim testisima

Još se i danas zaboravim
Napravim krive korake
Jer što je grijeh nego zaborav
Uđem u teritorije pretjerivanja
Oglušim se na tihi glas koji bruji
Zuji odavajući mi tajni princip
Skriveni tok svega prirodnoga
Gdje sve se kreće tiho i postepeno
Neosobno i neprogriješivo
Suprotno svemu što uči čovjek
Dok gradi civilizaciju smrti
Savijajući sve pod svoju volju
Deformirajući samoga sebe






Vjetrovi promjene

Kaos uvijek ima dva lice, jedno uništenja i drugo ponovnog rođenja
On je potencijal, nada, nedefinirano stanje koje ima moć stvaranja
Umjetnici crpe svoju snagu iz tog primordijalnog bazena zamršenosti

Virus se uvukao u svaku poru naše realnosti i prožeo nas neizvjesnošću
U meni su se razvila dva vjetra, jedan vuče ka sigurnoj luci drugi na pučinu
Koliko god želio rutinu i stari život, toliko želim i uzbuđenje promjene

Nagon za stabilnošću, sigurnošću, postepenim mirnim umiranjem
U suštoj suprotnosti sa tihim vjetrićem koji osnažuje i obećava novinu
Šapće riječi destrukcije: ”neka se sve uruši, nije vrijedilo pišljivog boba”

Napokon razumijem svoje starije sugrađane i njihov napon sulude nade
Nakon one duge krize rata, propadanja ideala, rađanja boga Kaosa
Urušio je staru gnjilu kuću i ponudio toliko toga novoga i nedirnutoga

Naivno je nadati se u neko poboljšanje sveukupnog ljudskog dostojanstva
Ono će uvijek biti u krizi, njegov temelj je borba u blatu a ne ideal čistoće
Nada proizlazi iz ushićenja pred bacanjem kocaka, brojevi plešu, smiju se

Moža postoji vrsta ljudi koja je u svakom trenutku spremna prihvatit kraj
Progurava suludu potreba za vječnom promjenom, agonijom stalne izmjene
Ako je tako, onda je u ljudskom rodu neizbježan sukob, rat dvaju vjetrova





Tanka opna

Kako li je samo tanka, ta opna što dijeli svijet
Barbarizam je uvijek iza ugla civilizacije
Potrebno je samo da se strga to slabašno tijelo
Gotovo sigurno je da će ono eventualno popustiti
Transformirati uljuljkanu sigurnost u užas

Kako smo samo mogli biti tako slijepi?
Da zaboravimo povijest koju smo prošli
Svaki kamen na koji se čovječanstvo spotaknulo
Opijeni hedonizmom i blagodatima današnjice
Glupavo smo srljali u sitničavost i uskogrudnost

Oduvijek sam bio svjesan koliko je krhka realnost
Ta sigurnost u koju se kunu oni koji će se prvi okrnuti
Vratiti se samo jedan korak unazad, u svoje istinsko stanje
Uskoro će doći vrijeme kada će pasti maske finoće
Koju smo poput jeftine fasade lijepili preko ruševina

Suton

Osjeća se u zraku i u zemlji
Globalno drhtanje i napetost
U sve se uvukla tiha strava
Apsolutizam neizvjesnosti


Preorati će se povijest
Spaliti se krov starine
Ispisati nova poglavlja
Krvlju krivih i nevinih
Bez suda i predrasuda


Osjeća se u hladnim rukama
I duboko u zgrčenom trbuhu
Nešto veliko se sprema za nas
Ples užasa koji će se pamtiti


Promjenio se tok rijeke
Vjetrovi drugačije pušu
Sve, od kamenčića do planine
Pjeva svojim tihim jezikom
Promjena dolazi
Suton jednog doba
Zora drugog





Vizija o dva čovjeka


Pogledao sam duboko u sebe
U maglu bacio sve izvanjsko
Na dahu unutrašnje tišine
Iz beskrajnog ništavila bitka
Poslana mi je suptilna vijest
Vizija o dvije ljudske duše
Jedna blagoslovljena i snažna
Druga uvenula i potisnuta
Prva je ono za što smo suđeni
Da iz vitalnog pupoljka života
Cvatemo, sazrijevamo u smisao
Starimo i napajamo se čudom
Postajemo bogatiji vizijama
Ne robovi odvojenosti i besmisla
Već zajedništva sa ovim svijetom
No uto se ukazala i druga slika
Kao srdžba starozavijetnog Boga
Opomena za neoprezne i naivne
Propast mi je prikazana tada
Slika čovjeka koji stari i propada
Odvaja se i guši u beskorisnom
Pupoljak koji uništva rani mraz
Ništa se ne rađa, ništa ne klija
Vijest je ta došla kao upozorenje
I kao najveća nada za sve nas
Što čovjek može biti u potenciji
A što u smežuranoj degradaciji
Kako ćemo kročiti dalje?
Neoprezno, maljem lomiti svijet?
Ili se okrenutki ka nutrini i slušati?
Hoćemo li iz pupoljka postati cvijet?
Ili ćemo postati nagrde prirode?
Nešto što nije ni mlado ni staro
Nešto što ne može ni dati ni primiti
Došlo je vrijeme za oprezne
Koji će osjećati svijet i sebe u njemu
Razumjeti ga u potpunosti
A ne ga savijati pod svoju volju
Ne ga nagrđivati i prkositi mu
Već živjeti u centru
Vječnih zakona sklada




Najbolje od svega



Najgori zločin protiv sebe je grižnja savjesti i sramota
Kiselina je to i kamen spoticanja za zdravo, vitalno biće
Biti paraliziran krivnjom znači biti mrtav prije smrti
Onaj koji griješi djelima ništa ne dobiva samosakaćenjem
Žaliti za prošlim životima ili kajati se zbog sadašnjih
Put je to koji krivuda i neminovno vodi u isti ponor
Živjeti, griješiti, podbaciti, uspijeti, to je najbolje od svega
Onaj koji inzistira na ravnoj cesti za sebe traži prvu rupu
Ta rupa je jedino što ga spašava od ludosti vječne ravnine
Hodati kroz život kao jedno sa svime što se događa
Zapinjati za najdublje ponore i stajati na vrhu planina
Bez ijedne predrasude, bez rasuđivanja, ocjenjivanja
Kao dijete koje nije spoznalo pojmove dobro i loše
Samo smireno leži u svojoj koljevci
Uzima sve što mu se da
Daje sve što mu se uzima
To je ono najbolje od svega
Pravi način i put











…………Povjerenje u proces



Tko ima dovoljno snage da uloži povjerenje u ovu našu krnju zbilju?
Bez bježanja među oblake, bez razmicanja kulisa ili kopanja ponora.
Gdje je čovjek, još ga nisam sreo, koji mirno se predaje toku događaja?
Bez trganja sebe i drugih, bez nemirnog okretanja u hladnoj postelji.
Tko ima hrabrosti i tvrdoće da najgore scenarije prebrodi spavajući?
Bez grča u želucu, znojnih dlanova, nervoznih trzaja i upiranja prsta.
Gdje je taj unutarnji žar vjerovanja i povjerenja u sigurno propadanje?
Bez trunke kalkuliranja i planiranja bijega iz nepodnošljivog zatvora.
Tko se može pohvaliti da je jedno sa višim strujama koje ne razumije?
Bez bahatosti spreman da prihvati dizajn koji je superioran njegovom.
Gdje se sakrio čovjek koji ljubi ovaj svijet više od bilo kojeg savršenog?
Bez oklijevanja korača sa životom, ka njegovoj savršenoj ljepoti i gorčini.





Što je preostalo ?


Ništa nije ostalo čovjeku koji je otkrio najčuvaniju tajnu
Da sve što može napisati o svijetu samo je autoportret
Kako se nositi sa time, kako ponovno indoktrinirati sebe?
Vratiti se u doline iluzije, slasnog, ugodnog samozaborava
Kada sve kapi kiše, brzaci i rijeke ulijevaju se u isti ocean
Najbolja djela velikih pojedinaca nisu ništa nego ogledala
Refleksije nepremostivih unutarnjih barijera i stanja
Igra se mora nastaviti da bi išta nastalo, postojalo
Bog se morao zaboraviti na sekundu da bi nastao svijet
Čovjek se morao zaboraviti da bi napisao knjigu o Bogu
Zaborav se potencira, potiče, poželjan je u svakom pogledu
Sve što postoji poziva te u svoj klub, njegov grb je odvojenost
Zaboraviti sebe znači početi stvarati, čista svijest o jednom je smrt
Takva smrt, čista, apsolutna, najveći je čovjekov strah
Napustiti sebe, činitelja, na sekundu, utopiti se u nedjelovanju
Strašno je maknuti ruke sa volana na sredini autoputa
Kada se toliko dugo uvjeravamo da smo mi ti koji vozimo
Toliko je odbojno odlučiti se ne biti ništa, odbaciti sva imena
Napustiti klub patnika, žrtve, pobjednika, oca, sina, učitelja
I biti ništa, prazan kao idiot, miran kao kamen na dnu jezera