Oda žoharima

Izdržljivi ste drugovi moji, cjenite tamu i tišinu
Otporni na sve nedaće što tište niže biće, čovjeka
Množite se i nadvladavate najgore kušnje bez pitanja
Nemate broja niti pojedica, nemate filozofije niti bol
Vi ste sila prirode na djelu, neosporiva pobjeda evolucije
Ego je nešto što vam ne stoji na putu, niti moralizacije
Vi ste uistinu nešto što je toliko nisko a toliko besprijekorno
Kanibalizirate se u nedaćama bez božje kazne
Griješite bludno svaki dan bez krivnje i pardona
Ubijate bližnjega svoga jer znate da u tome ništa nije krivo
Čovjek se je postavio na tron bez opravdanja a Bog se smije
Jer zna da kraljevi nemaju grižnju savijesti niti strah
Oni vladaju bez kompromisa i moralnih dubioza
Vode igru tako krhko, slabašno a tako nemilosrdno
Kada se odigraju konačni potezi i čovjek napokon stane
Prekine se evolucijska farsa stara 150 000 godina
Žohari će izgmizati i pokazati svoju raskoš
Zauzeti svoj zasluženi tron najizdržljivijega
Preuzeti kraljevstvo koje zaslužuju
Zavladati slomljenom majkom zemljom
Kojom su nekoć urlikali majmuni
Moćni i bahati, samoprozvani ljudi

Jeffrey Epstein, vampirizam kao arheotipna slika parazitskih elita

Vampirizam je nešto što me dugo vremena fasciniralo, doduše ne jer smatram da postoje lebdeći mrtvaci koji spavaju u kovčezima i piju krv. Još kao mali se nisam mogao potpuno podati uživanju u fantazijama baziranim na nadnaravnim bićima. Dio mene je odbacivao sve što intuitivno nisam mogao povezivati sa realnosti, iz tog razloga smatram da mnogi superjunaci, čudovišta i ostali nadnaravni elementi uopće ne rezoniraju sa realnošću ( ne pridonose obogaćivanju naše zbilje simbolima koji stoje za nešto što je nepojmljivo racionalnom umu i logici svakodnevnog života). Ono što je fantastično a ne referencira se na život je puka zabava, nema intelektualne koristi, oličenje toga je franšiza Marvel koju osobno smatram tvornicom zabave koja je otela mitologiju čovjeku i oduzela joj njenu korisnost za ljudski rod.

Vampirizam je jedan od onih vjernih pratitelja ljudskog roda još od brončanog doba (vjerovatno i ranije), zajedno sa likantropijom (vukodlaci), tvori najkonzistentniji duo nadnaravnih čudovišta koji progone ljudski rod i lome koncepciju zbilje onoga tko preživi susret sa njima. Spomenuta bića su toliko strana i zla da ne možemo pročitati njigove namjere ili motive, jedino se možemo složiti oko njihove destruktivnosti. O čemu se točno radi kada govorimo o nadnaravnome? Osobno smatram da se radi o istim problematikama kao i kod teorija zavjere.

U prijašnjom postu spomenuo sam Davida Ickea i njegove teorije o reptilima. Naime, čovjek smatra da se za ljudski rod zaljepio parazitski elitni krug nevjerojanto moćnih reptilskih elita. Ok, u prošlom teksu sam iznjeo svoju interpretaciju većine, pa i te teorije zavjere. Mora biti nešto konkretno i stvarno u tome što ti odbačeni marginalci govore. Vampirizam po meni posjeduje slične kvalitete kao Ickeovi reptili. Jedni i drugi su nehumani, parazitski, opasni, apsolutno strani svemu ljudskome, prizemljenome, prirodnome, dobrome. Uopće ne sumnjam da je Icke u svojem rastresenom umu koncipirao element moderne mitologije, stvorio je nešto ekvivalentno vampiru, zombiju, Cthulhu, vukodlaku, Fenriru, samo odaberite čudovište iz bilo koje mitologije. Baš kao što su nabrojena čudovišta igrala funkciju simbola, tako i vampirizam igra u svojoj modernoj interpretaciji (Bram Stoker, vampir kao aristokrat) određenu ulogu objašnjenja nečega neobjašnjivoga ali veoma realnoga.

No što je toliko nerealno u našoj zbilji da trebamo veoma moćnog, letećeg, nemrtvog grofa Drakulu koji ubija seljake i građanstvo pijući im krv? Što objašnjava Stokerov vampir koji ne odgovara staroj seljačkog koncepciji vampira koja je proizišla sa Balkana? Dok je stari balkanski vampir lokalni problem određenog sela, on je vezan za specifičnu osobu, kuću, on je nešto kao zloduh koji proizlazi iz specifične situacije koja se desila na fiksnoj lokaciji, novi vampir nastao u industrijskom dobu internacionalni je problem. Stokerov Drakula putuje iz Rumunjske i maskira se u pripadnika londonske elite, nije li to već veoma indikativno kamo će ova interpretacija ići? Na gornjoj slici nalazi se lik Patricka Batemana iliti psiha iz filma Američki Psiho. Bateman je prikaz jednog sloja koji se stvorio u visokom američkom društvu. Radi se o američkom biznismenu, visoko rangiranom dijelu korporativne Amerike. Većina kapitalista su ujedno i globalisti, što je logično, više trgovine i otvorenih granica pogoduje poslu. Kapitalisti nisu emocionalno vezani za zemlju, naciju niti narod, oni su lebdeći element društva koji ima samo jednu namjeru – zaradu. Bateman je pretjerani lik, ali njegova krvoželjnost i nestabilnost samo su umjetničke figure koje aludiraju na poremećenost visokog korporativnog američkog društva.

Zašto smještam Batemana i vampire u isti post, zašto je u naslovu jasno naglašeno ime Jeffreya Epsteina, osuđenog pedofila koji je počinio samoubojstvo u zatvoru 2019. Smatram da je Bram Stoker svjesno ili nesvjesno započeo moderni mit vampira aristokrata da objasni novonastalnu situaciju koja je izrodila arheotip modernog industrijalca a eventualno i američkog kapitalista. Vampir aristokrat više nije čudovište iz seoskih priča, on više ne koristi silu, glavna oružja su mu manipulacija, iluzija i novac. Jeffrey Epstein je bio jedan od ljudi koji sačinjavaju 1% populacije po bogatstvu, po utjecaju je vjerovatno bio i u još manjem postotku. Kada čitate bilo što o Epsteinu nećete ostati hladnokrvni, potovo kada dođete do optužbi za pedofiliju. Naime, čovjek ne samo da je bio prevarant najvišeg kova koji se probio do samog vrha mutnim djeovanjima na tržištu dionica i manipulacijma milijardera, vodio je i lanac prodaje ženskih seksualnih robova. Nije to bila neka podzemna franšiza u Ukrajini vođena lokalnim kriminalcima, radilo se o visoko luksuznom biznisu sa još luksuznijim mušterijama. Epstein je imao prijatelje sa najviših instanci američkog društva, to se najbolje očitavalo u izbjegavanju pravde kroz 30 godina. Dominirao je intelektualnim krugovima financiranjem znanstvenih i umjetničkih projekata, družio se sa Billom Clintonom, Trumpom, imao je svoje pipke duboko u tržištu i net vrijednost od 577 milijuna (ono što je malen dio cijelog bogatstva, ono što je spomenuto u oporuci).

Filantrop, ljudbitelj znanosti i umjetnosti, aristokratski playboy, slika i prilika New Yorške elite, sve jedan veliki paravan konstruiran i pomno uređen da sakrije pravu nutrinu zvijeri. Epstein je regrutirao djevojeke koje su varirale od 25 pa na dole, sve do 12 (možda i niže) godina, da bi služile njemu i njegovoj curi kao seksualni robovi. Neke je koristio i odbacio, neke je regrutirao u pilote, neke u profesionalne maserke, ali seksualno ropstvo je bilo kontinuitet za sve. Pedofilija iza sebe ostavlja trag slomljenih ljudi, nitko se ne može izvuć iz takvog odnosa bez psiholoških rana koje traju doživotno. Zašto se upravo ta nesretna pedofilija stalno ponavlja, što kod visoko pozicioniranih crkvenjaka, što kod pedofilskih prstena u visokom američkom društvu?

Predatorska priroda elita koje vode svijet sve više izlazi na vidjelo, pedofilija samo je dio cijele priče, ali veoma indikativan dio. Starci koji crpe i uništavaju mladost je nešto što mene automatski podsjeća na vampirizam. Naivno je očekivati da vampiri stvarno piju krv, visoko pozicionirani pedofili koji piju životnu energiju djeci itekako odgovaraju simbolici koja se kroz vampire pokušava objasniti. Cijela situacija je toliko udaljena od svakodnevnog života male osobe koja radi od 7 do 3 u uredu i šeta psa poslije posla, da um te iste intuitivno i refleksno koristi nadralne simbole da objasni nešto toliko apstraktno, nemoguće i uvrnuto. Vampir u modernoj mitologiji upravo savršeno opisuje ono što je bio Epstein. Drakula nije bilo pedofil ali je pio djevicama krv, što aludira da nešto staro i mrtvo želi nešto mlado i nedirnuto, očita je simbolika hranjenja, bilo bi pogrešno u ovom slučaju ograničiti svoju interpretaciju samo na krvi.

Smatram da se kod modernog vampira aristokrata ne radi samo o sisanju krvi već sisanju ljudskog roda općenito. Podjarmljene klase pritisnutne teretom odozgora nose tron elita koje kroz špekulaciju i prevare dolaze do nevjerojatnih količina bogatstva, sve skupa je postavljeno u bolnoj oprečnosti i izvrnutosti. Vampir i žrtva, predator i lovina, viša klasa i niža klasa, dihotomije su koje opisuju situaciju ljudskog roda od pamtivjeka te otvaraju vrata teorijama zavjera i mitologizaciji skrivene borbe koja prožima sve elemente naših svakodnevnih života. Jeffrey Epstein je upravo nerealna ličnost, lebdeći identitet, fantastična utvara koja manipulira smrtnike, koristi ih kao stoku, hrani se energijom mladih žena, vara cijeli sustav te ga financijski osiromašuje kroz svoje malverzacije. Pedofilija je čin protiv čovječnosti i zajednice u kojoj osoba koja je uništena pripada, na isti način se burzovne prevare i ostale malverzacije slične prirode manifestiraju u ekonomiji svakodnevnog čovjeka, one sišu energiju iz života, usporavaju sustav, polagano ga ubijaju. SAD, a kao posljedica i ostatak zapadnog svijeta se nalazi u kanđama vampirolikog iskorištavačkog stvora, monstruma koji postoji samo u teorijama zavjera i noćnim morama, apstraktan je i zaštićen veom prevare i iluzije, on postepeno osiromašuje ljudsku zajednicu, poput parazita sve uzima sebi ne ostavljajući ništa drugima.

Vampir je savršen mitološki lik koje opisuje iskorištavačku narav modernog kapitalističkog društva nad masama slijepih konzumenata. Svijet vampira je karakteriziran ulogama predatora i žrtve, razriješen je morala. Vampir konstantno treba još krvi, ne zanima ga patnja koju ostavlja iza sebe utaživanjem svojih potreba. Manjak empatije i emocija općenito je nešto što karakterizira psihopata, ta karakteristika mu itekako pomaže u darvisnitičkom kapitalističkom društvu. Vampira također krase iste karakteristike, sve se spaja u jedan kompatibilan narativ, kockice se slažu savršeno i sve je očitije da utvare koje noću opsjedaju snove nisu nešto što ostaje samo u domeni nadrealnog, oni postoje, ali nemaju velike očnjake i blijedu put, oni nose odjela i vode naša društva, povezuju se, manipuliraju i sišu esenciju društva nad kojim vladaju.

Karantenska pretjerivanja III

Živim u internetu, sve je moguće i promjena je već tu
Bljeskovi motivacije koji nestaju u sekundi, rađaju se frustracije
Pokušavam živjeti ali ne znam kako, ekran mi olakšava dvojbe
Što sam sve mogao biti? Nije važno, pustio sam korijenje navike
Listam stotine stranica kao emocionalna i mentalna stanja
Youtube kao stočni sajam jeftinog mesa, fast food filozofije
Konzumiram, zgrćem podatke u mješinu što pušta kroz rupe
Ništa ne ostaje, osim vječne plitkoće, nemira, iritacije, gladi
Instant gratifikacije za narkomana, nova znanja bez primjene
O sebi ne shvaćam ništa, tko sam, jesam li uopće rođen
Tko je moja majka, moj smisao, zašto sam uopće ovdje?
Država, domovina, zemlja, zastava, što to meni znači?
Mene ovako i onako nema, ja sam duh nošen iluzijama
Što meni znači povijest i moje mjesto u njenom carstvu?
Ono što za mene postoji je ovaj trenutak i ovaj ekran
Vlada kriza i opće razočaranje, vladaju psihoze i strah
Što to meni znači, ja sam samo nešto prolazno, nepostojano
Vjesti bujaju internetom, sve je moguće, kraj i preporod
Katastrofa našeg doba, obezvrijeđena, relativizirana
Istina slomljena, nadglasana tisućama praznih glasova
Riječi koje lebde, snimljene, uvježbane, odvojene od glave
Odvojene od čovjeka, rođene od skrivenih motiva, otrovne
Tko mi drži glavu na ramenima? Iluminati, Lidl ili Bog?
Nije li odgovor suvišan? Istina je i onako trajno otkazana
Covid-19 je tako ništavna kategorija, kao i riječ Hrvat
Kao i riječ karijera, SAD, sloboda, krumpir, zdravlje, smrt
Sve mi se zamutilo, smučkalo, u jednu odbojnu kajganu
Repetativnost postalo je pravilo, vječne vježbe uzaludnosti
Osuđen sam na neurotično ponavljanje obrazaca ponašanja
Ciklične autistične kretnje insekta koji je pao u posudu
Posuda visokog oboda, iz nje se ne vidi nebo niti zemlja
Okružena je ekranima, idejama, promašenim predikcijama
Vječno čekanje nečega, vjera u ništa osim u ono što nije
Neprekidna uronjenost u kolektivnost virtualnog
Duše odvojene od tijela, riječi od usta, lica od glava
Tijela su nam umorna od ispušnih plinova i cementa
Mučnina i pritisak iza očiju, stalni umor i višak energije
Trčim punim šprintom ali sjedim na mjestu vezan za stolicu
Gutam hranu, pretvara se u energiju, energija u emociju
Mržnja okrenuta na unutra, protiv sebe, samoagresija
Šaka što teži samo prema licu onoga tko je upravlja
Pritisak koji nikad ne popušta, samo se množi
Slabost koja me ne napušta samo crpi
Mlado meso što propada
Mladi um što ne traži
U bezizlaznom dobu
Rezignacija




Kako pretjerivanje uništava potencijalno sjeme istine u teorijama zavjere

Za razliku od većine modernih ljudi moj grijeh nije bio iracionalnost nego pretjerano dogmatično osiromašenje zbilje oko mene. Nisam si dopuštao nerealne scenarije koji su bili insinuirani u mnogim teorijama zavjere. Smatrao sam takve fantazije ispraznim manifestacijama needuciranog i nedisciplinairanog uma. Možda ima neke logike u mom dogmatizmu, u svijetu koje je progresivno sve apstraktniji (virtualne realnosti interneta, mnoge nove teorije u fizici, kompleksne geopolitičke situacije, itd.) malom čovjeku je potrebno nešto konkretno, komad stvarne crne zemlje ispunjene crvima i obrasle zelenom travom da može stajati kako su stajali njegovi daleko jednostavniji i staloženiji predci. Pravi put je uvijek u sredini, krajnosti su uvijek put u psihološke probleme koji nadalje neminovno vode u eksternalne opasnosti. Moj osobni dogmatizam bio je mehanizam obrane protiv vlastite prirode koja po ničemu nije rezonirala sa ograničenjima. Smatram, gotovo sa potpunom sigurnošću da sam intuitivni tip osobe. Konkretni podaci mi nisu od interesa, zanimaju me generalne ideje, emocije, psiha, u krajnosti i mistika, magija te ”nadnaravno”. Vlastita inklinacija ka apsotrakcijama me stavila u čudnu poziciju samokontradikcije.

Kompenzacija ili čak enantriodomia se u meni manifestirala tako da je stvorila dogmatični mentalitet koji odbija preostali dio osobnosti.

enantiodromia – tendencija stvari da se mijenjaju u svoje suprotnosti, posebno kao pretpostavljeni vladajući princip prirodnih ciklusa i psihološkog razvoja.

Potpuno sa svjesan da mnogi ljudi nemaju tu kočnicu koja će zaustavljati svaku iracionalnost i analizirati je dok je potpuno ne razoruža. Teoretičari zavjere su jedno od tih ljudi. Smatram da gotovo svi iz te skupine imaju do određene razine predominantu intuitivnu i emocionalnu psihološku konfiguraciju. Mnogi od njih su razvili psihoze i ostale psihološke probleme, te situacije ih u ekstremnijim slučajevima čine nerazumljivima za ostatak ”zdrave” populacije.

Generalno se na teoretičare zavjere gleda kao na luđake koji nisu vrijedni ničega nego runde ismijavanja. Ja samatram da je ovaj stav intelekutalno lijen i površan. Teoretičari su ono što bih nazvao intuitivni ekstremisti. Toliko su apstraktni da barataju sa mitološkim elementima, neki od njih zvuče kao moderni biblijski proroci. Mojsije je svjedočio gorućem grmu, David Icke je svjedočio međunarodnoj reptilskoj zavjeri. Moderni racionalni čovjek odbacuje i jedne i druge.

Stvar sa biblijskim procjenama i procjenama teoretičara zavjera je to da su one istine izraziro niske rezolucije, može se reći izrazito neprecizne istine. Takve istine iz svog uma izbacuju intuitivne osobnosti. I sam sam takav, ne zanimaju me podaci, ono što osjećam u dubini sebe je za mene istina. Ista je stvar sa Davidom Ickeom i stotinama drugih, oni izbaciju istinu koja je zbog njihove vlastite osobnosti skrivena u čudnim slikama i još čudnijim teorijama.

Zašto bi globalna zavjera bila vođena reptilima. Možda je to pretjerivanje? Možda Icke osjeća da svijet vodi elita koja je toliko dehumanizirana, toliko vođena motivima stranim svakodnevnom čovjeku da ih ne može svrstavati pod ljudski rod. Zbog svoje osobne zablude ili bolesti, istina koju govori zamućena je i pred nas izlazi u ruhu vrijednom ismijavanja.

Promatrajući mnoge druge zavjere uočavam isti obrazac. Istina je uvijek negdje u blizini, ali okvir u kojem ju prezentiraju ti visoko intuitivni pojedinci nije bliska svakodevnom konkretnom čovjeku koji ima ženu, djecu, posao od 7 do 3 i račune za struju. U konačnici takve istine nisu praktične niti korisne, ne mogu se jesti niti piti, mnogi ih odbacuju jer ne pripadaju u svakodnevni okvir normalnosti. Teoretičari zavjere si ne mogu pomoći, oni jesu svoje vlastite teorije, to je njihov okvir, ideologija, religija.

Uzmimo Flat Earthere, jedne od najprominentnijih teoretičara zavjere. Oni smatraju da je zemlja ravna ploča, da nas moderna institucija znanosti obmanjuje i dominira, probljava iz tko zna kojeg razloga. Ok, sama ideja da je zemlja ravna ploča je van svih granica razuma i znanosti, ali zastanimo na sekundu, ima možda neke istine u tom. Definitivno nema istine u ravnini zemlje, ali ti isti Flat Eartheri su otvorili problem dogmatičnosti znanosi. Onako kako su ateisti kao što su Christopher Hitchens, Dawkins i mnogi drugi sabotirali kršćanstvo tako sada Flat Eartheri potkopavaju autoritet moderne znanosti. Osobno smatram da moderna znanost odavno prekoračila granicu dogme, postala je tiranična i opasna za ljudsku dobrobit, nadalje postala je oruđe kapitalizma i konzumerizma. Ne radi se tu više o znanju niti oslobođenju čovjeka, nešto drugo je posrijedi. Flat Earth je dakle nešto što je krivo i ispravno, suprotnosti su sadržane u istoj stvari. Problem leži, kao i u prijašnjem primjeru u načinu na koji se prezentira istina, zakamuflirana je u suludu ideju ravne zemlje.

Iracionalne ideje okreću najviše glava, možda je oblik u kojem se teorije zavjere prezentiraju široj populaciji veoma bitan. Nitko neće čitati 200 stranica o dogmatičnosti znanosti, dovoljno je konzumirati ideju ravne zemlje. Čovjekova psiha konzumira iracionalnost sa slasti. Kratke i jasne poruke su najsubverzivije jer efektivno udaraju tamo gdje razum ne može, ravno u nesvjesne domene uma, u iracionalne strahove, intuitivne apstraktne misli, relgijske slike, snove.

Smatram da teorije zavjere imaju svoje smješno obličje jer nas tako najlakše razoružaju. Kada netko ide sa nama raspravljati kroz prizmu razuma, provjerenih podataka, logike, onda dižemo gard i ne pokazujemo pravo lice, igramo igru koju nam protivnik nameće. Kada dođu teorietičari zavjere svi ih ismijemo, odbacimo, ali u pozadini uma, duboko iza očiju posijano je sjeme sumnje, koliko gad raspravljali i racionalizirali, sjeme raste, bubri i eventualni klija. Takva je moć slika koje nam nude teoretičari zavjera, nisu toliko udaljeni od svetaca i čuda kojim su svjedočili ili koja su činili. Što sam stariji to manje odbacujem svoju intuitivnu prirodu, sve manje imam vjere da je čovjek racionalno biće. Racionalnost je hir vremena u kojem živimo, mi smo i dalje velikim djelom naši predci koji su plesali na razmeđi koja dijeli fantaziju i realnost.

Što više odbacujemo dio sebe koji živi u fantazijama i nadnaravnim slikama to ojačavamo taj dio, on buja ispod površine nasilno navučene maske racionalnosti. Možda se u tome i manifestira tiranija znanosti, u onemogućavanju da se izrazimo u potpunosti. Znanost je ta koja pobija teorije zavjere, baš onako kako je crkva pobijala krivovjerje. Istina je uvijek tu negdje, krhka i tanka nit koja se provlači kroz robusne misaone sustave znanstvenog autoriteta i iskrivljenih čudnih vizija teoretičara zavjera.

O paljenju mostova

Nikad ne pali mostovi koji stoje iza tebe kažu mudraci, ne znaš kada će ti zatrebati jedan od tih drvenih spasitelja. Što bi bio čovjek kada bi čuvao sve mostove koje je gradio u životu? Što kad bi se grčevito držali svake prilike, odbijali zaboravljati ljude, odbacivali zaboraviti ideje, ponude, prilike. Što bismo onda postali?


Smatram da takav stav ljude čini mlakima, proizlazi iz bojažljive, oprezne, malograđanske ideje razriješene bilokakve odvažnosti. Zatvoriti poglavlje svog života i početi novo nešto je što zasigurno zahtjeva karakter. Čak priznati i poraz se definitivno veže uz ovu temu. Koliko samo bivših kolega sa faksa stišće svoju diplomu i proklinje bogove što ne mogu naći nikakav posao. Unatoč odbijanju ne žele je pustiti iz ruku, žive san koji je nemoguć, moraju paliti most ali toliko su uložili u njegovu gradnju da će rađe potonuti sa njim u duboku mutnu rijeku promjene. Iza ugla možda stoji novi život, novi početak, teški pionirnski posao ponovnog šegrtovanja u poslovnom svijetu, ali ne mogu to uočiti, previše su povezani sa fatamorganom bivšeg života. Živjeti poluživot je sudbina takvih tužnih duša, vječno teoretizirati što je trebalo biti ali nikad nije bilo, neprekidno se opravdavati svakome i svemu. Takvi su ujedno i veoma arogantni u svojoj slijepoći i najviše će se ponosti svojim mostom koji što više vrijeme protiče povezuje sve manje i manje kopna, postaje svrha sam sebi.


Mostovi su u konačnici samo sredstva, u centru te igre je čovjek, baš kao što su filozofija, religija, znanost, tehnologija, država, politika, novac i mnoge drugi elementi naše zbilje samo štake koje podupiru čovjeka u njegovim teškim putešestijama.


Pitam se onda, kakvog smisla ima ginuti za štake? Smisao mosta je da koristi prelasku rijeke, ne da nas povuče sa sobom na dno iste. Čemu ih puštati da stoje što duže? Zamislite samo užitak novog rođenja, biti star a nanovo rođen. Žrtva je velika, nagrada još veća. To je ratnički način života, nešto što naš educirani i finesirani hrvatski čovjek ne može razumjeti u svojem činovničkom uvjetovanju.


Nešto je infantilno u nemogućnosti da lupimo šakom o stol i svima kažemo: ”Odlučio sam srušiti priliku, odbaciti jedan cijeli scenarij, jedan potencijalni život, možda griješim ali na meni je da griješim. Potpuno preuzimam odgovornost za svoje propuste ili dobitake”.


Tako nešto ne mogu izjaviti odrasli koji su
u dubini sebe ostali pod prevelikim utjecajem svojih roditelja, a kao nadogradnja roditeljskog kruga i svojom klasom, rasom i društvom. Preuzimanje odgovornosti daje osobi moć, upravo onu snagu koja je potrebna za kročiti dalje u životu. Onaj koji može zapaliti truli beskorisni most koji je gradio 20 godina i bez osvrtanja krenuti dalje zaslužuje svoju novi život. Onaj koji nema hrabrosti početi ispočetka zaslužuje svoju trulu ragu koja neće potrajati.

Bježimo od onih koji tvrde da posjeduju istinu

Beletristika nije nešto što me obično oduševljava niti inspirira, previše puta mi stvara želučanu kiselinu i osjećaj koji dobivan kada slučajno pogledam dvije tri minute emisije Ljubav je na selu. Eto, sam sam sebi kontradiktoran jer je današnji post inspiriran jednom rečenicom sladunjavih emocionalnih monologa jedne knjige. Radi se naime o načinu na koji partneri interaktiraju u vezi, točnije kako su u početku svog odnosa nabijeni emocijama i interesom za drugu osobu. Ono što mi je upalo u oko i zapelo za um je izboj fine psihologije koja je uslijedila u opisu. Autor je objasnio tu zaluđenost, koja se javlja na početku veze sa nemogućnosti da definiramo osobu. Prirodnim procesom koji je dobri doktor Jung objasnio kao projekciranje dolazi do niza imaginarnih špekulacija o tome što bi ta osoba mogla biti. Ono što se nakon godinu dvije isprofilira u jasnu ljudsku karakteristiku koja po ničemu nije misteriozna na početku se čini kao nevjerojatna pojedinost, iznimka, čudo prirode, sve te zablude naravno hranjene su velikom dozom napaljenosti koja preplavljuje mozak i baca ga van balansa.


Sa vremenom dolazi odljubljivanje, što neke veze završi a neke transformira u svoj ozbiljniji oblik iz kojega se može čak nešto i izroditi (doslovno i preneseno). Autor je nažalost Francuz i svoj fatalni defekt ne može obuzdati i spriječiti da iscuri na papir. Opisao je to odljubljivanje kao pobjedu nad nepoznatim, ono što spoznamo više nema vrijednost za nas.


Zaintrigirao me taj koncept, koji je doduše zloupotrebljen radi stvarnanja dodatne dramatične atmosfere u djelu. Ono što definiramo pobjeđujemo, porobljujemo, stavljamo svoj pečat na glavu nepoznatog boga.


Jezik je sam po sebi sustav simbola, što nadalje aludira ( ako ćemo definirati simbol ) da se koristi kao sustav koji približno pokušava definirati nešto puno šire ali i dalje nepoznato. Tako imamo križ u kršćanstvu, koji je jednostavan simbol koji vuče mnoštvo konotacija. O dva prekrižena štapa možemo pisati 300 knjiga i dalje nećemo obuhvatiti ono o čemu se radi.


Jezik je primarno oruđe definiranja nečega, ono što možemo imenovati postoji, ono što ne postoji nema imena. Onog trenutka kada nešto imenujemo osvjestili smo postojenje toga nečega. Bezbroj novosti konstantno izvire iz ništavila, dajemo tom procesu ime otkrivanja ili inovacije, simpatično igranje riječima Homo sapiensa koji misli da je akter koji djeluje dok je sve ostalo samo mrtva materija na njegovom raspolaganju.

Čitajući Jungova predavanja o Nietzscheovom djelu Also Sprach Zarathustra, uz obilje opskurnih informacija dobio sam i dojam da Jung suptilno pokušava nešto što mi se nije činilo po ničemu objektivno i akademski. Dva uma su se sukobljavala iako je u to vrijeme jedan od njih bio mrtav. Jung je pokušavao analizirati Nietzschea kroz njegovo djelo, ali zašto? Smatram da se u tom djelu ocrtavala skriveni motiv koji potpuno prijanja uz definiciju pobjede nad nepoznatim koju je iznjeo francuski autor. Je li Jung želio nadjačati Nietzschea, pojasniti ga, skinuti svaku sumnju i mistifikaciju sa njegovog imena, nebi li to ubilo ono najfascinantnije kod Nietzschea – njegovu nevjerojatnu mnogostranost i dubinu.

Malo mistike je začin koji je prijeko potreban, sam zakon tržišta nas uči da je ono što je najrijeđe ujedno i najvrijednije. Kada se autor počne čitati u školi znate da tu nešto smrdi, za istinsku vrijednost se treba krvariti i tražiti u najudaljenijim mjestima.

Filozofi sa svojim tvrdnjama da su pronašli ultimativnu istinu proglašavaju pobjedu nad cijelim svijetom, tužno je to gledati, pogotovo kada znamo da se svijet ne može pobjediti sa kvrgavim i primitivnim oruđem zvanim jezik. Iza svih onih koji inzistiraju na posjedovanju istine leži neizmjeran ocean zablude, kojega su, ako su genijalni više nego svjesni, to nadalje stvara osjećaj bespomočnosti. Impotencija čovjeka koji je svjesan svoje nemogoći, a takvi su rijetki, previše puta urodi neprirodnim napuhavanjem ega. Ovakav mehanizam naziva se kompenzacija. Što je veća prepreka pred nama to se manji osjećamo pred njezinim iskušenjem. Da bi se um i tijelo spasili od nemoguće suicidalne misije stvara se drugo ja koje je odgovor na izazov. Često vidimo to kod poznatih ljudi, bili oni pop idoli, političari ili znanstvrenici, svi moraju stvoriti nadidentitet, onaj koji nadrasta njih same prije slave ili neke prepreke. Više nego često se dogodi da spomenuti nadidentitet proguta stvarnu osobu koja više tako i tako nema uporišta u novonastaloj ralnosti.


Definirati nešto, ili shvatiti to nešto u potpunosti označava određenu pobjedu, pogotovo u svijetu koji postaje sve virtualniji i apstraktniji. Vrlo korisno je shvatiti da iza mnogih na prvi pogled misija punih vrline kao što su znanstveno istraživanje ili filozofsko traganje za istinom je ustvari projekcija nečije moći nad objektom istraživanja. Ima nešto suptilno barbarski u današnjoj znanosti, nešto izrazito egomanijakalno u težnjama filozofa, nešto opasno u propovjedima svetaca i bogova. Pazite se onih koji tvrde da znaju, skrivajte se pred cijelim svijetom i ne dopuštajte da vas definiraju.





Seduloque tutare adversus

Vrijeme liječi sve rane a historija ih koristi da bi okrenula vodu na svoj mlin.

Danas više no ikada živimo u dobu glorificiranja velikih djela i poznatih uz koje se ta ista vežu. Bio to Kanye West ili Sartre, Ke$ha ili Papa Franjo, uz pomoć apsolutne medijske pokrivenosti, tehnoloških napredaka i slobode govora, svaki čovjek je više nego dobro upoznat sa velikim igračima današnjice. Nije bez razloga Lao Tzu izjavio u najširem i najdubljem djelu ikad napisanom da u lošem društvu vlada manija za velikanima te da se iz tog pretjerivanja rađa bespomoćnost kod ostalih pojedinaca koji su osuđeni na ulogu pijuna u najboljem slučaju.


Ono što u doba opijenosti zaboravljamo da vrijeme i naša daljina od slavljenih idola navlači debele zastore ispred naše spoznaje i svijesti. Jednostavno ne možemo vidjeti kroz idolopoklonstvo, možda ne želimo narušiti tu savršenu sliku u ovom nesavršenom svijetu? Kako god bilo, određeni odmak onemogućuje nam da spoznamo kako su nastala velika djela, koji su motivi iza njihovog kreatora. Isto tako ne možemo zaviri u umove velikana, što neminovno vodi u pretjerivanje i ekstremne promjene u odnosu fanova, koji se jednu godinu bacaju pred noge svoj poluboga a već slijedeće ga ocrnjuju u časopisima i klevetaju među prijateljima.


Veličanje idola urodilo je upravo onim što je Lao Tze vješto učio, svjedočimo impotenciji upravo onih koji su trebali biti potencijalni uzori novim generacijama. Razlog je što ljudi više ne žive jedni među drugima, distorzirana vizija kroz oko kamere prevladalo je i stvorilo virtualnu realnost. Iako Hollywood kroji viziju svijeta kroz filmove već 70 godina, proširenost i brzina interneta i pametnih telefona obuhvatili su većinu populacije i po prvi put omogućili potpunu vlast. Ono što Hitler nije uspio sa svojim totalitarističkim programima definitivno je uspio Google. Ali da se ne bacamo u teorije zavjere, vratimo se idolima i njihovim djelima.


Kriza kao što je ova kroz koju prolazimo u kazala je da internetom kruži izobilje dezinformacija, kako ne očekivati rastuću paranoju među populacijom, nikad nismo imali više medija a nikad nismo bili zbunjeniji. Ono što definitivno pali je introspekcija.

“Ja sam čovjek, ništa što je ljudsko strano meni nije.”

Terencije

Ne vjerujem u tuđe interpretacije, previše sam se načitao povijesti da bih joj pridodavao ikakvu objektivnu istinu, možda pragmatičnu istinu, korisna definitivno može biti, ali što je to ne postavlja u kontradiktornu poziciju, ne proždire li sama sebe? Nikad nisam bio fan pretjeranog kopanja po knjigama, uvijek sam učio iz zbilje, onoga što sam vidio i osjetio. Samoanaliza je najteži proces koji nas konstantno stavlja pred svoje nedostatke, iz sukoba sa istima rađa se svijest i osjećaj moći.


Onaj tko kopa puno po svojem umu shvatit će da nije tolik različit ili različita od ostalih. Nitko od nas nije pao sa Marsa, slični konteksti rađaju slična ponašanja. Motivi koji se kriju iza stvaranja, bogatstva, uspona do slave uopće nisu ono što mislimo da jesu, gotovo je pravilo da ima se pripisuju krivi razozi. Koliko sam samo puta pažljivo anaizirao svoje omiljene glazbenike da bih na kraju shvatio da je okida za njihovu kreativnost ustvari neki veliki problem koji su imali. Slava bi obično bila nešto potpuno deseto od onoga što bi nam se prezentiralo u stručno izrezanim i uljepšanim video klipovima koje bi konzumirali kroz medije. Nitko ne govori o životu na cesti, u smrdljivom autobusu, o grabljivim menadžerima, ovisnostima o drogi. Gledat ćemo na sve to kao na anomaliju u životu poznatih no to je sastavni dio.
Baš kao što je i bol koja je okidač za mnoge umjetnike da se počnu uspinjati na ljestvici.


Neminovno sam si postavio pitanje, nakon što sam cijelo djetinjstvo želio biti poznati stvaratelj – Želiš li to stvarno? Želiš li taj kamen staviti na svoja i leđa svih oko tebe? Drago mi je da živim u disfunkcionalnom društvu koje nije zainteresirano za ništa pa mi se dječački snovi nisu ostvarili niti će se ikad ostvariti. U međuvremenu sam se otrijeznio, umudrio i oboružao arsenalom metoda psihološke analize koje koristima na sve i svašta. Skeptičan sam prema ljudima a pogotovo idejama, one su najgore. Te lebdeće kreature često izgube svoj korijen u vremenu, ljudima, institucijama u kojima su nastala i progone nas u modernom dobu. Ne možemo ih postaviti u odgovarajuće okvire jer ne znamo njihovu geneologiju.


Dobar bi i zanimljiv život bio onaj vođen skepsom. Novac će otići, mladost će se smežurati, država će propasti ali jednoga će uvijek biti – zablude protiv koje se možemo boriti.






Karantenska pretjerivanja

Nikad nisam bio gluplji nego kad sam najviše učio
Nikad siromašniji nego kad sam najviše radio
Najviše su mi se smijali kad sam inzistirao na mrštenju
Najviše pljeskali kada sam mislio da nitko ne gleda
Pametniji sam bio od svih kada sam si priznao glupost
Sporiji od svih kada sam proguravao brzinu na tron
Silio sam toliko puta a prisiljen sam na kraju bio ja
Pamtio toliko informacija da bi ležao prazne glave
Toliko se trudio pripadati da bi na kraju bio crna ovca
Bježao od svoje sudbine da bi ugazio ravno u nju
Maljem se stalno češao svom snagom po glavi
Mlatio šakom komarca na svojim testisima

Još se i danas zaboravim
Napravim krive korake
Jer što je grijeh nego zaborav
Uđem u teritorije pretjerivanja
Oglušim se na tihi glas koji bruji
Zuji odavajući mi tajni princip
Skriveni tok svega prirodnoga
Gdje sve se kreće tiho i postepeno
Neosobno i neprogriješivo
Suprotno svemu što uči čovjek
Dok gradi civilizaciju smrti
Savijajući sve pod svoju volju
Deformirajući samoga sebe






Vjetrovi promjene

Kaos uvijek ima dva lice, jedno uništenja i drugo ponovnog rođenja
On je potencijal, nada, nedefinirano stanje koje ima moć stvaranja
Umjetnici crpe svoju snagu iz tog primordijalnog bazena zamršenosti

Virus se uvukao u svaku poru naše realnosti i prožeo nas neizvjesnošću
U meni su se razvila dva vjetra, jedan vuče ka sigurnoj luci drugi na pučinu
Koliko god želio rutinu i stari život, toliko želim i uzbuđenje promjene

Nagon za stabilnošću, sigurnošću, postepenim mirnim umiranjem
U suštoj suprotnosti sa tihim vjetrićem koji osnažuje i obećava novinu
Šapće riječi destrukcije: ”neka se sve uruši, nije vrijedilo pišljivog boba”

Napokon razumijem svoje starije sugrađane i njihov napon sulude nade
Nakon one duge krize rata, propadanja ideala, rađanja boga Kaosa
Urušio je staru gnjilu kuću i ponudio toliko toga novoga i nedirnutoga

Naivno je nadati se u neko poboljšanje sveukupnog ljudskog dostojanstva
Ono će uvijek biti u krizi, njegov temelj je borba u blatu a ne ideal čistoće
Nada proizlazi iz ushićenja pred bacanjem kocaka, brojevi plešu, smiju se

Moža postoji vrsta ljudi koja je u svakom trenutku spremna prihvatit kraj
Progurava suludu potreba za vječnom promjenom, agonijom stalne izmjene
Ako je tako, onda je u ljudskom rodu neizbježan sukob, rat dvaju vjetrova





Tanka opna

Kako li je samo tanka, ta opna što dijeli svijet
Barbarizam je uvijek iza ugla civilizacije
Potrebno je samo da se strga to slabašno tijelo
Gotovo sigurno je da će ono eventualno popustiti
Transformirati uljuljkanu sigurnost u užas

Kako smo samo mogli biti tako slijepi?
Da zaboravimo povijest koju smo prošli
Svaki kamen na koji se čovječanstvo spotaknulo
Opijeni hedonizmom i blagodatima današnjice
Glupavo smo srljali u sitničavost i uskogrudnost

Oduvijek sam bio svjesan koliko je krhka realnost
Ta sigurnost u koju se kunu oni koji će se prvi okrnuti
Vratiti se samo jedan korak unazad, u svoje istinsko stanje
Uskoro će doći vrijeme kada će pasti maske finoće
Koju smo poput jeftine fasade lijepili preko ruševina