Tragedija onoga što uvijek bude, idila onoga što nikad nije

Mislite li da su svi veliki ljudi našeg i prošlog doba postali ono što jesu jer su željeli, jer im je to bila primarna namjera? Smatrate li da su ideje koje su zadominirale našom realnošću ideje koje su uzdignute na tron jer su bile najbolje? Ja iskreno sumnjam. U naivnosti svojih ranih dvadesetih, dok sam sam još oformljavao svoj svjetonazor, mojim umom je vladala dominantna misao nužnosti, još uvijek donekle prevladava, ali oslabila je svoj stisak. Sve što je bilo moralo je biti? Svatko tko je došao na vrh došao je na vrhu jer je željeo, jer je morao?

Da malo razjasnim što točno smatram pod nužnosti. Svi mi živimo svoje živote, neki intenzivnije, neki mlohavo, neki uopće ne žive, ali svi vjeruju u dominantno prevladavajuće pravilo koje vlada njihovim životima, samim time i ostatkom svijeta. Većina nije dovoljno elokventna ili izoštrena u umjeću izražavanja apstraktnih ideja koje plutaju negde na pučini, negdje daleko od obala naših svakodnevnih preokupacija, da bi jasno izrazila svoju misao.

Ja sam za mnoge stvar zakinut u životu, ali za tu elokvenciju nisam. Nevidljivi zakon koji je vladao mojim ranim dvadesetim je išao uz slijepo samopouzdanje koje sam nosio sa sobom. Bila je to slijepa vjera u pozitivan ishod svih mojih težnji, čak i loše odluke sam promatrao u svjetlu njihove potencijala buduće pozitivnosti. Smatram da se sa vremenom stavovi o vlastitom životu preliju na ostatak svijeta, tako dobijemo svoju filozofiju. Moja slijepa vjera u napredak prelila se u svijet oko mene, u pozitivnom svjetlu sam promatrao sve procese. Djelio sam stvari na one koje napreduju i one koje ne napreduju. Smatrao sam da, kao i moj život sve teži poboljšanju, unaprijeđivanju, sazrijevanju u neke bolje, ispoliranije cipele. Moje djetinjasto samopouzdanje bilo je naravno prikrivena slabost.

Vidite što sam napravio u ovoj zadnjoj rečenici, čak sam i samopouzdanje nazvao slabošću. I upravo je to obrat koji je nastao u meni, sa vizije napredka prosvjetiteljstva moja filozofija proklizala je u moralni relativizam i opću skeptičnost prema svemu.

Mnoge stvari oko nas, čak i one koje su sada izrazito uspješne, sjeme su kraja. Ljudi koji su savršeno prilagođeni današnjici, propast su sutrašnjice. Moja vjera da ljudski rod, želja da povijest naše vrste ide prema vrhuncu, taj vrhunac će naravno biti samo jedan vrhunac u nizu vrhunaca. Sve to je bio naivni san, djelomično uzgojen kroz prezaštičeni odgoj kod kuće, dodatno inkubiran u specifičnom balonu zvanom visoko školstvo.

Sada znam da moj život, ako i život moje vrste, uopće ne mora, a možda i ne želi težiti napredku. Unutar naših života i života našeg roda djeluju mnoge sile koje drže našu stvarnost u konstatnom stanju napetosti, poput paukove mreže. Povijest je učiteljica života, i to je najveća istina. Ona nam ukazuje na sve te sile, gotovo svaki put pobjede najnasilniji, najjednostavniji, oni koju sa sobom odnesu najviše žrtava i naprave najviše štete, ali unatoč sve ide dalje.

Neki dan sam tijekom pisanja rada o rimskoj etnografiji, naišao na interpretaciju Tacitovih djela kao moralne kritike na Rim njegovog doba. Živio je u doba Principata za kojeg je smatrao da je visoko efektivan politički aparat, ali unatoč efektivnsti koju mu pripisuje okarakterizirao ga je kao izrazito korumpiran, tiraničan i moralno dekadentan sustav. Upravo dioba koju Tacit u svojim djelima uptrebljava je nešto što moramo uvesti u svoj život ako želimo postati mudriji.

Valor is of no service, chance rules all, and the bravest often fall by the hands of cowards.

Tacitus

Nešto može biti ispravno, ali u isto vrijeme odbojno, pogrešno, nemoralno. U isto vrijeme mnoge stvari, ideje, ljudi, koji bi trebali biti uzdignuti na tronove nikad neće biti uzdignuti. Oni su neispravni, ali dobri, poželjni, pogodni za budući napredak. Pogedajte intelektualce koji su za na kraju drugog svjetskog rata u formiranju politike Jugoslavije prognani, osramoćeni i eventualnu uništeni. Svi od reda bili su to razumni federalisti, koji su željeli ustrojiti Jugoslaviju po uzoru na SAD. No kako to obično oni su bili pogrešni u smislu neprihvaćenosti njihovih ideja, nespremnosti naroda i vođa da prihvate tako napredna uređenja. Pobjedili su oni koju su bili ispravni za svoje vrijeme, svi znamo kakvi su ljudi zavladali tada na Balkanu, još uvijek patimo od posljedica njihovih odluka.

A shocking crime was committed on the unscrupulous initiative of few individuals, with the blessing of more, and amid the passive acquiescence of all

Tacitus

Povijesni pesimizam, je najvjerovatnije prigodan naziv za sve što sam do sada opisao. Moderni život je još jedna od iluzija napredka. Tehnološki napredak nije nužno i čovjekov napredak. Imamo epidemiju depresije diljem zapadnog svijet, sve to unatoč izobilju svih mogućih napredaka. Nije li to malo ironično? Svakog svetca, proroka, svakog nosiosca napredka, futurista, tehnofila, prosvjetitelja, nacionalista, ideologa gledam sada sa ružnim pogledom sumnje koja prodire svako njihovo djelo. Prvo pitanje koje postavim kad ih vidim – Zašto si ti tu? I, ako ljudski rod kroz povijest bira tako kako bira, zašto su tebe odabrali? Nije li upravo tvoja slava proporcijalna tvojom ispraznošću i opasnošću koju nosiš sa sobom. Ono što su Indijanci prvo uzeli od Europljana su dvije najdestruktivne droge – Kršćanstvo i alkohol. Ljudski kolektiv uvijek bira najgore, u najboljem slučaj birati će osrednje. Ako želite odličnost, gledajte dalje od vrha, ako želite dobre glazbenike ne tražite ih na top ljestvicama već u napuštenim skladištima gdje sviraju za sebe, ako želite vjeru, tražite je dalje od grandioznih hala ispunjenih zlatom.

We see many who are struggling against adversity who are happy, and more although abounding in wealth, who are wretched


Tacitus

Kao što je Tacit okarakterizirao Principat, tako ću i ja okarakterizirati većinu naše vrste – ispravno za svoje vrijeme funkcionalno efikasno, ali izrazito odbojno, dekadentno i neoptimalno. Povijest je serija zadovoljavanja sa najgorim ili osrednjim, to je najvjerovatnije samo preslika duha većine koju biraju. Ono što je u bilo kojem dobu smatrano neispravno, neefikasno, odbačeno i izrugivano je ono što je vrijedno pozornosti, još i bolje, ono što čak i nije spomenuto u povijesnim knjigama je ono što je najviše utjecalo na tok povijesti. Filozofija današnjice, veliki ljudi današnjice, nisu oni koji bi trebali biti veliki niti vrijedni slušanja. Razmislite o tom prije nego što kupite slijedeći bestseler, poslušate umjetnika sa top liste, je li to ono što točno vama treba, što će vas hraniti ili ono što je jednostavno konstatni slijepi mentalni šum naše vrste?

Možda je čin odbacivanja odluke onoga što je od društva birano kao najbolje i jedini mehanizam da biramo dobro, u suprotnosti sa urođenom destruktivnosti naše vrste. Možda je birati suprotno od našeg društva i jedini način kako ne biti čovjek, možda jedini način kako biti nešto više?



Pas, grijalica i Sunce

Promatram psa kako sjedi ispred grijalice, baš kao što katkada sjedi na putu zraka podnevnog sunca koje entuzijastično probijaju kroz kuhinjske zastore. Sunce je prvo grijalo pse, baš kao i ljude, sve u psu i čovjeku se uskladilo tako da iščekuje te zrake što život znače. Iz odnosa psa i grijalice izveo sam svoju prvu lekciju – naša priroda je nastala pod utjecajem mnogih sila koje su sada na ovaj ili onaj način odsutne ili zamjenjene tehnološkim inačicama. Za psa, kao i za nas, grijalica je izvor topline, baš kao i Sunce, ali nemojmo relativizirati odnost sunca i grijalice, poistovjećivati te dvije pojave kroz njihovu praktičnu primjenu.

Druga lekcija koju sam izvukao iz ove situacije odnosi se na veliku opasnost relativizma. Ako postoji jedan istinski filozofski motiv, onda je to traganje za istinskim i izvornim stvarima. Filozof bi trebao tragati za zrakama sunca, duševno siromašni se oduševljavaju grijalicama.

Treća lekcija je vezana uz nejednakost. Samo oni koju su pod prisilom neke njima nepremostive unutarnje ili vanjske sile u svojoj impotenciji potpali pod ljudsku tendenciju ka izjednačavanju stvari, ideja ili osoba.

Četvrta lekcija je usmjerena na otkrivanje motiva onoga koji nas uvjerava da su Sunce i grijalica jedna te ista stvar. Taj trik je uvijek u službi prodaje grijalice ili prodaje ideološke reprezentacije grijalice.

Peta lekcija nadovezuje se na četvrtu. Gotovo sve što smo sagradili u zadnjih 15 000 godina bile su grijalice, niti jedno Sunce. Toliko smo okrjeli u svojoj ulozi stvaraoca da smo u pomutnji na tron uzdigli jednu veoma opasno vrstu ljudi – praktičare. Ako grijalica grije poput sunca, onda su grijalica i Sunce jedno te isto u svijetu praktičara. Razni šarlatani na današnjoj intelektualnoj sceni prodaju ”muda pod bubrege”, ali za njih uvijek ima publike. Sloboumni će objeručke prihvatiti suboptimalna riješenja koja će im ponuditi bijeg od stvarnih problema. Sunčati će se bez grizodušja ispred grijalica, nazivajući ih suncima. Ljudi ne žele istinu žele bijeg.

Lekcija šesta – Ljudi ne teže istini, koja je ultimativno i najdugoročnije riješenje, većina nas želi brze popravke, ”drži vodu dok majstori odu” je stav prema životu koju zastupa većina. Među nama lakše je bolje, brže je bolje, a cijevi uvijek na kraju procure prije nego što bi trebale. Sve što je praktično nije nužno istinito, sve što je istinito nije nužno praktično. Praktično se kroz povijest previše puta pokazalo kao istoznačno sa kratkovidnošću.

Lekcija sedma – svako duboko znanje teži počecima, izvorima. U suštini, svaka istinska želja za znanjem dovodi do istog mjesta, do saznanja da je sve oko nas pa i sama misao koju proizvodimo samo jeka nekih davnih događaja, možda čak i prvog događaja. Svaka istinska misao ne služi životu, niti propagaciji same sebe, već vraćanju u taj prvi događaj unutar kojeg misao nije bila potreba ( beba dok je beba ne smatra sebe bebom, tek odrasla osoba racionalizira da je nekoć bila beba) Ukratko, svaka misao je svjesna da je samo grijalica koja pokušava biti Sunce, ali ipak neke od misli imaju tragove sunca u sebi, na nama je da preberemo te misli.

Lekcija osma- Kao vrsti nam prijeti zamka koja je postavljena za sve one koji stvaraju, da poistovjetimo naš čin stvaranja grijalice sa pojavom sunca. Ako smo mi stvorili grijalicu, tko je onda stvorio Sunce? Bog, ili prirodni fenomeni? Mora li nešto uopće biti stvoreno? Mi smo stvorili grijalice a Sunce je stvorio Bog? Ili je grijalica isto nastala pod utjecajem boga koji je vodio ruku čovjeka? Možda je grijalica prirodni fenomen? Problem stvaranja je isti kao i problem početka.U kojem trenutku je grijalica postala grijalica? Onog trenutka kada je kao ideja nastala u nečijem umu? Na kraju proizvodne trake? Možda je uvijek postojala u svojem potencijalu? Tko je smislio Sunce i zašto uopće inzistiramo da je Sunce smišljeno?

Lekcija deveta- Našim životima još uvijek vladaju primitivne koncepcije živućega/neživućega, stvari/bića. Neminovno se spotičemo na vlastiti jezik i sami sa vremenom postajemo stvari. Diskriminacija koju smo projekcirali na svijet oko nas sa vremenom je zahvatio i nas. Postali smo stvari, ali i u tome smo bahati, tako da se ne smatramo kamenjem ili drvom već kompleksnim strojevima.

Lekcija deseta – Sunce nije evoluiralo u grijalicu, iako mnogi današnji znanstvenici na taj način promatraju našu prošlost. Pazite se ideja o napredku, bježite od onih koji pripisuju pozitivne ili negativne epitete pojavama. Majmun je gori od čovjeka? Ameba je primitivnija od ježa? Grijalica je naprednija od sunca? Čovjek je ambiciozan u hierarhizaciji svijeta oko sebe, to je korijen problema dobra i zla, to je najveći kamen spoticanja, najveći uzrok ljudske patnje. Možemo pokušati gledati svijet oko sebe objektivno, bježati od svoje prirode koja je prožeta moralnim sudovima. Onako kako sudimo amebu, majmuna i Sunce tako sudimo i događaje u našim životima, plitko i subjektivno, bez pravog shvačanja njihove uloge u našim životima i širem spletu događaja.


Genetski uvjetovana nemogućnost promjene kod Hrvata?

Nastavljam u tonu prošlog posta, genetika je dakle opet na repertoaru. Evolucija je za većinu ljudi, pa i za mene, mistična sila koja se odvija kroz milijune godina. Mistična možda je, ali ne mora biti ograničena na vremenske obrasce koji su nama kratkoživućim bićima nepojmljiva. Ono što mi je promjenilo percepciju o ljudskoj evoluciji su ruske lisice, ništa više ništa manje.

Belayayev eksperiment pripitomljavanja ruskih lisica je pokazao da je čovjek također faktor prirodne selekcije. Priroda je kompleksna, možemo je usporediti sa čovjekom koji ima 1000 hobija, bavi se sa više njih u isto vrijeme, iz tog razloga ti hobiji napreduju jako sporo, ali se međusobno nadograđuju, vežu, i grade onog tko ih prakticira. Prirodna selekcija koju vrši čovjek kroz svoje institucije (država, politika, filozofija itd…) je u odnosu na prirodnu selekciju ubrzani proces. Da se vratimo na prijašnju metaforu o hobijima – priroda se bavi tisućama hobija (procesima koji utječu na promjenu pojedinih organizama), čovjek se djelomično odvojio od prirode i stvorio svoje daleko preciznije mehanizme selekcije (metaforički, on je osoba koja polaže svoju energiju u samo jedan hobi i u njemu iz tog razloga napreduje brzo.

Takvo brzo napredovanje je Belayayev potaknuo u lisicama, birajući ih samo kroz nekoliko generacija po specifičnom kriteriju emocionalnog odnosa prema ljudima. Lisice koje su bile druželjubive bile su birane za parenje sa drugim druželjubivim lisicama. Sa vremenom agresivne lisice su otpadale (nije im bilo dopušteno razmnožavanje) a Belayayev je dobivao sve umiljatije i druželjubivije lisice. Jedan čovjek se usmjerio na jednu karakteristiku lisice, ubrzao selekciju i stvorio novu vrstu organizma – pitomu lisicu.

Belyayev believed that the key factor selected for in the domestication of dogs was not size or fertility, but behavior: specifically, tameability. Since behavior is rooted in biology, selecting for tameness and against aggression means selecting for physiological changes in the systems that govern the body’s hormones and neurochemicals.

https://en.wikipedia.org/wiki/Domesticated_red_fox#Genetic_experimentation

Priroda je više puta pod ekstremnim uvijetima stvorila selekciju koja je bila na razini inteziteta kojem je Belyayev izložio lisice. Nacije, države, vlast, politike, pa čak i banalnije stvari kao što su bon-ton, sport, prehrana, su ljudskom rukom stvoreni laboratoriji prirodne selekcije. Nacije su možda imale malo toga sa stvarnom genetskom povezanosti pojedinih skupina ljudi, ali to proročanstvo je postalo sa vremenom samoostvarujuće. Pod skupom kontroliranih uvijeta u jednom zatvorenom sustavu su se ljudska bića počela razvijati drugačije od susjeda koji su bili pod drugom političkom strukturom.

Kročim sad u opasne vode, koji se ne sviđaju modernim liberalima koji vole naglašavati jednakost svih ljudi, bježući od genetike kao od kuge. Istina je da je lijepo vjerovati da smo svi jednaki, ali onog trenutka kada odete u stvarni svijet, kada izađete iz vašeg balona (obično fakultetskog, jer se liberali mogu uzgajati samo u tako pomno odabranim i ugodnim uvijetima) susresi ćete se sa svijetom koji je prožet nejednakostima. Nejednakost je osnovna postavka ljudskog života. Hipiji koji pokušavaju pobjeći od te nejednakosti u zagrljaj majke prirode uskoro shvate da su se bacili u ruke onoga tko je naučio ljude nejednakosti, priroda je ono što bira, ne ono što vjeruje u sulude jednakosti.

Dugo vremena sam po umu razbacivao, analizirao, propitkivo jednu misao koja mi je prije par mjeseci iznenada uskočila u svijest. Hrvatska ima velikih problema sa korupcijom i samovoljom pojedinaca na visokim pozicijama. Zadnjih deset godina naše države okarakterizirane su protukorupcijskim djelovanjem, koje uvijek završi progonom još jednog lopova, na čije mjesto dođe drugi lopov i tako u krug. Mislim da nije do nesposobnosti institucija, posrijedi je nešto daleko dublje.

Što ako smo u Hrvatskoj pomnom genetskom selekcijom odbacili sve ljude koji su temperamentom, inteligencijom i obiteljskom tradicijom bili katalizatori promjene. Autoritarni sustavi, birokratizacija, partije, ustaški i komunistički nedemokratski mehanizmi ušutkavanja snažnih organizama i promoviranje slaboumnih, prestrašenih, podobnih, su možda stvorili populaciju prebranih pojedinaca koji se sada već genetski determinirani da budu poslušni. Možda smo mi prebrane lisice koje su bile birane prema specifičnom temperamentu. Ovog puta su bili prebrani ne oni koji su druželjubivi već oni koji su se najviše bojali, oni koji nisu u stanju progovoriti, oni koji ne mogu formulirati misao koja će ih potencijalno dovesti u probleme.

Je li moguće da su u Hrvatskoj ostali samo urođeni autoritarni sadisti i urođeni robovi? Je li negdje u našem svijetu potajno čučao neki Belayayev koji je birao svoje lisice prema temperamentu? Taj skriveni znanstvenik su bila naša društva i institucije koje smo stvorili. Kako to obično biva, ono što čovjek stvori da mu olakša život i služi na kraju se izvrne u odnos u kojemu čovjek služi svojoj slugi. Čini vam se kao sci-fi, pokušajte nešto progovoriti, pokušajte nešto napisati, pokušajte biti subverzivni i možda vam se ukaže tužna istina, kao što se ukazala i meni. Možda se možete derati i napadati, ali što znači jedinka koja se ne može osloniti na kolektiv koji je urođeno anesteziran. Možda imate slobodu govora, možda možete pisati, ali što znači pad jednog drva u šumi ako nitko nije sposoban svjedočiti pad.




Oplođivanje na blizinu i daljinu

Ljudi su urođeni genetičari, gledaju sve kroz taj duboko usađeni mehanizam. Prije rođenja moderne genetike, naša vrsta je već dugo vremena eksperimentirala sa genima životinja i biljaka, birajući poželjne jedinke i mješajući ih da bi se postigao poželjan genetski miks. Dok je naša vrsta bila u povojima selekcija se vršila intuitivno, podrazumjevala se kao sastavni dio života. Možda se na to misli kada se govori da smo prije bili bliže prirodi.

Veoma je djetinjasto prirodu karakterizirati kao lijepe ptičiće, travu, brdo, oblak. Priroda je fundamentalno ono što bira! Moderni čovjek se boji prirode jer smo toliko okorjeli u idejama koje su odvojene od prirodne selekcije. U samoj suštini ljudskosti je taj raskol između naše osobne volje za preživljavanjem i neizbježnog mehanizma prirodne selekcije. Svi vole ptičiće, žamor potoka, drva i travnjake, ali priroda ne započinje sa krajem zadnje kuće u predgrađu, priroda je suštinski dio nas, možda je to razlog zašto je sa tolikim entuzijaza krotimo i uništavamo.

(ALL INTERNAL RIGHTS/LIMITED EXTERNAL RIGHTS) Glacier Bay National Park in Alaska. Photo credit: © Melissa Machonis

Nije li sumnjiva potreba čovjeka da se ogradi od šuma, potoka i brda? Sve to ukazuje na potrebu za kreiranjem vlastitih pravila iza vlastitih zidova. Pobjegli smo od vukova i veprova, izbjegli smo njihove očnjake i kljove, ali nismo pobjegli od svojih šaka koje su napravljene za udaranje i nasilje. Uspjeli smo kreirati siguran okoliš u kojem nema prirodne selekcije, u našoj kući više ne pobjeđuje najjači, ta pravila su za nas barbarska, to je prvi korak ka eugenici, to je bio najgori grijeh nacizma.

Čovjek se sa vremenom formirao u biće koje je prožeto psihološkom potrebom za podjelama, i to je moderna, rafinirana manifestacija istog nagona prirodne selekcije. Ne možemo funckionirati ako nemamo svoje ljude, svoju skupinu, svoju kulturu, svoju subkulturu. Kada jedan metalčić od 13 godina počne nositi Iron Maiden majcu, on samo igra jednu prastaru igru traženja svojeg plemena. Gen nije nešto što se prenosi samo falusom, on se prenosi idejom, načinom života, i to nam otkriva dublju logiku iza podjela koje su potrebne svakom čovjeku. Zatvorite 30 ljudi na jedan otok na 150 godina i vidjeti ćete da će početi razvijati slične karaktristike. Na njih će naravno utjecati i reprodukcija, ali i način života, način razmišljanja.

Postaje sve evidentnije da je gotovo fetišističko nastojanje modernog čovjeka da se prikaže kao jedinka, da ukaže na sve finese svoje individualnosti poprilično nezdravo. Zapad boluje od kolektivne depresije koja se manifestira u svakom segmentu života, ponajviše u društvenom. Zadnjih deset godina SAD prolazi kroz krizu identiteta koja je urodila novim intelektualnim krugom koji je proizveo zanimljiva djela koja se opet bave heretičnim idejama čovjekovih potreba za kolektivizmom. To povezujem sa postepenim samoproždiranjem kapitalizma, koji je ujedno i suština modernog individualizma. Bogati su rijetki, iz tog razloga su i puno puta sami, siromašni su oni koji se moraju vezati u veće grupe da prežive. Bijeda vrlo često u sebi nosi fascinantnu dozu prirodnosti koja pogoduje evolucijskoj ugođensoti ljudskog organizma.

Stara škola ljudi koji spadaju u generacije naših baka i djedova još uvijek posjeduju tu izraženu crtu namjerne selekcije od koje se mladi gnušaju. Stari organizam je shvatio suštinu naše ljudske igre – sve je u nasljeđivanju! I opet ukazujem na činjenicu da nije genetika nešto za što je potrebna samo vagina i falus, oplođivanje se vrši i idejama. Jedna ideja kao što je kršćanstvo nastalo je u relativno malog židovskom krugu ali je osvojilo gotovo cijeli svijet. I da je jedna tako mala skupina željela oploditi svijet, fizički nebi uspjela, učinila je to wireless metodom, putem ideje. Ljudi na svim djelovima svijeta su počeli jesti poput Kršćana, živjeti poput Kršćana, njihovi umovi i tijela su se počela mijenjati u skladu sa njihovim novim stilom života.

Ni jedno drugo biće ne oplođuje na daljinu, to je specifično ljudska karakteristika. Arheotip umjetnika koji žrtvuje normalnost života, ljudske odnose i financijsku sigurnost da bi se bavio stvaranjem postane logičan ako ga gledamo u svjetlu daljinskog prenošenja genetike. Većina kreativaca umre samo i napušteno, često samo njihova djela prežive bijedu od koje eventualno umru. Ali takvi ljudi igraju ultimativnu ”delayed gratification” igru – žrtvuju cijeli život da bi potencijalno njihova umjetnost jednog dana oživjela i oplodila umove jedne veće skupine ljudi. Kafka, čija djela su posthumno izdana od strane njegovog prijatelja najbolji su primjer. Možete imati 300 potomaka, ali karakteristike vašeg uma se nikad neće uspješno preslikati na druge jedinke kao u Kafkinom slučaju. Svijet je kroz Kafkina dijela postao malo više kafkast, njegov život je postao simbol, njegova djela su postala dio kolektivne psihe, života, pa samim time i genetike naše vrste.

A meme – is an idea, behavior, or style that spreads from person to person within a culture—often with the aim of conveying a particular phenomenon, theme, or meaning represented by the meme. A meme acts as a unit for carrying cultural ideas, symbols, or practices, that can be transmitted from one mind to another through writing, speech, gestures, rituals, or other imitable phenomena with a mimicked theme. Supporters of the concept regard memes as cultural analogues to genes in that they self-replicate, mutate, and respond to selective pressures.

https://en.wikipedia.org/wiki/Meme

I opet moramo oprezno kročiti kada govorimo o genetici, čak i ovoj koja se prenosi ”wireless” metodom. Naše djelovanje je samo po sebi ono što modificira okolinu. Oppenheimer, još zvan ”ocem atomske bombe” stvorio je nešto što uništava, i na taj način nepovratno promjenio naš svijet. Njegova destruktivna kreacija je isto tako utjecalo na genetsku strukturu čovjeka. Atomska bomba je stvorila više anksioznosti nego smrti, jedna tehnologija je više definirala kulturu 50′ 60′ i 70′ godina 20. stoljeća nego bilo koja knjiga. Kada govorimo o događajnim faktorima koju su utjecali na ljudsku evoluciju, ne možemo sa sigurnošću reći da bomba nije utjecala, barem minimalno na strukturu uma modernog čovjeka. Niz takvih minimalnih izvanjskih podražaja tvore lanac izvanjskog pritiska koji modificira ljudske gene usporedno sa reprodukcijskom modifikacijom.

Kada slijedeći put nešto napišete, nešto napravite, usvojite neku novu rutinu, nekoga pogledate, nešto pojedete, imajte na umu da vaše djelo ostaje vječno zabilježeno u vašoj genetskoj strukturi. Evolucija se događa svaki dan, događaj po događaj. I iz tog razloga smješno je dijeliti disciplinu povjesti i genetike, jer jedna i druga proučavaju isti novčić, svaka sa svoje strane.


Instrumentalizacija zbilje u službi moći iliti kako crkva i LGBT udruge posjeduju homoseksualnost

Kada god bi se u mojoj blizini razvile emocijom nabijene rasprave o kontroverznim pitanjim, uvijek bih šutio, slušao, čekao da se strasti smire. Kod gotovo svih razgovora te vrste uočio bih istu stvar, ponavljanje istih obrazaca endemičanih za ljudsku vrstu. Taj obrazac ponašanja, tj odnošenja čovjeka prema svojoj objektivnoj zbilji koja ga okružuje bazira se na manipulaciji u službi moći. U ovakvim razgovorima  dvoje ljudi nebi razgovarali o nekoj ideji, objektu ili osobi u želji da je bolje spoznaju, već u nadi da će kroz zauzimanje strane ili manipulaciju izdominirati svojeg sugovornika.  Da pojasnim ovu kompleksnu ideju.


Uzmimo nešto najbazičnije kao što je šalica kave. Recimo da je to šalica kave na mojem stolu. Ta specifična šalica, ona nije objekt društvene pozornosti, ona sama po sebi nije simbol ničije dominacije, nije znak nekog historijskog kontinuiteta. Moja šalica koja stoji trenutno kraj mojeg kompjutera za gotovo sve članove Hrvatskog društva ne postoji. U tom kontekstu moja šalica je obični objekt iz kojeg se pije kava, njezina svrha nije povećana fetišiziranjem niti ljudskom težnjom za moći.


1200px-Mug_of_Tea


Kada bi ta šalica kave bila izložena u muzeju u kontekstu umjetničke instalacije, kada bi bila postavljena tamo od strane trenutačno najpoznatijeg umjetnika Francuske, onda bi ona nadrasla svoju puku funkciju šalice, ona postaje objekt moći. Umjetnik kroz nju izražava nešto daleko veće od same šalice. Sa druge strane, konzumenti umjetnosti, fanovi umjetnika, kritičari i cijeli niz institucija i mecena profitiraju od te dogovorene komunikacije. Ono što ih sve povezuje je slaganje da je ta šalica objekt moći, svi žele dati ili uzeti komadić te moći. Umjetnik se izražava i tako umnožava svoju moć, gradi sebe, katarzira se, šalica je u služni njegovih unutarnjih i vanjskih dinamika moći postala nešto više od šalice. Sa druge strane, neki art snob koji ne razumije ništa o umjetnosti, on je shvatio da se oko šalice skupilo mnogo sofisticiranih ljudi, snobu je u interesu da poveća svoju moć, svoj prestiž, on to može postići infiltracijom u visoko art društvo. Dakle sama šalica indirektno je poluga pomoću koje umjetnik i snob stiječu moć. Moja šalica kraj kompjutera može biti identična šalici iz muzeja, ali kontekst u kojem postoji nije nipošto isti. Možemo zaključiti da se uopće ne radi o šalici kao objektivnoj pojavi, radi se o odnosima između ljudi, o dogovorenim dinamikama moći koje su umjetno stvorene u ljudskim interakcijama.


Invisible-art-Lana-Newstr-013


Sve je ovo ustvari preslika ljudske teritorijalne tendencije. Nekoć je bilo veoma važno posjedovati dobre pašnjake, dobra polja za agrikulturu, dobre šume, rudnike. Sve se baziralo i još se uvijek bazira na vlasništvom nad teritorijem. Pošto smo mi moderni ljudi pretežito mentalna i duštvena bića, sve prijašnje primitivne tendencije posjedovanja teritorija su se apstrahirale i prebacile u svijet ideja. Čovjekova želja za posjedovanjem nije nestala, zakomplicirala se. Tako više nije važno imati dobru zemlju već je važno posjedovati dio zbilje koju ćemo korisiti kao sredstvo manipulacije i stjecanja moći.


Idemo sada korak dalje, u malo kontroverznije vode. Homoseksualnost kao takva postoji već odavno, dakle ne može se karakterizirati kao umjetna tvorevina neke pojedine moderne skupine ljudu. Pojavljuje se u Kini 2. st. pr. Kr., u Europi 12. stoljeća, i u Americi 2018. godine, dakle može se reći da se pojavljuje neovisno o kulturološkom, vremenskom i lokacijskom kontekstu. Može se reći da je homoseksualnost kod homo sapiensa prirodna pojava. Kod ove zadnje rečenice dolazimo u konflikt. Zašto?


Pride Parades


Moja šalica je ista ona šalica koja je izložena u muzeju, ali nije. Homoseksualnost koja se prirodno pojavljuje kod naše vrste je ista ona koju negira crkva, ali nije. Možda postoji neka objektivna šalica u stvarnom svijetu, ali za čovjeka ne postoji, čovjekov odnos sa objektivnom realnosti je neodvojiv od čovjekove težnje za moći. Čovjek sve oko sebe koristi da propagira ili uništi svoju moć. Tako i da postoji neka objektivna homoseksualnost u zbilji naše vrste ta zbilja je nedohvativa jer je neodvojiva od naše težnje za moći. Homoseksualnost je tako monopolizirana u službi povećavanja moći crkve i LGBT udruga, i jedna i druga dijeli ljude na svoju i neprijateljsku stranu, sve u nadi da će profitirati od svojih dijela.


Zamislimo sa jedne strane crkvu kao konzervativnu instituciju a sa druge strane liberalnu LGBT udrugu. Ovdje imamo dva suprostavljena pola moći, svakome je u interesu da poveća svoju moć kroz manipulaciju objektivne zbilje. Stavimo sada koncept homoseksualnosti u sredinu između ta dva zaračena pola. Ono što je homoseksualnost i ljudi koji su homoseksualni padaju u drugi plan, dvije zaračene strane će iskoristiti taj dio objektivne zbilje u pokušaju da unište svojeg neprijatelja. U suštini ljudskog odnosa sa svojom okolinom je manipulacija u službi moći.


conflict


Postoji li onda uopće objektivna zbilja? Postoji li onda istina, kao koncept, kao nešto što pravilno postavlja čovjeka u odnosu na njegovu objektivnu zbilju? Postoji, ali istina je kao i spoznaja zbilje rezervirana za krugove izvan kruga borbe za moći. Ima nešto surovo, primitivno i lažno u pretjeranoj manipulaciji, u stanju gdje se nitko istinski ne orijentira ka spoznaji sebe i svojeg objektivnog stanja nego baca svu energiju u kotao Darwinističkog laktarenja. Renesansni umjetnici odlično su prikazali ovaj apsurd borbe za moći stavljajući sve vrste ovozemaljskih moćnika pod apsolutisktičku čizmu smrti. Poruka je jednostavna – svi se ponašate toliko nisko, bestijalno, da zaboravljate da svi imamo istek roka, svi umiremo, to je jedina definitivna realnost koja nas sve čeka. Ali ljudi su tako dekadentna vrsta da smo čak i smrt instrumentalizirali u službi stjecanja moći. Crkva je po tom pitanju definitivno najtalentiranija, ali njezino dijete i glavni neprijatelj moderna znanost je dostiže.


Da dobro ste pročitali, i moderna znanost je forma manipulacije zbilje. Baš kao i crkva, ova kompleksna mreža osoba, ideja i institucija, također inzistira na činjenici da može objektivno pojmiti zbilju oko nas. To inzistiranje je ustvari ultimativno posjedovanje moći, čak ni vojske, ni cijele države, sve bombe ovog svijeta nisu toliko moćne kao onaj koji posjeduje dominantni narativ cijelog društva. O naivni su li oni koji misle da su vođe ovog svijeta samo vlasnici našeg novca, oni posjeduju našu zbilju, oni je formiraju kroz kompleksne ideje, kroz instrumentalizaciju najbazičnijih objekata kao što je šalica kraj mojeg kompjutera.

galileo-telescope-church-cartoon-chris-madden


Jedino što nas može spasiti od definirajuće karakteristike naše vrste (sirove borbe za moći) je težnja da probijemo matricu našeg uma, tendencije da sve pretvaramo u instrumente moći. Iskrena želja da spoznamo istinsku prirodu stvari koje nas okružuju, naše prirode, naše prošlosti. Sve ovo je vjerovatno naivna težnja mladog čovjeka, ali to je jedina nada da se prekinu otrovni klinčevi ratobornih skupina i lobija koji nastoje manipulirati pojedinca i njegovu realnost postaviti u službi svoje niske igre. Slušati sebe, svoje emocije, misli, tijelo, pokušati kopati duboko po knjigama povijesti i tražiti obrasce ljudskog ponašanja koje će nas upozoriti na destruktivne ljudske tendencije, to je ono što nas kao pojedince može spasiti od bujice naše vrste.

 

Društvo površine i grandioznih narativa

Preživljavanje

Ne uspijemo li se osloboditi uvjetovanosti,
preživjet ćemo,
ali u podmetnutim stvarnostima
koje naš dragi um projekcira sebi i osjetilima
kao kompenzacija za nešto
što samo naslućuje,
što mu je dužnost otkriti nam,
a što mu neprestano izmiče
jer korača ljepljivom pozornicom
svakodnevnice,
koju je sam,
u tami,
pomno izgradio
i po njoj iscijedio
forme i događaje,
u koje tako vjeruje,
u koje se kune….
Damir Tenodij (Ying & Yang)

Već dugo sam uklješten u borbi sa filozofskim pitanjima koja nemaju ni početak ni kraj, prekompleksna su za papir, prekompleksna za jezik. Kada počnemo ulaziti u domenu apstrakcija jezik kojim svakodnevno baratamo počne se otkrivati u svoj svojoj primitivnosti. Kako shvatiti koncept površine i povezati ga sa ljudskom psihom ili  prevladavajućom karakteristikom društva. Smatram da je hrvatsko društvo tvoreno od ljudi koji žive psihološki plitke živote, umjesto dubine koju bi trebao posjedovati pojedinac u naš kolektivni i privatni život implementiran je metanarativ. Ova ideja je gotovo fantomska, odoljeva bilo kakvoj kvantifikaciji, logičkoj analizi, u domen je teološke rasprave ili rasprave o okultnom C. G. Junga.

narrative:

  1. a story or account of events, experiences, or the like, whether true or fictitious.
  2. a book, literary work, etc., containing such a story.
  3. the art, technique, or process of narrating, or of telling a story

http://www.dictionary.com/browse/narrative

 


Čovjek je fantastično biće, doslovno, mi smo vjerovatno jedini organizmi koji su sposobni za formiranje apstraktne ideje a potom kroz cijeli niz akcija prenesti tu ideju u materijalni svijet. Živimo u jednom svijetu, fizičkom, materijalnom svijetu, ali ne doživljavamo ga tako rigidno i znanastveno. Čovjek živi laž, živi svoj fantastični mentalni život koji se tek na nekim dijelovima preklapa sa stvarnim svijetom. Nigdje se taj nerealni element čovjeka ne manifestira kao u društvu, u gradovima, gdje god je koncentracija ljudi toliko gusta da tvore jedan um, jednu emociju. Normalno da ne govorim o Borg kolektivu, stvari su daleko suptilnije. Svi mi ”moderni” ljudi živimo taj kolektivni život. Predočimo si to kao biološki internet. Internet koji koristimo dok smo na Facebooku, na Youtubeu samo je materijalna preslika ljudske potrebe za dodatnim umrežavanjem. Kako na materijalnom internetu kruže virusi, reklame, vijesti tako i u našem društvenom internetu kruže razni narativi, objašnjenja naše realnosti, svi smo barem djelomično spojeni na tu prastaru mrežu.


business-solution-machine-light-bulb-drawing-vector-id625241586


Mreža kojom kolaju narativi, ili ako ćemo izravnije – ideologije zbroj je svih umova jedinki koje su priključene na njega. Sve ovo je kompleksni način za reći ono što svi svaki dan slušamo – mi Hrvati, naše društvo, naš narod, sve to zvuči poprilično jasno, ali ništa nije jednostavno kao što se čini. Kao što sam rekao, naše društvo je veoma psihološki plitko. Tu karakteristiku dijele mnogi mali i nerazvijeni narodi. Manji narodi historijski su bili u opasnosti od agresije jačih susjeda, bili su izloženiji ekonomskim šokovima, odljevima mozgova, populacijskim osekama i mnogim drugim pošastima. Sve to itekako utječe na mrežu koju sam spominjao ranije.


Ono što primarno kola mrežom koja povezuje sve pojedince su priče, narativi. Što su ti narativi kvalitetniji oni bolje integriraju pojedinca pa tako i cijelo društvo u realnost kojom smo okruženi. Vučić je nedavno na Kosovu iznesao svima dobro poznati narativ koji je zakuhao rat trideset godina ranije. Taj narativ je bio relativno uspješan u jednom periodu prošlosti, no danas sve manje ima uporište u realnosti, očajni je to potez političara koji zna da gubi tlo pod nogama. No ne želim skretati na rat, ova tema utkana je u našu sadašnjost. Hrvati su također imali jedan veliki narativ kojeg su dijelili, nastao je nakon rata. Javio se osjećaj nacionalnog uzleta, energetskog impulsa, nade koju ima netko tko misli da počinje ispočetka, da će ovog puta od nule krenuti po svojim pravilima i u svojem stilu. Sada je kraj 2018. godine i taj narativ je više nego mrtav, postao je sramotna misao koja onog koji ju je nosio prikazuje kao zadnjeg naivca. Iz ideološke zasljepljenosti izronila je jedna Hrvatska koja traži svoj novi narativ, taj narativ je našla i bazira se na konceptu borbe sa unutarnjim neprijateljem.


5b098d9852738f8db43decf300e60e56_gallery_lw


Kao što sam rekao, loši uvijeti loše djeluju na pojedince, ti pojedinci tvore društvo i samim time stvaraju narativ koji je pod utjecajem loših uvijeta indirektno kroz pojedinca. Naš novi narativ borbe protiv uhljeba, protiv drugih, one druge, unutrašnje privilegirane Hrvatske, manjkaviji je od onog iz 90′, nastao je od strane ljudi čija se optimistična vizija slomila jer nije odgovarala realnosti. Unutarnji neprijatelj je negdje u Hrvatskoj, neki sveproždirući uhljeb, neki mega korumpirani šef koji sve vuće u svoje riznice. To je naša priča koja se najviše manifestira u medijima, ali i u svakodnevnim razgovorima. Ali svi znamo jednog uhljeba, barem jedna osoba iz naše uže ili šire obitelji je progurana na poziciju preko veze. To je ta sveproždiruća korupcija, to su ti političari, ali nisu, to su ljudi oko nas, naša obitelj, poznanici. Narativ koji vjerujemo ne proteže se na realne ljude, samo na neke apstraktne utvare iz Banskih dvora koje nitko ne poznaje. Uprava je puna uhljeba, ali te uhljebe su nečiji roditelji, kćeri, djeca, u kojem trenutku osoba prerasta u uhljeba? Pokušajte analizirati i trenirati svoj koncept korupcije i shvatit ćete da korupcija za Hrvata ne postoji, postoji nepoštenje a to Hrvat shvaća kao – ako meni nejde, onda je to nepošteno. Čak i uhljebi love i kritiziraju uhljebe, čak se i korumpirani političari bore protiv korupcije, svi žive jedan grandiozni narativ koji nije ni blizu realan. Svi love tog velikog uhljeba, a istina je da svi živimo jednu laž koja samo dodatno propagira raspad.


IMG_5673


Novi narativ mora biti usmjeren na pojedinca, moramo prestati razmišljati masovno, moramo početi više govoriti – time što nisam napravio ništa od sebe, ništa od svojeg dana, time što nisam rekao ništa kada me se nepravedno nagazilo, time sam ugrozio mrežu kojoj pripadam. Ako pojedinci koji su svjesni svoje osobne moći, dubine, stvaralaštva prestanu ulagati svoju nade i energiju u prazne narative, tada možemo reći da idemo prema naprijed. Plitkoća psihe o kojoj govorim je upravo opsjednutost lošim narativom, narativom koji ne integrira pojedinca u svrhovitu poziciju iz koje može djelovati. Današnji narativ nas nahuškava na osjećaje beznađa, ljubomore, nepoštenja i u toj atmosferi padamo brže nego što bi bez tog apsurdnog pesimizma. Pojedinac je moć, pojedinac je društvo, ako previše pojedinaca živi laž društvo postaje bolesno. Ako je društvo bolesno onda će nadolazeće generacije biti neizbježno bolesne. Hrvati žive plitke živote otvorene na izvanjsku manipulaciju jer još nemaju dovoljno bogatu psihu koja se može braniti protiv parazita. Što mislite kako smo stvorili ovaj birokratski, ratnoprofiterski, tribalni pakao ako ne putem svakodnevnog zabražđenja individualaca, pojedinaca koji nisu imali ništa da suprostave moralnoj dekadenciji i hedonizmu.


Birokracija-je-neunistiva-HDZ-pozvao-Glavasa-na-obiljezavanje-godisnjice-Tudmanove-smrti_ca_large

 


Kada pojedinci počnu stvarati svoje svjetove i svoje narative koji su utjelovljeni u njihovoj produktivnoj svezi za realnosti oko sebe, onda nećemo više imati društvo nastanjeno karikaturama, tada ćemo dobiti dubinu. Jednostavnije rečeno, uzmite svoj život u svoje ruke, stvorite svoj otok gdje ćete moći nastaniti svoje ideje, svoje stil življenja, gradite ga odvojeno od sveproždirućih otrovnih narativa koji kolaju našim društvom, jedino tako ćemo stvoriti zdravu mrežu koja stvara zdrave pojedince. Čovjek je biće koje mora biti primarno individualno prije nego što postane dio jednog većeg svijeta. Ako nema taj element, onda je poput suhog lista kojeg vjetar otpuhuje u različitim smjerovima. Ako nemate nešto što će vas utjeloviti u realnosti, onda ćete lebditi, a opasni narativi su ptice grabežljivice koje vrebaju na one koji nemaju nikakvu težinu.

 

Brbljanja zahvalnog nihilista

Kada su pitali doktora i filozofsku pop zvijezdu Jordana Petersona kada se zadnji put našao u nihilističkom stanju izgubljenosti on je odgovorio: ”Nisam bio niti minute nihilističan od svoje 24. godine, tada sam se odlučio srediti.” Divno li je tako rano u životu postati svjesan prolaznosti života i opasnosti ponora nad kojim svi visimo, pomislio sam. Ja sam tijekom svoje 24. godine sporo i mučno izlazio iz teške depresije koja je više ili manje karakterizirala moj život od 18. godine.


tumblr_nnq4rlidSH1utjf46o1_500_t670_t658


Depresija je danas kategorizirana kao bolest, o njezinim uzrocima i prirodi se govori identičnim riječnikom kojim se nastoji opisati nastanak kurjih očiju, upale pluća ili prehlade. Moderna medicina je visoko sofisticirani oblik srednjovjekovne medicine. Njena estetika, riječnik i preciznost se možda promjenila ali principi su ostali isti – amputacija (kemoterapija), pijavice (lijekovi koji izliječe bolest ali ubiju pacijenta) i svečenici (psihoterapeuti koji prodaju psihoaktivne lijekove kao što su svečenici prodavali oprost grijeha). Nihilizam je sretni bonus depresije, ne spominje ga se toliko često kao što se spominje dopamin, serotonin, kortizol i ostale kemijsko fantastične projekcije tuge i sreće. Nakon bombardiranja serotoninskim inhibitorima čovjek se vrati u funkcionalno stanje, može ustati iz kreveta, jesi, spavati, ići na posao, čitati 24. sata, gledati život na selu itd. Ono što antidepresivi ne liječe su slomljene vrijednosti, vječno pomaknuta perspektiva koja je premještena u podzemlje iz kojeg se gleda vanjske stvari kroz pukotine u kamenu i zemlji.

“Every belief, every considering something-true,” Nietzsche writes, “is necessarily false because there is simply no true world” (Will to Power [notes from 1883-1888]). For him, nihilism requires a radical repudiation of all imposed values and meaning: “Nihilism is . . . not only the belief that everything deserves to perish; but one actually puts one’s shoulder to the plough; one destroys” (Will to Power). – https://www.iep.utm.edu/nihilism/#H2


No nihilizam je toliko suptilan i nenametljiv ljudskoj psihi da mnogi ni ne znaju da pate od njega. Mnogi depresivci pomoću kemije odrežu bolest sa sebe, ali bolest je poput krpelja koji nije pravilno izvađen ostavila svoje rilce duboko u vrijednostim i svjetonazoru bića koje je napala. To rilce je nihilizam koji se mnogim ljudima, pogotovo snažnijim pojedincima otpornim na negativne emocije uvuće se u život neprimjetno, kroz razočaranja koja su potisnuta, kroz nepravdu, kroz ljutnju na fundamentalne zakone ovog našeg brutalnog postojanja.


deer-tick-800


I da ono što je u meni ostalo nakon duge bolesti je poveća doza nihlizma. Njegovo sjeme je vjerovatno posađeno puno prije psihosomatskih simptoma koji su naznačili njegovu pristunost. Pošto to breme moram nositi naučio sam ga uočavati i kod drugih, čak i najbolji glumci ga ne mogu sakriti od mene. Pošto je nihilizam manjak smisla, počeo sam proučavati smisao kao kontrast svojem stanju. Smisao je neuhvatljiv, preapstraktan, više se nalazi u domeni instinkata nego u bilo kojoj domeni dohvatljivoj za moderni logički znanstveni um. Kada radimo nešto smisleno, onada je to to, nema univerzalnog objašnjenja niti nacrta kako steći smisao! Kada radimo nešto smisleno onda nema ničeg boljeg što bi trenutno mogli raditi i to osjećamo kao energetski nabijeno stanje. Potpuno suprotno tome je nihilistična dokolica, ili još bolje – najgore stanje od svih – dosada.


Dok sam ronio kroz svoju depresiju i nihilizam trošio sam enormne količine vremena i energije na stupidnosti najgore vrste. Personifikacija nihilizma je student sa filozofskog fakulteta koji sjedi 5 sati na kavi i priča o apsolutno ničemu. Vrijeme ide, on sjedi, reciklira već poznato, troši vrijeme, gleda na sat kao da mora odraditi dnevnu kvotu. Kada nemate cilj ni razlog da dođete na taj cilj onda vam vrijeme postane smetalo koje morate izignorirati i pod svaku cijenu potrošiti što brže. Koliko sam dana proveo na apsolutno ništa.


quotation-albert-camus-should-i-kill-myself-or-have-a-cup-of-coffee-36-9-0952


Zbrajam i oduzimam, da sam svaki dan pisao jednu stranicu knjige, od 20 do 24. bih izdao svoj osobni magnum opus od 1460 stranica. Mogao sam napisati dvadeset znanstvenih članaka, pohađati stotinu tečajeva, snimiti dva albuma. Ali nisam, nisam ništa od toga napravio. Mnogi ljudi ni neće ovako razmišljati o svojem vremenu i energiji jer mnogi nisu osjetljivi na smisao kao netko tko ga nema. Upravo tu nastaje paradoks – moj nedostatak smisla ukazao mi je da ga moram imati. Negativ mora postojati da bi postojao pozitiv. Iz tog aspekta gledano, depresija i nihilizam možemo potencijalno promatrati kao buđenje iz usnulosti svakodnevne anestezirane rutine, možda je poziv na avanturu, neku novu razinu življenja koje će nadići dotadašnju okovanost. Jung je u svojim istraživanjima alkemije povezao padanje u duboko stanje depresije sa stadijom alkemijske tansformacije nazvane nigredo. Nigredo je svojevrsno osvješćivanje svoje osobne manjkavosti i besmislenosti života,  uvijek je bolan jer predstavlja suočavanje sa svojom sjenom. Kako god bilo, ono što mi je u perspektivu postavilo moju izgubljenost je posjed gradu u kojem sam dugo vremena studirao.


image042


For Carl Jung, ‘the rediscovery of the principles of alchemy came to be an important part of my work as a pioneer of psychology’. As a student of alchemy, he (and his followers) ‘compared the “black work” of the alchemists (the nigredo) with the often highly critical involvement experienced by the ego, until it accepts the new equilibrium brought about by the creation of the self’.    –   https://en.wikipedia.org/wiki/Nigredo


plato-allegory-of-the-cave

Platovona alegorija špilje – uz nigredo još jedan prikaz buđenja iz usnulosti i iluzija 


Nakon 5 mjeseci izbivanja posjetio sam Zadar, prošao sam pokraj kafića u kojem sam potrošio previše dana na aposlutno ništa, u njemu su sjedili isti ljudi, na istim stolicama, sa istim pićima. Oni sebe nikad nebi nazvali depresivnima niti nihilističnima, ali kao što je gospodin Peterson kojeg sam spomenuo na početku rekao – ono što radimo a ne ono što govorimo otkriva naše stvarno unutarnje stanje. Mnogi od njih čekaju Godota, gledaju na sat kao što sam ja gledao, pokušavaju zanemariti činjenicu da im je svaki dan isti.


¸1


Grijeh je danas shvaćen kao krščanska fikcija stvorena da zastraši jadne i neuke kmetove. Istina je da je grijeh podložan instrumentalizaciji u službi izvlačenja novca, ali to ne mijenja duboku istinitost i pojavnost u ljudskoj prirodi. Grijeh je fundamentalno objašnjiv kao  zaborav. Svetac koji se pokušava usredotočiti na Boga ali je konstantno iskušavan od strane demona, lijepih žena, slasne hrane i drugih ovozemaljskih i onozemaljskih užitaka čest je motiv sakralnih slika. Ono što prijeti tom svecu da dosegne svoj cilj je zaborav, na trenutak ometen tjelesnim slastima on gubi svoj fokus na viši cilj kojeg nastoji doseći. Trošiti svoje vrijeme na repetitivne radnje koje su tu samo da nam potroše vrijeme, hedonističko uživanje u besmislenim podražajima, sve je to dio velikog zaborava, gubitka iz fokusa nečega višeg i boljeg što bi mogli doseći sa više fokusa.


image


Možda bih trebao zahvaliti svojoj depresiji i nihilizmu, možda bih trebao zavoljeti svoju osjetljivost na besmisao bez obzira na to koliko mi je patnje uzrokovala. Sam nihilizam je stanje potrebe, nešto kao glad. Ako nema gladi nema ni potrebe za hranom. Ako nema nihilizma nema ni potrebe za izliječenje od te napasti. Da nisam gonjen vječnom potjerom za smislom možda bih još i danas sjedio na onoj istoj stolici, sa velikim macchiatom ispred sebe, okružen onim istim napačenim dušama koje nešto čekaju. Kako smo samo zdušno zajedno čekali, kako zdušno nihilisti međusobno troše jedni drugima vrijeme. Kada nejdeš nigdje onda je svako trenutno ometanje od te činjenice dobrodošlo. Možda bih se trebao zahvaliti svojoj depresiji i nihilizmu, vjernim vodičima koji mi prikazuju vizije propasti koje su rezervirane za mene ako ne budem usredotočen i ako padnem u duboki zaborav – grijeh.