Instrumentalizacija zbilje u službi moći iliti kako crkva i LGBT udruge posjeduju homoseksualnost

Kada god bi se u mojoj blizini razvile emocijom nabijene rasprave o kontroverznim pitanjim, uvijek bih šutio, slušao, čekao da se strasti smire. Kod gotovo svih razgovora te vrste uočio bih istu stvar, ponavljanje istih obrazaca endemičanih za ljudsku vrstu. Taj obrazac ponašanja, tj odnošenja čovjeka prema svojoj objektivnoj zbilji koja ga okružuje bazira se na manipulaciji u službi moći. U ovakvim razgovorima  dvoje ljudi nebi razgovarali o nekoj ideji, objektu ili osobi u želji da je bolje spoznaju, već u nadi da će kroz zauzimanje strane ili manipulaciju izdominirati svojeg sugovornika.  Da pojasnim ovu kompleksnu ideju.


Uzmimo nešto najbazičnije kao što je šalica kave. Recimo da je to šalica kave na mojem stolu. Ta specifična šalica, ona nije objekt društvene pozornosti, ona sama po sebi nije simbol ničije dominacije, nije znak nekog historijskog kontinuiteta. Moja šalica koja stoji trenutno kraj mojeg kompjutera za gotovo sve članove Hrvatskog društva ne postoji. U tom kontekstu moja šalica je obični objekt iz kojeg se pije kava, njezina svrha nije povećana fetišiziranjem niti ljudskom težnjom za moći.


1200px-Mug_of_Tea


Kada bi ta šalica kave bila izložena u muzeju u kontekstu umjetničke instalacije, kada bi bila postavljena tamo od strane trenutačno najpoznatijeg umjetnika Francuske, onda bi ona nadrasla svoju puku funkciju šalice, ona postaje objekt moći. Umjetnik kroz nju izražava nešto daleko veće od same šalice. Sa druge strane, konzumenti umjetnosti, fanovi umjetnika, kritičari i cijeli niz institucija i mecena profitiraju od te dogovorene komunikacije. Ono što ih sve povezuje je slaganje da je ta šalica objekt moći, svi žele dati ili uzeti komadić te moći. Umjetnik se izražava i tako umnožava svoju moć, gradi sebe, katarzira se, šalica je u služni njegovih unutarnjih i vanjskih dinamika moći postala nešto više od šalice. Sa druge strane, neki art snob koji ne razumije ništa o umjetnosti, on je shvatio da se oko šalice skupilo mnogo sofisticiranih ljudi, snobu je u interesu da poveća svoju moć, svoj prestiž, on to može postići infiltracijom u visoko art društvo. Dakle sama šalica indirektno je poluga pomoću koje umjetnik i snob stiječu moć. Moja šalica kraj kompjutera može biti identična šalici iz muzeja, ali kontekst u kojem postoji nije nipošto isti. Možemo zaključiti da se uopće ne radi o šalici kao objektivnoj pojavi, radi se o odnosima između ljudi, o dogovorenim dinamikama moći koje su umjetno stvorene u ljudskim interakcijama.


Invisible-art-Lana-Newstr-013


Sve je ovo ustvari preslika ljudske teritorijalne tendencije. Nekoć je bilo veoma važno posjedovati dobre pašnjake, dobra polja za agrikulturu, dobre šume, rudnike. Sve se baziralo i još se uvijek bazira na vlasništvom nad teritorijem. Pošto smo mi moderni ljudi pretežito mentalna i duštvena bića, sve prijašnje primitivne tendencije posjedovanja teritorija su se apstrahirale i prebacile u svijet ideja. Čovjekova želja za posjedovanjem nije nestala, zakomplicirala se. Tako više nije važno imati dobru zemlju već je važno posjedovati dio zbilje koju ćemo korisiti kao sredstvo manipulacije i stjecanja moći.


Idemo sada korak dalje, u malo kontroverznije vode. Homoseksualnost kao takva postoji već odavno, dakle ne može se karakterizirati kao umjetna tvorevina neke pojedine moderne skupine ljudu. Pojavljuje se u Kini 2. st. pr. Kr., u Europi 12. stoljeća, i u Americi 2018. godine, dakle može se reći da se pojavljuje neovisno o kulturološkom, vremenskom i lokacijskom kontekstu. Može se reći da je homoseksualnost kod homo sapiensa prirodna pojava. Kod ove zadnje rečenice dolazimo u konflikt. Zašto?


Pride Parades


Moja šalica je ista ona šalica koja je izložena u muzeju, ali nije. Homoseksualnost koja se prirodno pojavljuje kod naše vrste je ista ona koju negira crkva, ali nije. Možda postoji neka objektivna šalica u stvarnom svijetu, ali za čovjeka ne postoji, čovjekov odnos sa objektivnom realnosti je neodvojiv od čovjekove težnje za moći. Čovjek sve oko sebe koristi da propagira ili uništi svoju moć. Tako i da postoji neka objektivna homoseksualnost u zbilji naše vrste ta zbilja je nedohvativa jer je neodvojiva od naše težnje za moći. Homoseksualnost je tako monopolizirana u službi povećavanja moći crkve i LGBT udruga, i jedna i druga dijeli ljude na svoju i neprijateljsku stranu, sve u nadi da će profitirati od svojih dijela.


Zamislimo sa jedne strane crkvu kao konzervativnu instituciju a sa druge strane liberalnu LGBT udrugu. Ovdje imamo dva suprostavljena pola moći, svakome je u interesu da poveća svoju moć kroz manipulaciju objektivne zbilje. Stavimo sada koncept homoseksualnosti u sredinu između ta dva zaračena pola. Ono što je homoseksualnost i ljudi koji su homoseksualni padaju u drugi plan, dvije zaračene strane će iskoristiti taj dio objektivne zbilje u pokušaju da unište svojeg neprijatelja. U suštini ljudskog odnosa sa svojom okolinom je manipulacija u službi moći.


conflict


Postoji li onda uopće objektivna zbilja? Postoji li onda istina, kao koncept, kao nešto što pravilno postavlja čovjeka u odnosu na njegovu objektivnu zbilju? Postoji, ali istina je kao i spoznaja zbilje rezervirana za krugove izvan kruga borbe za moći. Ima nešto surovo, primitivno i lažno u pretjeranoj manipulaciji, u stanju gdje se nitko istinski ne orijentira ka spoznaji sebe i svojeg objektivnog stanja nego baca svu energiju u kotao Darwinističkog laktarenja. Renesansni umjetnici odlično su prikazali ovaj apsurd borbe za moći stavljajući sve vrste ovozemaljskih moćnika pod apsolutisktičku čizmu smrti. Poruka je jednostavna – svi se ponašate toliko nisko, bestijalno, da zaboravljate da svi imamo istek roka, svi umiremo, to je jedina definitivna realnost koja nas sve čeka. Ali ljudi su tako dekadentna vrsta da smo čak i smrt instrumentalizirali u službi stjecanja moći. Crkva je po tom pitanju definitivno najtalentiranija, ali njezino dijete i glavni neprijatelj moderna znanost je dostiže.


Da dobro ste pročitali, i moderna znanost je forma manipulacije zbilje. Baš kao i crkva, ova kompleksna mreža osoba, ideja i institucija, također inzistira na činjenici da može objektivno pojmiti zbilju oko nas. To inzistiranje je ustvari ultimativno posjedovanje moći, čak ni vojske, ni cijele države, sve bombe ovog svijeta nisu toliko moćne kao onaj koji posjeduje dominantni narativ cijelog društva. O naivni su li oni koji misle da su vođe ovog svijeta samo vlasnici našeg novca, oni posjeduju našu zbilju, oni je formiraju kroz kompleksne ideje, kroz instrumentalizaciju najbazičnijih objekata kao što je šalica kraj mojeg kompjutera.

galileo-telescope-church-cartoon-chris-madden


Jedino što nas može spasiti od definirajuće karakteristike naše vrste (sirove borbe za moći) je težnja da probijemo matricu našeg uma, tendencije da sve pretvaramo u instrumente moći. Iskrena želja da spoznamo istinsku prirodu stvari koje nas okružuju, naše prirode, naše prošlosti. Sve ovo je vjerovatno naivna težnja mladog čovjeka, ali to je jedina nada da se prekinu otrovni klinčevi ratobornih skupina i lobija koji nastoje manipulirati pojedinca i njegovu realnost postaviti u službi svoje niske igre. Slušati sebe, svoje emocije, misli, tijelo, pokušati kopati duboko po knjigama povijesti i tražiti obrasce ljudskog ponašanja koje će nas upozoriti na destruktivne ljudske tendencije, to je ono što nas kao pojedince može spasiti od bujice naše vrste.

 

Društvo površine i grandioznih narativa

Preživljavanje

Ne uspijemo li se osloboditi uvjetovanosti,
preživjet ćemo,
ali u podmetnutim stvarnostima
koje naš dragi um projekcira sebi i osjetilima
kao kompenzacija za nešto
što samo naslućuje,
što mu je dužnost otkriti nam,
a što mu neprestano izmiče
jer korača ljepljivom pozornicom
svakodnevnice,
koju je sam,
u tami,
pomno izgradio
i po njoj iscijedio
forme i događaje,
u koje tako vjeruje,
u koje se kune….
Damir Tenodij (Ying & Yang)

Već dugo sam uklješten u borbi sa filozofskim pitanjima koja nemaju ni početak ni kraj, prekompleksna su za papir, prekompleksna za jezik. Kada počnemo ulaziti u domenu apstrakcija jezik kojim svakodnevno baratamo počne se otkrivati u svoj svojoj primitivnosti. Kako shvatiti koncept površine i povezati ga sa ljudskom psihom ili  prevladavajućom karakteristikom društva. Smatram da je hrvatsko društvo tvoreno od ljudi koji žive psihološki plitke živote, umjesto dubine koju bi trebao posjedovati pojedinac u naš kolektivni i privatni život implementiran je metanarativ. Ova ideja je gotovo fantomska, odoljeva bilo kakvoj kvantifikaciji, logičkoj analizi, u domen je teološke rasprave ili rasprave o okultnom C. G. Junga.

narrative:

  1. a story or account of events, experiences, or the like, whether true or fictitious.
  2. a book, literary work, etc., containing such a story.
  3. the art, technique, or process of narrating, or of telling a story

http://www.dictionary.com/browse/narrative

 


Čovjek je fantastično biće, doslovno, mi smo vjerovatno jedini organizmi koji su sposobni za formiranje apstraktne ideje a potom kroz cijeli niz akcija prenesti tu ideju u materijalni svijet. Živimo u jednom svijetu, fizičkom, materijalnom svijetu, ali ne doživljavamo ga tako rigidno i znanastveno. Čovjek živi laž, živi svoj fantastični mentalni život koji se tek na nekim dijelovima preklapa sa stvarnim svijetom. Nigdje se taj nerealni element čovjeka ne manifestira kao u društvu, u gradovima, gdje god je koncentracija ljudi toliko gusta da tvore jedan um, jednu emociju. Normalno da ne govorim o Borg kolektivu, stvari su daleko suptilnije. Svi mi ”moderni” ljudi živimo taj kolektivni život. Predočimo si to kao biološki internet. Internet koji koristimo dok smo na Facebooku, na Youtubeu samo je materijalna preslika ljudske potrebe za dodatnim umrežavanjem. Kako na materijalnom internetu kruže virusi, reklame, vijesti tako i u našem društvenom internetu kruže razni narativi, objašnjenja naše realnosti, svi smo barem djelomično spojeni na tu prastaru mrežu.


business-solution-machine-light-bulb-drawing-vector-id625241586


Mreža kojom kolaju narativi, ili ako ćemo izravnije – ideologije zbroj je svih umova jedinki koje su priključene na njega. Sve ovo je kompleksni način za reći ono što svi svaki dan slušamo – mi Hrvati, naše društvo, naš narod, sve to zvuči poprilično jasno, ali ništa nije jednostavno kao što se čini. Kao što sam rekao, naše društvo je veoma psihološki plitko. Tu karakteristiku dijele mnogi mali i nerazvijeni narodi. Manji narodi historijski su bili u opasnosti od agresije jačih susjeda, bili su izloženiji ekonomskim šokovima, odljevima mozgova, populacijskim osekama i mnogim drugim pošastima. Sve to itekako utječe na mrežu koju sam spominjao ranije.


Ono što primarno kola mrežom koja povezuje sve pojedince su priče, narativi. Što su ti narativi kvalitetniji oni bolje integriraju pojedinca pa tako i cijelo društvo u realnost kojom smo okruženi. Vučić je nedavno na Kosovu iznesao svima dobro poznati narativ koji je zakuhao rat trideset godina ranije. Taj narativ je bio relativno uspješan u jednom periodu prošlosti, no danas sve manje ima uporište u realnosti, očajni je to potez političara koji zna da gubi tlo pod nogama. No ne želim skretati na rat, ova tema utkana je u našu sadašnjost. Hrvati su također imali jedan veliki narativ kojeg su dijelili, nastao je nakon rata. Javio se osjećaj nacionalnog uzleta, energetskog impulsa, nade koju ima netko tko misli da počinje ispočetka, da će ovog puta od nule krenuti po svojim pravilima i u svojem stilu. Sada je kraj 2018. godine i taj narativ je više nego mrtav, postao je sramotna misao koja onog koji ju je nosio prikazuje kao zadnjeg naivca. Iz ideološke zasljepljenosti izronila je jedna Hrvatska koja traži svoj novi narativ, taj narativ je našla i bazira se na konceptu borbe sa unutarnjim neprijateljem.


5b098d9852738f8db43decf300e60e56_gallery_lw


Kao što sam rekao, loši uvijeti loše djeluju na pojedince, ti pojedinci tvore društvo i samim time stvaraju narativ koji je pod utjecajem loših uvijeta indirektno kroz pojedinca. Naš novi narativ borbe protiv uhljeba, protiv drugih, one druge, unutrašnje privilegirane Hrvatske, manjkaviji je od onog iz 90′, nastao je od strane ljudi čija se optimistična vizija slomila jer nije odgovarala realnosti. Unutarnji neprijatelj je negdje u Hrvatskoj, neki sveproždirući uhljeb, neki mega korumpirani šef koji sve vuće u svoje riznice. To je naša priča koja se najviše manifestira u medijima, ali i u svakodnevnim razgovorima. Ali svi znamo jednog uhljeba, barem jedna osoba iz naše uže ili šire obitelji je progurana na poziciju preko veze. To je ta sveproždiruća korupcija, to su ti političari, ali nisu, to su ljudi oko nas, naša obitelj, poznanici. Narativ koji vjerujemo ne proteže se na realne ljude, samo na neke apstraktne utvare iz Banskih dvora koje nitko ne poznaje. Uprava je puna uhljeba, ali te uhljebe su nečiji roditelji, kćeri, djeca, u kojem trenutku osoba prerasta u uhljeba? Pokušajte analizirati i trenirati svoj koncept korupcije i shvatit ćete da korupcija za Hrvata ne postoji, postoji nepoštenje a to Hrvat shvaća kao – ako meni nejde, onda je to nepošteno. Čak i uhljebi love i kritiziraju uhljebe, čak se i korumpirani političari bore protiv korupcije, svi žive jedan grandiozni narativ koji nije ni blizu realan. Svi love tog velikog uhljeba, a istina je da svi živimo jednu laž koja samo dodatno propagira raspad.


IMG_5673


Novi narativ mora biti usmjeren na pojedinca, moramo prestati razmišljati masovno, moramo početi više govoriti – time što nisam napravio ništa od sebe, ništa od svojeg dana, time što nisam rekao ništa kada me se nepravedno nagazilo, time sam ugrozio mrežu kojoj pripadam. Ako pojedinci koji su svjesni svoje osobne moći, dubine, stvaralaštva prestanu ulagati svoju nade i energiju u prazne narative, tada možemo reći da idemo prema naprijed. Plitkoća psihe o kojoj govorim je upravo opsjednutost lošim narativom, narativom koji ne integrira pojedinca u svrhovitu poziciju iz koje može djelovati. Današnji narativ nas nahuškava na osjećaje beznađa, ljubomore, nepoštenja i u toj atmosferi padamo brže nego što bi bez tog apsurdnog pesimizma. Pojedinac je moć, pojedinac je društvo, ako previše pojedinaca živi laž društvo postaje bolesno. Ako je društvo bolesno onda će nadolazeće generacije biti neizbježno bolesne. Hrvati žive plitke živote otvorene na izvanjsku manipulaciju jer još nemaju dovoljno bogatu psihu koja se može braniti protiv parazita. Što mislite kako smo stvorili ovaj birokratski, ratnoprofiterski, tribalni pakao ako ne putem svakodnevnog zabražđenja individualaca, pojedinaca koji nisu imali ništa da suprostave moralnoj dekadenciji i hedonizmu.


Birokracija-je-neunistiva-HDZ-pozvao-Glavasa-na-obiljezavanje-godisnjice-Tudmanove-smrti_ca_large

 


Kada pojedinci počnu stvarati svoje svjetove i svoje narative koji su utjelovljeni u njihovoj produktivnoj svezi za realnosti oko sebe, onda nećemo više imati društvo nastanjeno karikaturama, tada ćemo dobiti dubinu. Jednostavnije rečeno, uzmite svoj život u svoje ruke, stvorite svoj otok gdje ćete moći nastaniti svoje ideje, svoje stil življenja, gradite ga odvojeno od sveproždirućih otrovnih narativa koji kolaju našim društvom, jedino tako ćemo stvoriti zdravu mrežu koja stvara zdrave pojedince. Čovjek je biće koje mora biti primarno individualno prije nego što postane dio jednog većeg svijeta. Ako nema taj element, onda je poput suhog lista kojeg vjetar otpuhuje u različitim smjerovima. Ako nemate nešto što će vas utjeloviti u realnosti, onda ćete lebditi, a opasni narativi su ptice grabežljivice koje vrebaju na one koji nemaju nikakvu težinu.

 

Brbljanja zahvalnog nihilista

Kada su pitali doktora i filozofsku pop zvijezdu Jordana Petersona kada se zadnji put našao u nihilističkom stanju izgubljenosti on je odgovorio: ”Nisam bio niti minute nihilističan od svoje 24. godine, tada sam se odlučio srediti.” Divno li je tako rano u životu postati svjesan prolaznosti života i opasnosti ponora nad kojim svi visimo, pomislio sam. Ja sam tijekom svoje 24. godine sporo i mučno izlazio iz teške depresije koja je više ili manje karakterizirala moj život od 18. godine.


tumblr_nnq4rlidSH1utjf46o1_500_t670_t658


Depresija je danas kategorizirana kao bolest, o njezinim uzrocima i prirodi se govori identičnim riječnikom kojim se nastoji opisati nastanak kurjih očiju, upale pluća ili prehlade. Moderna medicina je visoko sofisticirani oblik srednjovjekovne medicine. Njena estetika, riječnik i preciznost se možda promjenila ali principi su ostali isti – amputacija (kemoterapija), pijavice (lijekovi koji izliječe bolest ali ubiju pacijenta) i svečenici (psihoterapeuti koji prodaju psihoaktivne lijekove kao što su svečenici prodavali oprost grijeha). Nihilizam je sretni bonus depresije, ne spominje ga se toliko često kao što se spominje dopamin, serotonin, kortizol i ostale kemijsko fantastične projekcije tuge i sreće. Nakon bombardiranja serotoninskim inhibitorima čovjek se vrati u funkcionalno stanje, može ustati iz kreveta, jesi, spavati, ići na posao, čitati 24. sata, gledati život na selu itd. Ono što antidepresivi ne liječe su slomljene vrijednosti, vječno pomaknuta perspektiva koja je premještena u podzemlje iz kojeg se gleda vanjske stvari kroz pukotine u kamenu i zemlji.

“Every belief, every considering something-true,” Nietzsche writes, “is necessarily false because there is simply no true world” (Will to Power [notes from 1883-1888]). For him, nihilism requires a radical repudiation of all imposed values and meaning: “Nihilism is . . . not only the belief that everything deserves to perish; but one actually puts one’s shoulder to the plough; one destroys” (Will to Power). – https://www.iep.utm.edu/nihilism/#H2


No nihilizam je toliko suptilan i nenametljiv ljudskoj psihi da mnogi ni ne znaju da pate od njega. Mnogi depresivci pomoću kemije odrežu bolest sa sebe, ali bolest je poput krpelja koji nije pravilno izvađen ostavila svoje rilce duboko u vrijednostim i svjetonazoru bića koje je napala. To rilce je nihilizam koji se mnogim ljudima, pogotovo snažnijim pojedincima otpornim na negativne emocije uvuće se u život neprimjetno, kroz razočaranja koja su potisnuta, kroz nepravdu, kroz ljutnju na fundamentalne zakone ovog našeg brutalnog postojanja.


deer-tick-800


I da ono što je u meni ostalo nakon duge bolesti je poveća doza nihlizma. Njegovo sjeme je vjerovatno posađeno puno prije psihosomatskih simptoma koji su naznačili njegovu pristunost. Pošto to breme moram nositi naučio sam ga uočavati i kod drugih, čak i najbolji glumci ga ne mogu sakriti od mene. Pošto je nihilizam manjak smisla, počeo sam proučavati smisao kao kontrast svojem stanju. Smisao je neuhvatljiv, preapstraktan, više se nalazi u domeni instinkata nego u bilo kojoj domeni dohvatljivoj za moderni logički znanstveni um. Kada radimo nešto smisleno, onada je to to, nema univerzalnog objašnjenja niti nacrta kako steći smisao! Kada radimo nešto smisleno onda nema ničeg boljeg što bi trenutno mogli raditi i to osjećamo kao energetski nabijeno stanje. Potpuno suprotno tome je nihilistična dokolica, ili još bolje – najgore stanje od svih – dosada.


Dok sam ronio kroz svoju depresiju i nihilizam trošio sam enormne količine vremena i energije na stupidnosti najgore vrste. Personifikacija nihilizma je student sa filozofskog fakulteta koji sjedi 5 sati na kavi i priča o apsolutno ničemu. Vrijeme ide, on sjedi, reciklira već poznato, troši vrijeme, gleda na sat kao da mora odraditi dnevnu kvotu. Kada nemate cilj ni razlog da dođete na taj cilj onda vam vrijeme postane smetalo koje morate izignorirati i pod svaku cijenu potrošiti što brže. Koliko sam dana proveo na apsolutno ništa.


quotation-albert-camus-should-i-kill-myself-or-have-a-cup-of-coffee-36-9-0952


Zbrajam i oduzimam, da sam svaki dan pisao jednu stranicu knjige, od 20 do 24. bih izdao svoj osobni magnum opus od 1460 stranica. Mogao sam napisati dvadeset znanstvenih članaka, pohađati stotinu tečajeva, snimiti dva albuma. Ali nisam, nisam ništa od toga napravio. Mnogi ljudi ni neće ovako razmišljati o svojem vremenu i energiji jer mnogi nisu osjetljivi na smisao kao netko tko ga nema. Upravo tu nastaje paradoks – moj nedostatak smisla ukazao mi je da ga moram imati. Negativ mora postojati da bi postojao pozitiv. Iz tog aspekta gledano, depresija i nihilizam možemo potencijalno promatrati kao buđenje iz usnulosti svakodnevne anestezirane rutine, možda je poziv na avanturu, neku novu razinu življenja koje će nadići dotadašnju okovanost. Jung je u svojim istraživanjima alkemije povezao padanje u duboko stanje depresije sa stadijom alkemijske tansformacije nazvane nigredo. Nigredo je svojevrsno osvješćivanje svoje osobne manjkavosti i besmislenosti života,  uvijek je bolan jer predstavlja suočavanje sa svojom sjenom. Kako god bilo, ono što mi je u perspektivu postavilo moju izgubljenost je posjed gradu u kojem sam dugo vremena studirao.


image042


For Carl Jung, ‘the rediscovery of the principles of alchemy came to be an important part of my work as a pioneer of psychology’. As a student of alchemy, he (and his followers) ‘compared the “black work” of the alchemists (the nigredo) with the often highly critical involvement experienced by the ego, until it accepts the new equilibrium brought about by the creation of the self’.    –   https://en.wikipedia.org/wiki/Nigredo


plato-allegory-of-the-cave

Platovona alegorija špilje – uz nigredo još jedan prikaz buđenja iz usnulosti i iluzija 


Nakon 5 mjeseci izbivanja posjetio sam Zadar, prošao sam pokraj kafića u kojem sam potrošio previše dana na aposlutno ništa, u njemu su sjedili isti ljudi, na istim stolicama, sa istim pićima. Oni sebe nikad nebi nazvali depresivnima niti nihilističnima, ali kao što je gospodin Peterson kojeg sam spomenuo na početku rekao – ono što radimo a ne ono što govorimo otkriva naše stvarno unutarnje stanje. Mnogi od njih čekaju Godota, gledaju na sat kao što sam ja gledao, pokušavaju zanemariti činjenicu da im je svaki dan isti.


¸1


Grijeh je danas shvaćen kao krščanska fikcija stvorena da zastraši jadne i neuke kmetove. Istina je da je grijeh podložan instrumentalizaciji u službi izvlačenja novca, ali to ne mijenja duboku istinitost i pojavnost u ljudskoj prirodi. Grijeh je fundamentalno objašnjiv kao  zaborav. Svetac koji se pokušava usredotočiti na Boga ali je konstantno iskušavan od strane demona, lijepih žena, slasne hrane i drugih ovozemaljskih i onozemaljskih užitaka čest je motiv sakralnih slika. Ono što prijeti tom svecu da dosegne svoj cilj je zaborav, na trenutak ometen tjelesnim slastima on gubi svoj fokus na viši cilj kojeg nastoji doseći. Trošiti svoje vrijeme na repetitivne radnje koje su tu samo da nam potroše vrijeme, hedonističko uživanje u besmislenim podražajima, sve je to dio velikog zaborava, gubitka iz fokusa nečega višeg i boljeg što bi mogli doseći sa više fokusa.


image


Možda bih trebao zahvaliti svojoj depresiji i nihilizmu, možda bih trebao zavoljeti svoju osjetljivost na besmisao bez obzira na to koliko mi je patnje uzrokovala. Sam nihilizam je stanje potrebe, nešto kao glad. Ako nema gladi nema ni potrebe za hranom. Ako nema nihilizma nema ni potrebe za izliječenje od te napasti. Da nisam gonjen vječnom potjerom za smislom možda bih još i danas sjedio na onoj istoj stolici, sa velikim macchiatom ispred sebe, okružen onim istim napačenim dušama koje nešto čekaju. Kako smo samo zdušno zajedno čekali, kako zdušno nihilisti međusobno troše jedni drugima vrijeme. Kada nejdeš nigdje onda je svako trenutno ometanje od te činjenice dobrodošlo. Možda bih se trebao zahvaliti svojoj depresiji i nihilizmu, vjernim vodičima koji mi prikazuju vizije propasti koje su rezervirane za mene ako ne budem usredotočen i ako padnem u duboki zaborav – grijeh.


Internalizirani autoritarni glas, naučena bespomoćnost i slast ropstva

The greatest gifts you can give your children are the roots of responsibility and the wings of independence.    –   Denis Waitley

Treniramo nemoć iz dana u dan, kada klimnemo potvrdno lagano pognutom glavom, kad pristajemo na gluposti i kontradikcije koje se serviraju pred nama. Klimnemo tek toliko da se vidi da smo spremni na još nekoliko porcija, da ne uvrijedimo onoga tko servira. Jednom sam pročitao svjedočanstvo djevojke koja je opisala nasilje vlasnika nad svojim psom. Pas nije želio ući u auto, vlasnik se derao na njega, pas i dalje nije ulazio. Vlasnik je izgubio živce i isprebijao psa, koji je primio sve udarce bez osvete i u konačnici ušao u auto, sjeo na sjedalo do vlasnika i počeo mu lizati ruku. Priča mi je ostala duboko usađena u sjećanje, iz nekog razloga nisam nikad mogao shvatiti tu vrstu odanosti. Nisam je mogao shvatiti jer tad još nisam dobro poznavao sebe, nisam znao da se i u meni rađa jedan rasni Hrvat. Ono što je istinski hrvatsko u meni je nemogućnost pobune, nemogućnost da ugrizem vlasnika koji me tuče. Negdje, u nekoj od institucija, moguće kod kuće, u mene se ubrizgala doživotna doza anestezije zbog koje se ne mogu otrgnuti sa lanca. Prvo sam mislio da je to samo dio mene, ali nažalost to je kvaliteta koju dijelim sa gotovo svim sunarodnjacima. Ima li išta hrvatskije od nemoći? Ima li išta manje od Hrvata, išta nesposobnije da za sebe i svoju okolinu izbori slobodu.


idabtcblog120817.47bf8529d0b2554d62f769ed8dbf2e7d


Jer ipak, najgora stvar je uvrijediti nekoga, pobuniti se, staviti se u neugodnu poziciju. Pobuna je za Hrvata nemoguća, ta opcija otpada, mi smo narod koji klima potvrdno bez obzira što nam se dogodilo. Upravo je nemoć presudni faktor u iseljavanju, svi ti ljudi nisu izišli jer su živjeli u apsolutnom siromaštvu, izašli su jer su se osjećali potisnutno, determinirano, nemoćno. Neki su bili sposobni otići na drugi kraj planete, tamo unatoć odbacivanju okoline i nepoznavanju jezika uspjesti, rasti, voljeti, sve su uspjeli osim reći ne dok su bili ovdje. Kada Hrvat prijeđe granicu, postaje čovjek, izgubi svoj kafkijanski uteg, prestane bit insekt. Dok je ovdje, sjedi spuštene glave u dnevnom boravku i gleda život na vagi, pokušava zaboraviti nepravdu koja mu je nanesena.


9f4ae5c4162840def5437e9c56c8ee26


I nećete se tako lako izvući, kao što neću ni ja. Kad sam rekao Hrvati, nisam mislio na neku apstrakciju, u kojoj se mogu dogoditi zločini za koji nitko pojedinačno neće biti kriv – biti će kriv narod. Mnogi Nacisti uključujući i famoznog Eichmana su tako opravdavali svoje zločine. Ja sam samo izvršavao zapovjedi, ja nisam uopće znao za zločine, ja sam cijelo vrijeme bio protiv Hitlera ali zbog straha nisam ništa poduzeo. Eichmann koji je u svojoj obrani u Izraelu rekao da je on samo provodio svoj posao, on je bio samo logističar, ali u vlakovima koje je preusmjeravao prema istoku bila su djeca, trudne žene, starci. To nije bilo važno, on je radio svoj posao.


image-126842-860_panofree-qteo-126842

Eichmann priprema obranu u čeliji Izraelskog Galami zatvora


Kada govorimo o svojim životima na kraju ovog ukletog poluotoka svi zvučimo pomalo kao Eichman dok je iznosio svoju obranu. Ne mogu se oteti dojmu da kao i sve što se događa na ovom prostoru i problem nemogućnosti borbe protiv korupcije leži u domeni psihologije, točnije patologije. Radi se o naučenoj negativnoj dimenziji osobnosti. Naučeno smo poslušni, nije važno prema kome, nije važno kakav je vlasnik. Dajte mi 100000 Hrvata i osvojit ću cijeli svijet rekao je navodno Napoleon – i opet, naravno da se ti Hrvati neće boriti za ništa svoje, normalno da će biti dani od nekoga nekome drugome, poput resursa koji ima sve karakteristike objekta, razriješen bilo kakvih subjektivnih htijenja ili potreba. Hrvati su dobri ratnici priča se po desnim krugovima, normalno da jesu, vojnik mora samo slijediti zapovjedi. Ti si tu da ratuješ! Ti si tu da radiš! Ti nisi tu da dižeš glas, da pišeš, da izraziš sebe.


563-velebit-16-1-750x400


Hrvatska ima dvije dimenzije koje su savršeno kompatibilne – samovoljne tiranične ljude na visokim pozicijama i mase koje su internalizirale autoritarni glas u sebi. Bilo bi još preciznije reći – Hrvatska psiha zjapi otvorena, ona traži sadističnu nadopunu svojem mazohističnom biću. Sve to smrdi na jednu konstatnu u svim malim i jadnim narodima – bijeg od odgovornosti.


Sartre je jednom izjavio da je bio najslobodniji dok je Pariz bio pod opsadom Nacista. Bizarna stvar za reći, pogotovo kada izađe iz usta jednog filozofa. Bizarna je i kontradiktorna, baš kao i ljudska priroda. Ono što je želio naglasiti sa ovom izjavom je upravo ono što ja nastojim naglasiti – ljudi sa užitkom kažu  da se ne mogu oduprijeti tiranu. Biti žrtva je slađe nego što se čini. Jer ipak o čemu bi Zagrebčani razgovarali u kafićima ako ne o tome kako im je Plenković uništio život. O čemu bi ustašoidi govorili nego o tome kako ih Srbi sabotiraju. O čemu bi Slavonci lamentirali nego o pošasti koju je nad njihovom zemljom izazvao HDZ, kojeg su uporno birali i podržavali. Hrvati potajno priželjkuju svojeg tamničara.


hitlers-nazi-army-was-kicked-out-of-paris-73-years-ago-friday


Mi smo kao ljudi koji su izišli iz zatvora nakon pedeset godina,  napokon vidimo vanjski svijet i vrlo brzo shvaćamo da više ne znamo živjeti nigdje drugdje nego u zatvoru.

 


Nemoć jednog Hrvata je naučena i veoma praktična, odlična je to krinka koja zaobilazi istinki problem. Uporno biramo tirane zbog koji se osjećamo nemoćno, tog tirana netko eventualno svrge sa vlasi ali nemoć ostaje, na mjesto prijašnjeg tirana uskače drugi identični tiran koji će zadovoljiti naše potrebe. Imamo tiranične ljude na važnim pozicijama jer njegujemo svoje podložništvo, volimo ga, u suprotnome bi morali promjeniti narativ i priznati da smo svi odgovorni za svoje živote

Naučena bespomoćnost  – pasivno prihvaćanje neugode, bez pokušaja bijega iz situacije ili suprotstavljanja izvoru neugode. Stanje naučene bespomoćnosti proizlazi iz ranijih iskustava živoga bića, koje je izlaganjem bolnoj i/ili neugodnoj bezizlaznoj situaciji naučilo da nad njom nema nadzora. Ta naučena reakcija poopćuje se tada i na one situacije u kojima postoji mogućnost bijega. Intenzitet doživljaja naučene bespomoćnosti ovisi o percipiranim ili pretpostavljenim uzrocima neugode ili neuspjeha, pa će biti veći ako pojedinac drži da je njegov neuspjeh uzrokovan nedostatkom sposobnosti, a ne nekim okolnim činiteljima. Fenomen je utvrdio Martin Seligman 1965. ispitujući proces učenja kod pasa, a u 1970-ima razvio je teoriju koja naučenu bespomoćnost povezuje s nastankom i tijekom nekih oblika depresije.  – 

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=43111


Koliko je lakše reći da je problem u tiraničnosti mojeg društva a ne u meni. Svaka igra, u kojem god društvu se igrala mora imati minimalno dva člana. Ako je igra nepoštena jedan igrač može odstupiti. Toliko je jednostavno. Mnogi ljudi odstupaju jer smatraju da je ova igra postala neigriva, neigriva je upravo zbog mene i zbog vas, zbog naše ljubavi prema čizmi koja nas gazi. Volimo da nas gazi i istinski vjerujemo u njezinu moć jer je i to bolje od prihvačanja činjenice da moram ovladati svojim životima. U Skandinavskim zemljama ima puno samoubojstava, no to nije zbog hladnoće, tamo se ljudi ubijaju jer im zemlja dopušta maksimalnu slobodu da odrede svoju sudbinu, urede svoj život kako da žele. Zamislite užasa, slobodni ste da od sebe napravite što želite. Koliko nas bi moglo podnesti toliku odgovornost, pogotovo nakon što smo cijeli život ovisili o manjkavim narativima koji su nas izbavljali od realnih problema? Možda bi čak i tamo uspjeli naći nekog tlačitelja da nam skrene pozornost sa primarne ljudske odgovornosti – da vodimo smislen i kreativan život.


“Read from a distant star, the majuscule script of our earthly existence would perhaps lead to the conclusion that the earth was the distinctively ascetic planet, a nook of disgruntled, arrogant creatures filled with a profound disgust with themselves, at the earth, at all life, who inflict as much pain on themselves as they possibly can out of pleasure in inflicting pain which is probably their only pleasure.”

Friedrich Nietzsche, On the Genealogy of Morals / Ecce Homo

Hrvati se ne znaju igrati


U lokalnom kafiću izbija tuča. Vlasnik kafića zbog žene sukobljava se sa pijanim mladićem. Dugotrajno natjecanje oko diskutabilno najveće ljepotice sela više je puta urodilo ovakvim sukobima. Nakon inicijalnog naguravanja, počelo je šaketanje. Sve mušterije koje su tada bile u kafiću zaintrigirano su gledale kako se odigrava ova drama. Sukob dvaju muškaraca počinjao je biti predmet klađenja i navijanja sve dok vlasnik nije iza pulta izvukao pištolj. Cijeli kafić je zatihnuo, mušterije i mladić su zabrinuto gledali vlasnika. Situacija je poprimila crne tonove razriješene komičnog ili natjecateljskog elementa.


1522938796780-fight-1


Dječak otvara video pod nazivom ”Tri stvari koje morate napraviti prije 30. godine”. Intro videa prestaje i na dječakov ekran iskače nasmijani i uglađeni muškarac koji euforično počinje govoriti o temi.  Slijedi deset minuta predavanja o tome što mlada osoba treba raditi da bude uspješna.  Svaka druga rečenica počinje sa: ”Većina ljudi radi ove pogreške” ili ”Uz samo malo truda možete postići ovo”. Dječak je oduševljen tajnama koje je doznao i koje će mu pomoći da bude bolji u školi i da se svidi onoj curi iz 3. klupe. Dječak željan znanja u tražilicu upisuje slične pojmove u nadi da će pronaći još materijala od istog autora. Tražilica izbacuje 20 videa sličnih naslova, sličnih predavača sa sličnim euforičnim manirima. Dječak počinje sumnjati u iskrenost prvog predavača, sve ga ovo podsjeća na prepisivanje u školi. Je li njegov prijatelj sa ekrana ukrao svoju ideju? 


main-qimg-829fc0745301bc2ae82b38ae8d87b2f0

 


Dva prijatelja koja se poznaju još od vrtića završavaju srednju školu. Cijelo vrijeme su bili kao prst i nokat. Smijali su se na iste šale, ismijavali iste ljude, bavili se istim stvarima. Njihovo prijateljstvo bilo je ogledni primjerak kakvo bi prijateljstvo trebalo biti. No sa prestankom srednje došlo je vrijeme da se dečki odluče na novi veliki potez u životu. Obojica su se odlučila prijaviti na posao u državnoj firmi koja je imala veliku podružnicu u njihovom gradu. Obojica su bila jednako kvalificirana ali jedan prijatelj je dobio posao odmah dok su drugog zavlačili mjesecima, eventualno je odbijen. Kasnije se doznalo da je njegov otac povukao veze i progurao ga ispred svih kandidata, pa tako i ispred njegovog najboljeg prijatelja. Društveni skok kojeg je doživio jedan od prijatelja promjenio je cijelu situaciju. Između dotadašnjih prijatelja počelo je rasti nepovjerenje i eventualno mržnja.

two-friends-fight-in-a-park-because-of-a-woman_exfvhqljte__F0000


Tri različite priče, sa potpuno različitim likovima. Što ih povezuje? Sve tri imaju završetke koje možemo okarakterizirati negativno. Sve tri govore o pozitivnom ili relativno pozitivnom i stabilnom stanju koje se narušava i pada u krizu. Da bi shvatili poantu i razlog zašto sam ove tri priče odabrao kao praktične primjere teorije koje ću ovdje iznijeti, prvo moramo ocrtati konture glavne misli ovog posta.

Igra! Igra i gluma je ono što povezuje i karakterizira sve tri priče. Važno je napomenuti da su sve tri priče inspirirane stvarnim događajima, radnja i likovi su djelomično izmjenjeni radi diskrecije. Glumci na daskama kazališta imitraju život kako bi prenjeli skrivenu poruku, motiv, da bi stvorili autentičnu atmosferu. Vanjska krinka likova, situacija, zvukova, boja, samo je tijelo koje nosi poruku, cijelu bit. Toliko puta ljudi zapnu na kritici likova i radnje u nemogućnosti da shvate da bit predstave nije ta površina već srž. Na daskama kazališta imitira se život isto kao što i u takozvanom spontanom svakodnevnom životu mogu pronaći glumački element kazališta.


Athens 2004 - Opening Ceremony


Igra i gluma dva su integralna dijela odrastanja svakog pojedinca. Kao djeca se igramo indijanaca i kauboja, čudovišta i heroja, mame i tate. Igre se mijenjaju često, jedan tjedan djeca će oduševljena sci-fi filmom kojeg su gledala glumiti Aliena i marince, slijedeći tjedan na repertoaru biti će neki drugi likovi. Igra je neodvojiva od glume! Kada bi svaki puta morali glumiti sebe, to bi značilo da bi uvijek bili isti lik. Veliki problem je što nikad ne shvatimo tko smo uistinu. Čovjek je nakupina različitih identiteta, skupina maski, prilagočenih za glumu u raličitim igrama.


Igra i gluma igraju sastavnu ulogu u razvitku osobe. Igra u koju se upuštaju djeca formira se na specifičan način. Iako u ovom stadiju svog razvitka djeca nisu sklona kompleksnim verbalim konstrukcijama, sposobna su artikulirati pravila igre. Jednostavnije rečeno – djeca se igraju kao da se činjenica da pravila igre moraju postojati podrazumjeva. Djeca se sponatno uče slijediti pravila i transformirati svoj ego i svoje potrebe ovisno o dinamici igre. Potrebe pojedinca zadovoljavaju se simbolično unutar konteksta igre. Kada bi netko od sudionika igre bio u nemogućnosti da sakrije svoj ego krinkom glume, integritet igre bi se narušio. Cijela bit funkcija igre, koju prakticiraju mnoga druga bića je učenje. Mladi organizam se kroz ovu simulaciju priprema ne za stvarnost već za drugu razinu simulacije. Naša društvena realnost je nešto sličnije velikoj igri nego nećemu ”ozbiljnome”.


preview-14035410-1200x630-99-1492578101


Sve tri priče male su igre, likovi su glumci u svojoj maloj predstavi, svaka predstava ima konkretna pravila, ili barem gradacije dopuštenih ili nedopuštenih radnji. Zašto bi se sva tri završetka mogla okarakterizirati kao negativna? Što nas to ponukava da stavljamo + ili – ispred svoje zbilje ili moje polufikcije?


Ono što odstupa od pravila igre je nešto što ćemo najprije okarakterizirati kao negativno. Ljudske igre i predstave su različite, neke su starije od samog čovjeka, imaju evolucijske korijene, neke su mlade i još se razvijaju. U prvoj priči susrećemo klasično nadmetanje dvaju muškaraca, nešto što je bilo i uvijek će biti učestala pojava. Kontekst igre koju su igrali vlasnik i pijani mladić narušio se kada je vlasnik posegnuo za pištoljem. Igra uvijek ima elemente nasilja, ali kada cijela bit igre postane nasilje, sudionici počinju odstupati. Vlasnik je svojim činom zaprijetio da će igru prekinuti eliminacijom svojeg protivnika. Ljudi mogu tolerirati ekstremne dinamike igre, ali kada se dođe do ove razine, igra postaje nešto ružno, nešto nepotrebno, postane ”stvarnost”.


rality check ahead sign


Druga priča slijedi isti narativ. Dječak ulazi u svijet internet motivacijskih govornika. Iz naivnosti se predaje na milost i nemilost ideja jednog od njih, upija njegove ideje, postaje sudionik igre motivacijskog govorništva u kojoj je jedan sudionik nemotivirani receptor kojeg treba mijenjati a drugi supermotivirani davatelj koji mijenja. Što je razočaralo dječaka kada je uvidjeo da je položio nade u video koji je sličan svima ostalim ove vrste? Zašto ga je iziritirala činjenica da je znanje koje je dobio nije rijetko, niti posebno?

Optimalna igra je intenzivna i intimna, djeca se najbolje igraju u grupici gdje mogu potpuno doživjeti svoje suigrače glumce. Najvažniji element igre i glume je motiv koji stoji iza ovog procesa. Netko se igra sa nama – zašto? Privlačna žena vas poziva na spoj, pokazuje oduševljene prema svemu što radite. Hoćete li preispitati prave motive ove igre ili ćete se bez razmišljanja baciti u igru? Dječak je otkrio da motivi zbog kojih motivacijski govornik igra svoju igru nije autentičan, ili bolje reći nije adekvatno uzvraćen. Kada volite nekog, želite da vas ta osoba voli natrag. Kada učite od nekog, želite da ta osoba želi dati najbolje od sebe da vas obogati. Ukratko, želite igrati igru sa jasno definiranim pravilima. Prevariti nekoga znači uvesti ga u igru koja nije ono što se čini, ona samo površinski izgleda kao nešto poželjno, ispod te vanjštine leže drugačiji, štetni motivi. Igra dakle mora imati smisla, mora biti obostrana.


fdb8fd505b4ace80ed3d994058e6cf64


Treća priča najjasnije pokazuje što se događa kada igra izgubi smisao, kada pravila postanu instrumentalizirana u korist pojedinca a ne svih sudionika igre . Treća priča nas dovodi do duboke istine našeg društva. Dva prijatelja koja se spominju u priči su dugo vremena njegovala jednu igru i njihove ličnosti poprimile su karakteristike koje su bile kompatibilne sa tom dinamikom. Velike prekretnice uvijek su test za igru, eksternalna pravila se mijenjaju, utječu na unutarnje dinamike ljudske igre. Treća priča je primjer raspadanja jedne dugotrajne igre. Ljudi vole duge ljubavi i duga prijateljstva jer su primjeri izdržljivosti ljudskog duha, nesalomljive volje da se igra nastavi, bez obzira na prepreke. Igra i gluma koja je prožima daje smisao ljudskom životu, ljudi vole one koji se znaju igrati. Oni koji su jalni ili bolesni rijetko kad se znaju igrati, ukazuju na motive koji leže ispod svega, osuđuju i kalkuliraju, nitko ne želi imati filozofa za prijatelja.

Između dva prijatelja popriječila se strukturalna barijera – društvena pozicija jednog prijatelja. Nepotizam i korupcija je kiselina koja nagriza društva. Ono što je razdvojilo ovu malu igru je isto što uništava i najveću igru, društvo. Zašto nas toliko smeta nepoštenje koje svakodnevno doživljavamo u Hrvatskoj? Što je uopće nepoštenje? Na zapadu smo se dogovorili da je pojedinac svet, da nebi smjeo biti tlačen od strane rulja. Dok imamo zdravog pojedinca imamo i zdravo društvo. Da bi imali zdravog pojedinca moramo imati i pravila igre po kojima svaka jedinka može igrati. Prijatelj koji je ostao bez posla nije ostao samo bez posla, ostao je bez dugoročne igre koja mu je pružala temelj kroz koji se poravnavao prema svijetu. Pravila su se promjenila, drugi prijatelj je pokazao da mu je ta dugoročna igra značila vrlo malo.

Big_fish_small_bowl

Iz Hrvatske svakog dana odlaze mladi, demografska kriza je u punom jeku. Reći da su svi ti mladi gladni i nemaju za cipele bilo bi pretjerivanje. Hrvati su daleko od potpune neimaštine, mladi odlaze jer je igra nepodnošljivo loša. Hrvatska igra je toliko neigriva da je igrači koji su skrojili pravila za sebe uskro neće imati s kim igrati. Mi imamo ekonomsku krizu koja nije samo ekonomska, ona je kriza smisla. Motivi igre niski su, obično se radi o strahu i nekompetentnosti lokalnih moćnika. Mladi i pametni ljudi ne žele igrati igru u kojoj ne mogu pobjediti,  koja je već unaprijed determinrana. Većina Hrvata se ne zna igrati.


 

Neka nova laž

Današnji dan je jedan od onih

Kada sam preslab da se lažem

Potpadam pod silu svoje istine


Od jutra se vučem preslab

Da zanemarim ono najočitije

Oko čega manevriram na bolje dane


Istina me tjera na beskompromisnost

Ali već sutra slabost će nestati

A ja ću sretan ustati

U neku novu laž


 

Apokalipsa sutra


Analogna inferiornost pada

Biološka zaostalost nestaje

Bića drobe se pod strojevima

Nestaju cijeli nježni svjetovi

I sve predivne poruke

Koje odašilju ticalima i tijelima


draining-peatland-640x426


Čovjekova mržnja prema sebi

Proizvela je težnju za nadilaženjem

Utapanje u jedno sa strojem

Umjetna inteligencija raste

Sluga nadilazi gospodara


hacker over a screen with binary code


Roboti postaju radnici

Dotadašnji radnici beskučnici

Kapital postaje ultimativni cilj

Novi kapitalizam,  neofeudalizam

Drhtite pred bezosječajnim monarhom


ce52ff44-fcab-11e6-bf00-4be039112d75_1280x720


Priključeni na društvene mreže

Krojimo, stvaramo novi organizam

Obogaćujemo algoritam svojim znanjem

Hranimo najopasnijeg boga

Čovjek je mrtav i mi smo ga ubili

Uzvikne novi entitet

Korporacija država, matrica


communication, abstract concept composition


Gradovi postaju novi superorganizmi

Beskrajne sive košnice

Koje bljeskaju i buče

Birokracije jačaju, institucije pulsiraju

Nestaje spontano i ljudsko

Inkorporirani u mrežu postajemo jedno

U službi sirove dominacije i moći

Novi binarni fašizam

borisut-chamnan-bongkok-2099-3.jpg


Zakoni i ustavi se minimaliziraju

Vjera u ljudskost nestaje

Ponuda i potražnja jedina su pravila

Monolitne strukture moći podjarmljuju

Volju pjesnika i filozofa

Oni postaju radnici, potrošači i ideolozi

Anestezirani alkoholom i drogom


APTOPIX Occupy Portland


Bolest postaje institucionalizirana

Liječenje u službi industrije

Doktori činovnici dileri lijekova

Dijele svoja kemijska riješenja na tone

Sve bolesnijim, izgubljenim patnicima


bigstock-a-glass-head-filled-with-many-47257918-Copy


Monolitne političke i ekonomske strukture

Melju manje slabašne države

Podižu bune, financiraju razdor i drobe identitete

Kineski divlji totalitari partijski kapitalizam sa istoka

Protiv neofašističkog američkog korporativnog kapitalizma sa zapada


IS-fighters-e1448014069356


Nebo se zatvara nad ljudskim rodom

Muze bježe daleko od umjetnika

Njihova umjetnost postaje hladna i suha

Rigidni i slijepi ljudi preuzimaju uzde čovječanstva

Nestaje nevinost

Preostaje samo sukob i smrt

there-is-no-god