Dan kada sam susreo svoju sjenu

“Until you make the unconscious conscious, it will direct your life and you will call it fate.”

C.G. Jung

Čučala je ona dugo tu, moja sjena, uvijek negdje u blizini, iz ugla, u nepoznatim ili zaboravljenim kutevima mog života. No nisam ja jedini, svatko ima svoju i svaka je drugačija. Nekima vlada potpuno, nekima samo indirektno potkapa svaku nadu za smislenim i punoplučnim životom. Već da 23. godine par puta sam je namirisao i čuo, ali nikad je nisam vidio izravno na djelu. I kad bih bio najsretniji, najopušteniji, ona je bušila duboko ispod na brzinu sagrađenih zidina moga još mladog života.

Sjenu koju nosimo nije stvar odabira niti racionalnosti, ona je vrlo vjerovatno nešto puno dublje od našeg pojma svijesti i individualnosti. Vjerujem da je moja sjena jednako fiziološka kao i psihološka stvar, možda neka suptilna genetska mana koja se trenutačno može analizirati jedino kroz rudimentarni riječnik psihologije. Jung je prvi jasnije definirao sjenu kao element psihe svakog čovjeka.


Carl Jung stated the shadow to be the unknown dark side of the personality. According to Jung, the shadow, in being instinctive and irrational, is prone to psychological projection in which a perceived personal inferiority is recognized as a perceived moral deficiency in someone else. Jung writes that if these projections remain hidden, “The projection-making factor (the Shadow archetype) then has a free hand and can realize its object—if it has one—or bring about some other situation characteristic of its power.”These projections insulate and harm individuals by acting as a constantly thickening veil of illusion between the ego and the real world.

https://en.wikipedia.org/wiki/Shadow_(psychology)

Prije samog znanja o jungijanskoj sjeni kao arhetipu, na vlastitu ruku sam pokušao definirati svoju sjenu. Gledao sam je kao svojevrsnu slabost. Ta slabost definitivno nije bila fizičke prirode, iako je mogla obuhvatiti i taj element bića. Smatram da je pokušaj da svedemo sjenu na jedno mjesto u tijelu, ili psihu poprilično promašeno, ona se proteže na cijelo biće. Mi u konačnici nismo likovi iz rpg igrica čije se kvalitete mogu objektivno rangirati od jedan do deset. Kada bi prikazali sjenu u svojoj punini, bila bi to uvreda za modernu znanost, pa čak i psihologiju, koja se pretvorila u disciplinu komplementarnost sa kemijom. Jungijanska škola uvijek je bila na granici između znanosti i ”nadnaravnog” što ju ne čini nužno neozbiljnom. Ako sam išta shvatio o ljudskoj prirodi onda je to da ne može biti opisana kao racionalna. Mi smo stvaratelji svojih znanosti i religija a naša priroda u suštini nije racionalna, što u samom početku postavlja motive naših ”razumnih” izuma u domenu iracinalnosti. Jedan od tih iracionalnih izuma je i jungijanska sjena, čija neznanstvena i iracionalna definicija upravo razlog njezine točnosti i primjenjivosti.

Kaufman wrote that “in spite of its function as a reservoir for human darkness—or perhaps because of this—the shadow is the seat of creativity.

Kaufman, C. Three-Dimensional Villains: Finding Your Character’s Shadow

Sjena uskoći u zbilju i povuče potez umjesto nas u kriznim situacijama. Kada svi ostali mehanizmi obrane zablokiraju preopterečeni težinom trenutka, onda sjena obavi svoj prljavi dio posla. Moja slabost je nešto kao manjak imuniteta, ali primjenjen na cjelovitost bitka, ne samo na njezin fiziološki dio.

Prije nekoliko godina stavljen sam u tešku situaciju, iskušenje. Do tada nisam vjerovao da sam sposoban ukrasti nešto vrijedno od druge osobe, moja naivnost bila je razlog mog pada. U potpuno neočekivanom trenutku iskušenja (čini se da prilika stvarno čini lopova) učinio sam, ili bolje reći moja sjena je kao vođena nevidljivom regulativom nekog autokratičnog dijela mog bića učinila do tada nezamislivo djelo. Svi mi imamo neke lijepe pričice koje govorimo o tome što smo i tko smo, moji narativi o onome što sam pali su u vodu u tom trenutku. Sve pričice su pale frontalno na lice u blato situacije u kojoj sam se našao. Gađenje koje sam osjetio prema sebi nije bila jedna od tih spomenutih pričica, cijeli organizam mi je preuzela mučnina i grč koji su me držali gotovo tjedan dana. Fizičke manifestacije šoka su otišle, sjećanja na poraz nisu.

Najgori dio situacije nije bila krađa, ono što me uništilo bila su objašnjenja koja su iskakala iz mog uma. Slabić u meni je opravdavao djelo sjene, opravdavao je svoju slabost, počeo sam postajati žrtva, usvajati mentalitet žrtve. Postalo mi je jasno da su svi oni puni samosažaljenja najveći nasilnici i patološki lopovi. Isto vrijedi i za epidemiju uhljebarstva u Hrvatskoj. Svi to rade, ja ne želim biti izostavljen pa ću i ja to napraviti. Ja sam žrtva i zato imam pravo raditi svakakve gnjusobe, jer sam sam ipak janje, slabić, svaka akcija je opravdana ako je u službi samoodržavanja. Sve su to najdraže parole patološki slabe psihe.

Dan kada sam izgubio kontrolu nad sobom susreo sam svoju sjenu. Shvatio sam što su kršćani smatrali zmijom, postalo mi je jasno zašto sotonu nazivaju velikim iskušavaćem,. U iskušenju i oni puni samopouzdanja mogu pasti ravno u blato svojih nesvjesnih demona. Možemo biti samopouzdani samo oko stvari koje imamo pod kontrolom, pod kontrolom imamo samo ono čega smo svjesni.

U konačnici nisam dopustio sjeni da se opravda, unutarnjem slabiću sam odvalio veliku šamarčinu. Baš zato što nisam omogućio tim psihološkim padobranima da se otvore osudio sam se na slobodni pad. Priznao sam samom sebi da sam postao lopov koji uzima drugima jer misli da je slab, bio je to dupli poraz koji sam odlučio degustirati do kraja života. Taj poraz guram u gramzljiva usta unutarnjeg slabića, advokata sjene koja nikad neće biti poražena, ne može biti poražena. Bez obzira na neuništivnost sjene, sada barem znam što čuči u meni, što iščekuje trenutak slabosti da se opet aktivira. Možda nisam Sv. Juraj koji ubija zmaja, ali sam barem nesveti, obični čovjek koji gleda svojeg zmaja, koji zna na što je sposoban ako ga izgubim iz vida.