Kriva pitanja i krivi odgovori

Novine su pune riječi o korupciji, općem moralnom propadanju, pošto su novine pune govora o propadanju i na kavama se Hrvati vežu sa pričama o propadanju svijeta oko njih. Defetizam je postao defaultni modus operandi i kao takav određen izvor fetišističkog užitka za većinu populacije. Kako je Katon završavao svaki govor istim zaključkom – “Ceterum censeo Carthaginem esse delendam”, tako i Hrvati svaki razgovor završavaju sa verbalnim ili neverbalnim ”Uostalom smatram da se sve raspada i da ništa nije toliko važno”. Opća letargija i zgražanje nad očito farsom što se zove naša država odražava jednu specifičnu vrstu intelektualne ljenosti. Moj um se ne može nositi sa multidimenzionalnošću problema pa ću pripisati izvor problema jednoj čestici kao što je sudstvo, Daruvarac, Plenković, Mamić, Agrokor, privatizacija, partizani, Tuđman itd. itd. Naravno sve su to simptomi jednog problema i pitanja sama po sebi, ali problem je kada se počnemo spoticati na simptome i počnemo ih nazivati uzrocima.

A gdje su onda uzroci? I opet će većina Hrvata zaključiti ma mi smo prokleti, ili ono omiljeno što svako malo čujem – nikad nismo trebalo postat slobodna država, trebamo se stavit u službu jednog od starih kolonijalnih gospodara, možda Austrijanaca? Smiješno je jer opet padamo u zamku isto loše postavljenih pitanja i neminovno loših odgovora. Da postavimo prava pitanja moramo postati znanstvenici, povjesničari, psiholozi, ne novinari. Novinarstvo, pogotovo degenerici kao što su Index ili 24 sata tipična su preslika hrvatskog misaonog procesa koji grebe po površini, u najboljem slučaju se upušta u lov na vještice, vještice (Vaso, Sanader, Karamarko itd.) su naravno simptomi dubljeg problema koji je više povijesni nego sadašnji. Kada čitamo o srednjem vijeku, prvo ćemo nabasati na teoriju trodjelnu podjelu društva (plemstvo, svećenstvo, kmetovi). Kada idemo dublje u problematiku naići ćemo na kompleksne analize uzroka i posljedica, utjecaja klime, prostora, kulturnih krugova, religije, rata, tehnologije. Ako je knjiga o srednjem vijeku koju čitamo dobra, kroz kompleksni vitraj informacija o raznim procesima dobit ćemo uvid u misao vodilju srednjeg vijeka.

Upravo taj intenzitet kojim su pisanje povijesne knjige nedostaje u našem odnosu prema problemima koji nas muče. Ne smijemo se zamarati sa moraliziranjem, o proklinjanjem, plakanjem nad nepravdom, svi moramo postati povjesničari, psiholozi, sociolozi, filozof i početi raslojavati našu realnost i naše probleme na čestice, na slojeve koji naliče presjeku zemljine kore. Kada jasno definiramo elemente svoje zbilje onda ćemo se moći upustiti u riješavanje problema.

Neka od pitanja su izrazito nedemokratska, neliberalna, više pripadaju 19. stoljeću, ali vidi vraga, nije li naše društveno uređenje upravo zapelo negdje izmeću 19. i 20. stoljeća. Pitanje je tko su elite? Iz kojih su djelova hrvatske došli. Kako se ljudi odnose prema zajednici u tim krajevima odakle su došli. Na koji način naš društveni sustav (nukelarna obitelj, proširena obitelj,) utječe na formiranje percepcije o državi. Na koji način se preklapaju politički ciljevi države sa unutarnjim društvenim životom elita. Tko su pripadnici srednjeg sloja, gdje rade, kako su im uređene obitelji, gdje u hrvatskoj žive, u kojem je srednji sloj odnosu sa višim slojem. Što jedu niži slojevi društva, na koji način prehrana i ostali suptili i nezamjetljivi elementi života utječu na njihovo razmišljanje. Dopušta li uopće demokratski/liberalni stav razmišljanja dati odgovor na hrvatske problemime, možda smo mi još na ljestvici razvitka kojeg nije moguće obuhvatiti tom vizijom. Ako je tako, koji stav moramo zauzeti da se adekvatno bavimo problemima, možda sva disonanca koju osjećamo proizlazi iz razdora između naše vizije koje je pod utjecajem zapadne misli i naše objektivne zbilje koja je utjelovljena u starim sustavima moći i geostrateškim pravilima kojih nismo svjesni.

Nabacao sam hrpu pitanja, ali nije bit ovog posta postaviti što više pitanja nego potaknuti vas čitatelje da preuzmete stav koji je potreban, presudan, za razvijanje samosvijesti i i dentiteta u ovom kaotičnom vremenu. Više nije dovoljno akademiji prepustiti znanost, školske institucije su postale rasadnici istih problema od kojih pati cijelo društvo. Potrebno je da stvorimo široki sloj stručnjaka, ili barem kvazistručnjaka koji će analizirati pojedinosti probema, izložiti ga pred cijelim svijetom. Trenutno samo u defetizmu i kaosu, ali možda je to predispozicija za stvaranje identiteta, možda sam i ja sam i moj blog simptom jednog buđenja samosvijesti kod Hrvata. Dugo smo spavali u generalizacijama, vrijeme da postanemo rigorozni progonitelji pojedinosti, specijalisti za postavljenje pitanja. Odgovori su precijenjeni, pitanja su ono što trebamo izoštriti, trebamo više upitnika manje uskličnika.

Intelektualizam u Hrvatskoj / Pas ipak laje zbog sebe a ne zbog sela

Čitam neki dan kritiku jednog akademika, neću mu spominjati ime jer je neukusno napadati osobu izravno, ad hominem pristup je rezerviran za političare i plaćene ubojice. Čitao sam riječi te osobe, ali čitao sam i između redaka, jedino što sam mogao zaključiti u konačnici je ono što zaključim nakon čitanja svakog intelektualca u Hrvatskoj – svi imaju odnos sa okolinom koji je neadekvatan, defenzivan, ekskluzivan. Drvlje i kamenje naši intelektualčići bacaju na ljude oko sebe, nisam u tome ni ja iznimka, na lošije dane i ja zvučim poput starkelja sa kroničnim zatvorom. Na bolje dane, kada mi ne smeta toliko vlastiti kompleks inferiornosti, mogu uočiti kontradikciju hrvatskog intelektualnog života.

Balkan je za zapad istoznačnica sa razdorom, propalom demokracijom i tribalizmom. Čini se da je sve to donekle i istinito, čak i u slučaju intelektualnih krugova. Kada učeni Hrvat otvori usta, iz njih izlijeću samo kritike, koje naravno upućuju na projekciranje vlastite nemoći na vanjski svijet. Kome se obraćaju intelektualci kada govore o tome kakav bi čovjek trebao biti i zašto nitko oko njih nije taj čovjek? Odgovor leži u prirodi svih izoliranih pojedinaca. Pisanje je medij, produžena ruka ili usta, ona služi za dalekosežno grabljenje ili razglašavanje. Intelektualci se dozivaju preko mora svojih susjeda, žele stvoriti grupaciju za sebe, elitu. Na zapadu koji je također podjeljen kao i Balkan, ali u bogatstvu se podjela zove liberalnost, sve vrvi od raznih grupacija, interesnih skupina, lobija itd. U ljudskom društvu gotovo nitko osim najnižih slojeva ne govori o zakonima, jednakostima, privilegijama. Tamo gdje nema novca ni moći ljudi se ne žele vezati u grupe. Srednji sloj koji rađa intelektualce je ujedno i najprožetiji željom za stvaranjem grupacija. Visoki sloj je grupacija po definiciji, i on je tu kao nacrt za buduće težnje srednjeg sloja

Ukratko, intelektualci u Hrvatskoj ne pišu za narod niti za državu, njihovo pisanje je u službi stvaranja grupacija, točnije – uređenja koje je slično onome koje njeguju visoki slojevi društva. Intelektualci ne vole narod niti ga žele popraviti. Intelektualci su uvijek internacionalisti jer žele proširiti mogućnost stvaranja zatvorenih interesnih grupa van granica svojih države. U samim povojima intelektualci su prisiljeni živjeti sa većinom ostale populacije i to ih doživotno obilježi, većina se doživotno osuđena na kompleks inferiornosti prema svojim susjedima koji bez prevelikog intelekta zgrću više novca i moći od njih. Gospodin kojeg spominjem na početku teksta je visoko pozicionirani akademik, što ga ne čini korisnim za svoju okolinu niti većinu populacije. Vizija da taki pojedinci poboljšavaju društvu nije nužno istinita, njihova priroda više teži ka uništenju istoga ili barem preuzimanju totalne moći nad istim. Ljudi koji bi najviše pomogli nižim slojevima u državi moraju biti dio tog društva, ne prognanici tog društva.

Sve što sam rekao mogu primjeniti i na sebe jer i sam rado živim u svijetu ideja, umjetnosti i ostalih opojnih sredstava za um. Jedno je jasno, moji susjedi i sugrađani definitivno ne žive u istom svijetu, tu nastaje nepremostivi razdor između nas. Vjerovatno se na zapadu intelektualci lakše mogu ukorporirati u svijet oko sebe, možda kontrast nije toliko očit. Kako god bilo, u Hrvatskoj trenutno biti intelektualac znači biti izrod svoje okoline, nešto što živi kao odvojeni dio društva. Dok intelekti na ovom prostoru ne shvate svoju vlastitu moć i ne pomire se sa svojom mjestom u društvu zvućat će kao beskorisni iziritirani starkelje koji sjede ispred svojih socijalističkih stanova i sa svojim jednako starim i beskorisnim prijateljima kritiziraju vlast.

Kako ćete znati da ste hrvatski intelektualac par exelance – borit ćete se sa grandioznim idejama (većinom onima koje muče ljude iz razvijenijih zemalja) ali nećete znati popraviti ništa u svojem vlastitom vrtu. Kada netko stane pred vas i naredi vam da popravite svoje susjedstvo sa svojim grandioznim intelektom nećete znati mrdnuti sa mjesta. U Hrvatskoj biti intelektualac znaći biti beskorisan za bilo koga osim za sebe. Možda tako i treba biti, nigdje nije u kamenu zapisano da intelekt treba služiti onome što nije u domeni njegove moći. Ako je tako onda je vrijeme da se prestanemo zavaravati sa idejama da intelektualci rade za dobrobit šireg društva, i počnemo ih poticati da se još više zaljube u sebe i da se još uže vežu u zatvorene grupacije.