O izgubljenom čovjeku zarobljenom u unakrsnoj vatri između duha i materije

Nekoć su granice između ovozemaljskog i onozemaljskog bile nepostojeće, ali današnji čovjek ze budi u jednu drugu zbilju.


Sa 27 godina sam se probudio u fascinantnom svijetu, sivoj kugli razriješenoj bilo kakvih duhova demona, bogova, nimfi, muza, satira, kerubina, anđela. Postao sam svjesan da svijet koji poznam nikad ni nije bio drugačiji, ono što je počelo već u 13. st. u Europi je već doživilo trijumf u 18. i 19. stoljeću. Govorim naravno o slamanju duševnog u čovjeku, ako želite još jedan lijep naziv za to – slamanje metafizičkog, možemo reći i mističnog. Sva gore nabrojena bića su nastanjivala svijet ”primitivnog čovjeka” prije nego što je svemoćni uzurpator, bog nad svim bogovima zavladao apsolutno i ukinuo sve osim sebe, njegovo ime bilo je razum.


Kako mogu reći da su demoni i muze nastanjivali svijet koji nazivamo realnim? Je li ovaj mladić prolupao? Što ćeš nam još reći, da Djed Božićnjak postoji?



Na ta pitanja imam protupitanje – Jesu li vaši snovi stvarnost ili iluzija? Jesu li vaši osjećaji i intuicije samo podbačaji vašeg razuma? Ako odgovorite da, možda je i vama zavladalo bog kojega sam vam već spomenuo. Ali razum je potreban, bez njega bi odlutali u fantaziji, naše države i društva bi se rasprsnuli u kaosu individualnih ognjeva. Ja kažem da je još važniji nego što se danas tvrdi! Kao i svako opasno oružje, razumom su zavladali moćnici, oteli su ga i okrenuli protiv čovjeka. Tko su ti moderni moćnici? Svečenici? Ne, svečenici, biskupi i pape su ispucali svoje karte već odavno, današnjim svijetom vladaju znanstvenici i inženjeri.

Kako smo u prošlom tisućljeću patili pod jarmom križa koji nam je govorio da postoji ovaj i onaj svijet, duševni svijet, kraljevstvo božje nasuprot kojega je stajala pala zemlja i njezin vladar koji se krio u vječnom plamenu njene utrobe. Sve ono što je dobro je bilo na onom svijetu, sve što je bilo pokvareno i izopaćeno nalazilo se na ovom svijetu. Materija, tijelo, priroda, sve nekoć produkti božjeg stvaranja sada su bili pod autoritetom Sotone.



Stvorio se raskol između dobra i zla, sve dobro bilo je onozemaljsko, sve loše ovozemaljsko. Bilo je to dugo doba predominacije kršćanstva, koje je učinilo jako puno dobroga ali je i bacalo veliku sjenu. Kako to obično biva sjena je pojela onoga tko ju baca. Sjena kršćanstva je bilo ujedno i dijete koje je rodilo – moderna znanost.


Znanost je zavladala kao što je nekog zavladala i crkva, samo što su njezini poglavari pogurnuli pendulum u drugom smijeru, u svijet materije. Neuravnoteženost jedne i druge struje evidentna je onome koji gaji vrhunski instinkt nepovjerenja prema svemu što vlada apsolutno, a uvjeravam vas, znanost i razum vladaju totalno i njihova moć je toliko neosporiva da će se ljudi prije odreći svoje intuicije jer je iracionalna nego ratia.



Smatram da je razum otet od nas, okrenut protiv nas. Razum ne smije sam sebi biti svrha, on mora biti vodič i pomagalo dubljih istina koje čovjek krije u sebi. Dubljih istina, veoma mutan pojam, dubljih od čega? Dubljih od racionalističke vizije svijeta koja je nastajala kroz posljednja tri stoljeća u zapadnom svijetu.


Probudio sam se sa 27 godina u jednom svijetu koji je očišćen od svega što bi čovjeka moglo voditi ka smislu. Unutar nas, iz dubine naše psihe progovaraju duhovi prošlosti, povezuju nas sa smislom i ukazuju nam put kojim moramo kročiti, ali mi smo preometeni, anestezirani i slijepi. Nismo spremni ugasiti televizore, mobitele, odbaciti silinu bespotrebnih informacija koje guše naše psihe i čine nas desenzitiviziranima na glasove koji progovaraju u trenutcima kada nam je napotrebnije



Jedan od glavnih razloga zašto smo potisnuli sve ”iracionalno” iz svojih života je zato što je našim umom zavladao razum koji radi u službi održavanja status quo-a. Apsolutna pobjeda se ne postiže kada vojska ulazi u neprijateljski grad već kada ideja pobjednika pobjedi u umu njegovog neprijatelja, tako se ostvaruje apsolutna pobjeda. Znanost je tu pobjedu ostvarila i efektivno se ugnjezdila u našem umu.


Čak je i sama znanost jedan od najplemenitijih ljudskih proizvoda, ali baš kao i religija ona je opasno oružje a opasno naoružanje ima tendenciju da zapadne u ruke pogrešnih ljudi.

Što želim sa svime ovim reći? Koja je poanta ove Don Qihoteovske borbe sa nevidljivim neprijateljima?


Ako pokušamo shvatiti da je dogmatska podjela između materije i duha, ovozemaljskog i onozemljskoga, sna i jave, samo produkt jedne duge i teške bolesti, one koja mrzi ili jednu ili drugu stranu postojanja, onda krećemo na fascinantno putovanje istinskog traganja za smislom. Onaj tko je dovoljno hrabar da povjeruje u svoju ludost, okrene razum i znanost u svoju korist, elaborira tu ludost, secira je i razgovara sa njom, taj će imati malo prijatelja, ali nikad neće biti osamljen, i što je najvažnije – pronaći će smisao.



Materija i duh su neodvojivo isprepleteni, ne možemo birati jedno na uštrb drugoga. Jedno je zasigurno jasno, čovjek je ujedno i materija i duh, to dvoje su toliko isprepleteni da samo bolesan i unakažen um može otrgnuti jedno ili drugo. Obično se onaj koji je zakinut tjelesno okreće ka onozemaljskome a onaj koji je zakinut duhom se kune na nepostojanje ničega drugoga osim materijalnoga. Jedan i drugi boluju, a nama je u interesu da pokažemo i živimo vrhunsko zdravlje – ljubav prema našim krhkim tijelima ali i vječno razigranim dugovima koji plešu po našem umu i tjeraju nas na najnelogičnije poduhvate.


O generalizaciji, neosobama i poluosobama

Čovjek koji vam nema što prodati objektivno će govoriti o onome što posjeduje. Prodavač uvijek mora sabotirati kritički aparat kupca da bi izvršio željenu prodaju. Isto pravilo vrijedi u svim poljima ljudske interakcije. Naša zbilja je toliko kompleksna, svaka stvar u sebi je gotovo neshvatljiva, odnos te stvari prema drugima jos neshvatljiviji. Nije ni čudo što se odajemo generalizacijama i prečesto postajemo trgovci lošom robom koji moraju posezati za varkama da bi istu prodali. Iz tog razloga su političari neuvjerljivi, sa svojim ispoliranim, ispraznim monolozima. Oni su utjelovljenje generalizacije. Govore jezikom svakoga, ali ne obraćaju se niti jednoj čestici. Politički jezik je napravljen za svakoga i za nikoga, često je i filozofija pisana na taj način. Postoji naravno velika publika za takav način interakcije, mnogima je egzistencija čestice uvredljiva pa se vole prikazivati kao cjelina.

Generalizacija u svijetu ideja odražava određenu nemogućnost da se nosimo sa kompleksnošću svijeta. Teorija je sama po sebi generalizacija, princip koji se primjenjuje i obuhvaća niz pojedinosti i zatvara ih u cjelinu. U mladosti mnogi intelektualci odražavaju visoku razinu borbenost i gotovo kleptomanske želje za skupljanjem i proučavanjem pojedinosti, tek u starosti istih uočavamo artritis njihovih mentalnih udova, želju za stvaranjem teorija, narativa, dogmi. Ukratko, dosegnuli su svoju najveću ekspanziju, dotaknuli vrh svoje moći, i počeli su se zatvarati u sebe kada su vidjeli da je daljnje napredovanje nemoguće. Podignuli su zidove, zabarikadirali vrata i zakukuljili se u sigurnosti svojeg dvorca u nadi da brabari neće uskoro doći pred vrata. Barbari uvijek dođu, svaka vrata kad tad puknu, novi kralj se proglasi, počinje novo osvajanje i tako vječno idemo u krug. Neka to bude opomena širiteljima ideja o vječnom napretku. Takva misao može proizići samo iz nagona samoodrživosti, koji naravno nije garancija samoodrživosti. U današnjem zapadnom svijetu koji lagano potpada pod rastuću sile svojih bivših kolonijalnih posjeda previše puta vidimo glorificiranje obrane i pasivnosti te prodaju istih kvaliteta kao odlike agresivnosti i vitalnosti. Živimo u umirućem dijelu svijeta, trebamo prihvatiti svoju civilizacijsku starost dok još ima nade da privedemo ovaj ciklus povijesti kraju što gracioznije.

Ja sam se po tom pitanju rodio mrtav, sa starenjem postajem sve mlađi. Iz svega sa godinama postajem sve više jedno. Etos moje nacije je generalizacija. Ona je ujedno i uzrok nemogućnosti pobune, bilo političke, filozofske ili neke druge. Odgojen sam da težim gledanju sebe kao jednaka svim drugima, iz te rupe proizlazi moja empatičnost, iz te rupe proizlaze sve brane koje u meni uzrokuju negiranje potreba i težnji koje su autentične samo za mene. Ljudi su jednaki ako vjeruju da su jednaki. Ta slijepa vjera samoostvarujuće je proročanstvo koje u konačnici briše sve tragove pojedinosti u osobi. Prvi korak u slamanju lanaca samonegacije je dopuštanje dopuštanje samima sebi da budemo barem arogantni i bahati, i to je tek prvi i poprilično prgavi korak u smjeru individualizacije. Trebamo imati hrabrosti barem reći ne, ja nisam kao vi! Pristojnost i pokušaj neisticanja, kada dolazi od snažne osobe, najveći je kompliment, kada isti pokušaji dolaze od slabića, neosobe, onda su manifestacija njegove impotencije.

Socijalist i Katolik u nama po tom pitanju pjevaju isti zatupljujući ton jedne šire moralne simfonije čija je glavna tema slabost i sumnja u vlastitu autentičnost. previše puta sam kod sebe i drugih uočio potajno oduševljenje sa tiranima koje imamo na vlasti. Hrvati su podvojeni, usta i životi su im puni moralnog izjednačavanja, ali svi sa skrivenim djelom sebe glorificiraju one koji su bili sposobni prevariti krdo i izdići se na njegov račun. Biti gramzljivi kleptoman koji krade novac je samo protoindividualizam. Tipični korumpirani političar u Hrvatskoj tek je samo slijepa težnja za individualnošću, on je poluosoba koja krade neosobama. Ono što tu poluosobu prijeći od ostvarenja cijelosti je niz praktičnosti. Takvi su obično jednom nogom još uvijek duboko uronjeni u nesvjesnost, usađeni moral izjednačavanja sa drugima im onemogućava ostvarenje cjelovitosti. Sa druge strane, instinkt individualizacije u njima se manifestira u nerazvijenoj infantilnoj verziji egoizma. Ja, meni, moje, mojima, to su krikovi djeteta koje smatra da je cijeli svijet sisa njegove majke.

Istinski puna osoba, koja je svjesna svoje individualnosti, svojih autentičnih potreba ali i svoje uloge u široj zajednici, ta osoba je nešto što se kod Hrvata još mora osmisliti. Do tada ćemo imati neosobe koje su porobljene svojom samilošću i izjednačavanjem sa drugima te poluosobe koje ne mogu izraziti svoju individualnost nikako drugačije nego kroz infantilni egoizam. Onaj koji skupi hrabrost, snagu i vjeru da će izdržati gigantski teret sebe kao jedinke, taj će biti nagrađen. Ugodnost anonimnosti i izgubljenost u masi je janje koje moramo žrtvovati na oltaru naše individuacije. Moramo biti svjesni da puno puta naša individuacije nije stvar odabira već nasilnog odvajanja iz skupine. Možda je po tom pitanju korisno njegovati neku svoju autentičnu manjkavost, kao portal u sebe.

Tragedija onoga što uvijek bude, idila onoga što nikad nije

Mislite li da su svi veliki ljudi našeg i prošlog doba postali ono što jesu jer su željeli, jer im je to bila primarna namjera? Smatrate li da su ideje koje su zadominirale našom realnošću ideje koje su uzdignute na tron jer su bile najbolje? Ja iskreno sumnjam. U naivnosti svojih ranih dvadesetih, dok sam sam još oformljavao svoj svjetonazor, mojim umom je vladala dominantna misao nužnosti, još uvijek donekle prevladava, ali oslabila je svoj stisak. Sve što je bilo moralo je biti? Svatko tko je došao na vrh došao je na vrhu jer je željeo, jer je morao?

Da malo razjasnim što točno smatram pod nužnosti. Svi mi živimo svoje živote, neki intenzivnije, neki mlohavo, neki uopće ne žive, ali svi vjeruju u dominantno prevladavajuće pravilo koje vlada njihovim životima, samim time i ostatkom svijeta. Većina nije dovoljno elokventna ili izoštrena u umjeću izražavanja apstraktnih ideja koje plutaju negde na pučini, negdje daleko od obala naših svakodnevnih preokupacija, da bi jasno izrazila svoju misao.

Ja sam za mnoge stvar zakinut u životu, ali za tu elokvenciju nisam. Nevidljivi zakon koji je vladao mojim ranim dvadesetim je išao uz slijepo samopouzdanje koje sam nosio sa sobom. Bila je to slijepa vjera u pozitivan ishod svih mojih težnji, čak i loše odluke sam promatrao u svjetlu njihove potencijala buduće pozitivnosti. Smatram da se sa vremenom stavovi o vlastitom životu preliju na ostatak svijeta, tako dobijemo svoju filozofiju. Moja slijepa vjera u napredak prelila se u svijet oko mene, u pozitivnom svjetlu sam promatrao sve procese. Djelio sam stvari na one koje napreduju i one koje ne napreduju. Smatrao sam da, kao i moj život sve teži poboljšanju, unaprijeđivanju, sazrijevanju u neke bolje, ispoliranije cipele. Moje djetinjasto samopouzdanje bilo je naravno prikrivena slabost.

Vidite što sam napravio u ovoj zadnjoj rečenici, čak sam i samopouzdanje nazvao slabošću. I upravo je to obrat koji je nastao u meni, sa vizije napredka prosvjetiteljstva moja filozofija proklizala je u moralni relativizam i opću skeptičnost prema svemu.

Mnoge stvari oko nas, čak i one koje su sada izrazito uspješne, sjeme su kraja. Ljudi koji su savršeno prilagođeni današnjici, propast su sutrašnjice. Moja vjera da ljudski rod, želja da povijest naše vrste ide prema vrhuncu, taj vrhunac će naravno biti samo jedan vrhunac u nizu vrhunaca. Sve to je bio naivni san, djelomično uzgojen kroz prezaštičeni odgoj kod kuće, dodatno inkubiran u specifičnom balonu zvanom visoko školstvo.

Sada znam da moj život, ako i život moje vrste, uopće ne mora, a možda i ne želi težiti napredku. Unutar naših života i života našeg roda djeluju mnoge sile koje drže našu stvarnost u konstatnom stanju napetosti, poput paukove mreže. Povijest je učiteljica života, i to je najveća istina. Ona nam ukazuje na sve te sile, gotovo svaki put pobjede najnasilniji, najjednostavniji, oni koju sa sobom odnesu najviše žrtava i naprave najviše štete, ali unatoč sve ide dalje.

Neki dan sam tijekom pisanja rada o rimskoj etnografiji, naišao na interpretaciju Tacitovih djela kao moralne kritike na Rim njegovog doba. Živio je u doba Principata za kojeg je smatrao da je visoko efektivan politički aparat, ali unatoč efektivnsti koju mu pripisuje okarakterizirao ga je kao izrazito korumpiran, tiraničan i moralno dekadentan sustav. Upravo dioba koju Tacit u svojim djelima uptrebljava je nešto što moramo uvesti u svoj život ako želimo postati mudriji.

Valor is of no service, chance rules all, and the bravest often fall by the hands of cowards.

Tacitus

Nešto može biti ispravno, ali u isto vrijeme odbojno, pogrešno, nemoralno. U isto vrijeme mnoge stvari, ideje, ljudi, koji bi trebali biti uzdignuti na tronove nikad neće biti uzdignuti. Oni su neispravni, ali dobri, poželjni, pogodni za budući napredak. Pogedajte intelektualce koji su za na kraju drugog svjetskog rata u formiranju politike Jugoslavije prognani, osramoćeni i eventualnu uništeni. Svi od reda bili su to razumni federalisti, koji su željeli ustrojiti Jugoslaviju po uzoru na SAD. No kako to obično oni su bili pogrešni u smislu neprihvaćenosti njihovih ideja, nespremnosti naroda i vođa da prihvate tako napredna uređenja. Pobjedili su oni koju su bili ispravni za svoje vrijeme, svi znamo kakvi su ljudi zavladali tada na Balkanu, još uvijek patimo od posljedica njihovih odluka.

A shocking crime was committed on the unscrupulous initiative of few individuals, with the blessing of more, and amid the passive acquiescence of all

Tacitus

Povijesni pesimizam, je najvjerovatnije prigodan naziv za sve što sam do sada opisao. Moderni život je još jedna od iluzija napredka. Tehnološki napredak nije nužno i čovjekov napredak. Imamo epidemiju depresije diljem zapadnog svijet, sve to unatoč izobilju svih mogućih napredaka. Nije li to malo ironično? Svakog svetca, proroka, svakog nosiosca napredka, futurista, tehnofila, prosvjetitelja, nacionalista, ideologa gledam sada sa ružnim pogledom sumnje koja prodire svako njihovo djelo. Prvo pitanje koje postavim kad ih vidim – Zašto si ti tu? I, ako ljudski rod kroz povijest bira tako kako bira, zašto su tebe odabrali? Nije li upravo tvoja slava proporcijalna tvojom ispraznošću i opasnošću koju nosiš sa sobom. Ono što su Indijanci prvo uzeli od Europljana su dvije najdestruktivne droge – Kršćanstvo i alkohol. Ljudski kolektiv uvijek bira najgore, u najboljem slučaj birati će osrednje. Ako želite odličnost, gledajte dalje od vrha, ako želite dobre glazbenike ne tražite ih na top ljestvicama već u napuštenim skladištima gdje sviraju za sebe, ako želite vjeru, tražite je dalje od grandioznih hala ispunjenih zlatom.

We see many who are struggling against adversity who are happy, and more although abounding in wealth, who are wretched


Tacitus

Kao što je Tacit okarakterizirao Principat, tako ću i ja okarakterizirati većinu naše vrste – ispravno za svoje vrijeme funkcionalno efikasno, ali izrazito odbojno, dekadentno i neoptimalno. Povijest je serija zadovoljavanja sa najgorim ili osrednjim, to je najvjerovatnije samo preslika duha većine koju biraju. Ono što je u bilo kojem dobu smatrano neispravno, neefikasno, odbačeno i izrugivano je ono što je vrijedno pozornosti, još i bolje, ono što čak i nije spomenuto u povijesnim knjigama je ono što je najviše utjecalo na tok povijesti. Filozofija današnjice, veliki ljudi današnjice, nisu oni koji bi trebali biti veliki niti vrijedni slušanja. Razmislite o tom prije nego što kupite slijedeći bestseler, poslušate umjetnika sa top liste, je li to ono što točno vama treba, što će vas hraniti ili ono što je jednostavno konstatni slijepi mentalni šum naše vrste?

Možda je čin odbacivanja odluke onoga što je od društva birano kao najbolje i jedini mehanizam da biramo dobro, u suprotnosti sa urođenom destruktivnosti naše vrste. Možda je birati suprotno od našeg društva i jedini način kako ne biti čovjek, možda jedini način kako biti nešto više?