Isus, Odisej, dobar otac, loš otac i svi ostali potencijalno pozitivni ili negativni tipovi


Toliko toga se u ljudskoj zbilji odigrava kroz obrasce djelovanja. Ti isti obrasci su onda promatrani i intuitivno smještani u pretince, iliti tipove.

Uvježbano je oko promatrača zvanog čovjek, kroz tisuće i tisuće godina promatranja određenih djelovanja počelo ta ista djela pripisivati konkretnim činiteljima.


Konkretni činitelji su postajali spremnici tih kvaliteta, dobili su obličje, izgled, emocije. Tako možemo uzeti cijeli niz kvaliteta i djelovanja kao što su – neustrašivost, avanturizam, staloženost, usredotočenost, snaga, ustrajnost i pripisati ih tipu, činitelju, slici junaka. Odisej je bio jedan od takvih junaka, cijela grčka mitologija vrvi nizom raznih tipova. Carl Jung bi nazao iste arheotipovima, ali radi jednostavnosti i izbjegavanja žargona bilo bi bolje nastaviti u tonu koji je poznat onome koji promatra svakodnevni život i ne zadubljuje se previše u kompleksna štiva.

Svaki tip ima svoje kvalitete, također ima i kontrastnu figuru. Isus je idealni tip spasitelja, mesijanska ličnost, izbavitelj. Svojim cjelovitim bićem koje je više apstrakcija nego stvarna osoba stoji u potpunoj suprotnosti sa Antikristom. Obadva lika stoje na skali, svaki od njih je ekstremna udaljenost i krajnost u svojoj pojavi. Oni su mjerilo do koje razine jedna točka na nevidljivoj lenti može putovati. Stavimo li ljudski rod u sredinu vidjeti ćemo da se neki ljudi više spadaju na jednu stranu dok neki na drugu.


Ovdje se otvara problematika i potencijalno riješenje na uzrok stvaranja ovih tipova.
Čovjeka je dosta moralno dubiozno svrstavati u ekstreme. Kompleksna smo bića, čak i najgori od nas imaju nešto dobro u sebi. Kroz dugi protok godina više nego često zna se dogoditi da nešto što je u prošlosti bilo negativno u budućnosti je urodilo pozitivnošću. Svijet se konstantno mijenja i rasipava se naša sposobnost da ga učvrstimo na mjestu sa labavim epitetima kao što je dobro ili zlo.

Tipovi koje smo stvorili su lukavi način na koji si je um uvelike olakšao nošenje sa kompleksnim svijetom. Vidimo određeni set kvaliteta u osobi i brzinom svjetlosti na nju ili njega bacamo podsvijesnu mrežu tipova. Mali Luka je pravi vražićak, Marija je drolja, Pero je odlikaš, Iva je uspješna, Tomo je propalica, sve su to pretinci, tipovi koji nam olakšavaju da nekoga svrstamo u ladicu. Um to radi da se poštedi pretjeranog analiziranja, ipak je izrazito teško pokušati shvatiti dubinu neke osobe.


Nitko nije samo jedan tip, ali ne smijemo odbaciti ljudsku tendenciju da si olakša. Olakšavanje je prvi korak koji je potreban da bi se išlo dalje. Zabluda mora postojati kao početni materijal iz kojega ćemo klesati istinu.


Dubina tipova ovisi o njihovoj pojavnosti kroz prošlost ljudskog roda. Mesijanska ličnost kao što je Isus toliko je zacementirana u ljudsku svijest da ju je nemoguće izbrisati, samo potisnuti iz svijeti u nesvijest. Sve što ode u nesvijest može prouzročiti više promjene nego osvješteni tip.


Uzmimo konkretan primjer. Recimo da u svojem ocu vidite junaka, nekoga tko je uvijek tu kad treba, tko je jak i postojan u svojim odlukama. Kada tad će se dogoditi situaciju u kojoj ćete vidjeti svog oca u stanju slabosti. To će naravno narušiti već stvorenu sliku junaka koju ste oformili kroz godine promatranja. Tu dolazimo do račvanja rijeke, jedan tok ide ka prihvačanju da vaš otac nije junak nego samo čovjek koji se bori i ima svako pravo pokazivati slabost, ili sa druge strane može doći do drugog toka rijeke – negacije i odbijanja. Kod odbijanja doći će do potiskivanja negativne emocije i skeptičnosti prema našoj slici oca kao junaka. Negativnost će se potisnuti u podsvijest gdje će, ako se ne otkopa napornim radom na sebi, početi kopati jamu ispod postojeće slike oca junaka. Krajnji produkt ove opasne situacije će se manifestirati najvjerovatnije u mržnji prema očevoj slabosti. Tu vidimo tendenciju da tip u ljudskoj psihi proizvede kontrastnu figuru.

Kako je Isus imao svoju negativnu kontrastnu figuru – Sotonu, tako će slika vašeg junačkog oca dobiti svoju kontra figuru – oca slabića. Vaš otac možda nikad nije bio ni jedno ni drugo, ali vaša podsvijest je napravila svoje linije u pijesku i odlučila stvoriti svoju malu arenu u kojoj se dva oca bore.


Kroz ovu tendenciju čovjeka da radi ekstremne podsvjesne, psihološke figure iz konkretnih moralno raznovrsnih stvarnih osoba vidimo da čovjek rijetko kada stvarno može pojmiti konkretnu stvar kakava je sama po sebi. Nikad ne možemo doći do srži što je to stvarno naš otac. Je li on biološka jedinka čiji gen dijelimo, junk, spasitelj, slabić, izdajnik ili bilo što drugo? Živimo u svijetu tipova, i on nije samo ograničen na ljude, ostatak zbilje isto doživljavamo na taj fantastični način.

Možda nema boljeg načina za biti svjesan svoje nesvijesti i nemogućnosti da išta znamo bez predrasuda leži u samopromatranju. Kako bi američki newageri rekli – u prakticiranju mindfulnessa.

Dovoljno ludi i avanturistički ustrojeni pojedinci će se uhvatiti u koštac sa svakom postojećom tipologijom koju su razvili. Mogućnosti su beskrajne jer beskrajno projekciramo tipove na sve pojave, bile one prirodne ili nastale od ljudske ruke.


Možda smo ovdje i osmislili novo mjerilo intelekta i svijesti. Koliko puta možete srezati jedan tip i umnožiti njegove kvalitete. Uzmite svog oca ili Isusa, ili profesoricu koju niste voljeli u srednjoj školi i počnite uočavati obrasce koje im pridodajete. Uskoro ćete vidjeti da imaju konkretne obrise, što se više cakle u svojoj jedinstvenosti to vam ukazuje da je tip koji ste pripisali toj osobi jači. Zla profesorica, oštrokonđa, nepoštena harpija, možda je ustvari nježa majka, oštečena povučena osoba koja se ne zna nositi sa svojim poslom ili pritiskom. Njezine dimenzije se umnožavaju, uskoro više nije harpije već i patnica.

Ovo nam daje veliku prednost. Umnožavamo tipove, koji nam naknadno koriste da dalje istražujemo u dubinu sebe ( sve što pripisujemo tipovima već postoji u nama ). Mi smo ti koji pripisuju kvalitete tipu. Kvaliteta sama po sebi već mora postojati da bi bila pripisana. Škrtac u svima vidi škrtost jer je u njemu to dominantna karakteristika koje nije svjestan. Što smo svjesniji podređenosti našeg rasuđivanja tipologizaciji svijeta, to smo svjesniji tih istih tipova u sebi.

Važno je spomenuti da nije cilj uništiti Odiseja i Krista čisto zato što su oni tipovi koji nose kvalitete. Trebamo njegovati tipove time što ih osvještavamo. Možemo imati vatru u kući jedino ako je pod kontrolom u kaminu. Kada vatra izađe iz kamina događa se isto što se dogodi kad tip koji nije pod kontrolom ode u podsvijest i počne mrcvariti našu svijest iz svoje nevidljive špilje.

Nespretno interpretiranje motiva i zbunjujuća smjesa djelovanja i misli



U prošlom postu sam izjavio da je definitivna razlika između materije i duha čista iluzija, ovim postom ću ići korak dalje inzistirajući da je ta razlika stvar interpretacije, ukusa i stila. Još jedna veoma važna pojava koju ću pokušati objasniti je tendencija da se kroz protok vremena zaboravljaju ili namjerno brišu pravi motivi i uzroci postanka nekih vjerovanja, ideja, izuma.


Što smo to zaboravili ili namjerno izbrisali iz naše osobne prošlosti ili iz dugog vremenskog otezanja što nazivamo poviješću naše civilizacije? Kakve veze ima imaginarna dijafragma materije i duha sa poviješću i načinom, ukusom i stilom sa kojom je interpretiramo?



Toliko toga se pred nama skrilo u pukotinama prošlosti, nije nikakvo čudo da vodimo živote slijepaca, opipavamo zidove smisla u potpunom mraku neznanja.


Dugim proticanjem vremena, izmjenom genereacija, svjetonazora, gospodara, država, gubi se inicijalni razlog zašto je nešto nastalo. Stvaranje je primarni izazov čovjekovog postojanja. Zašto smo nešto stvorili, zašto je to nešto iz kaosa skočilo u sferu korisnog za čovjeka? Taj primarni motiv se često odvoji od svojeg konteksta i evoluira u nešto potpuno drugo. Da ne zapnemo u apstrakcijama, idemo u konkretne primjere.


Kao ljudi, volimo kititi prošlost sa visokim opisima, epskim objašnjenjima koja odišu duševnim. Kada opisujemo svoj svakodevni život kao da smo vezani u uske hodnike materijalnoga. Celibat koji prakticiraju katolički svećenici objašnjavao nam se kao radikalna reforma koja je uvedena kao ograničenje koje je trebalo uroditi sa intenzivnijem usmjeravanjem svećenika ka Bogu. Je li to stvarno istina? Celibat je uveden sredinom srednjeg vijeka kao način da se bogatstvo zadrži u rukama crkve, da se ne rasipava na potomstvo i obitelji koje su do tada svećenici imali. Ovdje se najbolje očitava ova tendencija da ”posvećujemo” inicijalni motiv za postanak celibata pridodavajući mu karakteristike duševnoga, nadmaterijalnoga.



Upravo sam danas čitao o životu Nietzschea i razmišljao o tome kako sam proveo jučerašnji dan, shvatio sam da se kriva interpretacija inicijalnih motiva događa u našem svakodnevnom životu. Nietzsche je bio briljantan um a ljudi vole takvim umovima pridodavati nadrealne uzroke. Mora da je bio prosvjetljen, da je njegova misao došla sa Marsa. Nietzsche je bio jako bolesan čovjek, fiziološka ruševina koja nije mogla jesti danima, imao je užasne glavobolje, nesanice, sve zamislive fizičke probleme. Iz tog gladovanja, fiziološkog propadanja proizišla je najfascinantnija misao, najčišća, najneometenija, najdublja analiza zbilje koju sam iako susreo. Što želim reći sa ovim? Nemojmo tražiti mitološke početke nečega što je eventualno postalo ispunjeno smislom, duševo, to nešto je počelo u jednom drugom svijetu, svijetu ove zemlje. Nietzsche je slučajno, iz bolesti koja mu je onemogućila da jede i spava došao stanje u koje se indijski jogiji namjerno dovode. Post, hodočašća, meditacija, kundalini prakse disanja, vrtenje derviša, sve su to namjerne metode da se postigne stanje uma koje nadilazi svakodnevno. Promatrajući sebe, shvatio sam da moje psihološko stanje varira sa obzirom na što jedem, kako spavam, što gledam, što slušam, praktički na sve što mi se događa ili što radim. Nešto što je eventualno u meni sazrijelo kao najviši smisao, ideja, vjerovanje, saznanje, nije nužno proizišlo iz neke nadrealne religijske situacije, proizišlo je iz rituala, iz djelovanja, ovozemaljskoga. Prakticiram meditaciju već neko vrijeme, uskraćujem si pretjerano uživanje u medijima, pokušavam smanjiti sve utjecaje na sebe da bi dobio bolji uvid u ono što najviše utječe na moje emocije i misli. Hrana je bila velik faktor, fizičko kretanje je bilo drugo, treći faktor je bio konzumiranje medija.



Ako bi se prežderao, nebih mogao biti fokusiran i izoštren tijekom meditacije. Ako bih preskočio šetnju i lagani trening, nebih se mogao potpuno fokusirati. Ako bih opsesivno gledao Youtube 4 sata um bi mi se pretvorio u kašu, nebih mogao funkcionirati. Sve su to veoma konkretne stvari koje utječu na moj um, na moje misli, a naše misli i ideje su sjene naših osjećaja, naši odjećaji su pak sjena nečega još dubljega u nama, o tome dubljemu ne mogu govoriti jer sam smrtnik koji još tapka u mraku.


Nešto veoma konkretno, materijalno, kao što je prežderavanje se može odraziti na naše dubinsko biće, na cijeli krhki sustav što čini našu psihu, samim time i na cijelu strukturu vjerovanja i smisla. To puno govori o ovisnostima koja su ustvari u pravom smislu znak fiziološkog i duševnog propadanja.


Način na koji interpretiramo prošle događaje i procese puno govori o našoj zabludi, o zbunjenosti koja proizlazi iz susreta sa pojmovima kao što su duševno i materijalno. Jedno se preljeva u drugo i obrnuto. Celibat koji sam spomenuo kao primjer je možda počeo kao konkretna zabrana koja je išla u materijalnu korist crkve ali evoluirao je u jednu potpuno drugu situaciju. Svećenici su iznimka u odnosu na standardni načinu života, odriču se jedne od najvažnijih ljudskih funkcija – reprodukcije. To ih neminovno odvaja od ostalih, što nadalje rezultira u omogućavanju da se njihove misli i svjetonazor razvijaju u radikalno razičitom smjeru od onog svakodnevnog čovjeka.

Istu stvar možemo ustvrditi za bilo koji drugi način života. Kako živimo i što radimo se reflektira na način na koji mislimo, osjećamo. Iz neodvojivosti misli i osjećaja proizlazi smjesa što je nazivamo smislom a taj smisao uvijek odaje miris nadrealnoga, iracionalnoga, svetoga, mističnoga. Koliko smo puto čuli: ”Ja znam da je to loše za mene ali ja osjećam da je to ono što bih trebao napraviti”. Ljudi su racionalna bića samo površinski, operativno, da lako mogu funkcionirati u društvu, kada zagrebemo površinu svi smo istinski ludi.

Što je onda došlo prvo? Kokoš ili jaje? To je problem koji se usko veže uz naše krive interpretacije povijesnih motiva postanka pojedinih pojava. Dolazi li prvo sveta inspiracija pa onda djelovanje ili prvo dolazi djelovanje iz kojeg proizlazi sveta inspiracija? Je li Franjo Asiški već bio prosvjetljen kada je tražio drugačiji način života, kada se odvojio od crkve za koji je smatrao da mu ne može ništa ponuditi ili je postao to što je postao kada je počeo djelovati dugačije nego drugi? Odgovor je ono što naš majmunski um ne voli čuti – oboje! Volimo čuti definitive odgovore! Je li jedno ili je drugo, ne može biti oboje!



Materija je sve što je konkretno, kao što je povijesni razlog za postanak celibata. Duh je sve ono što nije konkretno, neopipljivo, kao što su duševne, filozofske, misaone reperkusije koje su proizišle iz povijesne pojave celibata. Sklizav je to problem, kao riba koju pokušavate stisnuti čvrstu u rukama, sigurno će iskliznuti. Povijest je sama po sebi misaona konstrukcija, ne možemo piti povijest, ne možemo sjesti na nju. Mnogi će reći: ”Pa vidi Kolosej u Rimu, povijest očito postoji ako su to sagradili antički Rimljani”. Tih antičkih Rimljana nema, oni su kosti u zemlji, a Kolosej je samo stara lijepo složena kamena struktura. Ako maknemo kontekst interpretacije, ako uklonimo ukus i stil sa kojim opisujemo prošlost, ostaje nam samo svijet onoga što vidimo i što osjetimo vršcima prstiju. Iz ovoga možemo iščitati koliko su ljudi zbunjena bića. Miješaju nam se dimenzije duševnoga i materijalnoga. Pogodite zašto? Zato što je dioba između jednoga i drugoga čista iluzija, slijepi kut u našem vidnom polju.


Što zaključiti iz svega ovoga? Što napraviti?

Mogu reći samo ono što vrijedi za mene i moj životni put. Odbacio sam aroganciju da znam motive mnogih stvari koje nas okružuju. Zašto je nastao auto? Zašto je nastao Facebook? Zašto je nastala religija? Zašto sam ja to što jesam? Teška su to pitanja koja kukuljicu svojega postanka kriju u najosobnijim motivima svojih stvaratelja, njihove genetike, njihovog doticaja sa duševnim, iluzornim, mističnim. Odlučio sam učiti iz povijesti ali i osjećati te prastare motive, jer za istinu čovjek treba znanje i intuiciju.


Shvatio sam da moram djelovati u smjeru onoga što želim postići u duševnoj domeni. Ne tražim više razloge negdje na nebu iza oblaka, razlozi su pomješani, najdublje je pomješano sa najbanalnijem. Pošto smo mi većinom banalna svakodnevna bića ja ću biti ponizan i početi u toj dimenziji. Promjeniti ću najmanje sitnice, kako živim svoj život, kako ga oblikujem iz sata u sat. Iz mojih pokusa sa meditacijom, jelom i vježbom proizići će projekcije na drugim razinama mog bića. Ne mogu utjecati na te razine ali mogu djelovati u svijetu materije.


Lutka se kreće onako kako je lutkar pomiče pomoću uzica. Što bi se desilo kada bi lutka počela plesati kako želi? Lutkar bi se morao poravnati po njezinoj volji!


Krajnji cilj bi bio da plešu zajedno bez svađe i sukoba njihovih dvaju volja.


Natrag na početak

Nakon poprilično dugog hiatusa, ponovno sam poželjeo pisati. Kako čovjek stari, ne počne nužno bolje shvaćati svijet oko sebe, počne shvaćati sebe. Naša zbilja je kompleksa, nevjerojatna, tko god je pokuša generalizirati ne čini joj pravdu, oskvrnjuje je. Još gore je kada pokušamo pojmiti zbilju čistim intelektom, neminovno se izgubimo u bujici informacija, teorija, opisa, slika. Kada listam cijelu silu eseja koja sam napisao tijekom prošle i pretprošle godine, ne mogu da se ne zapitam: ”Koliko slojeva ovog nepreglednog luka si morao otkloniti i analizirati?”, ”Koliko si glava te beskrajne Himere morao odrezati, i zašto?”. Upravo ovo zašto je puno važnije od borbe sa stotinama tema.

Taj zašto je instinkt, duboko usađena odrednica koju svatko od nas ima. Svi smo mi osjećajna bića, a kako mi se čini osjećaj i misao su neodvojivo povezane polovice koje čine jednu cjelinu. ”Misli su sjene naših razmišljanja, uvijek mračnije, praznije i jednostavnije” rekao je Nietzsche, moj primarni izvor inspiracije. Iako ne mogu reći da ga potpuno shvaćam, čitanje njegovih djela me nepovratno promjenilo i usmjerilo u žestoku borbu sa stotinama fragmenata naše zbilje, propitkivanje svega i svaćega, testiranje najbazičnijih aksioma.

Ambiciozno, bjesomučno sam poput lovačkog psa tragao za svetom niti koja sve povezuje, cijelo more tema, fragmenata. Bila je to borba jednog manjkavog, ljudskog uma sa realnosti koju nije mogao shvatiti nikako drugačije nego kao beskraj fragmenata. Na sličan način je Nietzsche mlatio svojim batom po svakoj ideji, testirajući njihovu izdržljivost i snagu. Ideja koja bi preživjela udarac i njegove rušilačke namjere bila bi u pravom smislu riječi sveta. Ideja nikad nije ponestalo, ali ono čega je ponestalo je vremena i energije čovjeka koji ruši. Nietzsche se slomio, ostavivši bogatsko svoje borbe iza sebe. Ja sam iz svoje podzemne arene ideja otišao u svijet života, ljudi, svakodnevnih sudbina, rada i borbe. Na toj površini sam iskušan cijelim nizom problema sazrio u drugačije biće.

Pod pritiskom novog načina života, koji mi je na leđa natrpao veliku dozu odgovornosti i pritiska, shvatio sam da u kriznim situacijama iz mene progovaraju glasovi koji nisu bili glasovi razuma, oglasio se instinkt, ono što sam uistinu ja. To nerazumno, nelogično biće nije bio duh znanosti, nije bio matematičar niti fizičar, bio je to zemljani duh, onaj koji više osjeća i po tom kriteriju i misli, ne obrnuto.

Zapeti u svom umu, biti zatrpan morem ideja je nešto što se dogodi onome koji postane starac prije nego što odraste, slizne iz kolijevke u starački dom. Upravo sam se na taj način ja sukobio sa zbiljom koju nisam osjećao svojim tijelom, svojim instinktom, a što je naše tijelo je uistinu ono što mi jesmo. Više filozofske dubine ima u jednom kamenu koji nedirnut već tisućama godina sjedi u sredini duboke šume nego neki zbunjeni majmun koji ne razumije sebe, a kamoli ovo kompleksno more što mi zovemo realnošću. Više istine ima u boli i užitku kojeg osjećamo nego u onome što mi mislimo o tome.

Tako sam odlučio više osjećati i temeljiti svoje zaključke na promatranju onoga što je oko mene i kako to utječe na mene. Odlučio sam minimalizirati borbe sa tuđim problemima i usredotočiti se na najbanalnije promjene u sebi. Većina misaonih ljudi se bori sa duhovima. Riješavamo probleme visoke apstrakcije dok zaobilazimo činjenicu da se osjećamo kao vreća krumpira bačena na stolicu dok to činimo. Teoretiziramo o Bogu, smislu, vjeri, vrijednostima, dok na formiranje tih misli utječu najbanalnije sitnice kao što su razočaranja koja imamo sa kućom u kojoj to pišemo. Odlučio sam početi od početka, pisati od hladne crne zemlje koja prijanja na moje tabane pa prema nebesima, nipošto više obrnutim smjerom.