Majčinski jezik kao strani? Hrvatska kultura kao strana?

Odrastao sam u kući prepunoj knjiga. Većina ih je bila na hrvatskom jeziku, tu i tamo se mogla naći pokoja na engleskom. Unatoč prisutnosti knjiga, nikad nisam postao gutač knjiga poput majke i bake. Nije mi bilo jasno kako je moguće da nemam tendencije ka čitanju, misli su mi uvijek bile draže kada bi ih primio putem glasa a ne slova. Mene je intelektualno formirao kompjuter, baš kao i jedan veliki dio moje generacije. Pošto sam došao iz malog gradića (sela, ako ćemo biti iskreni) svjedočio sam odrastanju mnogih mladih osoba koje nisu bile toliko prisutne na webu. Danas nema iznimaka, svi su uvučeni na mrežu i to još na društvene mreže. Ja sebe smatram među prvima koji su postali ”novi” ljudi, razapeti između stvarnog svijeta provincijskog gradića i bespučja interneta koji se nudio kada god bi stisnuo on gumb na svojem kompjuteru.

Točno se sjećam ljeta kada sam dobio svoj portal u budućnost. Bio sam uvijek dijete koje je uživalo u druženju i kreativnosti, no tog ljeta me u svoj zagrljaj čvrsto primio jedan drugi svijet pun mogućnosti. Druga realnost postala je nedovoljna, nije me mogla zadovoljiti. Sada kada razmišljam o tom radikalnom zaokretu mogu hladne glave zaključiti da sam to ljeto prestao biti Hrvat. To ljeto se izgubio signal između mene i moje okoline, točnije bi bilo reći da se utišao, tako utišan postoji sve do danas kada sam već u kasnim dvadesetim, ali sada mogu govoriti o posljedicama zaokreta koji se dogodio to ljeto.

Kultura knjiga i hrvatskog jezika postala je nedovoljna i na neki način nedostupna mojem sada već internetom i igricama baždarenom mozgu. Toliko sam duboko postao odvojen od svega onoga što su intelektualno živjeli moji pretci da je jednim blogom teško sve obuhvatiti. Iako postoji hrvatski jezik, kojim sada pišem, previše puta se uhvatim u onom podvojenom stanju koje je počelo ono ljeto kada sam uronio u alternativni svijet, svijet koji je dominiran engleskim jezikom, američkim načinom života. Podvojen sam i dok pišem sve ovo. Možda koristim hrvatski jezik, način na koji razmišljam i kako formiram rečenice je utjelovljen u tradiciji engleskog jezika, koristim njihove izraze, njihovu sintaksu, ali to je samo vrh sante leda.

Jučer me život stavio u jednu od onih tragikomičnih situaciju u kojima sam e mogao samo slatko nasmijati. Kao što sam rekao u početku, od djetinjstva sam bio okružen knjigama. Počevši od Krleže pa do Baudelaira, djela mnogih velikana stajala su na policama dnevnog boravka moje majke, svaki dan sam ih gledao, ali samo gledao, iz daljine, oprezan da ne uzmem ni jednu u ruke. Jučer, dok sam pisao diplomski, misli su mi pobjegle i zalutale na jedan od WordPress blogova. Intenzivne periode pisanja volio sam olakšati sa pola sata čitanja, obično filozofije. Listao sam po WordPress readeru, na kojem čak imam i puno hrvatskih blogera, ali ni jedan me nije privukao. Pri kraju liste blogera sam naišao na engleski post – ”On the edge of sanity”. Početo sam čitati poprilično zahtjevno štivo koje me uvuklo u sebe sa prvih pet rečenica. Nisam znao što čitam, ali bilo je predivno, fluidno, intelektualno oštro. Pomislio sam si – ovo nikad nebi mogao napisati jedan Hrvat, Hrvati su tupavci, i sam sam tupavac kojem se mnogo puta gadi jezik na kojem piše. Engleske riječi savršeno su odgovarale ovom postu, engleski je za mene bio jezik uzvišenosti, mog bijega iz provincije, jezik koji mi je uz poznavanje njemačkog omogućio da radim. Hrvatski je bio jezik svega što je nisko i zaostalo, mrmljanje jedne provincije isupunjene zaostalošću. Nikad to nisam pomislio, ta misao izlazi tek sad kad je pišem, prije misli postao je osjećaj, a baš kao i svaki osjećaj, jak je i teško ga je definirati. Hrvatski mi je uvijek zvučao groteskno, baš kao što mi se gadi i naša himna, koja zvuči koda ju je pisao pijani pripadnik vatrogasnog benda. Došao sam do kraja teksta, bio sam oduševlje, želio sam znati tko je osoba koja je napisala ovo egzistencijalno čudo od par stranica. Na moje opće čuđenje bio je to Krleža!

Život mi je spremio pozornicu, tropove, glumce, dao mi ulogu i publiku. Sve je bilo spremno da dođe do situacije u kojoj ću se susresti sa unutarnjom pukotinom koja razvaja moj identitet na dva svijeta. Kako je moguće da sam puno puta došao u situaciju da pročitam Krležu na hrvatskom i odložim knjigu u gađenju, ali kad je isti taj Krleža bio napisan na engleskom, čitanje je bilo toliko dobro da sam sam odmah želio još. Sadržaj, misli, stil pisanja, sve je bilo neovisno o jeziku na kojem je pisano, ali opet, nešto me odbijalo od Krleže na materinjem jeziku a privlačilo na stranom. Opravdao sam to ljepotom engleskog jezika, ali kako je to obično sa brzim opravdanjima, nije držalo vodu. Odgovor je bio daleko kompleksniji od samog jezika, točnije rečeno – jezik usitinu je duša naroda, moja duša je u tom smislu rastrgana.

Hrvatska je zemlja koja nije po ničemu razlčita od ostalih malih zemalja zapadnog svijeta. Kulturni krugovi, intelektualni život, umjetnost i ostale više djelatnosti razvijaju se samo u velikim gradovima, velikim državama, na mjestima intenzivne interakcije i povišene razine svijesti. Neka od klasičnih lokacija koje nose kvalitete koje sam spomenuo su Pariz, London, Napulj, Berlin, Beč, New York, Los Angeles i mnogi drugi. Ukratko, Hrvatska je premalena za razvitak pravih intelektualnih krugova. Istina je da nam je scena, pa samim time i misao poprilično jadna, osuđena na brbljanja netalentiranih mislioca kao što sam ja i kvazitalentiranih profesora filozofije koji nebi u sebi našli originalnu misao da im netko prisloni pištolj na čelo. Jezik je simbol pripadnosti, sa sobom nosi sve ono što misli i radi narod kojem pripada. Ja sam jezikom i prezimenom Hrvat, ali to je više manje sve što me veže uz Hrvatsku, to objašnjava alergijsku reakciju na moj materinji jezik na papiru. Što me ima naučiti jedan Hrvat? Ovdje si nitko ne može pomoći, pa je bolje da bježim umom u Ameriku? Možda Englesku?

Osjećaji su jaka stvar, pripadnost nekoj skupini je velikim djelom emocionalna. Egzodus Hrvata u inozemstvo nema samo ekonomski razlog, kao što sam do sada u ostalim blogovima više puta naglasio, ono je višedimenzionalna odbojnost prema vlasitiom identitetu. Moje odbijanje da čitam Krležu na hrvatskom dijeli isti motiv kao i iseljavanje kod mnogih visoko educiranih mladih Hrvata koje je Hrvatska odbila nedostatkom bilo kakvog načina da se izraze i uspostave kontakt sa svojom okolinom.

Odbacivanje hrvatskog dijela svog identiteta nije nešto što itko učini sa osmjehom na licu, proces odvajanja obično je ispunjen kontradiktornim emocijama mržnje prema okolini i ljubavi prema istoj. Kompleks inferiornosti koji je neizbježan nigdje se više ne očitava nego bijegom u jezik dominantne kulture. Crnci su 50′ u SAD-u pokušavali ravnati kosu različitim metodama da više sliče bijelom čovjeku. Žene su blajhale kosu u nadi da će im plava kosa donesti barem dio beneficija koje uživaju bijele žene. Po čemu je različit naš bijeg od našeg jezika od primjera crnaca iz 50′ godina? Razlike nema! Osjećaj inferiornosti možda ima opravdanje u objektivnoj zbilji, bogati zapad ipak proizvodi gotovo sve što vrijedi i što mi u ovom svom provincijalnom okrajku koristimo. Kako se ne osjećati inferiorno kada dokazi o našoj inferiornosti svakodnevno bodu u oči?

Zamka u koju sam upao sa engleskim prijevodom Krleže ukazala mi je da su u meni duboko usađene predrasude prema vlastitoj kulturi. Možda je ta predrasuda opravdana? Krleža je pisao u jednom drugom vremenu, njegova djela su preslika njegovog doba + svega što je čitao i mislio. Možda je današnja Hrvatska pustinja na sredini koje je sagrađen McDonalds? Po tom pitanju vratili smo se u doba kada je Ugarski dio monarhije gradio željeznice po Hrvatskoj i donosio zakone koji onemogućuju rad u željeznici svima onima koji ne govore mađarski. Jedina razlika između tadašnje primitivne mađarizacije koja se provodila nasilno, često korištenjem pušaka i današnje anglikanizacije je ta da se potonja provodi fino kroz aplikacije sa kojih se ne možete skinuti ni na sekundu. Poslušajte samo govor jednog Zagrepčana od 18 godina, čuti ćete degutantnu mješavinu engleskog i prugerskog hrvatskog. Ali sve je to OK, sve je to FAJN ipak je hrvatski jezik biljka koja umire a svi oni koji ga nose žele biti nešto drugo od onoga što jesu. Jedina beneficija onih koji sad imaju 18 godina je ta da nikad neće biti toliko svjesni da su sa krive strane kolonijalne podjarmljenosti kojoj je iskrivljenje jezika samo dio. Internet je ono što je postalo ultimativno oružje kolonizacije, a ja imam beneficiju koju nemaju ni starci koji su generacija moje majke ni djeca koja su rođena nakon 95′ godine, a to je da sam svjesan onog ljeta kada sam se odlomio od svoje okoline i uronio se u alternativni svijet nečijeg tuđeg jezika pa samim time i nečije tuđe zbilje, u svijet nekog Amerikanca ili Britanca.