Natrag na početak

Nakon poprilično dugog hiatusa, ponovno sam poželjeo pisati. Kako čovjek stari, ne počne nužno bolje shvaćati svijet oko sebe, počne shvaćati sebe. Naša zbilja je kompleksa, nevjerojatna, tko god je pokuša generalizirati ne čini joj pravdu, oskvrnjuje je. Još gore je kada pokušamo pojmiti zbilju čistim intelektom, neminovno se izgubimo u bujici informacija, teorija, opisa, slika. Kada listam cijelu silu eseja koja sam napisao tijekom prošle i pretprošle godine, ne mogu da se ne zapitam: ”Koliko slojeva ovog nepreglednog luka si morao otkloniti i analizirati?”, ”Koliko si glava te beskrajne Himere morao odrezati, i zašto?”. Upravo ovo zašto je puno važnije od borbe sa stotinama tema.

Taj zašto je instinkt, duboko usađena odrednica koju svatko od nas ima. Svi smo mi osjećajna bića, a kako mi se čini osjećaj i misao su neodvojivo povezane polovice koje čine jednu cjelinu. ”Misli su sjene naših razmišljanja, uvijek mračnije, praznije i jednostavnije” rekao je Nietzsche, moj primarni izvor inspiracije. Iako ne mogu reći da ga potpuno shvaćam, čitanje njegovih djela me nepovratno promjenilo i usmjerilo u žestoku borbu sa stotinama fragmenata naše zbilje, propitkivanje svega i svaćega, testiranje najbazičnijih aksioma.

Ambiciozno, bjesomučno sam poput lovačkog psa tragao za svetom niti koja sve povezuje, cijelo more tema, fragmenata. Bila je to borba jednog manjkavog, ljudskog uma sa realnosti koju nije mogao shvatiti nikako drugačije nego kao beskraj fragmenata. Na sličan način je Nietzsche mlatio svojim batom po svakoj ideji, testirajući njihovu izdržljivost i snagu. Ideja koja bi preživjela udarac i njegove rušilačke namjere bila bi u pravom smislu riječi sveta. Ideja nikad nije ponestalo, ali ono čega je ponestalo je vremena i energije čovjeka koji ruši. Nietzsche se slomio, ostavivši bogatsko svoje borbe iza sebe. Ja sam iz svoje podzemne arene ideja otišao u svijet života, ljudi, svakodnevnih sudbina, rada i borbe. Na toj površini sam iskušan cijelim nizom problema sazrio u drugačije biće.

Pod pritiskom novog načina života, koji mi je na leđa natrpao veliku dozu odgovornosti i pritiska, shvatio sam da u kriznim situacijama iz mene progovaraju glasovi koji nisu bili glasovi razuma, oglasio se instinkt, ono što sam uistinu ja. To nerazumno, nelogično biće nije bio duh znanosti, nije bio matematičar niti fizičar, bio je to zemljani duh, onaj koji više osjeća i po tom kriteriju i misli, ne obrnuto.

Zapeti u svom umu, biti zatrpan morem ideja je nešto što se dogodi onome koji postane starac prije nego što odraste, slizne iz kolijevke u starački dom. Upravo sam se na taj način ja sukobio sa zbiljom koju nisam osjećao svojim tijelom, svojim instinktom, a što je naše tijelo je uistinu ono što mi jesmo. Više filozofske dubine ima u jednom kamenu koji nedirnut već tisućama godina sjedi u sredini duboke šume nego neki zbunjeni majmun koji ne razumije sebe, a kamoli ovo kompleksno more što mi zovemo realnošću. Više istine ima u boli i užitku kojeg osjećamo nego u onome što mi mislimo o tome.

Tako sam odlučio više osjećati i temeljiti svoje zaključke na promatranju onoga što je oko mene i kako to utječe na mene. Odlučio sam minimalizirati borbe sa tuđim problemima i usredotočiti se na najbanalnije promjene u sebi. Većina misaonih ljudi se bori sa duhovima. Riješavamo probleme visoke apstrakcije dok zaobilazimo činjenicu da se osjećamo kao vreća krumpira bačena na stolicu dok to činimo. Teoretiziramo o Bogu, smislu, vjeri, vrijednostima, dok na formiranje tih misli utječu najbanalnije sitnice kao što su razočaranja koja imamo sa kućom u kojoj to pišemo. Odlučio sam početi od početka, pisati od hladne crne zemlje koja prijanja na moje tabane pa prema nebesima, nipošto više obrnutim smjerom.