Povijesna borba dvaju Europa u Zagrebu

Gospodin Plenković, ili kako ga ja volim zvati ”Carski generalni guverner za provinciju Hrvatsku” utjelovljenje je penetracije zapadnog svijeta u Hrvatskoj. Fin, uglađen, educiran, politički korektan, sa neprobojnom aurom Europskog postmoderne forme autoriteta (onaj autoritet koji se uopće ne prikazuje kao autoritet, što ga čini još opasnijim i snažnijim). Premijer bez mrlje dijeli pravdu neposlušnim političarima, samovoljnim lokalnim šerifirma koji su se uspjeli katapultirati na najviše instance političke moći. Odgovor za naslov ovog posta leži u prirodi većine političke elite u Hrvatskoj. Možete tražiti mjesto rođenja tih pojedinaca, i shvatiti ćete da je većina iz Zagreba, ali nemojmo se zadovoljavati sa službenim informacijama, budimo malo seoske babe i priznajmo si da su svi ili izravno došli ili su potomci ljudi koji su prije jednu ili dvije generacije došli u Zagreb iz provincije. Većina ih je ili iz Dalmacije, Slavonije ili BIH. Ali što to znači? Kakve veze njihovo podrijetlo ima sa time kako se ponašaju na vlasti? Nosimo svoje vrijednosti, prenostimo ih u obitelji, geni su nosioci vrijednosti koje su nataložene. U većini naših političara pulsira impuls jednog drugog svijeta, koji je izrazito stran Zagrebu. Ne vjerujete mi, pitajte Zagrepčane tko vodi Zagreb.

Pogotovo Dalmatinci su ti koji su došli iz okoline koja je tradicionalno bila pod najgorim udarima kolonijalističkih pretenzija nasilnih elita. Ima li nasilnijeg utjecaja od Mletačkog elitizma. Pogledajte Zadar, Mletci u su u njemu sagradili tvrđavu unutar grada, ne da se brane od eksternih napadača nego od unutarnjih. Slične stvari vidimo i u ostalim provincijlanim krajevima Hrvatske. U provinciji se stvorio stav, koji je sada već postao zdrav razum, da je zakon kako ga percipiraju ”civilizirani Europljani” izrazito kontraintuitivan. Ono što je potlačeni puk gledao stoljećima dok je služio pod stranim elitama je zakon koji vlada samo među jednakima. Kolektivni zakon otpada u samom startu, ne možemo zamisliti zakon koji izjednačava i gospodara i slugu. Generacijama je sazrijevao stav koji su u našim ljudima usadili strani gospodari. Venecija je pala, Mletačka republika ukinuta, ali vrijednosti su ostale duboko zabijene u meso onih koji su sada postali slobodni. Mnogi ljudi iz naroda su se izdigli, došli do pozicija političke moći i preslili se u centar naše države. Sada imamo elite koje su učile od elita koje su funkcionirale davno prije bilo kakvog modernog koncepta demokracije. Mlečani su se na demokaciju mogli samo nasmijati, oni su vjerovali u aristokraciju, u strogo postavljenu piramidu moći koja je utjelovljena u njihovoj superiornosti. Isto tako vidimo reprizu istih impulsa u Zagrebu. Dovoljno fascinantno, nekadašnji sluge i težaci su postali gospodari i kako to obično biva, mogu se ponašati samo kao oni koju su nekoliko generacija unazad naučili njihove pretke što to znaći biti gospodar.

Sa druge strane, iz tradicionalno gospodarskih zemalja koje su kolonizirale dolazi jedan dašak moderne demokracije. Ta demokracija je nastala nasilnim previranjima, pogotovo za vrijeme francuske revolucije. Ono što je inicijalno bila demokracija za elite, jednakost između bogatih, vladajućih i moćnih sa rušenjem aristokratskog uređenja u Europi postalo je uređenje koje su preuzele cijele države, protegnula se na svakog građana. Europa je kroz nasilje i previranje izrodila koncept vlasti koji je neovisan o staležu i bogatstvu, pojedinac je u tom uređenju jednak sa svim ostalim pojedincima, ali nad svima se pruža svemoćna država koja je postala ultimativni gospodar. Država je tako postala kriterij izjednačavanja svih njezinih podanika, bila je to smrt aristokratskog čovjeka i izdizanje građana, niti slobodnog niti zarobljenog pojedinca. Upravo naš Plenković predstavlja utjelovljene, produženu ruku te fine europske države, on je Europa koja po guzici pljeska naše neposlušne novonastale aristokrate iz puka. Povijesni sukob se događa trenutačno u našem centru, to je sukob dvaju povijesnih fotografija Europe. Kod nas nije umrla stara Europa, ona koja ne vjeruje u državu, koja je usađena u onome što smo vidjeli kod svojih nedemokratskih kolonijalnih gospodara. Elite su preuzele aristokratski model, iako su mnogi od njih daleko od svega onoga što je činilo jednog Medicia, Habsburga, Sforzu.

Samovolja, nepotizam, nedemokratičnost, sve su to vrijednosti onih koji su nekoć vladali, koji su se smatrali urođeno superiornim. Sve to vidimo danas na našoj političkoj sceni. Plenković je produžena ruka Europe koja čisti mračnu sjenu svoje aristokratske prošlosti koja je ostala konzervirana u našoj postolonijalnoj Hrvatskoj. Ono što se događa trenutačno u Hrvatskoj politici je fascinantni susret dvaju Europa, one koja sada pokušava sebe prikazati kao čista i demokratična i one stare koja je kod nas preživjela u fascinantnom obratu u kojemu je podložni preuzeo moralne vrijednosti nekadašnjih gospodara.

Kriva pitanja i krivi odgovori

Novine su pune riječi o korupciji, općem moralnom propadanju, pošto su novine pune govora o propadanju i na kavama se Hrvati vežu sa pričama o propadanju svijeta oko njih. Defetizam je postao defaultni modus operandi i kao takav određen izvor fetišističkog užitka za većinu populacije. Kako je Katon završavao svaki govor istim zaključkom – “Ceterum censeo Carthaginem esse delendam”, tako i Hrvati svaki razgovor završavaju sa verbalnim ili neverbalnim ”Uostalom smatram da se sve raspada i da ništa nije toliko važno”. Opća letargija i zgražanje nad očito farsom što se zove naša država odražava jednu specifičnu vrstu intelektualne ljenosti. Moj um se ne može nositi sa multidimenzionalnošću problema pa ću pripisati izvor problema jednoj čestici kao što je sudstvo, Daruvarac, Plenković, Mamić, Agrokor, privatizacija, partizani, Tuđman itd. itd. Naravno sve su to simptomi jednog problema i pitanja sama po sebi, ali problem je kada se počnemo spoticati na simptome i počnemo ih nazivati uzrocima.

A gdje su onda uzroci? I opet će većina Hrvata zaključiti ma mi smo prokleti, ili ono omiljeno što svako malo čujem – nikad nismo trebalo postat slobodna država, trebamo se stavit u službu jednog od starih kolonijalnih gospodara, možda Austrijanaca? Smiješno je jer opet padamo u zamku isto loše postavljenih pitanja i neminovno loših odgovora. Da postavimo prava pitanja moramo postati znanstvenici, povjesničari, psiholozi, ne novinari. Novinarstvo, pogotovo degenerici kao što su Index ili 24 sata tipična su preslika hrvatskog misaonog procesa koji grebe po površini, u najboljem slučaju se upušta u lov na vještice, vještice (Vaso, Sanader, Karamarko itd.) su naravno simptomi dubljeg problema koji je više povijesni nego sadašnji. Kada čitamo o srednjem vijeku, prvo ćemo nabasati na teoriju trodjelnu podjelu društva (plemstvo, svećenstvo, kmetovi). Kada idemo dublje u problematiku naići ćemo na kompleksne analize uzroka i posljedica, utjecaja klime, prostora, kulturnih krugova, religije, rata, tehnologije. Ako je knjiga o srednjem vijeku koju čitamo dobra, kroz kompleksni vitraj informacija o raznim procesima dobit ćemo uvid u misao vodilju srednjeg vijeka.

Upravo taj intenzitet kojim su pisanje povijesne knjige nedostaje u našem odnosu prema problemima koji nas muče. Ne smijemo se zamarati sa moraliziranjem, o proklinjanjem, plakanjem nad nepravdom, svi moramo postati povjesničari, psiholozi, sociolozi, filozof i početi raslojavati našu realnost i naše probleme na čestice, na slojeve koji naliče presjeku zemljine kore. Kada jasno definiramo elemente svoje zbilje onda ćemo se moći upustiti u riješavanje problema.

Neka od pitanja su izrazito nedemokratska, neliberalna, više pripadaju 19. stoljeću, ali vidi vraga, nije li naše društveno uređenje upravo zapelo negdje izmeću 19. i 20. stoljeća. Pitanje je tko su elite? Iz kojih su djelova hrvatske došli. Kako se ljudi odnose prema zajednici u tim krajevima odakle su došli. Na koji način naš društveni sustav (nukelarna obitelj, proširena obitelj,) utječe na formiranje percepcije o državi. Na koji način se preklapaju politički ciljevi države sa unutarnjim društvenim životom elita. Tko su pripadnici srednjeg sloja, gdje rade, kako su im uređene obitelji, gdje u hrvatskoj žive, u kojem je srednji sloj odnosu sa višim slojem. Što jedu niži slojevi društva, na koji način prehrana i ostali suptili i nezamjetljivi elementi života utječu na njihovo razmišljanje. Dopušta li uopće demokratski/liberalni stav razmišljanja dati odgovor na hrvatske problemime, možda smo mi još na ljestvici razvitka kojeg nije moguće obuhvatiti tom vizijom. Ako je tako, koji stav moramo zauzeti da se adekvatno bavimo problemima, možda sva disonanca koju osjećamo proizlazi iz razdora između naše vizije koje je pod utjecajem zapadne misli i naše objektivne zbilje koja je utjelovljena u starim sustavima moći i geostrateškim pravilima kojih nismo svjesni.

Nabacao sam hrpu pitanja, ali nije bit ovog posta postaviti što više pitanja nego potaknuti vas čitatelje da preuzmete stav koji je potreban, presudan, za razvijanje samosvijesti i i dentiteta u ovom kaotičnom vremenu. Više nije dovoljno akademiji prepustiti znanost, školske institucije su postale rasadnici istih problema od kojih pati cijelo društvo. Potrebno je da stvorimo široki sloj stručnjaka, ili barem kvazistručnjaka koji će analizirati pojedinosti probema, izložiti ga pred cijelim svijetom. Trenutno samo u defetizmu i kaosu, ali možda je to predispozicija za stvaranje identiteta, možda sam i ja sam i moj blog simptom jednog buđenja samosvijesti kod Hrvata. Dugo smo spavali u generalizacijama, vrijeme da postanemo rigorozni progonitelji pojedinosti, specijalisti za postavljenje pitanja. Odgovori su precijenjeni, pitanja su ono što trebamo izoštriti, trebamo više upitnika manje uskličnika.

Tragedija onoga što uvijek bude, idila onoga što nikad nije

Mislite li da su svi veliki ljudi našeg i prošlog doba postali ono što jesu jer su željeli, jer im je to bila primarna namjera? Smatrate li da su ideje koje su zadominirale našom realnošću ideje koje su uzdignute na tron jer su bile najbolje? Ja iskreno sumnjam. U naivnosti svojih ranih dvadesetih, dok sam sam još oformljavao svoj svjetonazor, mojim umom je vladala dominantna misao nužnosti, još uvijek donekle prevladava, ali oslabila je svoj stisak. Sve što je bilo moralo je biti? Svatko tko je došao na vrh došao je na vrhu jer je željeo, jer je morao?

Da malo razjasnim što točno smatram pod nužnosti. Svi mi živimo svoje živote, neki intenzivnije, neki mlohavo, neki uopće ne žive, ali svi vjeruju u dominantno prevladavajuće pravilo koje vlada njihovim životima, samim time i ostatkom svijeta. Većina nije dovoljno elokventna ili izoštrena u umjeću izražavanja apstraktnih ideja koje plutaju negde na pučini, negdje daleko od obala naših svakodnevnih preokupacija, da bi jasno izrazila svoju misao.

Ja sam za mnoge stvar zakinut u životu, ali za tu elokvenciju nisam. Nevidljivi zakon koji je vladao mojim ranim dvadesetim je išao uz slijepo samopouzdanje koje sam nosio sa sobom. Bila je to slijepa vjera u pozitivan ishod svih mojih težnji, čak i loše odluke sam promatrao u svjetlu njihove potencijala buduće pozitivnosti. Smatram da se sa vremenom stavovi o vlastitom životu preliju na ostatak svijeta, tako dobijemo svoju filozofiju. Moja slijepa vjera u napredak prelila se u svijet oko mene, u pozitivnom svjetlu sam promatrao sve procese. Djelio sam stvari na one koje napreduju i one koje ne napreduju. Smatrao sam da, kao i moj život sve teži poboljšanju, unaprijeđivanju, sazrijevanju u neke bolje, ispoliranije cipele. Moje djetinjasto samopouzdanje bilo je naravno prikrivena slabost.

Vidite što sam napravio u ovoj zadnjoj rečenici, čak sam i samopouzdanje nazvao slabošću. I upravo je to obrat koji je nastao u meni, sa vizije napredka prosvjetiteljstva moja filozofija proklizala je u moralni relativizam i opću skeptičnost prema svemu.

Mnoge stvari oko nas, čak i one koje su sada izrazito uspješne, sjeme su kraja. Ljudi koji su savršeno prilagođeni današnjici, propast su sutrašnjice. Moja vjera da ljudski rod, želja da povijest naše vrste ide prema vrhuncu, taj vrhunac će naravno biti samo jedan vrhunac u nizu vrhunaca. Sve to je bio naivni san, djelomično uzgojen kroz prezaštičeni odgoj kod kuće, dodatno inkubiran u specifičnom balonu zvanom visoko školstvo.

Sada znam da moj život, ako i život moje vrste, uopće ne mora, a možda i ne želi težiti napredku. Unutar naših života i života našeg roda djeluju mnoge sile koje drže našu stvarnost u konstatnom stanju napetosti, poput paukove mreže. Povijest je učiteljica života, i to je najveća istina. Ona nam ukazuje na sve te sile, gotovo svaki put pobjede najnasilniji, najjednostavniji, oni koju sa sobom odnesu najviše žrtava i naprave najviše štete, ali unatoč sve ide dalje.

Neki dan sam tijekom pisanja rada o rimskoj etnografiji, naišao na interpretaciju Tacitovih djela kao moralne kritike na Rim njegovog doba. Živio je u doba Principata za kojeg je smatrao da je visoko efektivan politički aparat, ali unatoč efektivnsti koju mu pripisuje okarakterizirao ga je kao izrazito korumpiran, tiraničan i moralno dekadentan sustav. Upravo dioba koju Tacit u svojim djelima uptrebljava je nešto što moramo uvesti u svoj život ako želimo postati mudriji.

Valor is of no service, chance rules all, and the bravest often fall by the hands of cowards.

Tacitus

Nešto može biti ispravno, ali u isto vrijeme odbojno, pogrešno, nemoralno. U isto vrijeme mnoge stvari, ideje, ljudi, koji bi trebali biti uzdignuti na tronove nikad neće biti uzdignuti. Oni su neispravni, ali dobri, poželjni, pogodni za budući napredak. Pogedajte intelektualce koji su za na kraju drugog svjetskog rata u formiranju politike Jugoslavije prognani, osramoćeni i eventualnu uništeni. Svi od reda bili su to razumni federalisti, koji su željeli ustrojiti Jugoslaviju po uzoru na SAD. No kako to obično oni su bili pogrešni u smislu neprihvaćenosti njihovih ideja, nespremnosti naroda i vođa da prihvate tako napredna uređenja. Pobjedili su oni koju su bili ispravni za svoje vrijeme, svi znamo kakvi su ljudi zavladali tada na Balkanu, još uvijek patimo od posljedica njihovih odluka.

A shocking crime was committed on the unscrupulous initiative of few individuals, with the blessing of more, and amid the passive acquiescence of all

Tacitus

Povijesni pesimizam, je najvjerovatnije prigodan naziv za sve što sam do sada opisao. Moderni život je još jedna od iluzija napredka. Tehnološki napredak nije nužno i čovjekov napredak. Imamo epidemiju depresije diljem zapadnog svijet, sve to unatoč izobilju svih mogućih napredaka. Nije li to malo ironično? Svakog svetca, proroka, svakog nosiosca napredka, futurista, tehnofila, prosvjetitelja, nacionalista, ideologa gledam sada sa ružnim pogledom sumnje koja prodire svako njihovo djelo. Prvo pitanje koje postavim kad ih vidim – Zašto si ti tu? I, ako ljudski rod kroz povijest bira tako kako bira, zašto su tebe odabrali? Nije li upravo tvoja slava proporcijalna tvojom ispraznošću i opasnošću koju nosiš sa sobom. Ono što su Indijanci prvo uzeli od Europljana su dvije najdestruktivne droge – Kršćanstvo i alkohol. Ljudski kolektiv uvijek bira najgore, u najboljem slučaj birati će osrednje. Ako želite odličnost, gledajte dalje od vrha, ako želite dobre glazbenike ne tražite ih na top ljestvicama već u napuštenim skladištima gdje sviraju za sebe, ako želite vjeru, tražite je dalje od grandioznih hala ispunjenih zlatom.

We see many who are struggling against adversity who are happy, and more although abounding in wealth, who are wretched


Tacitus

Kao što je Tacit okarakterizirao Principat, tako ću i ja okarakterizirati većinu naše vrste – ispravno za svoje vrijeme funkcionalno efikasno, ali izrazito odbojno, dekadentno i neoptimalno. Povijest je serija zadovoljavanja sa najgorim ili osrednjim, to je najvjerovatnije samo preslika duha većine koju biraju. Ono što je u bilo kojem dobu smatrano neispravno, neefikasno, odbačeno i izrugivano je ono što je vrijedno pozornosti, još i bolje, ono što čak i nije spomenuto u povijesnim knjigama je ono što je najviše utjecalo na tok povijesti. Filozofija današnjice, veliki ljudi današnjice, nisu oni koji bi trebali biti veliki niti vrijedni slušanja. Razmislite o tom prije nego što kupite slijedeći bestseler, poslušate umjetnika sa top liste, je li to ono što točno vama treba, što će vas hraniti ili ono što je jednostavno konstatni slijepi mentalni šum naše vrste?

Možda je čin odbacivanja odluke onoga što je od društva birano kao najbolje i jedini mehanizam da biramo dobro, u suprotnosti sa urođenom destruktivnosti naše vrste. Možda je birati suprotno od našeg društva i jedini način kako ne biti čovjek, možda jedini način kako biti nešto više?