Nespretno interpretiranje motiva i zbunjujuća smjesa djelovanja i misli



U prošlom postu sam izjavio da je definitivna razlika između materije i duha čista iluzija, ovim postom ću ići korak dalje inzistirajući da je ta razlika stvar interpretacije, ukusa i stila. Još jedna veoma važna pojava koju ću pokušati objasniti je tendencija da se kroz protok vremena zaboravljaju ili namjerno brišu pravi motivi i uzroci postanka nekih vjerovanja, ideja, izuma.


Što smo to zaboravili ili namjerno izbrisali iz naše osobne prošlosti ili iz dugog vremenskog otezanja što nazivamo poviješću naše civilizacije? Kakve veze ima imaginarna dijafragma materije i duha sa poviješću i načinom, ukusom i stilom sa kojom je interpretiramo?



Toliko toga se pred nama skrilo u pukotinama prošlosti, nije nikakvo čudo da vodimo živote slijepaca, opipavamo zidove smisla u potpunom mraku neznanja.


Dugim proticanjem vremena, izmjenom genereacija, svjetonazora, gospodara, država, gubi se inicijalni razlog zašto je nešto nastalo. Stvaranje je primarni izazov čovjekovog postojanja. Zašto smo nešto stvorili, zašto je to nešto iz kaosa skočilo u sferu korisnog za čovjeka? Taj primarni motiv se često odvoji od svojeg konteksta i evoluira u nešto potpuno drugo. Da ne zapnemo u apstrakcijama, idemo u konkretne primjere.


Kao ljudi, volimo kititi prošlost sa visokim opisima, epskim objašnjenjima koja odišu duševnim. Kada opisujemo svoj svakodevni život kao da smo vezani u uske hodnike materijalnoga. Celibat koji prakticiraju katolički svećenici objašnjavao nam se kao radikalna reforma koja je uvedena kao ograničenje koje je trebalo uroditi sa intenzivnijem usmjeravanjem svećenika ka Bogu. Je li to stvarno istina? Celibat je uveden sredinom srednjeg vijeka kao način da se bogatstvo zadrži u rukama crkve, da se ne rasipava na potomstvo i obitelji koje su do tada svećenici imali. Ovdje se najbolje očitava ova tendencija da ”posvećujemo” inicijalni motiv za postanak celibata pridodavajući mu karakteristike duševnoga, nadmaterijalnoga.



Upravo sam danas čitao o životu Nietzschea i razmišljao o tome kako sam proveo jučerašnji dan, shvatio sam da se kriva interpretacija inicijalnih motiva događa u našem svakodnevnom životu. Nietzsche je bio briljantan um a ljudi vole takvim umovima pridodavati nadrealne uzroke. Mora da je bio prosvjetljen, da je njegova misao došla sa Marsa. Nietzsche je bio jako bolesan čovjek, fiziološka ruševina koja nije mogla jesti danima, imao je užasne glavobolje, nesanice, sve zamislive fizičke probleme. Iz tog gladovanja, fiziološkog propadanja proizišla je najfascinantnija misao, najčišća, najneometenija, najdublja analiza zbilje koju sam iako susreo. Što želim reći sa ovim? Nemojmo tražiti mitološke početke nečega što je eventualno postalo ispunjeno smislom, duševo, to nešto je počelo u jednom drugom svijetu, svijetu ove zemlje. Nietzsche je slučajno, iz bolesti koja mu je onemogućila da jede i spava došao stanje u koje se indijski jogiji namjerno dovode. Post, hodočašća, meditacija, kundalini prakse disanja, vrtenje derviša, sve su to namjerne metode da se postigne stanje uma koje nadilazi svakodnevno. Promatrajući sebe, shvatio sam da moje psihološko stanje varira sa obzirom na što jedem, kako spavam, što gledam, što slušam, praktički na sve što mi se događa ili što radim. Nešto što je eventualno u meni sazrijelo kao najviši smisao, ideja, vjerovanje, saznanje, nije nužno proizišlo iz neke nadrealne religijske situacije, proizišlo je iz rituala, iz djelovanja, ovozemaljskoga. Prakticiram meditaciju već neko vrijeme, uskraćujem si pretjerano uživanje u medijima, pokušavam smanjiti sve utjecaje na sebe da bi dobio bolji uvid u ono što najviše utječe na moje emocije i misli. Hrana je bila velik faktor, fizičko kretanje je bilo drugo, treći faktor je bio konzumiranje medija.



Ako bi se prežderao, nebih mogao biti fokusiran i izoštren tijekom meditacije. Ako bih preskočio šetnju i lagani trening, nebih se mogao potpuno fokusirati. Ako bih opsesivno gledao Youtube 4 sata um bi mi se pretvorio u kašu, nebih mogao funkcionirati. Sve su to veoma konkretne stvari koje utječu na moj um, na moje misli, a naše misli i ideje su sjene naših osjećaja, naši odjećaji su pak sjena nečega još dubljega u nama, o tome dubljemu ne mogu govoriti jer sam smrtnik koji još tapka u mraku.


Nešto veoma konkretno, materijalno, kao što je prežderavanje se može odraziti na naše dubinsko biće, na cijeli krhki sustav što čini našu psihu, samim time i na cijelu strukturu vjerovanja i smisla. To puno govori o ovisnostima koja su ustvari u pravom smislu znak fiziološkog i duševnog propadanja.


Način na koji interpretiramo prošle događaje i procese puno govori o našoj zabludi, o zbunjenosti koja proizlazi iz susreta sa pojmovima kao što su duševno i materijalno. Jedno se preljeva u drugo i obrnuto. Celibat koji sam spomenuo kao primjer je možda počeo kao konkretna zabrana koja je išla u materijalnu korist crkve ali evoluirao je u jednu potpuno drugu situaciju. Svećenici su iznimka u odnosu na standardni načinu života, odriču se jedne od najvažnijih ljudskih funkcija – reprodukcije. To ih neminovno odvaja od ostalih, što nadalje rezultira u omogućavanju da se njihove misli i svjetonazor razvijaju u radikalno razičitom smjeru od onog svakodnevnog čovjeka.

Istu stvar možemo ustvrditi za bilo koji drugi način života. Kako živimo i što radimo se reflektira na način na koji mislimo, osjećamo. Iz neodvojivosti misli i osjećaja proizlazi smjesa što je nazivamo smislom a taj smisao uvijek odaje miris nadrealnoga, iracionalnoga, svetoga, mističnoga. Koliko smo puto čuli: ”Ja znam da je to loše za mene ali ja osjećam da je to ono što bih trebao napraviti”. Ljudi su racionalna bića samo površinski, operativno, da lako mogu funkcionirati u društvu, kada zagrebemo površinu svi smo istinski ludi.

Što je onda došlo prvo? Kokoš ili jaje? To je problem koji se usko veže uz naše krive interpretacije povijesnih motiva postanka pojedinih pojava. Dolazi li prvo sveta inspiracija pa onda djelovanje ili prvo dolazi djelovanje iz kojeg proizlazi sveta inspiracija? Je li Franjo Asiški već bio prosvjetljen kada je tražio drugačiji način života, kada se odvojio od crkve za koji je smatrao da mu ne može ništa ponuditi ili je postao to što je postao kada je počeo djelovati dugačije nego drugi? Odgovor je ono što naš majmunski um ne voli čuti – oboje! Volimo čuti definitive odgovore! Je li jedno ili je drugo, ne može biti oboje!



Materija je sve što je konkretno, kao što je povijesni razlog za postanak celibata. Duh je sve ono što nije konkretno, neopipljivo, kao što su duševne, filozofske, misaone reperkusije koje su proizišle iz povijesne pojave celibata. Sklizav je to problem, kao riba koju pokušavate stisnuti čvrstu u rukama, sigurno će iskliznuti. Povijest je sama po sebi misaona konstrukcija, ne možemo piti povijest, ne možemo sjesti na nju. Mnogi će reći: ”Pa vidi Kolosej u Rimu, povijest očito postoji ako su to sagradili antički Rimljani”. Tih antičkih Rimljana nema, oni su kosti u zemlji, a Kolosej je samo stara lijepo složena kamena struktura. Ako maknemo kontekst interpretacije, ako uklonimo ukus i stil sa kojim opisujemo prošlost, ostaje nam samo svijet onoga što vidimo i što osjetimo vršcima prstiju. Iz ovoga možemo iščitati koliko su ljudi zbunjena bića. Miješaju nam se dimenzije duševnoga i materijalnoga. Pogodite zašto? Zato što je dioba između jednoga i drugoga čista iluzija, slijepi kut u našem vidnom polju.


Što zaključiti iz svega ovoga? Što napraviti?

Mogu reći samo ono što vrijedi za mene i moj životni put. Odbacio sam aroganciju da znam motive mnogih stvari koje nas okružuju. Zašto je nastao auto? Zašto je nastao Facebook? Zašto je nastala religija? Zašto sam ja to što jesam? Teška su to pitanja koja kukuljicu svojega postanka kriju u najosobnijim motivima svojih stvaratelja, njihove genetike, njihovog doticaja sa duševnim, iluzornim, mističnim. Odlučio sam učiti iz povijesti ali i osjećati te prastare motive, jer za istinu čovjek treba znanje i intuiciju.


Shvatio sam da moram djelovati u smjeru onoga što želim postići u duševnoj domeni. Ne tražim više razloge negdje na nebu iza oblaka, razlozi su pomješani, najdublje je pomješano sa najbanalnijem. Pošto smo mi većinom banalna svakodnevna bića ja ću biti ponizan i početi u toj dimenziji. Promjeniti ću najmanje sitnice, kako živim svoj život, kako ga oblikujem iz sata u sat. Iz mojih pokusa sa meditacijom, jelom i vježbom proizići će projekcije na drugim razinama mog bića. Ne mogu utjecati na te razine ali mogu djelovati u svijetu materije.


Lutka se kreće onako kako je lutkar pomiče pomoću uzica. Što bi se desilo kada bi lutka počela plesati kako želi? Lutkar bi se morao poravnati po njezinoj volji!


Krajnji cilj bi bio da plešu zajedno bez svađe i sukoba njihovih dvaju volja.


Povijesna borba dvaju Europa u Zagrebu

Gospodin Plenković, ili kako ga ja volim zvati ”Carski generalni guverner za provinciju Hrvatsku” utjelovljenje je penetracije zapadnog svijeta u Hrvatskoj. Fin, uglađen, educiran, politički korektan, sa neprobojnom aurom Europskog postmoderne forme autoriteta (onaj autoritet koji se uopće ne prikazuje kao autoritet, što ga čini još opasnijim i snažnijim). Premijer bez mrlje dijeli pravdu neposlušnim političarima, samovoljnim lokalnim šerifirma koji su se uspjeli katapultirati na najviše instance političke moći. Odgovor za naslov ovog posta leži u prirodi većine političke elite u Hrvatskoj. Možete tražiti mjesto rođenja tih pojedinaca, i shvatiti ćete da je većina iz Zagreba, ali nemojmo se zadovoljavati sa službenim informacijama, budimo malo seoske babe i priznajmo si da su svi ili izravno došli ili su potomci ljudi koji su prije jednu ili dvije generacije došli u Zagreb iz provincije. Većina ih je ili iz Dalmacije, Slavonije ili BIH. Ali što to znači? Kakve veze njihovo podrijetlo ima sa time kako se ponašaju na vlasti? Nosimo svoje vrijednosti, prenostimo ih u obitelji, geni su nosioci vrijednosti koje su nataložene. U većini naših političara pulsira impuls jednog drugog svijeta, koji je izrazito stran Zagrebu. Ne vjerujete mi, pitajte Zagrepčane tko vodi Zagreb.

Pogotovo Dalmatinci su ti koji su došli iz okoline koja je tradicionalno bila pod najgorim udarima kolonijalističkih pretenzija nasilnih elita. Ima li nasilnijeg utjecaja od Mletačkog elitizma. Pogledajte Zadar, Mletci u su u njemu sagradili tvrđavu unutar grada, ne da se brane od eksternih napadača nego od unutarnjih. Slične stvari vidimo i u ostalim provincijlanim krajevima Hrvatske. U provinciji se stvorio stav, koji je sada već postao zdrav razum, da je zakon kako ga percipiraju ”civilizirani Europljani” izrazito kontraintuitivan. Ono što je potlačeni puk gledao stoljećima dok je služio pod stranim elitama je zakon koji vlada samo među jednakima. Kolektivni zakon otpada u samom startu, ne možemo zamisliti zakon koji izjednačava i gospodara i slugu. Generacijama je sazrijevao stav koji su u našim ljudima usadili strani gospodari. Venecija je pala, Mletačka republika ukinuta, ali vrijednosti su ostale duboko zabijene u meso onih koji su sada postali slobodni. Mnogi ljudi iz naroda su se izdigli, došli do pozicija političke moći i preslili se u centar naše države. Sada imamo elite koje su učile od elita koje su funkcionirale davno prije bilo kakvog modernog koncepta demokracije. Mlečani su se na demokaciju mogli samo nasmijati, oni su vjerovali u aristokraciju, u strogo postavljenu piramidu moći koja je utjelovljena u njihovoj superiornosti. Isto tako vidimo reprizu istih impulsa u Zagrebu. Dovoljno fascinantno, nekadašnji sluge i težaci su postali gospodari i kako to obično biva, mogu se ponašati samo kao oni koju su nekoliko generacija unazad naučili njihove pretke što to znaći biti gospodar.

Sa druge strane, iz tradicionalno gospodarskih zemalja koje su kolonizirale dolazi jedan dašak moderne demokracije. Ta demokracija je nastala nasilnim previranjima, pogotovo za vrijeme francuske revolucije. Ono što je inicijalno bila demokracija za elite, jednakost između bogatih, vladajućih i moćnih sa rušenjem aristokratskog uređenja u Europi postalo je uređenje koje su preuzele cijele države, protegnula se na svakog građana. Europa je kroz nasilje i previranje izrodila koncept vlasti koji je neovisan o staležu i bogatstvu, pojedinac je u tom uređenju jednak sa svim ostalim pojedincima, ali nad svima se pruža svemoćna država koja je postala ultimativni gospodar. Država je tako postala kriterij izjednačavanja svih njezinih podanika, bila je to smrt aristokratskog čovjeka i izdizanje građana, niti slobodnog niti zarobljenog pojedinca. Upravo naš Plenković predstavlja utjelovljene, produženu ruku te fine europske države, on je Europa koja po guzici pljeska naše neposlušne novonastale aristokrate iz puka. Povijesni sukob se događa trenutačno u našem centru, to je sukob dvaju povijesnih fotografija Europe. Kod nas nije umrla stara Europa, ona koja ne vjeruje u državu, koja je usađena u onome što smo vidjeli kod svojih nedemokratskih kolonijalnih gospodara. Elite su preuzele aristokratski model, iako su mnogi od njih daleko od svega onoga što je činilo jednog Medicia, Habsburga, Sforzu.

Samovolja, nepotizam, nedemokratičnost, sve su to vrijednosti onih koji su nekoć vladali, koji su se smatrali urođeno superiornim. Sve to vidimo danas na našoj političkoj sceni. Plenković je produžena ruka Europe koja čisti mračnu sjenu svoje aristokratske prošlosti koja je ostala konzervirana u našoj postolonijalnoj Hrvatskoj. Ono što se događa trenutačno u Hrvatskoj politici je fascinantni susret dvaju Europa, one koja sada pokušava sebe prikazati kao čista i demokratična i one stare koja je kod nas preživjela u fascinantnom obratu u kojemu je podložni preuzeo moralne vrijednosti nekadašnjih gospodara.

Kriva pitanja i krivi odgovori

Novine su pune riječi o korupciji, općem moralnom propadanju, pošto su novine pune govora o propadanju i na kavama se Hrvati vežu sa pričama o propadanju svijeta oko njih. Defetizam je postao defaultni modus operandi i kao takav određen izvor fetišističkog užitka za većinu populacije. Kako je Katon završavao svaki govor istim zaključkom – “Ceterum censeo Carthaginem esse delendam”, tako i Hrvati svaki razgovor završavaju sa verbalnim ili neverbalnim ”Uostalom smatram da se sve raspada i da ništa nije toliko važno”. Opća letargija i zgražanje nad očito farsom što se zove naša država odražava jednu specifičnu vrstu intelektualne ljenosti. Moj um se ne može nositi sa multidimenzionalnošću problema pa ću pripisati izvor problema jednoj čestici kao što je sudstvo, Daruvarac, Plenković, Mamić, Agrokor, privatizacija, partizani, Tuđman itd. itd. Naravno sve su to simptomi jednog problema i pitanja sama po sebi, ali problem je kada se počnemo spoticati na simptome i počnemo ih nazivati uzrocima.

A gdje su onda uzroci? I opet će većina Hrvata zaključiti ma mi smo prokleti, ili ono omiljeno što svako malo čujem – nikad nismo trebalo postat slobodna država, trebamo se stavit u službu jednog od starih kolonijalnih gospodara, možda Austrijanaca? Smiješno je jer opet padamo u zamku isto loše postavljenih pitanja i neminovno loših odgovora. Da postavimo prava pitanja moramo postati znanstvenici, povjesničari, psiholozi, ne novinari. Novinarstvo, pogotovo degenerici kao što su Index ili 24 sata tipična su preslika hrvatskog misaonog procesa koji grebe po površini, u najboljem slučaju se upušta u lov na vještice, vještice (Vaso, Sanader, Karamarko itd.) su naravno simptomi dubljeg problema koji je više povijesni nego sadašnji. Kada čitamo o srednjem vijeku, prvo ćemo nabasati na teoriju trodjelnu podjelu društva (plemstvo, svećenstvo, kmetovi). Kada idemo dublje u problematiku naići ćemo na kompleksne analize uzroka i posljedica, utjecaja klime, prostora, kulturnih krugova, religije, rata, tehnologije. Ako je knjiga o srednjem vijeku koju čitamo dobra, kroz kompleksni vitraj informacija o raznim procesima dobit ćemo uvid u misao vodilju srednjeg vijeka.

Upravo taj intenzitet kojim su pisanje povijesne knjige nedostaje u našem odnosu prema problemima koji nas muče. Ne smijemo se zamarati sa moraliziranjem, o proklinjanjem, plakanjem nad nepravdom, svi moramo postati povjesničari, psiholozi, sociolozi, filozof i početi raslojavati našu realnost i naše probleme na čestice, na slojeve koji naliče presjeku zemljine kore. Kada jasno definiramo elemente svoje zbilje onda ćemo se moći upustiti u riješavanje problema.

Neka od pitanja su izrazito nedemokratska, neliberalna, više pripadaju 19. stoljeću, ali vidi vraga, nije li naše društveno uređenje upravo zapelo negdje izmeću 19. i 20. stoljeća. Pitanje je tko su elite? Iz kojih su djelova hrvatske došli. Kako se ljudi odnose prema zajednici u tim krajevima odakle su došli. Na koji način naš društveni sustav (nukelarna obitelj, proširena obitelj,) utječe na formiranje percepcije o državi. Na koji način se preklapaju politički ciljevi države sa unutarnjim društvenim životom elita. Tko su pripadnici srednjeg sloja, gdje rade, kako su im uređene obitelji, gdje u hrvatskoj žive, u kojem je srednji sloj odnosu sa višim slojem. Što jedu niži slojevi društva, na koji način prehrana i ostali suptili i nezamjetljivi elementi života utječu na njihovo razmišljanje. Dopušta li uopće demokratski/liberalni stav razmišljanja dati odgovor na hrvatske problemime, možda smo mi još na ljestvici razvitka kojeg nije moguće obuhvatiti tom vizijom. Ako je tako, koji stav moramo zauzeti da se adekvatno bavimo problemima, možda sva disonanca koju osjećamo proizlazi iz razdora između naše vizije koje je pod utjecajem zapadne misli i naše objektivne zbilje koja je utjelovljena u starim sustavima moći i geostrateškim pravilima kojih nismo svjesni.

Nabacao sam hrpu pitanja, ali nije bit ovog posta postaviti što više pitanja nego potaknuti vas čitatelje da preuzmete stav koji je potreban, presudan, za razvijanje samosvijesti i i dentiteta u ovom kaotičnom vremenu. Više nije dovoljno akademiji prepustiti znanost, školske institucije su postale rasadnici istih problema od kojih pati cijelo društvo. Potrebno je da stvorimo široki sloj stručnjaka, ili barem kvazistručnjaka koji će analizirati pojedinosti probema, izložiti ga pred cijelim svijetom. Trenutno samo u defetizmu i kaosu, ali možda je to predispozicija za stvaranje identiteta, možda sam i ja sam i moj blog simptom jednog buđenja samosvijesti kod Hrvata. Dugo smo spavali u generalizacijama, vrijeme da postanemo rigorozni progonitelji pojedinosti, specijalisti za postavljenje pitanja. Odgovori su precijenjeni, pitanja su ono što trebamo izoštriti, trebamo više upitnika manje uskličnika.

Tragedija onoga što uvijek bude, idila onoga što nikad nije

Mislite li da su svi veliki ljudi našeg i prošlog doba postali ono što jesu jer su željeli, jer im je to bila primarna namjera? Smatrate li da su ideje koje su zadominirale našom realnošću ideje koje su uzdignute na tron jer su bile najbolje? Ja iskreno sumnjam. U naivnosti svojih ranih dvadesetih, dok sam sam još oformljavao svoj svjetonazor, mojim umom je vladala dominantna misao nužnosti, još uvijek donekle prevladava, ali oslabila je svoj stisak. Sve što je bilo moralo je biti? Svatko tko je došao na vrh došao je na vrhu jer je željeo, jer je morao?

Da malo razjasnim što točno smatram pod nužnosti. Svi mi živimo svoje živote, neki intenzivnije, neki mlohavo, neki uopće ne žive, ali svi vjeruju u dominantno prevladavajuće pravilo koje vlada njihovim životima, samim time i ostatkom svijeta. Većina nije dovoljno elokventna ili izoštrena u umjeću izražavanja apstraktnih ideja koje plutaju negde na pučini, negdje daleko od obala naših svakodnevnih preokupacija, da bi jasno izrazila svoju misao.

Ja sam za mnoge stvar zakinut u životu, ali za tu elokvenciju nisam. Nevidljivi zakon koji je vladao mojim ranim dvadesetim je išao uz slijepo samopouzdanje koje sam nosio sa sobom. Bila je to slijepa vjera u pozitivan ishod svih mojih težnji, čak i loše odluke sam promatrao u svjetlu njihove potencijala buduće pozitivnosti. Smatram da se sa vremenom stavovi o vlastitom životu preliju na ostatak svijeta, tako dobijemo svoju filozofiju. Moja slijepa vjera u napredak prelila se u svijet oko mene, u pozitivnom svjetlu sam promatrao sve procese. Djelio sam stvari na one koje napreduju i one koje ne napreduju. Smatrao sam da, kao i moj život sve teži poboljšanju, unaprijeđivanju, sazrijevanju u neke bolje, ispoliranije cipele. Moje djetinjasto samopouzdanje bilo je naravno prikrivena slabost.

Vidite što sam napravio u ovoj zadnjoj rečenici, čak sam i samopouzdanje nazvao slabošću. I upravo je to obrat koji je nastao u meni, sa vizije napredka prosvjetiteljstva moja filozofija proklizala je u moralni relativizam i opću skeptičnost prema svemu.

Mnoge stvari oko nas, čak i one koje su sada izrazito uspješne, sjeme su kraja. Ljudi koji su savršeno prilagođeni današnjici, propast su sutrašnjice. Moja vjera da ljudski rod, želja da povijest naše vrste ide prema vrhuncu, taj vrhunac će naravno biti samo jedan vrhunac u nizu vrhunaca. Sve to je bio naivni san, djelomično uzgojen kroz prezaštičeni odgoj kod kuće, dodatno inkubiran u specifičnom balonu zvanom visoko školstvo.

Sada znam da moj život, ako i život moje vrste, uopće ne mora, a možda i ne želi težiti napredku. Unutar naših života i života našeg roda djeluju mnoge sile koje drže našu stvarnost u konstatnom stanju napetosti, poput paukove mreže. Povijest je učiteljica života, i to je najveća istina. Ona nam ukazuje na sve te sile, gotovo svaki put pobjede najnasilniji, najjednostavniji, oni koju sa sobom odnesu najviše žrtava i naprave najviše štete, ali unatoč sve ide dalje.

Neki dan sam tijekom pisanja rada o rimskoj etnografiji, naišao na interpretaciju Tacitovih djela kao moralne kritike na Rim njegovog doba. Živio je u doba Principata za kojeg je smatrao da je visoko efektivan politički aparat, ali unatoč efektivnsti koju mu pripisuje okarakterizirao ga je kao izrazito korumpiran, tiraničan i moralno dekadentan sustav. Upravo dioba koju Tacit u svojim djelima uptrebljava je nešto što moramo uvesti u svoj život ako želimo postati mudriji.

Valor is of no service, chance rules all, and the bravest often fall by the hands of cowards.

Tacitus

Nešto može biti ispravno, ali u isto vrijeme odbojno, pogrešno, nemoralno. U isto vrijeme mnoge stvari, ideje, ljudi, koji bi trebali biti uzdignuti na tronove nikad neće biti uzdignuti. Oni su neispravni, ali dobri, poželjni, pogodni za budući napredak. Pogedajte intelektualce koji su za na kraju drugog svjetskog rata u formiranju politike Jugoslavije prognani, osramoćeni i eventualnu uništeni. Svi od reda bili su to razumni federalisti, koji su željeli ustrojiti Jugoslaviju po uzoru na SAD. No kako to obično oni su bili pogrešni u smislu neprihvaćenosti njihovih ideja, nespremnosti naroda i vođa da prihvate tako napredna uređenja. Pobjedili su oni koju su bili ispravni za svoje vrijeme, svi znamo kakvi su ljudi zavladali tada na Balkanu, još uvijek patimo od posljedica njihovih odluka.

A shocking crime was committed on the unscrupulous initiative of few individuals, with the blessing of more, and amid the passive acquiescence of all

Tacitus

Povijesni pesimizam, je najvjerovatnije prigodan naziv za sve što sam do sada opisao. Moderni život je još jedna od iluzija napredka. Tehnološki napredak nije nužno i čovjekov napredak. Imamo epidemiju depresije diljem zapadnog svijet, sve to unatoč izobilju svih mogućih napredaka. Nije li to malo ironično? Svakog svetca, proroka, svakog nosiosca napredka, futurista, tehnofila, prosvjetitelja, nacionalista, ideologa gledam sada sa ružnim pogledom sumnje koja prodire svako njihovo djelo. Prvo pitanje koje postavim kad ih vidim – Zašto si ti tu? I, ako ljudski rod kroz povijest bira tako kako bira, zašto su tebe odabrali? Nije li upravo tvoja slava proporcijalna tvojom ispraznošću i opasnošću koju nosiš sa sobom. Ono što su Indijanci prvo uzeli od Europljana su dvije najdestruktivne droge – Kršćanstvo i alkohol. Ljudski kolektiv uvijek bira najgore, u najboljem slučaj birati će osrednje. Ako želite odličnost, gledajte dalje od vrha, ako želite dobre glazbenike ne tražite ih na top ljestvicama već u napuštenim skladištima gdje sviraju za sebe, ako želite vjeru, tražite je dalje od grandioznih hala ispunjenih zlatom.

We see many who are struggling against adversity who are happy, and more although abounding in wealth, who are wretched


Tacitus

Kao što je Tacit okarakterizirao Principat, tako ću i ja okarakterizirati većinu naše vrste – ispravno za svoje vrijeme funkcionalno efikasno, ali izrazito odbojno, dekadentno i neoptimalno. Povijest je serija zadovoljavanja sa najgorim ili osrednjim, to je najvjerovatnije samo preslika duha većine koju biraju. Ono što je u bilo kojem dobu smatrano neispravno, neefikasno, odbačeno i izrugivano je ono što je vrijedno pozornosti, još i bolje, ono što čak i nije spomenuto u povijesnim knjigama je ono što je najviše utjecalo na tok povijesti. Filozofija današnjice, veliki ljudi današnjice, nisu oni koji bi trebali biti veliki niti vrijedni slušanja. Razmislite o tom prije nego što kupite slijedeći bestseler, poslušate umjetnika sa top liste, je li to ono što točno vama treba, što će vas hraniti ili ono što je jednostavno konstatni slijepi mentalni šum naše vrste?

Možda je čin odbacivanja odluke onoga što je od društva birano kao najbolje i jedini mehanizam da biramo dobro, u suprotnosti sa urođenom destruktivnosti naše vrste. Možda je birati suprotno od našeg društva i jedini način kako ne biti čovjek, možda jedini način kako biti nešto više?