Isus, Odisej, dobar otac, loš otac i svi ostali potencijalno pozitivni ili negativni tipovi


Toliko toga se u ljudskoj zbilji odigrava kroz obrasce djelovanja. Ti isti obrasci su onda promatrani i intuitivno smještani u pretince, iliti tipove.

Uvježbano je oko promatrača zvanog čovjek, kroz tisuće i tisuće godina promatranja određenih djelovanja počelo ta ista djela pripisivati konkretnim činiteljima.


Konkretni činitelji su postajali spremnici tih kvaliteta, dobili su obličje, izgled, emocije. Tako možemo uzeti cijeli niz kvaliteta i djelovanja kao što su – neustrašivost, avanturizam, staloženost, usredotočenost, snaga, ustrajnost i pripisati ih tipu, činitelju, slici junaka. Odisej je bio jedan od takvih junaka, cijela grčka mitologija vrvi nizom raznih tipova. Carl Jung bi nazao iste arheotipovima, ali radi jednostavnosti i izbjegavanja žargona bilo bi bolje nastaviti u tonu koji je poznat onome koji promatra svakodnevni život i ne zadubljuje se previše u kompleksna štiva.

Svaki tip ima svoje kvalitete, također ima i kontrastnu figuru. Isus je idealni tip spasitelja, mesijanska ličnost, izbavitelj. Svojim cjelovitim bićem koje je više apstrakcija nego stvarna osoba stoji u potpunoj suprotnosti sa Antikristom. Obadva lika stoje na skali, svaki od njih je ekstremna udaljenost i krajnost u svojoj pojavi. Oni su mjerilo do koje razine jedna točka na nevidljivoj lenti može putovati. Stavimo li ljudski rod u sredinu vidjeti ćemo da se neki ljudi više spadaju na jednu stranu dok neki na drugu.


Ovdje se otvara problematika i potencijalno riješenje na uzrok stvaranja ovih tipova.
Čovjeka je dosta moralno dubiozno svrstavati u ekstreme. Kompleksna smo bića, čak i najgori od nas imaju nešto dobro u sebi. Kroz dugi protok godina više nego često zna se dogoditi da nešto što je u prošlosti bilo negativno u budućnosti je urodilo pozitivnošću. Svijet se konstantno mijenja i rasipava se naša sposobnost da ga učvrstimo na mjestu sa labavim epitetima kao što je dobro ili zlo.

Tipovi koje smo stvorili su lukavi način na koji si je um uvelike olakšao nošenje sa kompleksnim svijetom. Vidimo određeni set kvaliteta u osobi i brzinom svjetlosti na nju ili njega bacamo podsvijesnu mrežu tipova. Mali Luka je pravi vražićak, Marija je drolja, Pero je odlikaš, Iva je uspješna, Tomo je propalica, sve su to pretinci, tipovi koji nam olakšavaju da nekoga svrstamo u ladicu. Um to radi da se poštedi pretjeranog analiziranja, ipak je izrazito teško pokušati shvatiti dubinu neke osobe.


Nitko nije samo jedan tip, ali ne smijemo odbaciti ljudsku tendenciju da si olakša. Olakšavanje je prvi korak koji je potreban da bi se išlo dalje. Zabluda mora postojati kao početni materijal iz kojega ćemo klesati istinu.


Dubina tipova ovisi o njihovoj pojavnosti kroz prošlost ljudskog roda. Mesijanska ličnost kao što je Isus toliko je zacementirana u ljudsku svijest da ju je nemoguće izbrisati, samo potisnuti iz svijeti u nesvijest. Sve što ode u nesvijest može prouzročiti više promjene nego osvješteni tip.


Uzmimo konkretan primjer. Recimo da u svojem ocu vidite junaka, nekoga tko je uvijek tu kad treba, tko je jak i postojan u svojim odlukama. Kada tad će se dogoditi situaciju u kojoj ćete vidjeti svog oca u stanju slabosti. To će naravno narušiti već stvorenu sliku junaka koju ste oformili kroz godine promatranja. Tu dolazimo do račvanja rijeke, jedan tok ide ka prihvačanju da vaš otac nije junak nego samo čovjek koji se bori i ima svako pravo pokazivati slabost, ili sa druge strane može doći do drugog toka rijeke – negacije i odbijanja. Kod odbijanja doći će do potiskivanja negativne emocije i skeptičnosti prema našoj slici oca kao junaka. Negativnost će se potisnuti u podsvijest gdje će, ako se ne otkopa napornim radom na sebi, početi kopati jamu ispod postojeće slike oca junaka. Krajnji produkt ove opasne situacije će se manifestirati najvjerovatnije u mržnji prema očevoj slabosti. Tu vidimo tendenciju da tip u ljudskoj psihi proizvede kontrastnu figuru.

Kako je Isus imao svoju negativnu kontrastnu figuru – Sotonu, tako će slika vašeg junačkog oca dobiti svoju kontra figuru – oca slabića. Vaš otac možda nikad nije bio ni jedno ni drugo, ali vaša podsvijest je napravila svoje linije u pijesku i odlučila stvoriti svoju malu arenu u kojoj se dva oca bore.


Kroz ovu tendenciju čovjeka da radi ekstremne podsvjesne, psihološke figure iz konkretnih moralno raznovrsnih stvarnih osoba vidimo da čovjek rijetko kada stvarno može pojmiti konkretnu stvar kakava je sama po sebi. Nikad ne možemo doći do srži što je to stvarno naš otac. Je li on biološka jedinka čiji gen dijelimo, junk, spasitelj, slabić, izdajnik ili bilo što drugo? Živimo u svijetu tipova, i on nije samo ograničen na ljude, ostatak zbilje isto doživljavamo na taj fantastični način.

Možda nema boljeg načina za biti svjesan svoje nesvijesti i nemogućnosti da išta znamo bez predrasuda leži u samopromatranju. Kako bi američki newageri rekli – u prakticiranju mindfulnessa.

Dovoljno ludi i avanturistički ustrojeni pojedinci će se uhvatiti u koštac sa svakom postojećom tipologijom koju su razvili. Mogućnosti su beskrajne jer beskrajno projekciramo tipove na sve pojave, bile one prirodne ili nastale od ljudske ruke.


Možda smo ovdje i osmislili novo mjerilo intelekta i svijesti. Koliko puta možete srezati jedan tip i umnožiti njegove kvalitete. Uzmite svog oca ili Isusa, ili profesoricu koju niste voljeli u srednjoj školi i počnite uočavati obrasce koje im pridodajete. Uskoro ćete vidjeti da imaju konkretne obrise, što se više cakle u svojoj jedinstvenosti to vam ukazuje da je tip koji ste pripisali toj osobi jači. Zla profesorica, oštrokonđa, nepoštena harpija, možda je ustvari nježa majka, oštečena povučena osoba koja se ne zna nositi sa svojim poslom ili pritiskom. Njezine dimenzije se umnožavaju, uskoro više nije harpije već i patnica.

Ovo nam daje veliku prednost. Umnožavamo tipove, koji nam naknadno koriste da dalje istražujemo u dubinu sebe ( sve što pripisujemo tipovima već postoji u nama ). Mi smo ti koji pripisuju kvalitete tipu. Kvaliteta sama po sebi već mora postojati da bi bila pripisana. Škrtac u svima vidi škrtost jer je u njemu to dominantna karakteristika koje nije svjestan. Što smo svjesniji podređenosti našeg rasuđivanja tipologizaciji svijeta, to smo svjesniji tih istih tipova u sebi.

Važno je spomenuti da nije cilj uništiti Odiseja i Krista čisto zato što su oni tipovi koji nose kvalitete. Trebamo njegovati tipove time što ih osvještavamo. Možemo imati vatru u kući jedino ako je pod kontrolom u kaminu. Kada vatra izađe iz kamina događa se isto što se dogodi kad tip koji nije pod kontrolom ode u podsvijest i počne mrcvariti našu svijest iz svoje nevidljive špilje.

Dan kada sam susreo svoju sjenu

“Until you make the unconscious conscious, it will direct your life and you will call it fate.”

C.G. Jung

Čučala je ona dugo tu, moja sjena, uvijek negdje u blizini, iz ugla, u nepoznatim ili zaboravljenim kutevima mog života. No nisam ja jedini, svatko ima svoju i svaka je drugačija. Nekima vlada potpuno, nekima samo indirektno potkapa svaku nadu za smislenim i punoplučnim životom. Već da 23. godine par puta sam je namirisao i čuo, ali nikad je nisam vidio izravno na djelu. I kad bih bio najsretniji, najopušteniji, ona je bušila duboko ispod na brzinu sagrađenih zidina moga još mladog života.

Sjenu koju nosimo nije stvar odabira niti racionalnosti, ona je vrlo vjerovatno nešto puno dublje od našeg pojma svijesti i individualnosti. Vjerujem da je moja sjena jednako fiziološka kao i psihološka stvar, možda neka suptilna genetska mana koja se trenutačno može analizirati jedino kroz rudimentarni riječnik psihologije. Jung je prvi jasnije definirao sjenu kao element psihe svakog čovjeka.


Carl Jung stated the shadow to be the unknown dark side of the personality. According to Jung, the shadow, in being instinctive and irrational, is prone to psychological projection in which a perceived personal inferiority is recognized as a perceived moral deficiency in someone else. Jung writes that if these projections remain hidden, “The projection-making factor (the Shadow archetype) then has a free hand and can realize its object—if it has one—or bring about some other situation characteristic of its power.”These projections insulate and harm individuals by acting as a constantly thickening veil of illusion between the ego and the real world.

https://en.wikipedia.org/wiki/Shadow_(psychology)

Prije samog znanja o jungijanskoj sjeni kao arhetipu, na vlastitu ruku sam pokušao definirati svoju sjenu. Gledao sam je kao svojevrsnu slabost. Ta slabost definitivno nije bila fizičke prirode, iako je mogla obuhvatiti i taj element bića. Smatram da je pokušaj da svedemo sjenu na jedno mjesto u tijelu, ili psihu poprilično promašeno, ona se proteže na cijelo biće. Mi u konačnici nismo likovi iz rpg igrica čije se kvalitete mogu objektivno rangirati od jedan do deset. Kada bi prikazali sjenu u svojoj punini, bila bi to uvreda za modernu znanost, pa čak i psihologiju, koja se pretvorila u disciplinu komplementarnost sa kemijom. Jungijanska škola uvijek je bila na granici između znanosti i ”nadnaravnog” što ju ne čini nužno neozbiljnom. Ako sam išta shvatio o ljudskoj prirodi onda je to da ne može biti opisana kao racionalna. Mi smo stvaratelji svojih znanosti i religija a naša priroda u suštini nije racionalna, što u samom početku postavlja motive naših ”razumnih” izuma u domenu iracinalnosti. Jedan od tih iracionalnih izuma je i jungijanska sjena, čija neznanstvena i iracionalna definicija upravo razlog njezine točnosti i primjenjivosti.

Kaufman wrote that “in spite of its function as a reservoir for human darkness—or perhaps because of this—the shadow is the seat of creativity.

Kaufman, C. Three-Dimensional Villains: Finding Your Character’s Shadow

Sjena uskoći u zbilju i povuče potez umjesto nas u kriznim situacijama. Kada svi ostali mehanizmi obrane zablokiraju preopterečeni težinom trenutka, onda sjena obavi svoj prljavi dio posla. Moja slabost je nešto kao manjak imuniteta, ali primjenjen na cjelovitost bitka, ne samo na njezin fiziološki dio.

Prije nekoliko godina stavljen sam u tešku situaciju, iskušenje. Do tada nisam vjerovao da sam sposoban ukrasti nešto vrijedno od druge osobe, moja naivnost bila je razlog mog pada. U potpuno neočekivanom trenutku iskušenja (čini se da prilika stvarno čini lopova) učinio sam, ili bolje reći moja sjena je kao vođena nevidljivom regulativom nekog autokratičnog dijela mog bića učinila do tada nezamislivo djelo. Svi mi imamo neke lijepe pričice koje govorimo o tome što smo i tko smo, moji narativi o onome što sam pali su u vodu u tom trenutku. Sve pričice su pale frontalno na lice u blato situacije u kojoj sam se našao. Gađenje koje sam osjetio prema sebi nije bila jedna od tih spomenutih pričica, cijeli organizam mi je preuzela mučnina i grč koji su me držali gotovo tjedan dana. Fizičke manifestacije šoka su otišle, sjećanja na poraz nisu.

Najgori dio situacije nije bila krađa, ono što me uništilo bila su objašnjenja koja su iskakala iz mog uma. Slabić u meni je opravdavao djelo sjene, opravdavao je svoju slabost, počeo sam postajati žrtva, usvajati mentalitet žrtve. Postalo mi je jasno da su svi oni puni samosažaljenja najveći nasilnici i patološki lopovi. Isto vrijedi i za epidemiju uhljebarstva u Hrvatskoj. Svi to rade, ja ne želim biti izostavljen pa ću i ja to napraviti. Ja sam žrtva i zato imam pravo raditi svakakve gnjusobe, jer sam sam ipak janje, slabić, svaka akcija je opravdana ako je u službi samoodržavanja. Sve su to najdraže parole patološki slabe psihe.

Dan kada sam izgubio kontrolu nad sobom susreo sam svoju sjenu. Shvatio sam što su kršćani smatrali zmijom, postalo mi je jasno zašto sotonu nazivaju velikim iskušavaćem,. U iskušenju i oni puni samopouzdanja mogu pasti ravno u blato svojih nesvjesnih demona. Možemo biti samopouzdani samo oko stvari koje imamo pod kontrolom, pod kontrolom imamo samo ono čega smo svjesni.

U konačnici nisam dopustio sjeni da se opravda, unutarnjem slabiću sam odvalio veliku šamarčinu. Baš zato što nisam omogućio tim psihološkim padobranima da se otvore osudio sam se na slobodni pad. Priznao sam samom sebi da sam postao lopov koji uzima drugima jer misli da je slab, bio je to dupli poraz koji sam odlučio degustirati do kraja života. Taj poraz guram u gramzljiva usta unutarnjeg slabića, advokata sjene koja nikad neće biti poražena, ne može biti poražena. Bez obzira na neuništivnost sjene, sada barem znam što čuči u meni, što iščekuje trenutak slabosti da se opet aktivira. Možda nisam Sv. Juraj koji ubija zmaja, ali sam barem nesveti, obični čovjek koji gleda svojeg zmaja, koji zna na što je sposoban ako ga izgubim iz vida.

O generalizaciji, neosobama i poluosobama

Čovjek koji vam nema što prodati objektivno će govoriti o onome što posjeduje. Prodavač uvijek mora sabotirati kritički aparat kupca da bi izvršio željenu prodaju. Isto pravilo vrijedi u svim poljima ljudske interakcije. Naša zbilja je toliko kompleksna, svaka stvar u sebi je gotovo neshvatljiva, odnos te stvari prema drugima jos neshvatljiviji. Nije ni čudo što se odajemo generalizacijama i prečesto postajemo trgovci lošom robom koji moraju posezati za varkama da bi istu prodali. Iz tog razloga su političari neuvjerljivi, sa svojim ispoliranim, ispraznim monolozima. Oni su utjelovljenje generalizacije. Govore jezikom svakoga, ali ne obraćaju se niti jednoj čestici. Politički jezik je napravljen za svakoga i za nikoga, često je i filozofija pisana na taj način. Postoji naravno velika publika za takav način interakcije, mnogima je egzistencija čestice uvredljiva pa se vole prikazivati kao cjelina.

Generalizacija u svijetu ideja odražava određenu nemogućnost da se nosimo sa kompleksnošću svijeta. Teorija je sama po sebi generalizacija, princip koji se primjenjuje i obuhvaća niz pojedinosti i zatvara ih u cjelinu. U mladosti mnogi intelektualci odražavaju visoku razinu borbenost i gotovo kleptomanske želje za skupljanjem i proučavanjem pojedinosti, tek u starosti istih uočavamo artritis njihovih mentalnih udova, želju za stvaranjem teorija, narativa, dogmi. Ukratko, dosegnuli su svoju najveću ekspanziju, dotaknuli vrh svoje moći, i počeli su se zatvarati u sebe kada su vidjeli da je daljnje napredovanje nemoguće. Podignuli su zidove, zabarikadirali vrata i zakukuljili se u sigurnosti svojeg dvorca u nadi da brabari neće uskoro doći pred vrata. Barbari uvijek dođu, svaka vrata kad tad puknu, novi kralj se proglasi, počinje novo osvajanje i tako vječno idemo u krug. Neka to bude opomena širiteljima ideja o vječnom napretku. Takva misao može proizići samo iz nagona samoodrživosti, koji naravno nije garancija samoodrživosti. U današnjem zapadnom svijetu koji lagano potpada pod rastuću sile svojih bivših kolonijalnih posjeda previše puta vidimo glorificiranje obrane i pasivnosti te prodaju istih kvaliteta kao odlike agresivnosti i vitalnosti. Živimo u umirućem dijelu svijeta, trebamo prihvatiti svoju civilizacijsku starost dok još ima nade da privedemo ovaj ciklus povijesti kraju što gracioznije.

Ja sam se po tom pitanju rodio mrtav, sa starenjem postajem sve mlađi. Iz svega sa godinama postajem sve više jedno. Etos moje nacije je generalizacija. Ona je ujedno i uzrok nemogućnosti pobune, bilo političke, filozofske ili neke druge. Odgojen sam da težim gledanju sebe kao jednaka svim drugima, iz te rupe proizlazi moja empatičnost, iz te rupe proizlaze sve brane koje u meni uzrokuju negiranje potreba i težnji koje su autentične samo za mene. Ljudi su jednaki ako vjeruju da su jednaki. Ta slijepa vjera samoostvarujuće je proročanstvo koje u konačnici briše sve tragove pojedinosti u osobi. Prvi korak u slamanju lanaca samonegacije je dopuštanje dopuštanje samima sebi da budemo barem arogantni i bahati, i to je tek prvi i poprilično prgavi korak u smjeru individualizacije. Trebamo imati hrabrosti barem reći ne, ja nisam kao vi! Pristojnost i pokušaj neisticanja, kada dolazi od snažne osobe, najveći je kompliment, kada isti pokušaji dolaze od slabića, neosobe, onda su manifestacija njegove impotencije.

Socijalist i Katolik u nama po tom pitanju pjevaju isti zatupljujući ton jedne šire moralne simfonije čija je glavna tema slabost i sumnja u vlastitu autentičnost. previše puta sam kod sebe i drugih uočio potajno oduševljenje sa tiranima koje imamo na vlasti. Hrvati su podvojeni, usta i životi su im puni moralnog izjednačavanja, ali svi sa skrivenim djelom sebe glorificiraju one koji su bili sposobni prevariti krdo i izdići se na njegov račun. Biti gramzljivi kleptoman koji krade novac je samo protoindividualizam. Tipični korumpirani političar u Hrvatskoj tek je samo slijepa težnja za individualnošću, on je poluosoba koja krade neosobama. Ono što tu poluosobu prijeći od ostvarenja cijelosti je niz praktičnosti. Takvi su obično jednom nogom još uvijek duboko uronjeni u nesvjesnost, usađeni moral izjednačavanja sa drugima im onemogućava ostvarenje cjelovitosti. Sa druge strane, instinkt individualizacije u njima se manifestira u nerazvijenoj infantilnoj verziji egoizma. Ja, meni, moje, mojima, to su krikovi djeteta koje smatra da je cijeli svijet sisa njegove majke.

Istinski puna osoba, koja je svjesna svoje individualnosti, svojih autentičnih potreba ali i svoje uloge u široj zajednici, ta osoba je nešto što se kod Hrvata još mora osmisliti. Do tada ćemo imati neosobe koje su porobljene svojom samilošću i izjednačavanjem sa drugima te poluosobe koje ne mogu izraziti svoju individualnost nikako drugačije nego kroz infantilni egoizam. Onaj koji skupi hrabrost, snagu i vjeru da će izdržati gigantski teret sebe kao jedinke, taj će biti nagrađen. Ugodnost anonimnosti i izgubljenost u masi je janje koje moramo žrtvovati na oltaru naše individuacije. Moramo biti svjesni da puno puta naša individuacije nije stvar odabira već nasilnog odvajanja iz skupine. Možda je po tom pitanju korisno njegovati neku svoju autentičnu manjkavost, kao portal u sebe.