Dan kada sam susreo svoju sjenu

“Until you make the unconscious conscious, it will direct your life and you will call it fate.”

C.G. Jung

Čučala je ona dugo tu, moja sjena, uvijek negdje u blizini, iz ugla, u nepoznatim ili zaboravljenim kutevima mog života. No nisam ja jedini, svatko ima svoju i svaka je drugačija. Nekima vlada potpuno, nekima samo indirektno potkapa svaku nadu za smislenim i punoplučnim životom. Već da 23. godine par puta sam je namirisao i čuo, ali nikad je nisam vidio izravno na djelu. I kad bih bio najsretniji, najopušteniji, ona je bušila duboko ispod na brzinu sagrađenih zidina moga još mladog života.

Sjenu koju nosimo nije stvar odabira niti racionalnosti, ona je vrlo vjerovatno nešto puno dublje od našeg pojma svijesti i individualnosti. Vjerujem da je moja sjena jednako fiziološka kao i psihološka stvar, možda neka suptilna genetska mana koja se trenutačno može analizirati jedino kroz rudimentarni riječnik psihologije. Jung je prvi jasnije definirao sjenu kao element psihe svakog čovjeka.


Carl Jung stated the shadow to be the unknown dark side of the personality. According to Jung, the shadow, in being instinctive and irrational, is prone to psychological projection in which a perceived personal inferiority is recognized as a perceived moral deficiency in someone else. Jung writes that if these projections remain hidden, “The projection-making factor (the Shadow archetype) then has a free hand and can realize its object—if it has one—or bring about some other situation characteristic of its power.”These projections insulate and harm individuals by acting as a constantly thickening veil of illusion between the ego and the real world.

https://en.wikipedia.org/wiki/Shadow_(psychology)

Prije samog znanja o jungijanskoj sjeni kao arhetipu, na vlastitu ruku sam pokušao definirati svoju sjenu. Gledao sam je kao svojevrsnu slabost. Ta slabost definitivno nije bila fizičke prirode, iako je mogla obuhvatiti i taj element bića. Smatram da je pokušaj da svedemo sjenu na jedno mjesto u tijelu, ili psihu poprilično promašeno, ona se proteže na cijelo biće. Mi u konačnici nismo likovi iz rpg igrica čije se kvalitete mogu objektivno rangirati od jedan do deset. Kada bi prikazali sjenu u svojoj punini, bila bi to uvreda za modernu znanost, pa čak i psihologiju, koja se pretvorila u disciplinu komplementarnost sa kemijom. Jungijanska škola uvijek je bila na granici između znanosti i ”nadnaravnog” što ju ne čini nužno neozbiljnom. Ako sam išta shvatio o ljudskoj prirodi onda je to da ne može biti opisana kao racionalna. Mi smo stvaratelji svojih znanosti i religija a naša priroda u suštini nije racionalna, što u samom početku postavlja motive naših ”razumnih” izuma u domenu iracinalnosti. Jedan od tih iracionalnih izuma je i jungijanska sjena, čija neznanstvena i iracionalna definicija upravo razlog njezine točnosti i primjenjivosti.

Kaufman wrote that “in spite of its function as a reservoir for human darkness—or perhaps because of this—the shadow is the seat of creativity.

Kaufman, C. Three-Dimensional Villains: Finding Your Character’s Shadow

Sjena uskoći u zbilju i povuče potez umjesto nas u kriznim situacijama. Kada svi ostali mehanizmi obrane zablokiraju preopterečeni težinom trenutka, onda sjena obavi svoj prljavi dio posla. Moja slabost je nešto kao manjak imuniteta, ali primjenjen na cjelovitost bitka, ne samo na njezin fiziološki dio.

Prije nekoliko godina stavljen sam u tešku situaciju, iskušenje. Do tada nisam vjerovao da sam sposoban ukrasti nešto vrijedno od druge osobe, moja naivnost bila je razlog mog pada. U potpuno neočekivanom trenutku iskušenja (čini se da prilika stvarno čini lopova) učinio sam, ili bolje reći moja sjena je kao vođena nevidljivom regulativom nekog autokratičnog dijela mog bića učinila do tada nezamislivo djelo. Svi mi imamo neke lijepe pričice koje govorimo o tome što smo i tko smo, moji narativi o onome što sam pali su u vodu u tom trenutku. Sve pričice su pale frontalno na lice u blato situacije u kojoj sam se našao. Gađenje koje sam osjetio prema sebi nije bila jedna od tih spomenutih pričica, cijeli organizam mi je preuzela mučnina i grč koji su me držali gotovo tjedan dana. Fizičke manifestacije šoka su otišle, sjećanja na poraz nisu.

Najgori dio situacije nije bila krađa, ono što me uništilo bila su objašnjenja koja su iskakala iz mog uma. Slabić u meni je opravdavao djelo sjene, opravdavao je svoju slabost, počeo sam postajati žrtva, usvajati mentalitet žrtve. Postalo mi je jasno da su svi oni puni samosažaljenja najveći nasilnici i patološki lopovi. Isto vrijedi i za epidemiju uhljebarstva u Hrvatskoj. Svi to rade, ja ne želim biti izostavljen pa ću i ja to napraviti. Ja sam žrtva i zato imam pravo raditi svakakve gnjusobe, jer sam sam ipak janje, slabić, svaka akcija je opravdana ako je u službi samoodržavanja. Sve su to najdraže parole patološki slabe psihe.

Dan kada sam izgubio kontrolu nad sobom susreo sam svoju sjenu. Shvatio sam što su kršćani smatrali zmijom, postalo mi je jasno zašto sotonu nazivaju velikim iskušavaćem,. U iskušenju i oni puni samopouzdanja mogu pasti ravno u blato svojih nesvjesnih demona. Možemo biti samopouzdani samo oko stvari koje imamo pod kontrolom, pod kontrolom imamo samo ono čega smo svjesni.

U konačnici nisam dopustio sjeni da se opravda, unutarnjem slabiću sam odvalio veliku šamarčinu. Baš zato što nisam omogućio tim psihološkim padobranima da se otvore osudio sam se na slobodni pad. Priznao sam samom sebi da sam postao lopov koji uzima drugima jer misli da je slab, bio je to dupli poraz koji sam odlučio degustirati do kraja života. Taj poraz guram u gramzljiva usta unutarnjeg slabića, advokata sjene koja nikad neće biti poražena, ne može biti poražena. Bez obzira na neuništivnost sjene, sada barem znam što čuči u meni, što iščekuje trenutak slabosti da se opet aktivira. Možda nisam Sv. Juraj koji ubija zmaja, ali sam barem nesveti, obični čovjek koji gleda svojeg zmaja, koji zna na što je sposoban ako ga izgubim iz vida.

O generalizaciji, neosobama i poluosobama

Čovjek koji vam nema što prodati objektivno će govoriti o onome što posjeduje. Prodavač uvijek mora sabotirati kritički aparat kupca da bi izvršio željenu prodaju. Isto pravilo vrijedi u svim poljima ljudske interakcije. Naša zbilja je toliko kompleksna, svaka stvar u sebi je gotovo neshvatljiva, odnos te stvari prema drugima jos neshvatljiviji. Nije ni čudo što se odajemo generalizacijama i prečesto postajemo trgovci lošom robom koji moraju posezati za varkama da bi istu prodali. Iz tog razloga su političari neuvjerljivi, sa svojim ispoliranim, ispraznim monolozima. Oni su utjelovljenje generalizacije. Govore jezikom svakoga, ali ne obraćaju se niti jednoj čestici. Politički jezik je napravljen za svakoga i za nikoga, često je i filozofija pisana na taj način. Postoji naravno velika publika za takav način interakcije, mnogima je egzistencija čestice uvredljiva pa se vole prikazivati kao cjelina.

Generalizacija u svijetu ideja odražava određenu nemogućnost da se nosimo sa kompleksnošću svijeta. Teorija je sama po sebi generalizacija, princip koji se primjenjuje i obuhvaća niz pojedinosti i zatvara ih u cjelinu. U mladosti mnogi intelektualci odražavaju visoku razinu borbenost i gotovo kleptomanske želje za skupljanjem i proučavanjem pojedinosti, tek u starosti istih uočavamo artritis njihovih mentalnih udova, želju za stvaranjem teorija, narativa, dogmi. Ukratko, dosegnuli su svoju najveću ekspanziju, dotaknuli vrh svoje moći, i počeli su se zatvarati u sebe kada su vidjeli da je daljnje napredovanje nemoguće. Podignuli su zidove, zabarikadirali vrata i zakukuljili se u sigurnosti svojeg dvorca u nadi da brabari neće uskoro doći pred vrata. Barbari uvijek dođu, svaka vrata kad tad puknu, novi kralj se proglasi, počinje novo osvajanje i tako vječno idemo u krug. Neka to bude opomena širiteljima ideja o vječnom napretku. Takva misao može proizići samo iz nagona samoodrživosti, koji naravno nije garancija samoodrživosti. U današnjem zapadnom svijetu koji lagano potpada pod rastuću sile svojih bivših kolonijalnih posjeda previše puta vidimo glorificiranje obrane i pasivnosti te prodaju istih kvaliteta kao odlike agresivnosti i vitalnosti. Živimo u umirućem dijelu svijeta, trebamo prihvatiti svoju civilizacijsku starost dok još ima nade da privedemo ovaj ciklus povijesti kraju što gracioznije.

Ja sam se po tom pitanju rodio mrtav, sa starenjem postajem sve mlađi. Iz svega sa godinama postajem sve više jedno. Etos moje nacije je generalizacija. Ona je ujedno i uzrok nemogućnosti pobune, bilo političke, filozofske ili neke druge. Odgojen sam da težim gledanju sebe kao jednaka svim drugima, iz te rupe proizlazi moja empatičnost, iz te rupe proizlaze sve brane koje u meni uzrokuju negiranje potreba i težnji koje su autentične samo za mene. Ljudi su jednaki ako vjeruju da su jednaki. Ta slijepa vjera samoostvarujuće je proročanstvo koje u konačnici briše sve tragove pojedinosti u osobi. Prvi korak u slamanju lanaca samonegacije je dopuštanje dopuštanje samima sebi da budemo barem arogantni i bahati, i to je tek prvi i poprilično prgavi korak u smjeru individualizacije. Trebamo imati hrabrosti barem reći ne, ja nisam kao vi! Pristojnost i pokušaj neisticanja, kada dolazi od snažne osobe, najveći je kompliment, kada isti pokušaji dolaze od slabića, neosobe, onda su manifestacija njegove impotencije.

Socijalist i Katolik u nama po tom pitanju pjevaju isti zatupljujući ton jedne šire moralne simfonije čija je glavna tema slabost i sumnja u vlastitu autentičnost. previše puta sam kod sebe i drugih uočio potajno oduševljenje sa tiranima koje imamo na vlasti. Hrvati su podvojeni, usta i životi su im puni moralnog izjednačavanja, ali svi sa skrivenim djelom sebe glorificiraju one koji su bili sposobni prevariti krdo i izdići se na njegov račun. Biti gramzljivi kleptoman koji krade novac je samo protoindividualizam. Tipični korumpirani političar u Hrvatskoj tek je samo slijepa težnja za individualnošću, on je poluosoba koja krade neosobama. Ono što tu poluosobu prijeći od ostvarenja cijelosti je niz praktičnosti. Takvi su obično jednom nogom još uvijek duboko uronjeni u nesvjesnost, usađeni moral izjednačavanja sa drugima im onemogućava ostvarenje cjelovitosti. Sa druge strane, instinkt individualizacije u njima se manifestira u nerazvijenoj infantilnoj verziji egoizma. Ja, meni, moje, mojima, to su krikovi djeteta koje smatra da je cijeli svijet sisa njegove majke.

Istinski puna osoba, koja je svjesna svoje individualnosti, svojih autentičnih potreba ali i svoje uloge u široj zajednici, ta osoba je nešto što se kod Hrvata još mora osmisliti. Do tada ćemo imati neosobe koje su porobljene svojom samilošću i izjednačavanjem sa drugima te poluosobe koje ne mogu izraziti svoju individualnost nikako drugačije nego kroz infantilni egoizam. Onaj koji skupi hrabrost, snagu i vjeru da će izdržati gigantski teret sebe kao jedinke, taj će biti nagrađen. Ugodnost anonimnosti i izgubljenost u masi je janje koje moramo žrtvovati na oltaru naše individuacije. Moramo biti svjesni da puno puta naša individuacije nije stvar odabira već nasilnog odvajanja iz skupine. Možda je po tom pitanju korisno njegovati neku svoju autentičnu manjkavost, kao portal u sebe.