Nespretno interpretiranje motiva i zbunjujuća smjesa djelovanja i misli



U prošlom postu sam izjavio da je definitivna razlika između materije i duha čista iluzija, ovim postom ću ići korak dalje inzistirajući da je ta razlika stvar interpretacije, ukusa i stila. Još jedna veoma važna pojava koju ću pokušati objasniti je tendencija da se kroz protok vremena zaboravljaju ili namjerno brišu pravi motivi i uzroci postanka nekih vjerovanja, ideja, izuma.


Što smo to zaboravili ili namjerno izbrisali iz naše osobne prošlosti ili iz dugog vremenskog otezanja što nazivamo poviješću naše civilizacije? Kakve veze ima imaginarna dijafragma materije i duha sa poviješću i načinom, ukusom i stilom sa kojom je interpretiramo?



Toliko toga se pred nama skrilo u pukotinama prošlosti, nije nikakvo čudo da vodimo živote slijepaca, opipavamo zidove smisla u potpunom mraku neznanja.


Dugim proticanjem vremena, izmjenom genereacija, svjetonazora, gospodara, država, gubi se inicijalni razlog zašto je nešto nastalo. Stvaranje je primarni izazov čovjekovog postojanja. Zašto smo nešto stvorili, zašto je to nešto iz kaosa skočilo u sferu korisnog za čovjeka? Taj primarni motiv se često odvoji od svojeg konteksta i evoluira u nešto potpuno drugo. Da ne zapnemo u apstrakcijama, idemo u konkretne primjere.


Kao ljudi, volimo kititi prošlost sa visokim opisima, epskim objašnjenjima koja odišu duševnim. Kada opisujemo svoj svakodevni život kao da smo vezani u uske hodnike materijalnoga. Celibat koji prakticiraju katolički svećenici objašnjavao nam se kao radikalna reforma koja je uvedena kao ograničenje koje je trebalo uroditi sa intenzivnijem usmjeravanjem svećenika ka Bogu. Je li to stvarno istina? Celibat je uveden sredinom srednjeg vijeka kao način da se bogatstvo zadrži u rukama crkve, da se ne rasipava na potomstvo i obitelji koje su do tada svećenici imali. Ovdje se najbolje očitava ova tendencija da ”posvećujemo” inicijalni motiv za postanak celibata pridodavajući mu karakteristike duševnoga, nadmaterijalnoga.



Upravo sam danas čitao o životu Nietzschea i razmišljao o tome kako sam proveo jučerašnji dan, shvatio sam da se kriva interpretacija inicijalnih motiva događa u našem svakodnevnom životu. Nietzsche je bio briljantan um a ljudi vole takvim umovima pridodavati nadrealne uzroke. Mora da je bio prosvjetljen, da je njegova misao došla sa Marsa. Nietzsche je bio jako bolesan čovjek, fiziološka ruševina koja nije mogla jesti danima, imao je užasne glavobolje, nesanice, sve zamislive fizičke probleme. Iz tog gladovanja, fiziološkog propadanja proizišla je najfascinantnija misao, najčišća, najneometenija, najdublja analiza zbilje koju sam iako susreo. Što želim reći sa ovim? Nemojmo tražiti mitološke početke nečega što je eventualno postalo ispunjeno smislom, duševo, to nešto je počelo u jednom drugom svijetu, svijetu ove zemlje. Nietzsche je slučajno, iz bolesti koja mu je onemogućila da jede i spava došao stanje u koje se indijski jogiji namjerno dovode. Post, hodočašća, meditacija, kundalini prakse disanja, vrtenje derviša, sve su to namjerne metode da se postigne stanje uma koje nadilazi svakodnevno. Promatrajući sebe, shvatio sam da moje psihološko stanje varira sa obzirom na što jedem, kako spavam, što gledam, što slušam, praktički na sve što mi se događa ili što radim. Nešto što je eventualno u meni sazrijelo kao najviši smisao, ideja, vjerovanje, saznanje, nije nužno proizišlo iz neke nadrealne religijske situacije, proizišlo je iz rituala, iz djelovanja, ovozemaljskoga. Prakticiram meditaciju već neko vrijeme, uskraćujem si pretjerano uživanje u medijima, pokušavam smanjiti sve utjecaje na sebe da bi dobio bolji uvid u ono što najviše utječe na moje emocije i misli. Hrana je bila velik faktor, fizičko kretanje je bilo drugo, treći faktor je bio konzumiranje medija.



Ako bi se prežderao, nebih mogao biti fokusiran i izoštren tijekom meditacije. Ako bih preskočio šetnju i lagani trening, nebih se mogao potpuno fokusirati. Ako bih opsesivno gledao Youtube 4 sata um bi mi se pretvorio u kašu, nebih mogao funkcionirati. Sve su to veoma konkretne stvari koje utječu na moj um, na moje misli, a naše misli i ideje su sjene naših osjećaja, naši odjećaji su pak sjena nečega još dubljega u nama, o tome dubljemu ne mogu govoriti jer sam smrtnik koji još tapka u mraku.


Nešto veoma konkretno, materijalno, kao što je prežderavanje se može odraziti na naše dubinsko biće, na cijeli krhki sustav što čini našu psihu, samim time i na cijelu strukturu vjerovanja i smisla. To puno govori o ovisnostima koja su ustvari u pravom smislu znak fiziološkog i duševnog propadanja.


Način na koji interpretiramo prošle događaje i procese puno govori o našoj zabludi, o zbunjenosti koja proizlazi iz susreta sa pojmovima kao što su duševno i materijalno. Jedno se preljeva u drugo i obrnuto. Celibat koji sam spomenuo kao primjer je možda počeo kao konkretna zabrana koja je išla u materijalnu korist crkve ali evoluirao je u jednu potpuno drugu situaciju. Svećenici su iznimka u odnosu na standardni načinu života, odriču se jedne od najvažnijih ljudskih funkcija – reprodukcije. To ih neminovno odvaja od ostalih, što nadalje rezultira u omogućavanju da se njihove misli i svjetonazor razvijaju u radikalno razičitom smjeru od onog svakodnevnog čovjeka.

Istu stvar možemo ustvrditi za bilo koji drugi način života. Kako živimo i što radimo se reflektira na način na koji mislimo, osjećamo. Iz neodvojivosti misli i osjećaja proizlazi smjesa što je nazivamo smislom a taj smisao uvijek odaje miris nadrealnoga, iracionalnoga, svetoga, mističnoga. Koliko smo puto čuli: ”Ja znam da je to loše za mene ali ja osjećam da je to ono što bih trebao napraviti”. Ljudi su racionalna bića samo površinski, operativno, da lako mogu funkcionirati u društvu, kada zagrebemo površinu svi smo istinski ludi.

Što je onda došlo prvo? Kokoš ili jaje? To je problem koji se usko veže uz naše krive interpretacije povijesnih motiva postanka pojedinih pojava. Dolazi li prvo sveta inspiracija pa onda djelovanje ili prvo dolazi djelovanje iz kojeg proizlazi sveta inspiracija? Je li Franjo Asiški već bio prosvjetljen kada je tražio drugačiji način života, kada se odvojio od crkve za koji je smatrao da mu ne može ništa ponuditi ili je postao to što je postao kada je počeo djelovati dugačije nego drugi? Odgovor je ono što naš majmunski um ne voli čuti – oboje! Volimo čuti definitive odgovore! Je li jedno ili je drugo, ne može biti oboje!



Materija je sve što je konkretno, kao što je povijesni razlog za postanak celibata. Duh je sve ono što nije konkretno, neopipljivo, kao što su duševne, filozofske, misaone reperkusije koje su proizišle iz povijesne pojave celibata. Sklizav je to problem, kao riba koju pokušavate stisnuti čvrstu u rukama, sigurno će iskliznuti. Povijest je sama po sebi misaona konstrukcija, ne možemo piti povijest, ne možemo sjesti na nju. Mnogi će reći: ”Pa vidi Kolosej u Rimu, povijest očito postoji ako su to sagradili antički Rimljani”. Tih antičkih Rimljana nema, oni su kosti u zemlji, a Kolosej je samo stara lijepo složena kamena struktura. Ako maknemo kontekst interpretacije, ako uklonimo ukus i stil sa kojim opisujemo prošlost, ostaje nam samo svijet onoga što vidimo i što osjetimo vršcima prstiju. Iz ovoga možemo iščitati koliko su ljudi zbunjena bića. Miješaju nam se dimenzije duševnoga i materijalnoga. Pogodite zašto? Zato što je dioba između jednoga i drugoga čista iluzija, slijepi kut u našem vidnom polju.


Što zaključiti iz svega ovoga? Što napraviti?

Mogu reći samo ono što vrijedi za mene i moj životni put. Odbacio sam aroganciju da znam motive mnogih stvari koje nas okružuju. Zašto je nastao auto? Zašto je nastao Facebook? Zašto je nastala religija? Zašto sam ja to što jesam? Teška su to pitanja koja kukuljicu svojega postanka kriju u najosobnijim motivima svojih stvaratelja, njihove genetike, njihovog doticaja sa duševnim, iluzornim, mističnim. Odlučio sam učiti iz povijesti ali i osjećati te prastare motive, jer za istinu čovjek treba znanje i intuiciju.


Shvatio sam da moram djelovati u smjeru onoga što želim postići u duševnoj domeni. Ne tražim više razloge negdje na nebu iza oblaka, razlozi su pomješani, najdublje je pomješano sa najbanalnijem. Pošto smo mi većinom banalna svakodnevna bića ja ću biti ponizan i početi u toj dimenziji. Promjeniti ću najmanje sitnice, kako živim svoj život, kako ga oblikujem iz sata u sat. Iz mojih pokusa sa meditacijom, jelom i vježbom proizići će projekcije na drugim razinama mog bića. Ne mogu utjecati na te razine ali mogu djelovati u svijetu materije.


Lutka se kreće onako kako je lutkar pomiče pomoću uzica. Što bi se desilo kada bi lutka počela plesati kako želi? Lutkar bi se morao poravnati po njezinoj volji!


Krajnji cilj bi bio da plešu zajedno bez svađe i sukoba njihovih dvaju volja.


O izgubljenom čovjeku zarobljenom u unakrsnoj vatri između duha i materije

Nekoć su granice između ovozemaljskog i onozemaljskog bile nepostojeće, ali današnji čovjek ze budi u jednu drugu zbilju.


Sa 27 godina sam se probudio u fascinantnom svijetu, sivoj kugli razriješenoj bilo kakvih duhova demona, bogova, nimfi, muza, satira, kerubina, anđela. Postao sam svjesan da svijet koji poznam nikad ni nije bio drugačiji, ono što je počelo već u 13. st. u Europi je već doživilo trijumf u 18. i 19. stoljeću. Govorim naravno o slamanju duševnog u čovjeku, ako želite još jedan lijep naziv za to – slamanje metafizičkog, možemo reći i mističnog. Sva gore nabrojena bića su nastanjivala svijet ”primitivnog čovjeka” prije nego što je svemoćni uzurpator, bog nad svim bogovima zavladao apsolutno i ukinuo sve osim sebe, njegovo ime bilo je razum.


Kako mogu reći da su demoni i muze nastanjivali svijet koji nazivamo realnim? Je li ovaj mladić prolupao? Što ćeš nam još reći, da Djed Božićnjak postoji?



Na ta pitanja imam protupitanje – Jesu li vaši snovi stvarnost ili iluzija? Jesu li vaši osjećaji i intuicije samo podbačaji vašeg razuma? Ako odgovorite da, možda je i vama zavladalo bog kojega sam vam već spomenuo. Ali razum je potreban, bez njega bi odlutali u fantaziji, naše države i društva bi se rasprsnuli u kaosu individualnih ognjeva. Ja kažem da je još važniji nego što se danas tvrdi! Kao i svako opasno oružje, razumom su zavladali moćnici, oteli su ga i okrenuli protiv čovjeka. Tko su ti moderni moćnici? Svečenici? Ne, svečenici, biskupi i pape su ispucali svoje karte već odavno, današnjim svijetom vladaju znanstvenici i inženjeri.

Kako smo u prošlom tisućljeću patili pod jarmom križa koji nam je govorio da postoji ovaj i onaj svijet, duševni svijet, kraljevstvo božje nasuprot kojega je stajala pala zemlja i njezin vladar koji se krio u vječnom plamenu njene utrobe. Sve ono što je dobro je bilo na onom svijetu, sve što je bilo pokvareno i izopaćeno nalazilo se na ovom svijetu. Materija, tijelo, priroda, sve nekoć produkti božjeg stvaranja sada su bili pod autoritetom Sotone.



Stvorio se raskol između dobra i zla, sve dobro bilo je onozemaljsko, sve loše ovozemaljsko. Bilo je to dugo doba predominacije kršćanstva, koje je učinilo jako puno dobroga ali je i bacalo veliku sjenu. Kako to obično biva sjena je pojela onoga tko ju baca. Sjena kršćanstva je bilo ujedno i dijete koje je rodilo – moderna znanost.


Znanost je zavladala kao što je nekog zavladala i crkva, samo što su njezini poglavari pogurnuli pendulum u drugom smijeru, u svijet materije. Neuravnoteženost jedne i druge struje evidentna je onome koji gaji vrhunski instinkt nepovjerenja prema svemu što vlada apsolutno, a uvjeravam vas, znanost i razum vladaju totalno i njihova moć je toliko neosporiva da će se ljudi prije odreći svoje intuicije jer je iracionalna nego ratia.



Smatram da je razum otet od nas, okrenut protiv nas. Razum ne smije sam sebi biti svrha, on mora biti vodič i pomagalo dubljih istina koje čovjek krije u sebi. Dubljih istina, veoma mutan pojam, dubljih od čega? Dubljih od racionalističke vizije svijeta koja je nastajala kroz posljednja tri stoljeća u zapadnom svijetu.


Probudio sam se sa 27 godina u jednom svijetu koji je očišćen od svega što bi čovjeka moglo voditi ka smislu. Unutar nas, iz dubine naše psihe progovaraju duhovi prošlosti, povezuju nas sa smislom i ukazuju nam put kojim moramo kročiti, ali mi smo preometeni, anestezirani i slijepi. Nismo spremni ugasiti televizore, mobitele, odbaciti silinu bespotrebnih informacija koje guše naše psihe i čine nas desenzitiviziranima na glasove koji progovaraju u trenutcima kada nam je napotrebnije



Jedan od glavnih razloga zašto smo potisnuli sve ”iracionalno” iz svojih života je zato što je našim umom zavladao razum koji radi u službi održavanja status quo-a. Apsolutna pobjeda se ne postiže kada vojska ulazi u neprijateljski grad već kada ideja pobjednika pobjedi u umu njegovog neprijatelja, tako se ostvaruje apsolutna pobjeda. Znanost je tu pobjedu ostvarila i efektivno se ugnjezdila u našem umu.


Čak je i sama znanost jedan od najplemenitijih ljudskih proizvoda, ali baš kao i religija ona je opasno oružje a opasno naoružanje ima tendenciju da zapadne u ruke pogrešnih ljudi.

Što želim sa svime ovim reći? Koja je poanta ove Don Qihoteovske borbe sa nevidljivim neprijateljima?


Ako pokušamo shvatiti da je dogmatska podjela između materije i duha, ovozemaljskog i onozemljskoga, sna i jave, samo produkt jedne duge i teške bolesti, one koja mrzi ili jednu ili drugu stranu postojanja, onda krećemo na fascinantno putovanje istinskog traganja za smislom. Onaj tko je dovoljno hrabar da povjeruje u svoju ludost, okrene razum i znanost u svoju korist, elaborira tu ludost, secira je i razgovara sa njom, taj će imati malo prijatelja, ali nikad neće biti osamljen, i što je najvažnije – pronaći će smisao.



Materija i duh su neodvojivo isprepleteni, ne možemo birati jedno na uštrb drugoga. Jedno je zasigurno jasno, čovjek je ujedno i materija i duh, to dvoje su toliko isprepleteni da samo bolesan i unakažen um može otrgnuti jedno ili drugo. Obično se onaj koji je zakinut tjelesno okreće ka onozemaljskome a onaj koji je zakinut duhom se kune na nepostojanje ničega drugoga osim materijalnoga. Jedan i drugi boluju, a nama je u interesu da pokažemo i živimo vrhunsko zdravlje – ljubav prema našim krhkim tijelima ali i vječno razigranim dugovima koji plešu po našem umu i tjeraju nas na najnelogičnije poduhvate.