O generalizaciji, neosobama i poluosobama

Čovjek koji vam nema što prodati objektivno će govoriti o onome što posjeduje. Prodavač uvijek mora sabotirati kritički aparat kupca da bi izvršio željenu prodaju. Isto pravilo vrijedi u svim poljima ljudske interakcije. Naša zbilja je toliko kompleksna, svaka stvar u sebi je gotovo neshvatljiva, odnos te stvari prema drugima jos neshvatljiviji. Nije ni čudo što se odajemo generalizacijama i prečesto postajemo trgovci lošom robom koji moraju posezati za varkama da bi istu prodali. Iz tog razloga su političari neuvjerljivi, sa svojim ispoliranim, ispraznim monolozima. Oni su utjelovljenje generalizacije. Govore jezikom svakoga, ali ne obraćaju se niti jednoj čestici. Politički jezik je napravljen za svakoga i za nikoga, često je i filozofija pisana na taj način. Postoji naravno velika publika za takav način interakcije, mnogima je egzistencija čestice uvredljiva pa se vole prikazivati kao cjelina.

Generalizacija u svijetu ideja odražava određenu nemogućnost da se nosimo sa kompleksnošću svijeta. Teorija je sama po sebi generalizacija, princip koji se primjenjuje i obuhvaća niz pojedinosti i zatvara ih u cjelinu. U mladosti mnogi intelektualci odražavaju visoku razinu borbenost i gotovo kleptomanske želje za skupljanjem i proučavanjem pojedinosti, tek u starosti istih uočavamo artritis njihovih mentalnih udova, želju za stvaranjem teorija, narativa, dogmi. Ukratko, dosegnuli su svoju najveću ekspanziju, dotaknuli vrh svoje moći, i počeli su se zatvarati u sebe kada su vidjeli da je daljnje napredovanje nemoguće. Podignuli su zidove, zabarikadirali vrata i zakukuljili se u sigurnosti svojeg dvorca u nadi da brabari neće uskoro doći pred vrata. Barbari uvijek dođu, svaka vrata kad tad puknu, novi kralj se proglasi, počinje novo osvajanje i tako vječno idemo u krug. Neka to bude opomena širiteljima ideja o vječnom napretku. Takva misao može proizići samo iz nagona samoodrživosti, koji naravno nije garancija samoodrživosti. U današnjem zapadnom svijetu koji lagano potpada pod rastuću sile svojih bivših kolonijalnih posjeda previše puta vidimo glorificiranje obrane i pasivnosti te prodaju istih kvaliteta kao odlike agresivnosti i vitalnosti. Živimo u umirućem dijelu svijeta, trebamo prihvatiti svoju civilizacijsku starost dok još ima nade da privedemo ovaj ciklus povijesti kraju što gracioznije.

Ja sam se po tom pitanju rodio mrtav, sa starenjem postajem sve mlađi. Iz svega sa godinama postajem sve više jedno. Etos moje nacije je generalizacija. Ona je ujedno i uzrok nemogućnosti pobune, bilo političke, filozofske ili neke druge. Odgojen sam da težim gledanju sebe kao jednaka svim drugima, iz te rupe proizlazi moja empatičnost, iz te rupe proizlaze sve brane koje u meni uzrokuju negiranje potreba i težnji koje su autentične samo za mene. Ljudi su jednaki ako vjeruju da su jednaki. Ta slijepa vjera samoostvarujuće je proročanstvo koje u konačnici briše sve tragove pojedinosti u osobi. Prvi korak u slamanju lanaca samonegacije je dopuštanje dopuštanje samima sebi da budemo barem arogantni i bahati, i to je tek prvi i poprilično prgavi korak u smjeru individualizacije. Trebamo imati hrabrosti barem reći ne, ja nisam kao vi! Pristojnost i pokušaj neisticanja, kada dolazi od snažne osobe, najveći je kompliment, kada isti pokušaji dolaze od slabića, neosobe, onda su manifestacija njegove impotencije.

Socijalist i Katolik u nama po tom pitanju pjevaju isti zatupljujući ton jedne šire moralne simfonije čija je glavna tema slabost i sumnja u vlastitu autentičnost. previše puta sam kod sebe i drugih uočio potajno oduševljenje sa tiranima koje imamo na vlasti. Hrvati su podvojeni, usta i životi su im puni moralnog izjednačavanja, ali svi sa skrivenim djelom sebe glorificiraju one koji su bili sposobni prevariti krdo i izdići se na njegov račun. Biti gramzljivi kleptoman koji krade novac je samo protoindividualizam. Tipični korumpirani političar u Hrvatskoj tek je samo slijepa težnja za individualnošću, on je poluosoba koja krade neosobama. Ono što tu poluosobu prijeći od ostvarenja cijelosti je niz praktičnosti. Takvi su obično jednom nogom još uvijek duboko uronjeni u nesvjesnost, usađeni moral izjednačavanja sa drugima im onemogućava ostvarenje cjelovitosti. Sa druge strane, instinkt individualizacije u njima se manifestira u nerazvijenoj infantilnoj verziji egoizma. Ja, meni, moje, mojima, to su krikovi djeteta koje smatra da je cijeli svijet sisa njegove majke.

Istinski puna osoba, koja je svjesna svoje individualnosti, svojih autentičnih potreba ali i svoje uloge u široj zajednici, ta osoba je nešto što se kod Hrvata još mora osmisliti. Do tada ćemo imati neosobe koje su porobljene svojom samilošću i izjednačavanjem sa drugima te poluosobe koje ne mogu izraziti svoju individualnost nikako drugačije nego kroz infantilni egoizam. Onaj koji skupi hrabrost, snagu i vjeru da će izdržati gigantski teret sebe kao jedinke, taj će biti nagrađen. Ugodnost anonimnosti i izgubljenost u masi je janje koje moramo žrtvovati na oltaru naše individuacije. Moramo biti svjesni da puno puta naša individuacije nije stvar odabira već nasilnog odvajanja iz skupine. Možda je po tom pitanju korisno njegovati neku svoju autentičnu manjkavost, kao portal u sebe.