Isus, Odisej, dobar otac, loš otac i svi ostali potencijalno pozitivni ili negativni tipovi


Toliko toga se u ljudskoj zbilji odigrava kroz obrasce djelovanja. Ti isti obrasci su onda promatrani i intuitivno smještani u pretince, iliti tipove.

Uvježbano je oko promatrača zvanog čovjek, kroz tisuće i tisuće godina promatranja određenih djelovanja počelo ta ista djela pripisivati konkretnim činiteljima.


Konkretni činitelji su postajali spremnici tih kvaliteta, dobili su obličje, izgled, emocije. Tako možemo uzeti cijeli niz kvaliteta i djelovanja kao što su – neustrašivost, avanturizam, staloženost, usredotočenost, snaga, ustrajnost i pripisati ih tipu, činitelju, slici junaka. Odisej je bio jedan od takvih junaka, cijela grčka mitologija vrvi nizom raznih tipova. Carl Jung bi nazao iste arheotipovima, ali radi jednostavnosti i izbjegavanja žargona bilo bi bolje nastaviti u tonu koji je poznat onome koji promatra svakodnevni život i ne zadubljuje se previše u kompleksna štiva.

Svaki tip ima svoje kvalitete, također ima i kontrastnu figuru. Isus je idealni tip spasitelja, mesijanska ličnost, izbavitelj. Svojim cjelovitim bićem koje je više apstrakcija nego stvarna osoba stoji u potpunoj suprotnosti sa Antikristom. Obadva lika stoje na skali, svaki od njih je ekstremna udaljenost i krajnost u svojoj pojavi. Oni su mjerilo do koje razine jedna točka na nevidljivoj lenti može putovati. Stavimo li ljudski rod u sredinu vidjeti ćemo da se neki ljudi više spadaju na jednu stranu dok neki na drugu.


Ovdje se otvara problematika i potencijalno riješenje na uzrok stvaranja ovih tipova.
Čovjeka je dosta moralno dubiozno svrstavati u ekstreme. Kompleksna smo bića, čak i najgori od nas imaju nešto dobro u sebi. Kroz dugi protok godina više nego često zna se dogoditi da nešto što je u prošlosti bilo negativno u budućnosti je urodilo pozitivnošću. Svijet se konstantno mijenja i rasipava se naša sposobnost da ga učvrstimo na mjestu sa labavim epitetima kao što je dobro ili zlo.

Tipovi koje smo stvorili su lukavi način na koji si je um uvelike olakšao nošenje sa kompleksnim svijetom. Vidimo određeni set kvaliteta u osobi i brzinom svjetlosti na nju ili njega bacamo podsvijesnu mrežu tipova. Mali Luka je pravi vražićak, Marija je drolja, Pero je odlikaš, Iva je uspješna, Tomo je propalica, sve su to pretinci, tipovi koji nam olakšavaju da nekoga svrstamo u ladicu. Um to radi da se poštedi pretjeranog analiziranja, ipak je izrazito teško pokušati shvatiti dubinu neke osobe.


Nitko nije samo jedan tip, ali ne smijemo odbaciti ljudsku tendenciju da si olakša. Olakšavanje je prvi korak koji je potreban da bi se išlo dalje. Zabluda mora postojati kao početni materijal iz kojega ćemo klesati istinu.


Dubina tipova ovisi o njihovoj pojavnosti kroz prošlost ljudskog roda. Mesijanska ličnost kao što je Isus toliko je zacementirana u ljudsku svijest da ju je nemoguće izbrisati, samo potisnuti iz svijeti u nesvijest. Sve što ode u nesvijest može prouzročiti više promjene nego osvješteni tip.


Uzmimo konkretan primjer. Recimo da u svojem ocu vidite junaka, nekoga tko je uvijek tu kad treba, tko je jak i postojan u svojim odlukama. Kada tad će se dogoditi situaciju u kojoj ćete vidjeti svog oca u stanju slabosti. To će naravno narušiti već stvorenu sliku junaka koju ste oformili kroz godine promatranja. Tu dolazimo do račvanja rijeke, jedan tok ide ka prihvačanju da vaš otac nije junak nego samo čovjek koji se bori i ima svako pravo pokazivati slabost, ili sa druge strane može doći do drugog toka rijeke – negacije i odbijanja. Kod odbijanja doći će do potiskivanja negativne emocije i skeptičnosti prema našoj slici oca kao junaka. Negativnost će se potisnuti u podsvijest gdje će, ako se ne otkopa napornim radom na sebi, početi kopati jamu ispod postojeće slike oca junaka. Krajnji produkt ove opasne situacije će se manifestirati najvjerovatnije u mržnji prema očevoj slabosti. Tu vidimo tendenciju da tip u ljudskoj psihi proizvede kontrastnu figuru.

Kako je Isus imao svoju negativnu kontrastnu figuru – Sotonu, tako će slika vašeg junačkog oca dobiti svoju kontra figuru – oca slabića. Vaš otac možda nikad nije bio ni jedno ni drugo, ali vaša podsvijest je napravila svoje linije u pijesku i odlučila stvoriti svoju malu arenu u kojoj se dva oca bore.


Kroz ovu tendenciju čovjeka da radi ekstremne podsvjesne, psihološke figure iz konkretnih moralno raznovrsnih stvarnih osoba vidimo da čovjek rijetko kada stvarno može pojmiti konkretnu stvar kakava je sama po sebi. Nikad ne možemo doći do srži što je to stvarno naš otac. Je li on biološka jedinka čiji gen dijelimo, junk, spasitelj, slabić, izdajnik ili bilo što drugo? Živimo u svijetu tipova, i on nije samo ograničen na ljude, ostatak zbilje isto doživljavamo na taj fantastični način.

Možda nema boljeg načina za biti svjesan svoje nesvijesti i nemogućnosti da išta znamo bez predrasuda leži u samopromatranju. Kako bi američki newageri rekli – u prakticiranju mindfulnessa.

Dovoljno ludi i avanturistički ustrojeni pojedinci će se uhvatiti u koštac sa svakom postojećom tipologijom koju su razvili. Mogućnosti su beskrajne jer beskrajno projekciramo tipove na sve pojave, bile one prirodne ili nastale od ljudske ruke.


Možda smo ovdje i osmislili novo mjerilo intelekta i svijesti. Koliko puta možete srezati jedan tip i umnožiti njegove kvalitete. Uzmite svog oca ili Isusa, ili profesoricu koju niste voljeli u srednjoj školi i počnite uočavati obrasce koje im pridodajete. Uskoro ćete vidjeti da imaju konkretne obrise, što se više cakle u svojoj jedinstvenosti to vam ukazuje da je tip koji ste pripisali toj osobi jači. Zla profesorica, oštrokonđa, nepoštena harpija, možda je ustvari nježa majka, oštečena povučena osoba koja se ne zna nositi sa svojim poslom ili pritiskom. Njezine dimenzije se umnožavaju, uskoro više nije harpije već i patnica.

Ovo nam daje veliku prednost. Umnožavamo tipove, koji nam naknadno koriste da dalje istražujemo u dubinu sebe ( sve što pripisujemo tipovima već postoji u nama ). Mi smo ti koji pripisuju kvalitete tipu. Kvaliteta sama po sebi već mora postojati da bi bila pripisana. Škrtac u svima vidi škrtost jer je u njemu to dominantna karakteristika koje nije svjestan. Što smo svjesniji podređenosti našeg rasuđivanja tipologizaciji svijeta, to smo svjesniji tih istih tipova u sebi.

Važno je spomenuti da nije cilj uništiti Odiseja i Krista čisto zato što su oni tipovi koji nose kvalitete. Trebamo njegovati tipove time što ih osvještavamo. Možemo imati vatru u kući jedino ako je pod kontrolom u kaminu. Kada vatra izađe iz kamina događa se isto što se dogodi kad tip koji nije pod kontrolom ode u podsvijest i počne mrcvariti našu svijest iz svoje nevidljive špilje.

O izgubljenom čovjeku zarobljenom u unakrsnoj vatri između duha i materije

Nekoć su granice između ovozemaljskog i onozemaljskog bile nepostojeće, ali današnji čovjek ze budi u jednu drugu zbilju.


Sa 27 godina sam se probudio u fascinantnom svijetu, sivoj kugli razriješenoj bilo kakvih duhova demona, bogova, nimfi, muza, satira, kerubina, anđela. Postao sam svjesan da svijet koji poznam nikad ni nije bio drugačiji, ono što je počelo već u 13. st. u Europi je već doživilo trijumf u 18. i 19. stoljeću. Govorim naravno o slamanju duševnog u čovjeku, ako želite još jedan lijep naziv za to – slamanje metafizičkog, možemo reći i mističnog. Sva gore nabrojena bića su nastanjivala svijet ”primitivnog čovjeka” prije nego što je svemoćni uzurpator, bog nad svim bogovima zavladao apsolutno i ukinuo sve osim sebe, njegovo ime bilo je razum.


Kako mogu reći da su demoni i muze nastanjivali svijet koji nazivamo realnim? Je li ovaj mladić prolupao? Što ćeš nam još reći, da Djed Božićnjak postoji?



Na ta pitanja imam protupitanje – Jesu li vaši snovi stvarnost ili iluzija? Jesu li vaši osjećaji i intuicije samo podbačaji vašeg razuma? Ako odgovorite da, možda je i vama zavladalo bog kojega sam vam već spomenuo. Ali razum je potreban, bez njega bi odlutali u fantaziji, naše države i društva bi se rasprsnuli u kaosu individualnih ognjeva. Ja kažem da je još važniji nego što se danas tvrdi! Kao i svako opasno oružje, razumom su zavladali moćnici, oteli su ga i okrenuli protiv čovjeka. Tko su ti moderni moćnici? Svečenici? Ne, svečenici, biskupi i pape su ispucali svoje karte već odavno, današnjim svijetom vladaju znanstvenici i inženjeri.

Kako smo u prošlom tisućljeću patili pod jarmom križa koji nam je govorio da postoji ovaj i onaj svijet, duševni svijet, kraljevstvo božje nasuprot kojega je stajala pala zemlja i njezin vladar koji se krio u vječnom plamenu njene utrobe. Sve ono što je dobro je bilo na onom svijetu, sve što je bilo pokvareno i izopaćeno nalazilo se na ovom svijetu. Materija, tijelo, priroda, sve nekoć produkti božjeg stvaranja sada su bili pod autoritetom Sotone.



Stvorio se raskol između dobra i zla, sve dobro bilo je onozemaljsko, sve loše ovozemaljsko. Bilo je to dugo doba predominacije kršćanstva, koje je učinilo jako puno dobroga ali je i bacalo veliku sjenu. Kako to obično biva sjena je pojela onoga tko ju baca. Sjena kršćanstva je bilo ujedno i dijete koje je rodilo – moderna znanost.


Znanost je zavladala kao što je nekog zavladala i crkva, samo što su njezini poglavari pogurnuli pendulum u drugom smijeru, u svijet materije. Neuravnoteženost jedne i druge struje evidentna je onome koji gaji vrhunski instinkt nepovjerenja prema svemu što vlada apsolutno, a uvjeravam vas, znanost i razum vladaju totalno i njihova moć je toliko neosporiva da će se ljudi prije odreći svoje intuicije jer je iracionalna nego ratia.



Smatram da je razum otet od nas, okrenut protiv nas. Razum ne smije sam sebi biti svrha, on mora biti vodič i pomagalo dubljih istina koje čovjek krije u sebi. Dubljih istina, veoma mutan pojam, dubljih od čega? Dubljih od racionalističke vizije svijeta koja je nastajala kroz posljednja tri stoljeća u zapadnom svijetu.


Probudio sam se sa 27 godina u jednom svijetu koji je očišćen od svega što bi čovjeka moglo voditi ka smislu. Unutar nas, iz dubine naše psihe progovaraju duhovi prošlosti, povezuju nas sa smislom i ukazuju nam put kojim moramo kročiti, ali mi smo preometeni, anestezirani i slijepi. Nismo spremni ugasiti televizore, mobitele, odbaciti silinu bespotrebnih informacija koje guše naše psihe i čine nas desenzitiviziranima na glasove koji progovaraju u trenutcima kada nam je napotrebnije



Jedan od glavnih razloga zašto smo potisnuli sve ”iracionalno” iz svojih života je zato što je našim umom zavladao razum koji radi u službi održavanja status quo-a. Apsolutna pobjeda se ne postiže kada vojska ulazi u neprijateljski grad već kada ideja pobjednika pobjedi u umu njegovog neprijatelja, tako se ostvaruje apsolutna pobjeda. Znanost je tu pobjedu ostvarila i efektivno se ugnjezdila u našem umu.


Čak je i sama znanost jedan od najplemenitijih ljudskih proizvoda, ali baš kao i religija ona je opasno oružje a opasno naoružanje ima tendenciju da zapadne u ruke pogrešnih ljudi.

Što želim sa svime ovim reći? Koja je poanta ove Don Qihoteovske borbe sa nevidljivim neprijateljima?


Ako pokušamo shvatiti da je dogmatska podjela između materije i duha, ovozemaljskog i onozemljskoga, sna i jave, samo produkt jedne duge i teške bolesti, one koja mrzi ili jednu ili drugu stranu postojanja, onda krećemo na fascinantno putovanje istinskog traganja za smislom. Onaj tko je dovoljno hrabar da povjeruje u svoju ludost, okrene razum i znanost u svoju korist, elaborira tu ludost, secira je i razgovara sa njom, taj će imati malo prijatelja, ali nikad neće biti osamljen, i što je najvažnije – pronaći će smisao.



Materija i duh su neodvojivo isprepleteni, ne možemo birati jedno na uštrb drugoga. Jedno je zasigurno jasno, čovjek je ujedno i materija i duh, to dvoje su toliko isprepleteni da samo bolesan i unakažen um može otrgnuti jedno ili drugo. Obično se onaj koji je zakinut tjelesno okreće ka onozemaljskome a onaj koji je zakinut duhom se kune na nepostojanje ničega drugoga osim materijalnoga. Jedan i drugi boluju, a nama je u interesu da pokažemo i živimo vrhunsko zdravlje – ljubav prema našim krhkim tijelima ali i vječno razigranim dugovima koji plešu po našem umu i tjeraju nas na najnelogičnije poduhvate.


Intelektualizam u Hrvatskoj / Pas ipak laje zbog sebe a ne zbog sela

Čitam neki dan kritiku jednog akademika, neću mu spominjati ime jer je neukusno napadati osobu izravno, ad hominem pristup je rezerviran za političare i plaćene ubojice. Čitao sam riječi te osobe, ali čitao sam i između redaka, jedino što sam mogao zaključiti u konačnici je ono što zaključim nakon čitanja svakog intelektualca u Hrvatskoj – svi imaju odnos sa okolinom koji je neadekvatan, defenzivan, ekskluzivan. Drvlje i kamenje naši intelektualčići bacaju na ljude oko sebe, nisam u tome ni ja iznimka, na lošije dane i ja zvučim poput starkelja sa kroničnim zatvorom. Na bolje dane, kada mi ne smeta toliko vlastiti kompleks inferiornosti, mogu uočiti kontradikciju hrvatskog intelektualnog života.

Balkan je za zapad istoznačnica sa razdorom, propalom demokracijom i tribalizmom. Čini se da je sve to donekle i istinito, čak i u slučaju intelektualnih krugova. Kada učeni Hrvat otvori usta, iz njih izlijeću samo kritike, koje naravno upućuju na projekciranje vlastite nemoći na vanjski svijet. Kome se obraćaju intelektualci kada govore o tome kakav bi čovjek trebao biti i zašto nitko oko njih nije taj čovjek? Odgovor leži u prirodi svih izoliranih pojedinaca. Pisanje je medij, produžena ruka ili usta, ona služi za dalekosežno grabljenje ili razglašavanje. Intelektualci se dozivaju preko mora svojih susjeda, žele stvoriti grupaciju za sebe, elitu. Na zapadu koji je također podjeljen kao i Balkan, ali u bogatstvu se podjela zove liberalnost, sve vrvi od raznih grupacija, interesnih skupina, lobija itd. U ljudskom društvu gotovo nitko osim najnižih slojeva ne govori o zakonima, jednakostima, privilegijama. Tamo gdje nema novca ni moći ljudi se ne žele vezati u grupe. Srednji sloj koji rađa intelektualce je ujedno i najprožetiji željom za stvaranjem grupacija. Visoki sloj je grupacija po definiciji, i on je tu kao nacrt za buduće težnje srednjeg sloja

Ukratko, intelektualci u Hrvatskoj ne pišu za narod niti za državu, njihovo pisanje je u službi stvaranja grupacija, točnije – uređenja koje je slično onome koje njeguju visoki slojevi društva. Intelektualci ne vole narod niti ga žele popraviti. Intelektualci su uvijek internacionalisti jer žele proširiti mogućnost stvaranja zatvorenih interesnih grupa van granica svojih države. U samim povojima intelektualci su prisiljeni živjeti sa većinom ostale populacije i to ih doživotno obilježi, većina se doživotno osuđena na kompleks inferiornosti prema svojim susjedima koji bez prevelikog intelekta zgrću više novca i moći od njih. Gospodin kojeg spominjem na početku teksta je visoko pozicionirani akademik, što ga ne čini korisnim za svoju okolinu niti većinu populacije. Vizija da taki pojedinci poboljšavaju društvu nije nužno istinita, njihova priroda više teži ka uništenju istoga ili barem preuzimanju totalne moći nad istim. Ljudi koji bi najviše pomogli nižim slojevima u državi moraju biti dio tog društva, ne prognanici tog društva.

Sve što sam rekao mogu primjeniti i na sebe jer i sam rado živim u svijetu ideja, umjetnosti i ostalih opojnih sredstava za um. Jedno je jasno, moji susjedi i sugrađani definitivno ne žive u istom svijetu, tu nastaje nepremostivi razdor između nas. Vjerovatno se na zapadu intelektualci lakše mogu ukorporirati u svijet oko sebe, možda kontrast nije toliko očit. Kako god bilo, u Hrvatskoj trenutno biti intelektualac znači biti izrod svoje okoline, nešto što živi kao odvojeni dio društva. Dok intelekti na ovom prostoru ne shvate svoju vlastitu moć i ne pomire se sa svojom mjestom u društvu zvućat će kao beskorisni iziritirani starkelje koji sjede ispred svojih socijalističkih stanova i sa svojim jednako starim i beskorisnim prijateljima kritiziraju vlast.

Kako ćete znati da ste hrvatski intelektualac par exelance – borit ćete se sa grandioznim idejama (većinom onima koje muče ljude iz razvijenijih zemalja) ali nećete znati popraviti ništa u svojem vlastitom vrtu. Kada netko stane pred vas i naredi vam da popravite svoje susjedstvo sa svojim grandioznim intelektom nećete znati mrdnuti sa mjesta. U Hrvatskoj biti intelektualac znaći biti beskorisan za bilo koga osim za sebe. Možda tako i treba biti, nigdje nije u kamenu zapisano da intelekt treba služiti onome što nije u domeni njegove moći. Ako je tako onda je vrijeme da se prestanemo zavaravati sa idejama da intelektualci rade za dobrobit šireg društva, i počnemo ih poticati da se još više zaljube u sebe i da se još uže vežu u zatvorene grupacije.