O izgubljenom čovjeku zarobljenom u unakrsnoj vatri između duha i materije

Nekoć su granice između ovozemaljskog i onozemaljskog bile nepostojeće, ali današnji čovjek ze budi u jednu drugu zbilju.


Sa 27 godina sam se probudio u fascinantnom svijetu, sivoj kugli razriješenoj bilo kakvih duhova demona, bogova, nimfi, muza, satira, kerubina, anđela. Postao sam svjesan da svijet koji poznam nikad ni nije bio drugačiji, ono što je počelo već u 13. st. u Europi je već doživilo trijumf u 18. i 19. stoljeću. Govorim naravno o slamanju duševnog u čovjeku, ako želite još jedan lijep naziv za to – slamanje metafizičkog, možemo reći i mističnog. Sva gore nabrojena bića su nastanjivala svijet ”primitivnog čovjeka” prije nego što je svemoćni uzurpator, bog nad svim bogovima zavladao apsolutno i ukinuo sve osim sebe, njegovo ime bilo je razum.


Kako mogu reći da su demoni i muze nastanjivali svijet koji nazivamo realnim? Je li ovaj mladić prolupao? Što ćeš nam još reći, da Djed Božićnjak postoji?



Na ta pitanja imam protupitanje – Jesu li vaši snovi stvarnost ili iluzija? Jesu li vaši osjećaji i intuicije samo podbačaji vašeg razuma? Ako odgovorite da, možda je i vama zavladalo bog kojega sam vam već spomenuo. Ali razum je potreban, bez njega bi odlutali u fantaziji, naše države i društva bi se rasprsnuli u kaosu individualnih ognjeva. Ja kažem da je još važniji nego što se danas tvrdi! Kao i svako opasno oružje, razumom su zavladali moćnici, oteli su ga i okrenuli protiv čovjeka. Tko su ti moderni moćnici? Svečenici? Ne, svečenici, biskupi i pape su ispucali svoje karte već odavno, današnjim svijetom vladaju znanstvenici i inženjeri.

Kako smo u prošlom tisućljeću patili pod jarmom križa koji nam je govorio da postoji ovaj i onaj svijet, duševni svijet, kraljevstvo božje nasuprot kojega je stajala pala zemlja i njezin vladar koji se krio u vječnom plamenu njene utrobe. Sve ono što je dobro je bilo na onom svijetu, sve što je bilo pokvareno i izopaćeno nalazilo se na ovom svijetu. Materija, tijelo, priroda, sve nekoć produkti božjeg stvaranja sada su bili pod autoritetom Sotone.



Stvorio se raskol između dobra i zla, sve dobro bilo je onozemaljsko, sve loše ovozemaljsko. Bilo je to dugo doba predominacije kršćanstva, koje je učinilo jako puno dobroga ali je i bacalo veliku sjenu. Kako to obično biva sjena je pojela onoga tko ju baca. Sjena kršćanstva je bilo ujedno i dijete koje je rodilo – moderna znanost.


Znanost je zavladala kao što je nekog zavladala i crkva, samo što su njezini poglavari pogurnuli pendulum u drugom smijeru, u svijet materije. Neuravnoteženost jedne i druge struje evidentna je onome koji gaji vrhunski instinkt nepovjerenja prema svemu što vlada apsolutno, a uvjeravam vas, znanost i razum vladaju totalno i njihova moć je toliko neosporiva da će se ljudi prije odreći svoje intuicije jer je iracionalna nego ratia.



Smatram da je razum otet od nas, okrenut protiv nas. Razum ne smije sam sebi biti svrha, on mora biti vodič i pomagalo dubljih istina koje čovjek krije u sebi. Dubljih istina, veoma mutan pojam, dubljih od čega? Dubljih od racionalističke vizije svijeta koja je nastajala kroz posljednja tri stoljeća u zapadnom svijetu.


Probudio sam se sa 27 godina u jednom svijetu koji je očišćen od svega što bi čovjeka moglo voditi ka smislu. Unutar nas, iz dubine naše psihe progovaraju duhovi prošlosti, povezuju nas sa smislom i ukazuju nam put kojim moramo kročiti, ali mi smo preometeni, anestezirani i slijepi. Nismo spremni ugasiti televizore, mobitele, odbaciti silinu bespotrebnih informacija koje guše naše psihe i čine nas desenzitiviziranima na glasove koji progovaraju u trenutcima kada nam je napotrebnije



Jedan od glavnih razloga zašto smo potisnuli sve ”iracionalno” iz svojih života je zato što je našim umom zavladao razum koji radi u službi održavanja status quo-a. Apsolutna pobjeda se ne postiže kada vojska ulazi u neprijateljski grad već kada ideja pobjednika pobjedi u umu njegovog neprijatelja, tako se ostvaruje apsolutna pobjeda. Znanost je tu pobjedu ostvarila i efektivno se ugnjezdila u našem umu.


Čak je i sama znanost jedan od najplemenitijih ljudskih proizvoda, ali baš kao i religija ona je opasno oružje a opasno naoružanje ima tendenciju da zapadne u ruke pogrešnih ljudi.

Što želim sa svime ovim reći? Koja je poanta ove Don Qihoteovske borbe sa nevidljivim neprijateljima?


Ako pokušamo shvatiti da je dogmatska podjela između materije i duha, ovozemaljskog i onozemljskoga, sna i jave, samo produkt jedne duge i teške bolesti, one koja mrzi ili jednu ili drugu stranu postojanja, onda krećemo na fascinantno putovanje istinskog traganja za smislom. Onaj tko je dovoljno hrabar da povjeruje u svoju ludost, okrene razum i znanost u svoju korist, elaborira tu ludost, secira je i razgovara sa njom, taj će imati malo prijatelja, ali nikad neće biti osamljen, i što je najvažnije – pronaći će smisao.



Materija i duh su neodvojivo isprepleteni, ne možemo birati jedno na uštrb drugoga. Jedno je zasigurno jasno, čovjek je ujedno i materija i duh, to dvoje su toliko isprepleteni da samo bolesan i unakažen um može otrgnuti jedno ili drugo. Obično se onaj koji je zakinut tjelesno okreće ka onozemaljskome a onaj koji je zakinut duhom se kune na nepostojanje ničega drugoga osim materijalnoga. Jedan i drugi boluju, a nama je u interesu da pokažemo i živimo vrhunsko zdravlje – ljubav prema našim krhkim tijelima ali i vječno razigranim dugovima koji plešu po našem umu i tjeraju nas na najnelogičnije poduhvate.


Kriva pitanja i krivi odgovori

Novine su pune riječi o korupciji, općem moralnom propadanju, pošto su novine pune govora o propadanju i na kavama se Hrvati vežu sa pričama o propadanju svijeta oko njih. Defetizam je postao defaultni modus operandi i kao takav određen izvor fetišističkog užitka za većinu populacije. Kako je Katon završavao svaki govor istim zaključkom – “Ceterum censeo Carthaginem esse delendam”, tako i Hrvati svaki razgovor završavaju sa verbalnim ili neverbalnim ”Uostalom smatram da se sve raspada i da ništa nije toliko važno”. Opća letargija i zgražanje nad očito farsom što se zove naša država odražava jednu specifičnu vrstu intelektualne ljenosti. Moj um se ne može nositi sa multidimenzionalnošću problema pa ću pripisati izvor problema jednoj čestici kao što je sudstvo, Daruvarac, Plenković, Mamić, Agrokor, privatizacija, partizani, Tuđman itd. itd. Naravno sve su to simptomi jednog problema i pitanja sama po sebi, ali problem je kada se počnemo spoticati na simptome i počnemo ih nazivati uzrocima.

A gdje su onda uzroci? I opet će većina Hrvata zaključiti ma mi smo prokleti, ili ono omiljeno što svako malo čujem – nikad nismo trebalo postat slobodna država, trebamo se stavit u službu jednog od starih kolonijalnih gospodara, možda Austrijanaca? Smiješno je jer opet padamo u zamku isto loše postavljenih pitanja i neminovno loših odgovora. Da postavimo prava pitanja moramo postati znanstvenici, povjesničari, psiholozi, ne novinari. Novinarstvo, pogotovo degenerici kao što su Index ili 24 sata tipična su preslika hrvatskog misaonog procesa koji grebe po površini, u najboljem slučaju se upušta u lov na vještice, vještice (Vaso, Sanader, Karamarko itd.) su naravno simptomi dubljeg problema koji je više povijesni nego sadašnji. Kada čitamo o srednjem vijeku, prvo ćemo nabasati na teoriju trodjelnu podjelu društva (plemstvo, svećenstvo, kmetovi). Kada idemo dublje u problematiku naići ćemo na kompleksne analize uzroka i posljedica, utjecaja klime, prostora, kulturnih krugova, religije, rata, tehnologije. Ako je knjiga o srednjem vijeku koju čitamo dobra, kroz kompleksni vitraj informacija o raznim procesima dobit ćemo uvid u misao vodilju srednjeg vijeka.

Upravo taj intenzitet kojim su pisanje povijesne knjige nedostaje u našem odnosu prema problemima koji nas muče. Ne smijemo se zamarati sa moraliziranjem, o proklinjanjem, plakanjem nad nepravdom, svi moramo postati povjesničari, psiholozi, sociolozi, filozof i početi raslojavati našu realnost i naše probleme na čestice, na slojeve koji naliče presjeku zemljine kore. Kada jasno definiramo elemente svoje zbilje onda ćemo se moći upustiti u riješavanje problema.

Neka od pitanja su izrazito nedemokratska, neliberalna, više pripadaju 19. stoljeću, ali vidi vraga, nije li naše društveno uređenje upravo zapelo negdje izmeću 19. i 20. stoljeća. Pitanje je tko su elite? Iz kojih su djelova hrvatske došli. Kako se ljudi odnose prema zajednici u tim krajevima odakle su došli. Na koji način naš društveni sustav (nukelarna obitelj, proširena obitelj,) utječe na formiranje percepcije o državi. Na koji način se preklapaju politički ciljevi države sa unutarnjim društvenim životom elita. Tko su pripadnici srednjeg sloja, gdje rade, kako su im uređene obitelji, gdje u hrvatskoj žive, u kojem je srednji sloj odnosu sa višim slojem. Što jedu niži slojevi društva, na koji način prehrana i ostali suptili i nezamjetljivi elementi života utječu na njihovo razmišljanje. Dopušta li uopće demokratski/liberalni stav razmišljanja dati odgovor na hrvatske problemime, možda smo mi još na ljestvici razvitka kojeg nije moguće obuhvatiti tom vizijom. Ako je tako, koji stav moramo zauzeti da se adekvatno bavimo problemima, možda sva disonanca koju osjećamo proizlazi iz razdora između naše vizije koje je pod utjecajem zapadne misli i naše objektivne zbilje koja je utjelovljena u starim sustavima moći i geostrateškim pravilima kojih nismo svjesni.

Nabacao sam hrpu pitanja, ali nije bit ovog posta postaviti što više pitanja nego potaknuti vas čitatelje da preuzmete stav koji je potreban, presudan, za razvijanje samosvijesti i i dentiteta u ovom kaotičnom vremenu. Više nije dovoljno akademiji prepustiti znanost, školske institucije su postale rasadnici istih problema od kojih pati cijelo društvo. Potrebno je da stvorimo široki sloj stručnjaka, ili barem kvazistručnjaka koji će analizirati pojedinosti probema, izložiti ga pred cijelim svijetom. Trenutno samo u defetizmu i kaosu, ali možda je to predispozicija za stvaranje identiteta, možda sam i ja sam i moj blog simptom jednog buđenja samosvijesti kod Hrvata. Dugo smo spavali u generalizacijama, vrijeme da postanemo rigorozni progonitelji pojedinosti, specijalisti za postavljenje pitanja. Odgovori su precijenjeni, pitanja su ono što trebamo izoštriti, trebamo više upitnika manje uskličnika.